Categories
Baština

MONETA AUREA REGIS STEPHANI- Bosanski zlatnik

U srednjovjekovnoj bosanskoj državi je pored srebrenog kovan i zlatni novac. To je veliki četverostruki dukat, pronađen 1935. godine kod Prijepolja, prečnika 30 mm, debljine 1 mm i težine 14,05 gr.

Na aversu se nalazi propeti lav okrenut na desnu stranu, a oko njega natpis: MONETA AUREA REGIS STEPHANI. Na reversu je u sredini bosanski kraljevski grb, a oko njega natpis: GLORIA TIBI DEUS SPES NOSTRA. Grb se sastoji od štita, kacige sa plaštom, krune i dva ljiljana. Štit je u osnovi trouglasto-srcolikog oblika, nagnut prema desnoj strani. Polje štita je podijeljeno desnom kosom prečkom na dva dijela – u donjem se nalaze tri ljiljana poredana paralelno sa kosom prugom, dok su u gornjem dijelu tri ljiljana raspoređena u vrhove zamišljenog jednakostraničnog trougla (kao današnji grb sa ljiljanima).

Na lijevi ugao štita je nalegla kaciga sa otvorom za oči, a iza nje se nalazi plašt. Sa lijeve i desne strane kacige se nalazi po jedan ljiljan. Historičari imaju različito mišljenje o bosanskom zlatniku. Ivan Ranđeo je ovaj zlatnik pripisao kralju Tomaševiću, koji ga je kovao u spomen na svoje krunisanje. Mihajlo Dinić tvrdi da je to zlatnik kralja Tvrtka I koji ga je iskovao povodom svog krunisanja. Ranđeo smatra da zlatnik pripada kralju Stjepanu Tomaševićuzato što se na natpisu nalazi ime STEPHAN, a samo su dva bosanska kralja koristila isključivo to ime: Stjepan Ostojić i Stjepan Tomašević.

Pošto je Stjepan Ostojić kratko vladao, a njegova vladavina bila slaba, Ranđeo ga je sa razlogom odbacio kao vladara koji je kovao takav zlatnik, pa se odlučio za Tomaševića. On dalje objašnjava da propeti lav, grb Brankovića, stavljen zato što je Tomašević bio oženjen kćerkom Lazara Brankovića i time želio naglasiti svoje pravo na Srpsku despotovinu. Što se tiče imena Stefan, Dinić navodi da se i Tvrtko I naziva tim imenom u dvije isprave i na jednom pečatu. Prema ovo Rex Stephanus, od koga potiče veliki zlatnik, mogao je, bar što se imena tiče, biti i kralj Tvrtko I.

Kada je u pitanju propeti lav na aversu, Dinić do objašnjava dvjema mogućnostima: da je taj grb Tvrtko mogao preuzeti od posljednjeg Nemanjića ili da se prema grbovniku Korjenić-Neorića (iz 1595. godine) može zaključiti da su propetog lava na grbu imali i Kotromanići. Lav na grbu se nalazio i na novcima Hrvoja Vukčića Hrvatinića i na pečatima porodice Kosača.   

U grbovnicima nastalim krajem XVI stoljeća nalazi se i grb Kotromanića. To je štit sa propetim lavom okrenutim nadesno. U njima ima doduše mnogo izmišljenih grbova, ali ima i takvih koji počivaju na realnoj historijskoj podlozi. Sastavljač grbovnika se pobrinuo da za grbove poznatijih porodica nađe sigurne podatke, tako da bi se njegova tvorevina smatrala pouzdanom.

Postoji i jedan pisani izvor koji ide u prilog Dinićevoj tvrdnji da zlatnik pripada Tvrtku I. Radi se o arhivskom podatku iz Dubrovnika od 30. marta 1393. godine. Znači 1393. godine pominju se veliki dukati bosanskog kralja, te su na ovaj način numizmatički podaci potkrijepljeni arhivskim.U vrijeme kada je nastala ova bilješka, Bosnom je vladao kralj Stjepan Dabiša (1391-1395).

Za njegove kratke i nestabilne vladavine u Bosni se nije kovao novac. Na osnovu navedenog može se konstatovati da je Tvrtko I bio taj kralj koji je kovao zlatni novac, a najvjerovatnije ga je kovao 1377. godine povodom svog krunisanja za „kralja Srbljem i Bosne“.

Categories
Baština

STAROBOSANSKI NOVAC

Bosna pripada skupini rijetkih zemalja u svijetu koje imaju višehiljadugodišnju tradiciju kovanja vlastitog novca. Od Ilira preko srednjeg vijeka do današnjeg dana.

Nakon smrti moćnog Tvrtka I stanje u Bosni se mijenja. Nijedan od njegovih nasljednika nije bio na njegovoj visini da održi moć koju je on stvorio.
Osiljeni feudalci sve manje poštuju centralnu vlast što je slabilo državu. To se odrazilo i na kovanje novca, što je jedan od razloga da se nakon njegove smrti jedno vrijeme prekinulo s kovanjem.

Istina, bila je u opticaju velika količina novca iz prethodnog doba, ali je bio još jedan razlog zbog kojeg se nije prilazilo kovanju. Bio je to Dubrovnik koji je sve činio da do toga ne dođe kako bi zadržao stečene privilegije za kolanje svog dinara.

Dubrovčani su, naime, i u ovo vrijeme imali veoma razvijenu suradnju s Bosnom i bilo im je veoma stalo da se upotrebljava njihov novac kako bi u trgovini imali što veću dobit.

Ukoliko bi to činili u bosanskoj valuti izmakla bi im dobit jer bi je morali kupovati po realnom kursu.

Prvi vladar koji je obnovio kovanje domaćeg novca bio je kralj Tvrtko II (1421-1443. g.).
Kovao je grošdinar i poludinar. Njegov groš spada među najkrupnije srednjovjekovne novce uopće. Promjera je 25 mm, težine 2,07 gr.

Na licu je kraljevski grb punog sadržaja (štit s kraljevskim monogramom, kaciga sa velom i čelenkom). Ovo je novost u numizmatičkoj ikonografiji Bosne. I na ostalim tipovima njegovih emisija javlja se ista slika. Na reversu je, pak, lik sveca Grgura Nazianskog, koji se držao za zaštitnika Bosne.

Kovnica kralja Tvrtka II radila je sedam godina i kroz to vrijeme izbacila je mnoge i raznovrsne serije novca. Nalazi njegovog novca su najbrojniji u odnosu na novce drugih bosanskih vladara.

Kralj Tomaš koji je naslijedio Tvrtka II, nastavio je s kovanjem novca. I on je kovao groš, dinar i poludinar. Kovnice su radile punom parom, pogotovo kada je uspio povratiti Srebrenicu i tamošnje bogate rudnike srebra koje je bio osvojio srpski despot Lazar Branković.

Taj intenzitet kovanja opet je zabrinuo Dubrovačku Republiku pa su sve činili da to ometu. U više navrata je zvanično tražila od kralja da prekine s kovanjem svog novca jer je njihov novac bio potpuno istisnut. To je za Dubrovnik značilo propast. Tomaš se, međutim, nije osvrtao na to pa je njegova kovnica nastavila s radom i tako je trajalo sve do njegove smrti.

I posljednji kralj Stjepan Tomašević koji je na prijestolju proveo nepune tri godine, također je kovao novac, iako je to vrijeme
za Bosnu politički bilo izuzetno bremenito.Ali unatoč tome, njegova kovnica je radila punom parom. Čak su nastali izuzetno lijepi kovovi. Likovi na obje strane su lijepo i precizno rađeni a uokolo je pravilno ispisan tekst.U svim slučajevima radi se o srebrenom novcu – dinaru i poludinaru. Na aversu je u svim emisijama modificirani državni grb (umjesto ljiljana na štitu se nalazi kruna), a uokolo teče natpis STEFAN KRAGL (Stefan kralj). Na reversu je uvijek ista predstava – lik pape Grgura u stojećem položaju, a uokolo natpis u ovoj ili onoj varijanti s imenom pape Grgura (S GREGOR-RI.PAPE).

Svi bosanski novci redovito nose natpis. Nalazi se na obje strane a odnosi se na vladara koji izdaje novac (na aversu), i na svetački lik koji je prikazan (na reversu).
U prvom slučaju to su banovi i kraljevi koji kuju dotični novac.Na najranijem novcu, koji je izdao ban Stjepan, stoji natpis STEFANBANUS (Stefan ban). Na nekim tipovima stoji samo STEFANUS, a na naličju (reversu) javaljaju se pojedine sigle kao IAA; IC-XC,S i sl.

Na 1. tipu III emisije istog bana javlja se natpis slijedećeg sadržaja: STEFAN BANUS BOSN DI GR(Stefan ban Bosne božijom milošću).

Na prvim novcima bana Tvrtka I stoji natpis: TVERTCO.BANNI.BOS-NE (Tvertko ban Bosne).
Na novcu koji je kovao kao kralj stoji natpis: T:REX:BOS-NE:RASIE (Tvrtko, kralj Bosne i Raše (Srbije).

Na novcu kralja Tvrtka II javlja se isti sadržaj uz dodatak slova DNS koji stoje na početku natpisa: DNS TUARTCO-REX BOSNE. Ono DNS se čita kao DOMINUS (gospodar).

Na naličju njegovog novca također se javlja natpis koji navodi ime sveca koji je prikazan, pa tako: S.GREGORIUSNAZAZENSIS (Sv. Grgur Nazazenski).

Uz standardni natpis na prvim tipovima prvih emisija njegovog novca kao što je: DNS TOMAS R-EX BOSNE, i sl, na nekim tipovima kasnijeg novca javlja se jedna novost.

To je natpis ne na latinskom jeziku kako je do tada bilo na svim novcima, nego na domaćem, bosanskom jeziku.

Tako u prvom tipu VI emisije na aversu koji nosi kraljevski grb, uokolo teče natpis: GOS.TOMAS CRA.BOSN (gospodin Tomaš kralj Bosne). Isti natpis se ponavlja na još nekoliko tipova njegovog novca s varijantama malih razlika.

Ovaj natpis je izuzetno značajan jer je ovo prvi slučaj na južnoslavenskom prostoru da se javljaju riječi na narodnom, u ovom slučaju bosanskom jeziku pisane latinskim pismom.

Tu praksu je nastavio i njegov nasljednik, kralj Stjepan Tomašević, i to konstantno, jer se u svim njegovim emisijama, na sedam tipova uvijek javlja takav, ili sličan tekst: STEFAN
CRAGL (Stefan kralj). Nezaobilazno pitanje koje se nameće kada se govori o novcu srednjovjekovne Bosne jeste mjesto gdje se kovao, odnosno gdje su se nalazilebosanske kovnice. Većina učenjaka vjeruje da su bili u Fojnici, a povremeno i u Srebrenici, gdje su se nalazili najveći bosanski rudnici zlata i srebra.Ponekad se dešavalo da je neki od vladara povjeravao Dubrovčanima da se tamo kuju njihovi novci pa je u tu svrhu iz Bosne slato srebro.  Tako je činio kralj Tvrtko II ali je s tom praksom prekinuo kralj Tomaš. Matrice za kovanje novca mahom su radili strani graveri, najčešće Duvrovčani ali i mletački majstori.
Sačuvalo se nekoliko ugovora sa Dubrovačkom vladom o izradi kalupa te o pomoći koju će njihova vlada pružiti za iskivanje pojedinih emisija i tipova novca.Većina kovova predstavlja izuzetno umjetničko ostvarenje.U tome se posebno ističe zlatnik kralja Tvrtka I kome po tom pitanju nema konkurencije u ukupnoj evropskoj srednjovjekovnoj numizmatici. 

Treba i to naglasiti da Bosna u odnosu na ostale južnoslavenske zemlje ima najveću i najkompletniju seriju kovanja novca, potom najduži staž i najljepše kovove koji po varijacijama, umjetničkoj obradi i likovnom sadržaju idu u sam vrh srednjovjekovne evropske numizmatike, bilo da je riječ o srebrenom ili zlatnom novcu.

Dr. Enver Imamović, izvod iz eseja „Starobosanski novac“, poglavlje ‘Novci Tvrtkovih nasljednika’.