Još jednom je uzavrela nemima krv studenata u Beču. Sukobili su se demonstranti različitih studenskih udruženja. Bučno i sa sirovim nasiljem mladi horozi krenili su jedan na drugog. Mlatili su se medusobno, uz viku, oduševljenje i polet mladosti. Krv je potekla! Prijetilo je da će se neredi proširiti. Simpatizeri su se priključili sukobljenim stranama i počela se nazirati mogućnost manjeg gradanskog rata. Policija više nije vladala situacijom. Nedostajalo je ljudi.
U kasarni Alser odjeknula je signalna truba. Druga četa I. bataljona Bosanskohercegovačke pješadijske regimente br. 1, stupajući, formirala se u dvorištu. Još jedna kratka inspekcija i, s komandom “na desno”, Bošnjaci su odmarširali prema univerzitetu.
Poput klina, prodrli su u uzavrelu masu političkih razbijača, razdvojili sukobljene, stvorili neprijelaznu liniju i pogasili još tinjajuće vatre medu razdvojenim ostacima. Ono, Bošnjaci se, sigurno, nisu posebno nježno ophodili s duhovnom elitom Austro-Ugarske. Ako bi urlajući mladi borci još bez straha udarali na starije policajce, ali su se sad već u tom pogledu predomislili pred novim protivnicima. Ovi su nepokolebljivo stajali. Oči su im s veselom prijetnjom gledale zaustavljene agitatore.
Nikakva im unutarnja povezanost s tim bučnim, razgalamljenimi ljutitim mladićima nije zatamnjivala jasan pogled. Bili su odani samo svojim oficirima i Caru i ispunili bi svaku naredbu bez oklijevanja. Takav pristup im se bez muke čitao u očima i u izrazu lica bez ikakve strasti. Najbliži studenti brzo su izgubili unutarnji poriv i borbeni duh im je ispario.
Ni za sahat vremena kasnije čitava strka se istutnjala, a Bošnjaci, kojima ta promjena u službi nije bila mrska, opet se vratiše u kasarnu. Samo su malo bili razočarani jer su se nadali maloj “praktičnoj primjeni borbe izbliza”.
Nije uvijek uspijevalo tako lahko uspostaviti red. Godinu dana prije toga su se Bošnjaci sukobili s ljutitim radničkim demonstracijama u Habsburgergasse kod Rudolfsplatza. Bošnjaci su imali zadatak držati pod kontrolom uskipjelu masu naroda i u začetku ugušiti ispade. Strpljenje im je bilo bezgranično. Podnijeli su kamenje, udarce nogom, pljuvanje žena i vrijedanje. Svoj kordon držali su s izuzetnom disciplinom.
I neposredno prije nego što se čaša počela prelijevati, došla je spasonosna naredba. Puške su otkočene i ispaljen jedan jedini plotun iznad glava demonstranata. Ono što je uslijedilo, bilo je nečuveno.
Nastupila je iznenadna, gotovo bolna tišina. Ljudi kao da su se skamenili. Ni oni koji su prijetili ni oni kojima se prijetilo, nisu se ni pomaknuli s mjesta. U zraku je visila napetost koja je tražila eksploziju. Tako su minutama stajali jedni prema drugima. Nije bilo munje i pražnjenje je izostalo. Još četvrt sahata neizvjesnosti, a onda su demonstranti, bez izvikivanja parola, tiho i mimo, kao da su bili izgubili sposobnost govora, napustili mjesto svog izazova.
Nakon još sahat vremena, trg je bio prazan. Bošnjaci su se ponovo vratili u kasamu.
Razumljivo je da ljudi koji su se bojali Bošnjaka i često njih smatrali odgovorima za propadanje svojih planova, nisu prema tim stranim vojnicima osjećali posebnu sklonost. A razumljivo je i to da su ti ljudi, na kojem god nivou da su bili, Bošnjake smatrali krutim izvršiteljima naredenja i zato ih osudivali. (Da su ovi djelovali njima u korist, sve bi, sigurno, bilo drukčije.)
Takvo stanje u vezi s poznatim “bečkim srcem” je neke mangupe inspiriralo da skraćenici bh. (bosanskohercegovački) daju novo “značenje”. Tako su, na gnjušanje većine poštenih, upotrebljavali fraze: “B'schissene Hos'n” (posrane gaće – op. pr.) i “Blöde Hund” (glupi pas – op. pr.).
Te riječi se, naravno, Bošnjacima nisu govorile u lice. Dolazile su poluglasno, iz zaklona, a i tad samo ako je više istomišijenika stajalo zajedno u “coporu”.
Vrijedno zapažanja je još i to da je, nasuprot Beču, u ostalim garnizonskim gradovima – kao Budimpešti, Grazu ili Trstu – egzote dočekivala nepodijeljena simpatija naroda.
(Werner Schachinger – Bošnjaci dolaze 1879-1918)
Komentariši