Categories
Baština

BOSANSKI LJILJAN – SIMBOL TVRDOGLAVE BOSANSKE OPSTOJNOSTI

Piše: Arif KLJUČANIN

Čudnovata i zagonetna čovjekova potreba da simbolički obilježava prostore svoga staništa sve vrijeme njegova povijesnog razvoja, pokazuje kako bio/geografski uvjeti života na neki način postaju i ostaju duhovnim okvirom njegova opstanka, često presudnijim od hrane. Vrijeme odrastanja u određenom socio/geografskom miljeu ostavlja duboke i, uglavnom, neizbrisive tragove u duši. Tako; boje zavičajnih jutara i sutona, svjetla podneva i tame olujnih dana; mirisi godišnjih doba i zemlje, teški rebusi zvijezda noćnog neba, prsten horizonta s praga rodne kuće ili brijega gdje smo se povlačili u osamu da tugujemo, sanjarimo ili ljubimo, svadbe i ukopi, igre, pjesme i leleci, zvuci noći i dana, i sve ostalo, ma kako nam se činilo sitno i banalno, postaju stjenke naše osobnosti, savitljiva opna zidova tajanstvene i zanimljive kutije gdje boravi ono što zovemo ličnost.

Bosanski ljiljan (Lilium bosniensis) najčešće raste na tamnim, crnim kamenim podlogama: mramoru, bazaltu ili nekom od vrsta umjetnog kamena. Bijelog ili žutog varijeteta, ponekad ga možemo naći zagasito oker boje, boje mesinga, posve presvučenog pepeljastom koprenom, ili samo prošaranog modrim pjegama bakrenog oksida. Iznimno ga možemo vidjeti srebrenasto sjajnog, teškog sjaja kroma ili jasno zlatne boje kako svjetluca iz daleka. Možemo ga naći i na malim betonskim podlogama kojom se pokrivaju sasvim mali prostori za urne, a raste i u uglovima in memoriam pločica od nehrđajućih materijala.

Bosanski ljiljan jedini je cvijet koji ne zanima botaničare. Ne možete ga naći u enciklopedijama i botaničkim atlasima i leksikonima. Lilium bosniensis ne pripada carstvu flore, on pripada carstvu mrtvih i cvjeta u tišini memorijalnih parkova, po razbacanim haremima i grobljima na periferijama megalopolisa ili sasvim nepoznatih i beznačajnih mjesta Evrope, Amerike, Australije…

Iako mu u pojavnoj formi ne možemo vidjeti korijenje, ono je neobično staro i razgranato i proteže se sve do posljednjih stoljeća prvog milenija, po Isi. Sve do franačkih prostora, odakle mu jedan krak s Kotromanićima počinje rasti na prostoru stare bosanske banovine, pa zatim kraljevine. Stiješnjen između lavina vojni sa Zapada i s Istoka, biva skoro zatomljen u velikom Osmanskom Carstvu, a povijesnom smjenom tuđih suverena počinje stidljivo da klija iz starih gotovo zaboravljenih rukopisa na bosančici, da bi konačno u posljednjem krvavom nevremenu, kad se na očigled takozvane svjetske javnosti, pa čak i uz neposredno prisustvo vojnih snaga Ujedinjenih nacija, vršila bešćutna, gola i sirova fizička likvidacija jednog etnosa, bosanski ljiljan postao tužnim simbolom pripadnosti jednom nesretnom prostoru. Postao simbolom tvrdoglave bosanske opstojnosti.

(Ulomak iz knjige pripovijedaka “Na jugu ljiljani”, 2009.)

“Arif Ključanin rođen je 1956. u Bosanskom Kobašu. Odrastao je u Požegi i Rijeci, gdje završava dodiplomske i poslijediplomske studije. Od 1996. godine živi na Novom Zelandu. Autor je više zapaženih proznih knjiga, a objavio je i dvadesetak znanstvenih eseja i radova iz više oblasti društvenih znanosti i kulture.”

Categories
Baština

BATAL-DŽAMIJA U BEOGRADU (do 1789. godine Ejnehan-begova)

Batal-džamija se nalazila u Beogradu, na prostoru blizu Savezne Skupštine, do ugla Vlajkovićeve ulice i Bulevara revolucije (nekadašnji Carigradski drum). Od svih preostalih džamija u Beogradu, poslije odlaska Turaka-Osmanlija (1867. godine), nijedna nije toliko zapamćena, niti je o bilo kojoj toliko raspravljano i pisano u srpskom narodu kao o ovoj napuštenoj (Batal) džamiji. Ovo iz razloga što se ova džamija nalazi na mjestu od strateškog značaja. Osim toga, u arhitektonskom pogledu, bila je to monumentalna građevina, vrlo skladnih proporcija i vrlo specifična, jedna od najinteresantnijih preostalih džamija u Beogradu 60-tih godina XIX stoljeća.

U nekom austrijskom izvještaju s kraja XVIII stoljeća navodi se da je ”za hiljadu koraka daleko od onog gradskog bedema koji je opasivao varoš”.

Identifikaciju Batal-džamije sa Ejnehan-begovom izvršio je naš poznati orijentalista-turkolog i povjesničar, pravi entuzijasta u svome poslu, rahmetli dr. Hazim Šabanović (1916-1971.) u svom radu pod naslovom ”Urbani razvitak Beograda od 1521-1688. godine”, objavljenom u Glasniku grada Beograda knj. XVII/1970.

Na temelju jednog turskog dokumenta s kraja XVII stoljeća, Šabanović je ustvrdio, da se Ejnehan-begova džamija nalazi u polju Vračar i da ju je sagradio, sredinom devete decenije XVI stoljeća (1585. godine) beogradski nazor Ejnehan-beg oko koje se formirala mahala istog imena.

Ejnehan-begova džamija se pod ovim imenom spominje sve do 1789. godine. Po monumentalnoj gradnji vidi se da je njen legator bio bogat čovjek.

Ejnehan-beg je od 1585. do 1590. godine bio sandžak-beg Konavlja. Krajem 1592. godine uspio je da dobije Čanadski sandžak u Ugarskoj gdje je 1594. godine umro.

U borbama za Beograd, 1717. godine, ”carevci su prve protiv grada baterije topova smjestili bili oko Majdana – prema jednoj velikoj džamiji”. Svakako da je ovdje u pitanju Tašmajdan i Ejnehan-begova džamija. Ova se džamija tada nalazila na liniji borbi. Smatra se da je ona u tim borbama prvi put oštećena.

Za vrijeme druge austrijske okupacije Beograda (1717-1739.) ova džamija je bila pretvorena u skladište uniformi regimente princa Aleksandra Virtemberškog.

Nakon pobjede Turaka nad Austrijancima, kod Grocke 1739. i njihovog ponovnog povratka u Beograd, odmah se pristupilo popravkama oštećenih džamija; one koje su bile pretvorene u crkve različitih hrišćanskih redova, trgovine i nastambe bile su vraćene u prvobitno stanje.

Ejnehan-begova džamija je popravljena tek 1766. godine; za radove je, prema Radmili Tričković, potrošeno 7.646 groša.

U borbama za Beograd, 1789. godine, džamija je bila prilično oštećena i tada se po prvi put spominje Batal-džamija (Mosche Batall-Chamia). Austrijanci su u blizini ove džamije izgradili redute, a Turci su je, kao monumentalni objekat, koristili za odbranu. Neki pisci navode da je glavnokomandujući austrijskih trupa (60.000 vojnika i 300 topova), sedamdesetčetvorogodišnji maršal Laudon, od Batal-džamije komandovao i prema njenoj munari usmjeravao i određivao pravce napada na grad, a da su turska vojska i topništvo (9.000 vojnika) žestoko uzvraćali. Tom prilikom maršal Laudon je bio ranjen u ruku.

Austrijanci su tada po treći put od Turaka preuzeli Beograd i zadržali se u njemu svega dvije godine, kao i prvi put.

U borbama za oslobođenje Beograda u Prvom srpskom ustanku, 1806. godine, Turci su sa Batal-džamije pružali otpor ustanicima koji su se bili ušančili na Tašmajdanu, a tu se nalazio i Karađorđev stan. Za vrijeme tih borbi Batal-džamija je bila dosta oštećena, kao i mnoge druge džamije u Beogradu. Karađorđe je, po zauzeću Beograda, mnogim turskim ženama ”koje su nemilosrdno i nečovječno vojnici ostavili nage… ukazao milosrđe i odredio im dvije džamije za stanovanje”.

Po pisanju Jove Toškovića, ”broj džamija upotrebljen za ovu svrhu bio je mnogo veći”.

Categories
Baština

Glamoč: Grad sa najvećim nišanom u Evropi i mnogim drugim znamenitostima

Na ulazu u Glamoč, kilometar od njegovog središta nalazi se nadgrobni spomenik ili nišan Omer-age Bašića.

Na području Glamoča nalaze se nišani koji su zasigurno među najznačajnijim ne samo u Bosni i Hercegovini nego i na Balkanu, ali i cijeloj Evropi.

Među njima su i nišan Omer-age Bašića, najveći u Bosni i Hercegovini, ali prema informacijama i najveći u Evropi tog oblika, kao i jedinstveni nišan u Vidimljanskom haremu, koji se naziva “fenjer”, ali i nišani na kojima je uklesano kako su ljudi sa tih prostora još prije dva i dva i po vijeka odlazili na hadž.

Na ulazu u Glamoč, kilometar od njegovog središta nalazi se nadgrobni spomenik ili nišan Omer-age Bašića.

– Ovo je najveći nišan u Bosni i Hercegovini, ali postoje informacije da je najveći i u Evropi ovog oblika. On je visok oko četiri metra i dva centimetra od ploče koja ga drži i prečnik mu je 96 centimetara. Prečnik turbana je dosta veći zato što 25 centimetara izlazi izvan unutrašnjeg. Ovo je jedinstven primjer u Bosni i Hercegovini ovih dimenzija. U Glamoču postoji još jedan nišan u Odžaku, gdje je bio Odžak Filipovića koji je možda za nijansu manji od ovoga, ali istog oblika i ovako slične veličine – istakao je u razgovoru za Anadolu Agency (AA) Muhamed ef. Dragolovčanin, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Glamoč.

Nišani braće Bašića najveći u BiH

Spomenik je ukrašen topuzom (buzdovanom) i interesantnom orijentalnom ornamentikom u kamenorezu.

– On je najprepoznatljiviji po svojim gabaritima. Napravljen je 1792. godine ili 1213. hidžretske godine. On se za sav taj period od nekih blizu 220 godina nije ni pomakao što znači da je učvršćen tako dobro i da je urađen kvalitetno. Po informacijama koje su doprle do nas on je klesan na ovom mjestu. Kamen je dopremljen iz Majdana, a Bašića most na ulazu u Glamoč je napravljen da bi volovi dovukli kamen na mezarje – ističe efendija Dragolovčanin.

Veoma zanimljiv podatak je i da je nišan sačuvan tokom Prvog, te Drugog svjetskog rata, tokom postojanja dvije bivše Jugoslavije, u periodu 1918. – 1941. godine i 1945. do 1991. godine, ali i da je preživio posljednji rat u Bosni i Hercegovini iako je područje Glamoča u periodu od 1992. do 1996. godine bilo ono preko kojeg su prošle dvije vojske: bosanskih Srba i bosanskih Hrvata.

Da bi nišan stajao uspravno, potrebno je da u zemlju bude ukopan onoliko koliko je visok iznad zemlje.

– Ako ste čitali o ovoj staroj arhitekturi, da bi nadgrobni nišani dugo vremena stajali uspravno, moraju da budu otprilike iste težine ili iste dužine u zemlji koliko i van zemlje. Možete primjetiti da su svi oni koji su pali nekih pola metra ubačeni u zemlju, što znači da je ovaj nišan najvjerovatnije preko tri metra još u zemlji. Zato i stoji tako dugo – naglašava.

On smatra da u i oko Glamoča postoji još značajnih lokaliteta.

– U Glamoču ne postoji samo ovo mjesto i samo ova značajna stvar. Imamo mi dosta stvari o kojima Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH treba da razmišlja – ističe.

U naselju Odžak, desetak kilometara od Glamoča prema Banja Luci, nalazi se jedan od najvećih nišana u Bosni i Hercegovini, nišan Hasan-bega Bašića, brata Omer-age.

Svjedočanstvo o obavljenom hadžu na nišanu

Na 12-tom kilometaru od Glamoča prema Livnu, u naselju Vidimlije, nalazi se fenjer-nišan, kojeg je teško naći ne samo u BiH nego bilo gdje na Balkanu.

– Osim harema u Odžak-Filipoviću, stare kule Tabije, džamije u Malkočevcima imamo još jednu stvar koju nema niko u BiH. To je nišan u Vidimljanskom haremu koji nazivamo fenjer. To je nišan gdje je turban uklesan u kamenu. Kamen je u jednom komadu, a turban je uklesan u njemu, što nećete naći možda nigdje u svijetu. Hoćete možda naći nešto slično, ali takav oblik i da je rađen prije preko 170 godina nećete – navodi efendija Dragolovčanin.

Glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Glamoč naglašava kako je tu živjela porodica Filipović koja je opće poznata i kroz historiju Bosne i Hercegovine tokom Osmanskog perioda pa i nakon toga u bivšoj Jugoslaviji.

– Ta porodica je ostavila dobrim dijelom traga kroz svoje vakufe i turbe, mezarje u gradu koje je jedno od većih na preko 3,5 hektara. Tu je dobar dio mezarluka te porodice u posljednjih 250 godina. Na tim mezarima da se iščitati da su muž i žena prije nekih 200 do 250 godina odlazili na hadž, a većina njih tu su bili i hafizi – kaže.

Nekada su ove kulturno-historijske spomenike posjećivale i organizirane ekskurzije, jer je Glamoč bio nezaobilazna destinacija.

– Spomenik Ive Lole Ribara je u Glamoču, pa je grad bio neizostavna lokacija za obilaska. Glamoč je prelijepa sredina i prirodni ambijent. Sve su ovo dodaci sa kojim bi mogli da obogatimo turističku ponudu ovoga grada – zaključuje Muhamed ef. Dragolovčanin.

(AA)

Categories
Baština

Najvažnija priča u historiji grada krije najkraća mostarska ulica

Ulica Kulluk (ili kako na zvaničnoj tabli stoji – Kurluk), koja iz Kujundžiluka izlazi na Titovu, najkraća je ulica u Mostaru, a možda i u Bosni i Hercegovini.

Ulica duga svega 27 metara vjerno čuva neke od najzanimljivijih i široj javnosti potpuno nepoznatih, ali iznimno značajnih historijskih činjenica.

„Iako je ulica najmanja, baš u njoj su zabilježeni neki od najznačajnih događaja u povijesti grada na Neretvi, o kojima samo rijeti građani nešto znaju, pa čak i to da joj je na ploči napisan naziv, pogrešan“, kazao je u razgovoru za Anadolu Agency (AA) publicist i novinar Zlatko Serdarević, koji se desetljećima bavio istraživanjem povijesnih zanimljivosti grada na Neretvi.

„Činjenica da na ulazu u ulicu stoji tabla sa natpisom ‘Kurluk’, što ništa ne znači“, kaže Serdarević, “govori da se nažalost o ovoj ulici gotovo ništa ne zna, jer pravi naziv ulice je Kulluk, što u prijevodu sa turskog jezika znači ‘ulica nadničara’, kao što je i bila za vrijeme osmanske vladavine”.

Pogrešan napis na ploči ulice, kako ističe Serdarević, trebao je biti ispravljen davno, za što je postojala inicijativa, ali nikad to nije učinjeno, premda bi u turističkoj ponudi bilo iznimno značajno.

Mjesto okupljanja nadničara

„Sam naziv ulice među turistima bi pobudio zanimanje”, tvrdi Serdarević.

Smatra da bi se tada o njoj više govorilo, a ovako ona ostaje apsolutno zanemarena i zaboravljena, pa čak i od ljudi koji bi znanjem o njoj mogli uraditi nevjerojatnu turističku ponudu.

„Ova ulica je za vrijeme osmanske vladavine bila mjesto gdje su se nadničari skupljali i po tome je ona dobila naziv Kulluk. Prema načinu života u vrijeme osmanske vladavine to je bila jedna od glavnih ulica u središtu grada Mostara, gdje su bile zanatlije i gdje se vodio intenzivan gospodarski život”, rekao je Seradrević.

Ulica je imala svega četiri numere, a po Serdarevićevim riječima, prva numera je bila ispod stepenica magaza, broj tri današnja Europa, preko puta njih je bila pekara gornja koja je uvijek bila samostalna, te današnji restoran Kulluk, koji je i u to vrijeme bio kafana.

Upravo u ovoj ulici održana je prva predstava u Mostaru, 24. jula 1884. godine i zvala se ” Veliki Petar, car ruski” koji je priredilo Srpsko narodno pozorište iz Novog Sada.

„Postojala je inicijativa da se stavi ploča za oznakom da je prva predstava odigrana u ovoj ulici, ali to nikada nije relizirano”, kaže Serdarević napominjući kako se plakat sa programom zabave koji je služio kao najava čuva i danas u Arhivu Hercegovine.

Ova ulica pamti i strahote prirodnih nepogoda iz 1804. godine, kada su zabilježene velike oborine koje su došle sa Veleža.

Dogovaranje poslova i rađanje ljubavi

„To je toliko velika voda bila da je u blizini Kulluka voda odnijela jednu magazu. Kroz ovu ulicu išla je tolika voda da je nosila doslovno mrtvačke sanduke iz pravoslavnog groblja“, priča Serdarević.

Od 100 ispitanika, kako ističe, nijedan ne zna za ovu ulicu, ni odakle joj naziv, a posebno zato što je pogrešan.

„Ova ulica bi se turistima trebala prezentirati iz više razloga, a prije svega zato što rijetko koji veći grad ima tako malu ulicu kao što je Kulluk, kao i povijest koju ova ulica čuva“, kaže Serdarević.

Bez sumnje, u ulici gdje su se dogovarali poslovi rodile su se i brojne ljubavi. Među značajnim događajima je bila i humanost pekara Hajrudina u posljednjem ratu.

„Ovdje se nalazi spomen-ploča i velika je greška što što nije na engleskom jeziku, a na njoj piše: ‘U znak sjećanja na Hajrudina Dautovića koji je sa kolegama pekarima dao nesebičan doprinos u najtežim trenucima za naš grad'“. No, na ploči ne piše podatak da je pekar Hajrudin zadnji čovjek koji je prije rušenja prešao Stari most, koji sagradio njegov imenjak mimar Hajrudin“, ističe Serdarević.

Smatra da podatak da isto ime nosi čovjek koji je jedan od najljepših mostova na svijetu sagradio i čovjek koji ga je zadnji prešao prije rušenja, a u ratu je u najkraćoj ulici činio humana djela, bez sumnje bi privukao pažnju.

„Grad Mostar ovu ulicu treba promovirati i prezentirati široj javnosti, jer iako je najkraća bilježi neke od najznačajnihih povijesnih događaja“, kazao je Serdarević.

Tri kule i han

Ulica Kulluk se nalazi između Male tepe, koja je najprometnija za turiste i glavne Titove ulice, te spaja najdužu transverzalu lijeve obale grada. Danas ima samo dva broja, po jedan s obe strane. Do Titove ulice, odnosno Glavne, kako je još Mostarci zovu, vodi 14 izvornih stepenica plus 9, koje su napravljene prilikom poslijeratne obnove stare jezgre grada.

Osmanlije su, kako navode u svojim istraživanjima Ismail-Braco Čampara, Tibor Vrančić i Smail Špago, na tom uskom prostoru izgradili tri kule. Prva kula, koja je imala dva sprata i most na podizanje, nalazila se u podnožju Suhodoline, a ispod sebe je propuštala vode Dronje, potoka koji bi tekao Suhodolinom za vrijeme jakih padavina.

Druga kula je bila smještena na ulazu u Potkujundžiluk iz smjera Male tepe. Ispod sebe je imala prolaz s kapijom, koja bi se pred noć zatvarala, priječeći tako prolaz u Potkujundžiluk i dalje na Stari most. Ova kula nije imala stražarsku posadu. Ove dvije kule su bile povezane bedemom visokim oko tri metra koji je činio dio utvrde koja je opasavala grad.

S vanjske strane ovog bedema, između dvije kule, nalazila se treća kula koja je služila za smještaj vojnika-stražara. Prve dvije kule su srušene ubrzo nakon dolaska austrougarske vojske u Mostar. Treća kula je adaptirana nakon 1878. godine, tako da se na gornjem spratu nalazio ugostiteljski objekt, a u prizemlju stolarska radnja. Još i danas služi kao ugostiteljski objekt.

Na uglu Kulluk ulice i Kujundžiluka postojao je han koji je sagrađen za vrijeme turske vladavine. Imao je dvije sobe na spratu i tri dućana u prizemlju. Poslije 1878. godine prozvan je Hotel Evropa i ostao poznat pod tim imenom sve do danas, u kojem se i nalazi istoimeni restoran, piše Radiosarajevo.ba

Categories
Baština

VIDOŠKI – stari hercegovački grad

Stari grad Stolac smješten je na uzvišenju iznad današnjeg središta Stoca i predstavlja odbrambeni objekat koji po svojoj veličini spada u red najvećih bosanskohercegovačkih gradova. U XVII vijeku grad je imao 13 kula i bio je najbolje utvrđen grad u Hercegovini.

Stari grad se nalazi na lijevoj obali Bregave, iznad Stoca, odakle se pruža pogled na naselje, plodno Vidovo polje, rijeku Bregavu i okolna brda: Hrgud na sjeveru, Komanje brdo na istoku, Ošaniće na zapadu i uzvišenje Bašnik na jugu, na kraju Vidovog polja. Nacionalni spomenik sastoji se od donjeg grada, gornjeg grada,središnjeg platoa sa gradnjom iz razdoblja austrougarske uprave, pristupnog puta u ukupnoj dužini od 1200 m udaljenosti od donje kapije sve do gornje kapije, kao i dijela brda ispod bedema. Stari grad zauzima površinu od 20.503 m2. Zaštićen je lancem kamenih kula i bedema, koji su debeli oko 2 m, a izvedeni su od tesanih blokova kamena krečnjaka.

Vidoški se zvao grad u Vidovu polju iznad Stoca, gdje mu se i danas ruševine dobro raspoznaju. Ime je dobio po rijeci Vidoštici, danas zvanoj Bregavi. Vidoški se spominje prvi put 1444. kao grad u zemlji hercega Stjepana, Vidovo polje po prvi put 1417., Stolac 1436., a Vidoštica 1517. Još 1465. bio je ovaj kraj u vlasti hercega Stjepana, ali brzo poslije toga pao je pod Osmansku vlast. Sve do prvih decenija prošloga istoljeća službeno se zvao grad u Stocu Vidoška.

Pretpostavlja se da se život u kasnoantičkom periodu odvijao na području Vidoškog, a da je na mjestu današnjeg grada Stoca bio antički municipijum Diluntum sa nalazima od I do IV vijeka n.e. i utvrđenjem iz kasnoantičkog perioda.

Ruševine ovoga grada stoje na obronku jednog brda iznad lijeve obale Bregave. Bio je to u to doba najprostraniji grad u Hercegovini.

Stolac je najprije bio dio Osmanskog carstva, nakon osvajanja 13. juna 1465. godine, ali ne postoje sigurni podaci da je u njemu držana posada, sve do početka XVIII vijeka. Osmanlije su tada održavale tvrđavu nadograđajući je na kasnoantičkim konstrukcijama. U periodu njihove vladavine grad Vidoški je imao 13 kula i bio je najbolje utvrđen grad u Hercegovini.

O osmanskoj posadi u Vidoški nema nikakvih sigurnih podataka. Opis Bosanskog pašaluka govori i o Stocu. To mjesto u doslovnom prevodu glasi: “Stolac je obzidan grad ali gotovo nenaseljen, nad jednim brdom na podnožju kojega u ravnici ima dosta sela, koja, zajedno sa gradom, mogu dati 150 boraca. Imao je oko 600 kuća. Sredinom teče rijeka imenom Bigava sa 180 mlinskih kolesa.“ Kako ovaj popis ne spominje ni age ni dizdare u Stocu, to je grad bio bez posade.

Četrdeset godina kasnije (1664.) boravio je u Stocu Evlija Čelebija i, kako nam je već poznato, on svuda navodi i opisuje gradove, njihovo naoružanje, broj vojnika itd. U njegovom opisu Stoca nema pomena gradu ni posadi. To ne znači da Vidoški nije postojao bar u ruševnom stanju, ali posade nije imao. Evlija Čelebija spominje utvrđene kule uz pojedine kuće.

Za vrijeme Kretskog i Bečkog rata (1645-1660 i 1683-1699) na Stolac su napadale Mletačke čete (u januaru 1663., 1664., 30.07.1678. i 1794. ili 1795.) Kako su nakon Karlovačkog mira sagrađeni i prošireni gradovi u Mostaru, Ljubinju, Trebinju itd., biće da je toga vremena popravljen i proširen i stari grad Vidoški (u osmasnkim izvorima piše se uvijek Vidoška) i u njega stavljena posada s dizdarom na čelu, a u isto doba ustanovljena je i Vidoška kapetanija. U nama poznatim izvorima spominje se samo jedan dizdar i to neki Mustafa (1796.) te Ahmed-aga topčija (1811.).

Godine 1735. ovaj grad je opskrbljen sa 120 sanduka baruta.

U ovaj je grad dva puta udario grom i zbog eksplozije baruta oba puta je grad stradao. Prvi put se to desilo hidžretske 1171. (1757/58.); odmah je popravljen jedan dio grada, kako se to vidi iz natpisa na jednoj kuli gdje je urezana godina 1172. (1758/59.), a ostali su popravci obavljeni nešto prije maja 1768, jer se iz toga vremena očuvala jedna bujruldija, kojom je naloženo da se u opravljeni grad prenese iz Sarajeva 50 kantara baruta. Nakon ovog popravka zadobio je grad onaj oblik, kakav je imao kasnije. Grad je imao sedam kula spojenih do 2 metra debelim zidovima. Tako ga opisuje i jedan francuski oficir, koji je 1806 posjetio Stolac, samo ne spominje broj kula, nego kaže da ih je više. U ovome je gradu bila jedna džamija, više čatrnja, kula za municiju i više stambenih zgrada. Osim dizdara stanovao je u gradu i kapetan.

Drugi put je grad udario grom 1840., a tri godine kasnije popravio ga je onovremeni hercegovački vezir Ali-paša Rizvanbegović. Od 1808-1810. branio se iz ovog grada kapetan Mustafabeg Rizvanbegović, protiv koga se bijaše Stolac pobunio.

Godine 1832. uzaludno je opsjedala ovaj grad vojska Husein-kapetana Gradaščevića, koja je bila poslana protiv Ali-age Rizvanbegovića.

I nakon ukinuća dizdara i kapetana god. 1835. Osmanlije su u ovom gradu držale manju posadu sve do 1878., a isto tako i Austro-Ugarska do izgradnje moderne tvrđave 1888. Godine 1883. stari je grad austrijski vojni erar temeljito popravio.

I za vrijeme okupacije Stoca bili su se bojevi oko ovog grada u mjesecu augustu 1878.

Nažalost, kao i brojni drugi nacionalni spomenici Bosne i Hercegovine i ovaj je prepušten zubu vremena. Područje je danas izloženo ubrzanom propadanju usljed nedostatka održavanja i neprovođenja minimalnih mjera zaštite.

Izvor:historija.info

Categories
Baština

Hemlijaši: Legenda o džamiji koja je “sišla” s brda

“Stari nišani u mezarju Atik dzamije u Hemlijašima kriju vazne detalje historije Bosne i Hercegovine i ovih prostora, a nazalost odavno su prepuštani sami sebi, bolje rečeno prepušteni propasti.

Istrazivači iz Turske su nekoliko dana boravili u Hemlijašima i uslikali su nišane, koji će biti predmet naučnog istrazivanja na jednom univerzitetu u Turskoj. İstrazivanje će pokazati rezultate ali ono što se u ovom trenutku moze reći jeste to da se oko dzamije nalazi ukupno 299 nišana. Svi su muški nišani.

Veliki broj nišana pripada muderrisima i dervišima, što nam govori da se u neposrednoj blizini nalazila medresa i tekija. Jedan broj nišana ne pripada Osmanlijskom dobu, nego su iz ranijeg perioda. İstrazivanje će pokazati da li se radi o nišanama plemena Halisija, prvih muslimana u BiH, koji su se na ove prostore doselili iz Madjarske. U blizini mezarja nekad se nalazilo i madjarsko guvno.

Jedno je sigurno, 299 nišana će otvoriti jednu novu stranicu historije.”

U Hemlijašima, kod Kalesije živi legenda stara nekoliko stotina godina o džamiji koja je “sišla” sa brda Pandurica na mjesto gdje se sada nalazi. Legenda kaže da je džamija još u Osmanskom periodu “sišla” sa brda, odmah nakon što je napravljenja.

Navodno, stoljećima nakon toga ostao je trag kojim se ta džamija kretala, gdje ne raste ni trava ni drvo.

Categories
Baština

Za gradnju Stare pravoslavne crkve u Sarajevu svojim autoritetom zauzeo se i sam Gazi Husrev-beg

U centralnoj jezgri današnje Baščaršije nikla je i prva pravoslavna bogomolja u našoj dolini. To se desilo u doba Gazi Husrev-begove vladavine, kada su pravoslavni vjernici tražili od bosanskog valije da za svoje potrebe podignu crkvu.

– Godina gradnje bila je 1538., a prema predajama, gradila se na temeljima jedne još starije pravoslavne bogomolje koja je tu bila. Pouzdano se zna da se i sam Gazi Husrev-beg svojim autoritetom zauzeo za njenu gradnju. To je bio temelj rađanja multinacionalnog Sarajeva onog vakta – govori Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada.

Dodatni objekti

Osobenost ovog hrama, kako ga nekadašnje Sarajlije zovu, je i cijeli ambijent koji je postavljen. Tako u jednom atriju sve djeluje kao da se radi o manastiru.

Blizina nekih dodatnih objekata koji su nikli na tom prostoru čaršije ili nekadašnje Stare varoši, kako se Baščaršija prije zvala, govori da je upravo tu duhovni centar pravoslavlja u BiH. Kako i ne bi bio kada gradnja ovog vjerskog objekta spada u red najstarijih vjerskih objekata kod nas, pa i u regiji – ističe Garibija.

Tu kompoziciju popunjavao je i crkveni han, koji se nalazio prekoputa, građen u dvije etaže, sa sobama za tridesetak gostiju i konjušnicom u dvorištu. Zbog trgovine kojom su se pravoslavne Sarajlije bavile, uz ovaj prostor su napravljene i daire sa magazama, osposobljene da odole požarima, jednom od najvećih prijetnji starog Sarajeva. Sarajevo je u to doba imalo dvoje daire, jedne crkvene, a kasnije i daire gdje je danas Kuća sevdaha.

  • Građena je od tesanog kamena. Stil gradnje nije bizantijski nego više srednjovjekovni. Ulaz je niži u odnosu na avliju, pokrivena je četverovodnim krovom, a enterijer joj krasi galerija koju nose kameni stubovi s lukovima. Posebnost je i ikonostas, izrađen od reljefnog drveta s ikonama. To je sve nekako povezano da upravo tu bude sačuvana peta po veličini zbirka ikona u svijetu. Smještene su u dairama, od kojih se napravio crkveni muzej.

Vanjski zid

Dolaskom Austro-Ugara podignut je crkveni toranj, i to 1883. godine. Bio je napravljen u baroknom stilu i nije se uklapao u postojeći ambijent. Arhitektonsko-restauratorska intervencija napravljena je 1960., kada je toranj porušen i napravljen ovaj današnji, i spada u red najboljih arhitektonskih intervencija u regiji. Pored toga, napravljena je i korekcija na vanjskom zidu. Time je dodatno oplemenjen eksterijer prostora.

Tačan naziv

Danas je Stara pravoslavna crkva, čiji je tačan naziv Crkva sv. arhanđela Mihaila i Gavrila, pod nacionalnom zaštitom BiH i, što je još važnije, pod zaštitom svih Sarajlija.

Prošireno dvorište

Lijepo uređeno dvorište s trijemovima, drvenim stubovima i kosim krovovima, pokrivenim ćeremidom, gdje je, među ostalim, smješten i stan paroha, dodatno je prošireno 1970. godine, i to kamenim lukovima i spratom, što je još više uljepšalo cijeli ovaj ambijent, piše avaz.ba

Categories
Baština

Saraji bega Resulbegovića – zamak neponovljivosti

Ako su jednog čovjeka prognali iz grada, samo zbog toga što ima drukčije ime ili uvjerenja po kojim postoji na ovom svijetu, onda se zna „koliko je sati“ i da brojke nisu uopće presudne; prognat će se desetine, stotine i hiljade onih koji se ne „uklapaju“ u koncept „nacionalističke dosljednosti“. Sve što bude svjedočilo o njihovoj prisutnosti u gradu, posebno arhitektonska i memorijalna baština, zatirat će se – i pravdati „ratnim sljepilom“, čak i u vremenima kada rata više ne bude.

Bili smo, prvi put nakon rata, u Trebinju. Katolička crkva je, posteđena, na svom mjestu ali Hrvata, kojih je u općini bilo oko 1200, „svedeno“ je na tri-četiri stotine. Od blizu 6.000 Bošnjaka, sada ih je – 250. Porušene su im sve džamije, ali su ih obnovili, pod prijetnjama i bjesomučnim demonstracijama.

A najslavniji „objekt“, raskošna rezidencijalna starina, saraji bega Resulbegovića, s one čudesne fotografije na kojoj se dvori ogledaju u zrcalu zelene Trebišnjice – ne postoje, ali mi ih vidimo. Saraji su u hrpu šljake pospremljeni u dijelu ispražnjene parcele. No, svejedno, i takvi, izaći će iz prašine i biti obnovljeni i biti nacionalnim spomenikom koji će, kao i do zlokobnog pada u ljudsku mržnju, ukrašavati zemlju svojom vlastitom, neponovljivom inačicom ljepote.

Kakav je bio taj zamak neponovljivosti? Bio je, u turističkom procvatu, mjestom u kojem su ljudi, što bi ga pohodili, bili rahat. Došli bi samo popiti kahvu i zagristi u slast lokuma. Sjedili bi i tiho pričali. Pričali i razmišljali. Osjećala se prisutnost historije, ali ona nije opterećivala; prohujale naslage vremena svojim su jezikom podsjećale čovjeka na prolaznost života i obećavale trajanje u vremenu, ako mu pridoda nešto korisno i lijepo. U njoj je 1875. sjedio ruski konzul i pisac A. Giljferding, kada je kompleks pripadao Haki-begu Resulbegoviću. Tokom I svjetskog rata saraj je pažljivo razgledao svjetski arhitekt Richard Neutra; ne mogavši odoljeti svojoj krilatoj ruci – ostavio je likovnosti nadahnuti akvarel Begenhausa, kako su u Europi počeli nazivati prepoznatu arhitektonsku čaroliju.

Taj je saraj podignut po zamisli Osman-paše Resulbegovića najvjerovatnije 1725. godine, velikog legatora, vakifa i graditelja najznačajnijih objekata u Trebinju. Dvori su služili kao porodični ljetnikovac. Kompleks sastavljaju muška i ženska kuća te nekoliko manjih i sporednih za sluge i kmetove. Unutar voćnjaka bio je skriveni hamam. Kroz njega bi provedena vodena traka rijeke. Kuće su raspoređene po blagoj bregovitoj površini „ondje gdje se Trebišnjica „rastače“ (otuda naziv Rastoci), u četiri manja rukavca“.

Kompleks ljetnikovca bega Resulbegovića predstavljao je, po jasnim iskazima najvećih domaćih i stranih stručnjaka, jedan od najreprezentativnijih arhitektonski oblikovanih kompozicija otomanskog vladanja u južnoslavenskim krajevima. Osnovni građevni materijal bio je kamen i drvo. U odajama koje su služile za dnevne boravke, divane od dogovora i od kahvenisanja, stropovi su bili raskošno ukrašeni duborezima, izdubljenim ružama, arabeskama i rubnim trakama, a zidovi levhama s mudrim ajetima i Božjim imenima. Četverovodni, šatorasti krov, prekriven je kamenim pločama i ćeramidom, što je jedno od obilježja osmansko-bosanske arhitekture mediteranskog podneblja Hercegovine. Na vrhu krova Begove kuće vidio se uzdignut ukrasni kamen musafirtaš, znak dobrodošlice neznancu da u kući može besplatno prenoćiti.

Nema sad musafirtaša, nema ni krova, nema ni dvora, ni kompleksa: tokom godina 1992-1995. palikuće su sve spalile a potom „teren očistile“ i zaravnale. Usprkos zakonima i zdravoj pameti – neka Fondacija „Centra za razvoj fizičke i duhovne kulture“, koja je „čudnim putovima“ postala vlasnikom parcele, započela je izgradnju svojih terena i svlačionica… I evo, godinama sve stoji na svom mjestu. Niko se ne pomiče s „ratnim nasljeđem“.

Izbjegli i prognani se vraćaju rijetko, jer se i u ljepoti svoga zavičaja treba i živjeti – od hljeba i pravde. Zato se češće vraćaju u kovčezima i pod samrtnim platnima na svoju baštinu, nego što se živi vraćaju u svoje kuće i svoje domove.

Piše: Dr. Ibrahim Kajan

Categories
Baština

Šeher ćehajina ćuprija u Sarajevu – riznica sarajevskih legendi i priča

Šeher ćehajina ćuprija koja spaja dvije obale Miljacke u Sarajevu, stara je koliko i višegradska. Obje su izgrađene kao dio Istanbulske džade, jedna da premosti Drinu, a druga na njenom samom kraju, kako bi se direktno moglo ući na Baščaršiju. Isti pjesnik im je sastavio i tarih. Na Šeher ćehajinoj ćupriji je zapisano: “Alija koga nazivaju Hafizadićem u ime Boga podiže ovo dobro djelo. Na ovaj način sagrađen most nisu vidjeli ni oni koji su mnogo svijeta prošli. Kad je most postavljen Hadi mu reče hronogramom: ‘Ovo je čudesan prijelaz”.

Zajedničko za oba mosta je čvrstina. I pored velikog broja silovitih poplava niti Sokolovićev most u Višegradu, niti Šeher ćehajina ćuprije na Miljackoj, nisu uništeni. Ipak, sarajevski most se po monumentalnosti ne može mjeriti sa višegradskim. On je imao samo pet luova i tri stupa sa oštrim kljunovima ledolomcima. Danas su ostala četiri luka. Odsječen je u vrijeme kada su vlasti kamenim zidovima krotile Miljacku da bi na njenoj obali načinili moderan kej nazvan po njegovom idejnom tvorcu: Apelova obala, a radnici prenosili ciglu po ciglu Inat kuće, prenoseći je sa desne na lijevu obalu. Ono po čemu Šeher ćehajina ćuprija prednjači nad višegradskim mostom je broj legendi i priča.

Šeher ćehajina ćuprija je prvi most u Sarajevu sagrađen za vrijeme osmanske uprave, najvjerovatnije na mjestu gdje se za vrijeme Kraljevine Bosne nalazila skela za prijelaz. Izgrađen je iznad vodenice kako bi spojio Nadmline s Alifakovcem. Tako se preko nje ulazilo u sami centar grada. Izgrađen je 1585. godine, a napravljen je od strane upravnika grada – šeher ćehaje.

Prema tarihu bio je to “Alija koga nazivaju Hafizadićem”. Međutim, zabunu unosi jedan tekst objavljen 1881. godine u Sarajevskim novinama, u kojem autor teksta most na Bendbaši naziva Mustafa pašinom ćuprijom. Pojedini historičari tvrde da je most izgrađen i 1620. godine. Prema legendi most je gradio Hadži Husein Hodžić, što potvrđuju i historijski podaci. On je 1610. godine bio šeher ćehaja Sarajeva. Narod, pak, priča da je Hasanov sin jedinac Mustafa bio odličan trgovac. Toliko je često odlazio iz Sarajeva da ga se roditelji nisu imali prilike nagledati. Kako se jednom prilikom niti nakon godinu dana nije vratio kući Sarajevom su počele kružiti priče kako se zagledao u kćerku sultanovog terzibaše.

Dio rodbine je tada počeo obilaziti razne bajalice u nastojanju da mu se napravi sihir koje će ga natjerati kući. Njegov otac je u konačnici, nakon što je uvidio da ništa ne pomaže, odlučio ostaviti spomen iza sebe pa poče graditi jedan hajr u nadi da će time olakšati sinov povratak kući. Mustafa se kući vratio tek kada je čuo da mu je otac umro gradeći ćupriju. Sa njim je u Sarajevo došla i terzibašina kćerka u koju se zaljubio. Kada su umrli narod da bi priči dao dokaze, Mustafu i njegovu suprugu smjesti u turbetu na Alifakovcu.

Među legende koje krase priču o Šeher ćehajinoj ćupriji je i ona o dijamantu i djevojci. Husein je u jedan od stupova mosta ugradio poveći dijamant. Ne prođe ni mjesec dana a ćuprija osvanu sa rupom u stupu, baš ondje gdje je bio dijamant. Tada se cijela kasaba digla na noge kako bi pronašli lopova. Kada ga je grupa mladića uhvatila, umjesto prevajenog hajduka, pred njima je stajao ćosavi mladić, siromašan u razdrljanim ritama.

Mladići se tada zabrinuše jer su željeli da “Sarajevo ima legendu mimo svih, a takva sigurno neće biti ukoliko je dijamant ukrao siromašni mladić”. Oni ga nagovoriše da pred kadijom izjavi da je ukrao dijamant kako bi ga poklonio djevojci. Znali su da je kadija veliki ženskaroš i da će ga zasigurno osloboditi svake kazne. O dijamantu uopšte nisu razmišljali. Hoće li ga vratiti Hasanu ili njegovom sinu Mustafi? Ništa više nije bilo važno osim toga da imaju legendu, potpunu, bez vila, djevica i dojilja, onakvu kakvu nema ni jedan grad u cijelom Osmanskom carstvu.

Još jedna, poučna, priča je iznikla iz kamena ovog mosta. Jednog dana priznade sluga svom gospodaru kroz suze kako je najveći baksuz na svijetu. Ipak, gospodar nije imao razumijevanja pa ga je konstantno grdio i vrijeđao. Uz sve to mu dade otkaz i otjera ga od sebe. Tada sluga zaplaka i po prvi puta zamoli gospodara da ga ne ostavlja na ledini i da je on najveći baksuz na svijetu. On na kraju ipak odluči da ga zadrži, ali da dokaže istinitost njegovog priznanja. Prilikom odlaska na posao sluga je svakog dana prelazio preko Šeher ćehajine ćuprije.

Jednog dana gospodar se prikrade do obale i, prije nego će sluga proći, postavi kesu s novcem nasred mosta. Sluga prođe a da se na kesu nije ni osvrnuo. Začuđen, gazda uze kesu dok neko drugi nije naišao te ode kući. Kada se sluga vratio, upita ga da li je na mostu vidio nešto neobično. Ovaj odgovori: “Toliko sam puta prešao preko njega da je za neizbrojati. Neki dan spomenuh pred jaranima pa dodah kako bih ga zatvorenih očiju mogao preći, i to sve po sredini, da ne diram kamen na ogradi. Oni mi se nasmijaše, a ja danas odlučih da probam prije nego ih izazovem na opkladu. I, bogami, gazda prođoh žmireći, s kraja na kraj, a da se ogradi nisam primakao ni za pedalj. Vjerujte mi, sve po sredini”. “Baš po sredini”, priupita gazda kroz smijeh i odluči ga ne otpustiti, piše bosnae.info

Categories
Baština

Stari grad Tešanj: Tvrđava koja je odoljela i Eugenu Savojskom

Stari grad Tešanj je izgrađen na vrhu stjenovitog brijega, uz rijeku Tešanjku. Utvrđenje se sastoji od dvije kule i stanovnici ovog gradića u srednjoj Bosni zovu ga Gradina, a na ovom mjestu postoji već tri milenija. Tešanjska tvrđava se, poslije one u Jajcu, smatra jednom od najvećih tvrđava u BiH.

O imenu grada Tešnja postoji pretpostavka da potječe od keltskog porijekla i riječi „Tesen“ što znači „Mali dvor“. Riječ je o predrimskom dobu, a poznato je i da su Rimljani na ovom području imali svoj refugium (utvrđenje).

Dvije kule

Poslije velikih upada Eugena Savojskog 1697. godine koji je u potpunosti zapalio Sarajevo, u novembru 1697. godine, austrijska vojska, na čelu sa Savojskim iste godine izvršila je opsadu tvrđave u Tešnju.

Ova teška opsada tešanjske tvrđave i grada završena je nakon trodnevnih neuspješnih napada. Austrijska vojska se nakon toga povukla u pravcu Slavonije. Interesantno je da Gradina kroz historiju, u vojnom smislu, nikada nije bila osvojena, jer je geostrateški položaj takav da su svi koji su pokušavali da je zauzme na kraju odustajali.

Gornji dio utvrđenja se zove Kapetanova kula i postoji pismeni dokaz iz 1461. godine u kojem tadašnji i posljednji kralj srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva Stjepan Tomašević poklanja kulu bratu Radivoju.

Druga kula se zove Dizdareva kula i izgrađena je 1747. godine, a donji dio, ispod kula je sagrađen u Osmanskom periodu. U Dizdarevoj kuli se nalazi stalna postavka Muzeja Tešanj. Naziv Dizdareva kula je dobila po dizdaru, upravitelju kule.

Kapetan koji je stoličio na vrhu kule upravljao je cijelim utvrđenjem, a dizdar posadom u kuli. Tu su bili pješadijski vojnici koji su bili zaslužni za odbranu grada. Stalna historijska postavka „Tešanj kroz stoljeća, od 15. stoljeća do 1918. godine“ sadrži eksponate koji je Muzej sakupio, nešto darovnicom, a neki eksponati su kupljeni.

Muzejska postavka

Neki od eksponata su – komplet kotorac od srebra s tombak pozlatom iz 1830. godine, osmanska sablja Šamsi ili Lavlji rep, Hebrejski rukopis (priča o Esteri, ženi perzijskog cara Kserksa Prvog), fiksko djelo u rukopisu, na arapskom jeziku (zbirka sufijskih kasida), Matica krštenih Župe Komušina (1699-1720), osmanski nakit, satovi, čibuci, noževi, originalni prijedlog budžeta i pečati iz 1908. godine, fotografija Muse Ćazima Ćatića…

U Kapetanovoj kuli je izložen novac iz Rimskog carstva, novac srednjeg vijeka, kovanice Osmanskog carstva, novac Habsburške monarhije i Austro-ugarskog carstva, novovijekovne i kovanice novog doba, te kovanice 20. stoljeća. Pored toga, izložene su i novčanice Osmanskog razdoblja, Austro-ugarske monarhije i novčanice iz svijeta (Albanska banka, Rumunska banka, Turska…).

visitbih.ba