Categories
Bosna u Osmanskom Carstvu

EVLIJE U STAROM SARAJEVU

U ovom dijelu pažnju ćemo posvetiti samo popisu evlija i svetih mjesta (mjesta hodočašća) na području Sarajeva, jer bi za puko pobrajanje svih sličnih mjesta u cijeloj Bosni i Hercegovini bilo potrebno puno više prostora nego što ovdje imamo na raspolaganju.

Osim toga čitatelje ćemo uputiti na nekoliko autora radova i knjiga koji su se ovom temom bavili neuporedivo podrobnije. Prije svih spomenut ćemo Aliju Bejtića i njegov rad Jedno videnje sarajevskih evlija i njihovih mezarova kao kultnih mjesta, objavljen u Prilozima za orijentalnu filologiju Orijentalnog instituta u Sarajevu (POF, XXXI/1982., str. 112.-113.), te Esmu Smailbegović i Vlajka Palavestru koji su se bavili predajama o svetim ljudima i mjestima. Naravno tu su i neobjavljeni radovi Jasminka Mulaomerovića, koji je svetoj geografiji Bosne i Hercegovine dao hijeropovijesni okvir.

Nekada poslije 1832. godine nastao je jedinstven dokument – čini mi se da nikada prije ni poslije ovoga nismo naišli na sličan – koji istovremeno predstavLa historiografski, hagiografski i dokumentarni materijal značajan za izučavanje različitih domena historije i drugih oblasti prostora na kojima smo počašćeni da živimo.

Naime, radi se o poimeničnom popisu evlija, sačinjenom na turskom jeziku u kojemu se uz imena evlija, navodi i niz drugih značajnih i zanimljivih podataka iz domena materijalne kulture i folklora. Ovaj dokumenat značajan ne samo po svojoj jedinstvenosti kao izvor svoje vrste u Bosni i Hercegovini, nego i zbog toga što se temeljem njega može steći uvid u kriterijalne osnove i strukturu ličnosti koje su stare Sarajlije smatrali i štovali kao evlije.

Tu se navode imena osamdeset muškaraca i tri žene, te nekoliko neimenovanih (budući da na nišanima mezara u kojima počivaju nema natpisa), podatke o ukupno 74 kultna mjesta gdje su muslimani iz Sarajeva palili svijeće i išli na murad, te zalede (background) tih svetih osoba. Među njima su 42 šejha i derviša, ulema-i zahirin (14), deseterica graditelja džamija, trojica ratnika (šehida, čorbadžija, Murad-vojvoda i Abdullah Mu zaferija), te dva nedovoljno identificirana kultna mjesta (sin Ismail-dede i Husejn Koštro).

Ne može se a ne primijetiri da je šejhova i derviša više nego svih ostalih zajedno, što uopće ne treba da čudi jer su oni u skladu sa osobitim načinom života oduvijek doživljavani kao osobe veoma bliske stupnju evlije. Treba napomenuti i imati na umu da su zanimanja pojedinih ljudi unekoliko liberalan domen, to jest da su brojni derViši i šejhovi istovremeno bili i ratnici, a neki i utemeljitelji džamija, tako da se na ovaj podatak ne smije oslanjati kao na definitivan.

S druge strane, kada je riječ o temeljnom kriterijalnom osnovu za proglaše nje osobe evlijom – kerametu, u spisku se najčešće spominje putovanje odnosno prijenos iz jednog mjesta u drugo i to tako što bi neka osoba stala na nogu evliji i sklopila oči, a evlija bi ga prebacio na neku drugu lokaciju. Isto tako često spominjani keramet je i predviđanje budućih dogadaja, bilo da se oni odnose na samog evliju (vrijeme preseljenja smrti ili sudbine njegovog mezara nakon izvjesna vremena) ili pak na nekoga drugog (dolazak okupacijskih sila). Vjerovatno najčešće spominjani keramet je izuzetna pobožnosti (nadljudska) strpljivost. Što se tiče ratnika (šehida) gotovo svi su odbijali pasti i biti ukopani na mjestu na kojem su poginuli, nego su (najčešće) svoju glavu pod rukom ili na drugi način donijeli do odabranog mjesta na kojem će biti njihov mezar. Napominjemo da su u spomenutom spisku vremenski obrađene evlije od vremena dolaska Osmanskih Turaka na ove prostore (Bosnu i Hercegovinu napose) do vremena austrougarske okupacije.

Categories
Bosna u Osmanskom Carstvu

Patareni u Bosni se spominju čak i 1568. godine u osmanskim izvorima

Osim podataka u deftertima, postoji jedan turski dokumenat koji se odnosi na patarene i to južno od onog pojasa koji je označen kao područje na kome su se poslije turskog zauzeća manifestirali kakvi-takvi tragovi života bosanske crkve.

Dokument je datiran 9.marta 1568. a nosi potpis neimara Hajretina. Tu se navodi da su radovi na mostu obustavljeni jer je Neretva nadošla od proljetnih kiša pa se kaže doslovno: “Ovo mjesto gdje most zidamo je nenastanjeno.

Nešto seljaka ima u selima oko Milikovića koji su STARE VJERE. PATARENI SE ZOVU.” Nadodaje se da je potok Radobolja postao – kažu – od Radina čaira, ali Neretvu zovu samo Rijeka, bistra je ljeti, a sada je mutna.

Možda označavanje patarenstva u tom turskom dokumnetu kao «stare vjere» može nešto pomoći i u problematici o sudbini bosanske crkve u tursko doba.

Izrazu «stara vjera» u ovom dokumnetu može se eventulano dati smisao u pravcu da je inače patarenstvo nestalo s obzirom da su u vrijeme kad je dokument nastao stanovništvo činili pravoslavni, katolici i muslimani, a eto stanovnici oko Milkovića pripadaju staroj, patarenskoj vjeri.

Prema tome, može se uzeti da iz sredine 16.vijeka imamo jednu dalju, dokumentarno zajamčenu, BOGUMILSKU OAZU u selima oko Milkovića, jugozapadno od Mostara.

Categories
Bosna u Osmanskom Carstvu

Čifluci Husein kapetana Gradaščevića i njihova sudbina

Carskom naredbom (irada) od kraja aprila 1832. godine Husein-kapetan Gradaščevirć, vođa bosanskog plemstva protiv reforama sultana Mahmuta II, secesionista i samozvani vezir bosanski proglašen je »odvratnim nevaljalcem«, »razbojnikom« i »zlikovcem«, »odmetnikom i buntovnikom« i osuđen na smrt i konfiskaciju sve pokretne i nepokretne imovine koja je imala karakter mirije. Konfiskacijom nisu bila obuhvaćena jedino mulkovna dobra.

Ova irada stigla je Kara-Mahmud Hamdi-paši u vrijeme kada je on u okolici Sarajeva savlađivao posljednje napore Husein-kapetana da zaustavi prodor carske vojske i da sačuva svoj položaj. Kad se Husein-kapetan uvjerio da je sve izgulbljeno, a svjestan posljedica svojih postupaka, odlučio je da potraži utočište u kršćanskoj Austriji. To je vrlo rijedak slučaj u historiji Osmanskog Carstva da jedan pobijeđeni carski buntovnik ne sačeka mirno i pokorno izvršenje carske volje.

Već je opće prihvaćena činjenica da je Bosna ušla u 19. stoljeće sa novim, već formiranim i ustaljenim, iako zvanično nepriznatim sistemom agrarnih odnosa, tzv. čiflučikim sistemom. Klasični osmanski timarsko-spahijski sistem nalazio se u posljednjoj fazi raspadanja.

Konfiskacijom Husein-kapetanovih čifluka nisu obuhvaćena njegova mulkovna dobra i ne zna se kolika su bila. Država je dozvolila da se porodica Husein-kapetana vrati u Bosnu, ali nije prihvatila njegovu molbu da mu se povrate konfiskovani čifluci, kako bi mogla njegova porodica da živi. U molbi je naveo i to da živi u teškim uslovima opterećen dugovima.

Država je njegovoj porodici odredila neznatnu apanažu za izdržavanje. O tome govore dokumenti iz kojih se vidi da su žena i kćerka Husein-kapetanovog sina Muhamed-bega, koji je umro 1854-18515. godine, vodile spor sa blagajnom zvorničkog sandžaka da im se isplati naknada koju je od te blagajne dobivao Muihamed-beg, koga su one naslijedile.

Tu se navodi iznos od jednog tovara, četiri hiljade sedam stotina devedeset i četiri groša. Zna se i to da su i Mulhamed-begovi nasljednici poslije njegove smrti u dva tri maha tražili da im se povrate konfiskovani Husein-kapetanovi čifluci, ali ni te molbe nisu uvažene. Ovi čitfluci su smatrani (državn1im) “Carskim čiflucima” sve do njihove definitivne prodaje, država je dotle vodila sve poslove oko njihove uprave.

Šezdesetih godina 19. stoljeća ili tačnije 1862/3. godine država je odlučila da ove čifluke proda njihovim obrađivačima. Za to je postojao važan razlog. Godine 1861/2. vladala je teška finansijska kriza u Carstvu i prijetila da izazove opšti haos. Unutrašnja situacija carstva bila je sasvim nesređena. Ustanci su se lančano nastavljali, čas na jednoj, čas na drugoj strani države, koja je osim toga bila lizložena permanentnom pritisku stranih sila koje su tražile mijenjanje i poboljšavanje unutrašnje organizacije države.

Izvor: Ahmed S. Aličić. “Čifluci Husein kapetana Gradaščevića”. Prilozi za orijentalnu filologiju 14-15:311-328.

Categories
Bosna u Osmanskom Carstvu

POPIS BOSANSKE VOJSKE PRED BITKU NA MOHAČU 1526. GODINE

U Arhivu Topkapu muzeja u Istambulu nalazi se jedan fragment popisa (deftera) vojske iz Bosne koja je trebalo da pođe na carsku vojnu. Sadrži svega 17 listova, bez originalne paginacije.

Ono što već na prvi pogled privlači pažnju jest to da je uz imena timarnika i drugih vojnika gotovo redovno stavljana oznaka Hrvat i Bosna.

Rekapitulacija deftera nalazi se na listu br. 7, nakon popisa tezkiresiz timarnika. Iz nje proizilazi da je defter bio sastavljen na sljedeći način – popisani su:

l. neposredni merdovi (pratnja, svita) mirilive (sandžak-bega);

2. zaimi-begovi sa svojim merdovima;

3. spahije sa svojim merdovima

4. oni koji ostaju da brane vilajet Bosnu.

Dalje, iz toga konačnog zbira u rekapitulaciji vidi se da je ukupan broj vojnika iz Bosne iznosio 3.116. Od toga neposredna pratnja sandžak-bega (merdovi mirilive) iznosila je 1.040. Zaima je bilo 16. Oni su imali ukupno 213 džebelija. Spahija je bilo 643, od toga sa tezkirom 112 a bez tezkire 529. Oni su imali 1.204 džebelije. Treba napomenuti da su merdovi zaima i spahija koji se u defteru navode označeni u rekapitulaciji kao džebelije.

U defteru, na listu 16, među zaimima Bosne spominje se Murat-vojvoda kao merd Husrev-bega. To dokazuje da se radi o pohodu na vojnu bosanskog sandžak-bega Husrev-bega. Murat-vojvoda ovdje nije niko drugi nego Murat-beg Tardić, poznat kao desna ruka Husrev-bega za vrijeme njegove uprave u Bosni.

Sama činjenica da je Murat-vojvoda uopće unesen u ovaj defter govori o tome da je defter morao nastati u vrijeme uprave Husrev-bega u Bosni, tim prije što je on upisan kao merd Husrev bega, i to sa početnim zeametom od 20.000 akči. U popisnom defteru za Bosnu iz 1516. godine Murat se ne spominje, najvjerovatnije zbog toga što te godine ni Husrev-beg nije bio u Bosni pa je Murat bio uz njega.

U našem fragmentu se također nalazi upisan Kara Osman (Kara Osman-beg) za kojeg je u nekim izvorima rečeno da je bio neposredno uz Gazi Husrev-bega kao jedan od glavnih savjetnika, konkretno pred bitku na Mohaču 1526. godine.

U defteru su posebno uočljive dvije oznake uz popisana lica. To je oznaka Bosna i oznaka Hrvat. Ima i drugih oznaka ali su one zaista malobrojne. Interesantno je da su baš u popisu ovakve vrste donošene uz lica i oznake njihova porijekla, naročito kad se tiče merdova koji nisu ni u kakvoj feudalnoj strukturi.

Poznato je da su sva područja na teritoriji srednjovjekovne bosanske države, koja su Osmanlije do tada zauzeli, bila uključena u dva sandžaka: bosanski i hercegovački sandžak. Pošto je u popisu potenciran pojam Hrvat i Bosna, potrebno je da ovdje značimo granice bosanske države kakve su zatekli Osmanlije. Isto tako, treba prikazati i ono što su bili osvojili izvan tih granica, što je pripadalo hrvatskoj zemlji.

Granice bosanske države u vrijeme osmanskih osvajanja bile su sljedeće: od Save na sjeveru do Jadranskog mora na jugu; od Novog Pazara na istoku do planine Dinare na zapadu; od Kamengrada na sjeverozapadu do Kotora na jugoistoku; od Mačve na sjeveroistoku do Makarske na jugozapadu.

Do 1526. godine, kada je nastao naš defter, Osmanlije su bili zauzeli gotovo cijelo to područje sa izuzetkom tzv. jajačke banovine, koja će nešto kasnije ući u sastav Osmanskog Carstva. Međutim, Osmanlije su bili zauzeli i neka područja izvan tih granica. To je oblast koju su zatvarale planine Dinara i Velebit ili, preciznije rečeno, oblast južno od Velebita i zapadno od planine Dinare. Osmanlije su zvanično označavali tu oblast kao vilajet Hrvat (vilajet Hrvatska).

Prema tome, kad god se uz jedno lice donese oznaka Hrvat, onda to označava čovjeka porijeklom iz krajeva koji su ulazili u sastav vilajeta Hrvati, a izrazom Bosna označavali su ljude porijeklom sa teritorija srednjovjekovne bosanske države.

U svakom slučaju interesantno je zašto su popisivači pravili razlike među tim ljudima kad su sva područja bila u sastavu jednog sandžaka, bosanskog. Da li su samo u pitanju regionalne oznake ili je posrijedi i nešto drugo, odnosno i narodnosna oznaka? Sigurno se može tvrditi da se narodnosna misao niie bila razvila u smislu našeg dana- šnjeg shvatanja tog pojma; ali čini se, ipak, da se ni ta komponenta ne može odbaciti.

Izvori: AHMED S. ALIČIĆ/Vladislav Škarić, popis bosanskih spahija

Categories
Bosna u Osmanskom Carstvu

FERMAN SULEJMANA ZAKONODAVCA UPUĆEN GAZI HUSREV-BEGU SREDINOM 1533. GODINE

Ferman se danas nalazi u Upravi Gazi Husrev-begovog vakufa u Sarajevu. Ferman je nastao u prvoj dekadi mjeseca muharema 940. (23.7-1.8.1533) godine.

Prijevod dokumenta:
Tugra Sulejmana Zakonodavca/
Uzoru plemenitih zapovjednika, osloncu slavnih velikana, moćnom i
poštovanom, obdarenom obilnošu milosti uzvišenog vladara, sandžakbegu
Bosne Husrevu, veličina mu bila trajna!
Kada doe uzvišeni carski znak neka se zna:
Pošto si Ti podnio predstavku u kojoj se navodi da mezre:

Kuzmadanje, Donja i Gornja Modriča i Česlica u blizini tvrđave Tešanj u nahiji Maglaj; zatim zemljište pustog sela zvanog Omanjska; zemlje sela zvanog Planje, koje vežu za spomenute mezre; također mezre Krevica, Tučić i Polača koje se nalaze između tvrđava Kličevac i Ostrovica; mezra Hum sa baštinom Strbačina; zatim polovina mlinova poznatih kao Karloviać mlini koji se nalaze na mezri Bogotik iznad tvrđave Obrovac na rijeci Zrmanji, sa mlinovima koji se nalaze uz spomenutu tvrđavu a koji su bili izvan deftera i osim navedenog, također, mezre Malena Vas i Čavčići, koje su izdvojene iz čifluka poznatog kao ćifluk vojvode Damjana, te mezre Liporci i Lišani koje su izdvojene iz čifluka poznatog kao čifluk Knezov Do; zatim mezre poznate pod imenom Vukšić koje su izdvojene iz čifluka vojvode Kasima, od kojih neke vežu za tvrđavu Kobaš a neke za vilajet Hrvat, nisu bile ni u čijem posjedu nego su puste zemlje koje su ranije osvojene od strane moje pobjedonosne vojske a sada se nalaze u sandžaku Bosna i u defteru Tebi upisane kao mukata (zakup). Isto tako Ti si zamolio da Ti se kao milost i dobrota od strane moga prijestolja, koje donosi mir, sve to dade u vlasništvo (mulk). Na osnovu moje carske osobite pažnje i moje carske dobrote to ti
se daje i daruje u mulk.

Prema tome naređujem: Kada moja carska odluka stigne, uputi svoga
čovjeka u moju uzvišenu prijestonicu da bi mu se o navedenom izdala moja
carska mulknama (darovnica). Tako da znate, oslonite se na moj carski
znak.

Pisano u prvoj dekadi zaštienog mjeseca muharrema, godine 940.
(23.07-01.08.1533.)
U Kostantiniji (Istanbulu).

Categories
Bosna u Osmanskom Carstvu

Ljepote Šehera: Opis sarajevske čaršije iz 1634. godine

Najslikovitiji opis sarajevske čaršije dao je Robert Stanhopes po pričanju plemenitog gospodina i viteza Henrika Blunta, koji je u ljeto 1634 proboravio u Sarajevu 3 dana. On među ostalim piše:

“Na glavnom trgu i pedeset ulica uokrug trga ima valjda šest ili sedam stotina dućana sa robom svake vrste. Trgovački dućani i zanatske radnje grupisane su strogo po cehovima – oni ih zovu ‘esnafi’ – baš kao po Zapdanoj Evropi i kao što je doskora bilo i u engleskim velikim gradvoima. U kožarskoj ulici, koju zovu “Sarači”, možeš vidjeti divne robe iz raznobojne kože i prekrasnu konjsku opremu, da je se nagledati ne možeš. Nedaleko su trgovine svakovrsnog krzna od šumskih zvijeri. Među njima ima tako krasnog, da bi londonske žene dale ne malo života za jedan ogrtač iz njega.

U jednoj poduljoj ulici vidio sam dućane, prepune zlatnog nakita ljepote kao u haremskih ljepotica iz arapskih i indijskih bajki, a iz srebra izrađeni ukrasni predmeti svojom ornamentikom, punom fantastičnih šara, ne zaostaju nimalo za venecijanskim radovima ove vrste. Naročito su me očarali srebrom i zlatom vezeni bezbrojni cigarluci i lijepo išarani čibuci, ponekad dugi 3 jarda.

Kad uđeš u kafanu i ogledneš se za mjesto gdje ćeš sjesti, valja ti dobro paziti da ne zapneš za čibuke koje pušači, sjedeći na oniskim jastucima, ispruže do nasred kafane. Ako nogom staneš na čibuk ili ga samo dirneš, može te skupo stati, jer kvariš ćeif Sarajlija. I koliko god je na čaršiji graja, u kafani je tišina. Lijepo čuješ kako krklja tekućina u nargilama i kako vri kahva na žeravici. Kad uniđe nov gost, najprije pogleda i potraži mjesto gdje će sjesti, pa kad sjedne, onda se ogledne desno i lijevo i pravo po gostima, koji od ranije sjede u kafani, pa onda, pošutivši još minutu ili dvije, izrekne pozdrav. Zatim opet šutnja kao u katoličkih trapista.

U trgovinama tekstilom vidio sam dobre engleske čohe i skupocjene ispanske i venecijanske kadife. Tkanine za laganu žensku odjeću, kao paučinu tanku svilu u prekrasnim mustrama, dobavljaju iz Male Azije. Nešto podalje čitamo kako žene oblače na noge čizme iz mekane crvene ili kao limun žute kože.

Po čaršiji mnogo seoskog svijeta, Turaka i krštenih. Teško sam ih razlikovao, jer je u krštenih veći turban na glavi nego u Turaka i pogleda su mrka kao jeničari.

Kako se ove godine spremalo na pohod u Poljsku, u 2 velika hana na čaršiji čuvala je straža stotine i stotine vreća pirinča, šećera i zobi. Zbog pripreme za rat pred trgovinama oružjem je gurnjava. Skaču iskre iz čelika i škripe drveni stalci, oštre se mačevi i handžari i jatagani. Pred aščinicama redovi, a iznutra se osjeća miris bijeloga i crvenog luka, da ti sve suze idu na oči.”

Ovo donosim po prijevodu Koste Mandića, koji je izašao u “Oslobođenju” od 29 marta 1953 godine.

Hamdija Kreševljaković, Esnafi i obrti u starom Sarajevu, Narodna Prosvjeta, Sarajevo, 1958

Categories
Bosna u Osmanskom Carstvu

DEVŠIRMA kao čast u Bosni: Kako je domaće stanovništvo u gledalo na “danak u krvi”

Dokumenat koji u ovom clanku donosimo i u originalnom tekstu li u doslovnom prijevodu na naš jezik potječe s kraja vladavine Sulejmana Zakonodavca, određenije, iz 1564. godine. Kao što se vidi, on eksplicitno govori o tome da se obaveza davanja dječaka u adžlemi oglane na podrucju bosanskog, hercegovackog i kliškog sandžaka odnosi isključivo na muslimanski dio stanovništva tih područja.

Dokumenat se nalazi u Arhivu Predsjednlištva vlade Republike Turske u Istanbulu, u fondu »Muhimme defteri« ~knjiga V, str. 96).

Njegov doslovan prijevod glasi:

»Huikum kadijama sandžaka Bosne, Hercegovine i Klisa. Pošto
su sa područja vaših kadiluka, po dosadašnjoj praksi regrutovani
u adžemi oglane pretežno obrezani dječaci, to se obično i uzimaju
oni koji su obrezani. Međutim, iako je to uobičajeno da se regrutuju
oni koji su obrezani, podnesen je izvještaj da ste vi, pri uzimanju
obrezanih dječaka, pravili smetnje sadašnjem jajabaši koji
je stigao da prikupi adžemi oglane, pa u vezi s tim natređujem: kada
stigne ovaj hukum ovako da se postupi: od starosjedilačkog stanovnistva
toga područja, regrutuju se u adžemi oglane oni koji su
obrezani, pa neka to ne budu oni koji su kasnije odnekud došli samo
zato da bi postali adžemi oglani, odnosno, neka to ne budu oni koji
nisu obrezani zato da ne bi bili uzeti u adžemi oglane. Prema tome,
kada se preduzme regrutovanje obrezanih, nemojte praviti smetnje,
učinite da budu regrutovani. Ali striktno povedite računa da se ovim
povodom ne bi dogodila bilo kakva zloupotreba ‘i pronevjera, da se
ne upisuju dječaci koji nisu obrezani (ali) koji su odnekud došli. Onako
kako je to bilo uobičajeno do sada prilikom regrutovanja, učinite
da se pokupe sposobni obrezani dječaci koji su od davnina sa tog
područja.«

Izvor: Ešref Kovačević. “Jedan dokumenat o devširmi”. Prilozi za orijentalnu filologiju 22-23

Categories
Bosna u Osmanskom Carstvu

Vrhunac moći Osmanskog Carstva: Bosanski junaci u osvajanju Egera i Kanjiže

Osnovni osmanski strateški interes bio je upravo osvajanje ta dva grada. Osmanlije su još 1552. opsjedale Eger (bosanski, Jegra ili Egra) čiji su se branitelji hrabro držali, bez obzira na velike žrtve. U kritičnom trenutku na gradske zidine su se ispele žene Egera koje su se ravnopravno borile sa muškarcima. Grad je odbranjen, a toj hrabrosti žena Egera poznati mađarski pisac Géza Gárdonyi posvetio je historijski roman Zvijezde Egera.

Krajem septembra 1596. utaborila se velika carska vojska pod Egerom. Vojsku je predvodio veliki vezir Ibrahim-paša, rodom iz Novog Sehera kod Maglaja. U vojsci je bio veći broj Bošnjaka, među kojima su se isticala dvojica Sokolovića, Hasan-paša i Lala Mustafa-paša, kao beglerbegovi Rumelije, odnosno Anadolije. Uz njih je bio i poznati hroničar i historičar deftedar Ibrahim Alajbegović-Pečevi. Poslije desetak dana opsade, Eger je 13. X 1596. bio prinuđen na predaju.

Nakon ovog uspjeha rat je ponovno uzeo nepovoljan tok po Osmanlije. Jake ugarsko-njemačke snage su u jesen 1598. počele opsadu Budima. Gradu su u pomoć pritekli paša Stolnog Biograda i smederevski sandžak-beg. Uprkos tome, svakog se časa očekivao pad grada.

Hrabrim i upornim braniocima pomogla je rana i jaka zima, koja je natjerala napadače da 8. XII 1598. dignu opsadu. U odbrani Budima tom se prilikom posebno istakao bosanski namjesnik i rođeni Bošnjak Hasan-paša Tiro, čije junačke podvige iz rata “po Unđurovini” slavi bošnjačka narodna epika.

Budim se, mada uz znatne gubitke u ljudstvu, spasio hrabrošću i srećom, ali je već bilo očigledno da je među Osmanlijama nastupio ratni zamor i zasićenje. O tome je juna 1599. veliki vezir Ibrahim-paša Novošeherlija otvoreno pisao sultanu. On je u pismu svu krivicu za dugi i mukotrpni rat bacio na umrlog Sinan-pašu Albanca, iza koga je ostalo “neizmjerno bogatstvo” od nevjerovatnih 500.000 dukata, kao “izraz njegove žudnje za dobrima, te njegova odricanja od tadašnjeg luksuza”.

Osmanski redovi su konsolidirani tokom 1599. pa je u ljeto naredne godine poduzet pohod na Kanjižu. U ovom velikom pohodu učestvovali su mnogi Bošnjaci, koji su uglavnom držali komandu nad osmanskom vojskom pod Kanjižom. Tu su bili veliki vezir Ibrahim-paša, rumelijski beglerbeg Lala Mustafa-paša Sokolović, Hasan-paša Tiro, kao namjesnik Pečuha, beglerbeg Dijarbekira Mahmud-paša, temišvarski beglerbeg Ahmed-paša Dugalić, defterdar Mehmed-paša Kljunović, zapovjednik Szigeta i Murat-paša Novošeherlija, bratić velikog vezira.

Sama opsada Kanjiže je bila mučnija i teža nego ijedna druga u ovom ratu. Zbog močvarnog položaja grada nisu se mogle lahko primijeniti ni mine niti opkopi. Vojska je od trstike pravila hasure, preko kojih se kroz močvaru dolazilo do samih gradskih zidina.

To je bio mukotrpan posao, jer je hasure trebalo svaki dan obnavljati. Opkoljenom gradu su pristigle u pomoć njemačke čete pod komandom lotarinškog vojvode Phillipea Mercoeura.

On se pred nadmoćnom osmanskom silom vrlo brzo i bez ikakve borbe povukao, čime je opkoljena posada izgubila svaku nadu. Njen zapovjednik Georg Paradieser je tada predao grad poslije 44 dana straha i mučne opsade.

Posada je slobodno napustila grad, sa cjelokupnom pokretnom imovinom, za čiji je prenos osmanska vojska dala tovame deve. U gradu je kao plijen ostalo pedeset velikih topova i 26 karteča. Osvajanje Kanjiže, o čemu je izvještaj napisao historičar Hasan-beg Zade, slavilo se u Carigradu puna tri dana i noći.

U Kanjiži je sa jakom posadom ostavljen Hasan-paša Tiro, dok su se veliki vezir i ostale paše i sandžaci povukli na zimovanje u Beograd i Banju Luku, kako bi bili na proljeće što bliže frontu. Jedino je janjičarski aga otišao u Carigrad. Habsburgovci su u proljeće 1601. pokušali sa znatnim snagama povratiti Kanjižu, kojoj je u pomoć upućen bosanski namjesnik Tatar Mehmed-paša.

Prije nego što je Mehmed-paša stigao sa Bošnjacima pod Kanjižu, uspio je Hasan-paša Tiro svojom odlučnošću, ratnom vještinom i lukavstvom suzbiti napadače. Bašagić smatra da je ovom odbranom Kanjiže Hasan-paša Tiro izvršio “možda najveće junaštvo, što ga je igda izvojštilo tursko oružje”.

Razni su “laskavci i ljubitelji lijepih umjetnosti” hvalili Mehmeda III, kao velikog vladara zbog osvajanja Egera i Kanjiže. U stvarnosti on je bio slabić kao i njegov otac i prethodnik, “mistički raspuštenik” Murat III. Upravo je Murat III svojim skretanjem i odustajanjem od osnovnih zakona Carstva pripremio put svom sinu Mehmedu III. To je bio put koji je usljed sultanove slabosti, nezrelosti i korumpiranosti, častoljublja i nesposobnosti većine njegovih vezira vodio opadanju moći Osmanskog carstva.

Opadanje Carstva ogledalo se prije svega u opadanju ratničkog duha. Već u novembru 1594, dok je sultan Murat III još bio živ, vratio se iz zimovališta u blizini fronta u Carigrad janjičarski aga, što je do tada bila nezamisliva stvar. Janjičarski aga se izgovarao da ni njegovi prethodnici nisu zimovali na drugom mjestu nego tamo gdje je sultan.

Da bi se podigao posrnuli ratnički zanos, rumelijskoj vojsci su u pomoć pozvani sirijski janjičari. Oni su sa sobom donijeli iz Damaska u Carigrad Poslanikovu svetu zastavu, kao jednu od najdragocjenijih relikvija”, koju je sultan Selim I zadobio prilikom osvajanja Egipta 1517. godine. To je također bilo do tada nezamislivo.

Bilo kako, sveta zastava je u pratnji hiljadu janjičara prenesena u tabor velikog vezira, gdje se pobjedonosno vihorila. Sam pogled na ovu zastavu ulijevao je snagu oduševljenim islamskim borcima. Vjerovalo se da se ova zastava za vrijeme bitke često sama od sebe razvija i snažno izvija uvis, kao da nošena krilima pobjede leti ispred ratnika.

Krajem ljeta i u jesen 1596. sultan Mehmed III je lično boravio sa vojskom na ugarskom ratištu. Samo deset dana poslije osvajanja Egera, vođena je velika bitka protiv ugarsko njemačke vojske u močvarnoj ravnici pored rijeke Körös, lijeve pritoke Tise u južnoj Mađarskoj. Bitka se vodila oko nadzora nad gazom kroz močvare.

Već se prvog dana bitke, 23. X 1596, kada su Osmanlije pretrpjele gubitak od hiljadu janjičara, stotinu spahija i 43 topa, vidjelo da ugarsko njemačka vojska ima premoć u ljudstvu i oružju. U takvoj situaciji sultan je sazvao ratno vijeće, na kojem je zagovarao povlačenje. Njegov lični učitelj i savjetnik Seadedin je s velikom rječitošću dokazivao da sultan mora ostati i tući protivnika u ravnici, jer bi bilo “nečuveno da jedan osmanski padišah bez razloga okrene leđa neprijatelju”.

Tako je sultan ostao. Trećeg, kritičnog dana bitke, već se jasno nazirala ugarsko njemačka pobjeda. Sultan se prvo nalazio u sredini, a zatim se povukao, u pozadinu osmanskog bojnog poretka. Seadedin je tješio malodušnog sultana da pobjeda traži istrajnost i da iza oluje dolazi razvedravanje. Mehmed III se u tim kritičnim trenucima svo vrijeme čvrsto držao svete zastave, odbacivši čak i Poslanikov ogrtač, kao najsvetiju relikviju sultanske riznice.

U posljednji trenutak, već malaksalim osmanskim četama, pristigao je u pomoć vezir Čikala (Džigal-oglu) sa 20.000 tatarskih konjanika. Nijemce i Ugare, koji su se već bili opustili i predali pobjedničkom slavlju i pljački, zahvatio je paničan strah. U sveopćem bijegu, ugarsko njemačka vojska je skoro potpuno sasječena, a u osmanske je ruke pao velik ratni plijen.

U ovom ratu sa Habsburgovcima pojavile su se prve značajne pukotine u osmanskom vojnom i administrativnom sistemu, i to u trenutku kada je na prijelazu iz XVI u XVII st. Carstvo bilo na vrhuncu moći. Kriza se najjasnije ogledala u pojavi do tada nezamislivih vojnih pobuna, kako u Carigradu tako i u raznim pokrajinama i zemljama Carstva. Dok su ranije demonstrirali samo janjičari, s ciljem da od novog sultana iznude veće plate, sada su se počele buniti spahije i drugi slojevi stanovništva.

Categories
Bosna u Osmanskom Carstvu

Koje bosanske porodice su došle iz Španije, Turske i Irana?

Koristeći dio građe, koje su publikovali ugledni profesori (sa zvanjem doktora nauka), kao što su: Hamdija Ćemerlić, Mustafa Kamerić, Avdo Sućeska, Sulejman Resulović, Fehim Nametak, Hivzija Hasandedić i drugi, može se zaključiti da korijeni porijekla mnogih trebinjskih muslimanskih porodica vuku iz Španije,Turske i Irana!

Koristeći dio građe, koje su publikovali ugledni profesori (sa zvanjem doktora nauka), kao što su: Hamdija Ćemerlić, Mustafa Kamerić, Avdo Sućeska, Sulejman Resulović, Fehim Nametak, Hivzija Hasandedić i drugi, može se zaključiti da korijeni porijekla mnogih trebinjskih muslimanskih porodica vuku iz Španije,Turske i Irana!

Profesor dr. Mustafa Kamerić tvrdio je da su se prezimena dobijala zavisno od mjesta življenja, načina rada, zanata ili posla kojim se neko bavio, materijalnog i socijalnog statusa, pa čak nekada i ne tako rijetko ovisno od fizičkog izgleda!

Zna se da su muslimani 800 godina vladali Španijom, darujući joj neslućene ljepote arhitekture, infrastrukture, muzeja, medicine, udarajući temelje prvih diplomatskih službi na svijetu. Nakon krstaških progona, etničkog čišćenje i genocida, oni koji su ostajali živi, nalazili su spas u brojnim zemljama Magreba (Alžir, Maroko,Tunis), neki u Turskoj, a brojni u zemljama Balkanskog poluotoka.

Dokumenti kazuju: da su porodice Kabila, Zupčevića, Resulovića, Resulbegovića, Šehovića, Salahovića, Durakovića, Danovića, Čama, Hadihasanovića, Hadismajilovića, Selimovića, Habula, Bučuka, Gelja, Golića,Volića i Šahovića porijeklom iz Španije.

Za Resuloviće i Resulbegoviće je, u više izvora, utvrđeno da su nakon izgona iz Španije došle u Herceg Novi odnosno Risan, a odatle nakon ne baš susretljivog prijema od Crnogoraca pravoslavaca, jedno pleme je došlo u Trebinje, drugo u Počitelj, a treće u Sandžak, dok su Resulbegovići došli u Trebinje i otisnuli se južnije od Risna u Ulcinj gdje i danas žive.

Porodice Alečkovića, Arnautovića, Arslanagića, Alijagića, Busuladžića, Babovića, Begovića, Galijatovića, Nikontovića, Saradžića, Ramića i Šarana vuku svoje porijeklo iz Turske, dok porodične korijene iz Irana vuku porodice Fetahagića, Balaća, Bajramovića, Karamehmedovića, Đonlagića, Mursela, Ćerimagića,vijetića, Ovčina, Kapića, Barakovića, Salihamdžića, Fazlinovića, Spahovića, Hadžiahmetovića i Hadžovića.

Naravno, ratovi i druge nepogode i kataklizme učinile su da su mnoge porodice nestajale, mnoge su se raselile, ali ostaje činjenica, naukom dokaziva, da je najveći broj familija svoje korijene vukao iz pomenutih zemalja i destinacija, piše DEPO/rodoslov.

Categories
Bosna u Osmanskom Carstvu

NAPUŠTANJE BOŠNJAŠTVA: Nacionalizacija bosanskih pravoslavaca

Nacije na prostoru Balkana nisu postoja do kraja 18-og i početka 19-og stoljeća. Formiranje nacija javlja se nakon oslobođenja od osmanske vladavine, koji su rezultirali diferencijaciju Bošnjaka na tri religijske skupine, koje su u konačnici dobile svoj nacionalni Srpski i Hrvatski oblik.

Za razliku od mnogih zapadno-europskih zemalja, gdje je neprijatelj građanskih aspiracija bio unutrašnji feudalni vladajući sloj povezan sa crkvenim krugovima i uopće sistem vladavine po pravu naslijeđa, a gdje je antifeudalnu borbu vodilo građanstvo, u susjednim nam zemljama, osobito Srbiji, nosilac nacionalne emancipacije nije bilo razvijeno socijalno, kulturno i politički izgrađeno građanstvo, već zaostalo primitivno seljaštvo. Ideju nacionalnih sloboda i stvaranje nacionalne države nosili su seljaci i njihovi lideri, seoski knezovi i trgovci, a tada veoma malobrojno i slabo građanstvo je pratilo seljake. Ideja procesa nacionalne emancipacije u našim krajevima se zasnivala na patrijarhalnim odnosima i plemenskoj jednakosti, vjerskoj netrpeljivosti i gladi za zemljom, dok je građanstvo bilo povezano sa vlastodršcima i sistemom ekonomije Osmanskog carstva. (Filipović: 2007)

Za realizaciju srpskih nacionalnih koncepcija bilo je najvažnije da se pridobiju široke narodne mase u neoslobođenim oblastima, koji imaju zajednički jezik, to se odnosilo i na Bosnu, i na Hercegovinu. Zato se moralo pristupiti sistematskoj i organiziranoj propagandi, a najviše mogućnosti u tom pravcu pružala je ojačana srpska država. Za propaganda takvih ideja bio je zadužen ministar Srbije Ilija Garašanin, koji je u svom djelu Načertanije iz 1844.godine, zacrtao osnovne ideje u nacionalno- političkoj akciji. U Načertanijama se ističe da se “na istočna vjeroispovjedanja Bošnjaka neće biti za Srbiji težak zadatak uticati.” (Garašanin: 1844)

Kolika su bila nastojanja da se kod bosanskih pravoslavaca ugradi srpska nacionalna svijesti, govori činjenica da se poslije 1863.godine javila potreba za osnivanjem društva za širenje srpskog imena u Bosni.

Kako navodi historičar i direktor Zemaljskog muzeja u Sarajevu od 1926. do 1936. godine član SANU-a Vladislav Skarić, društvo sa sjedištem u Sarajevu: “ uzimalo je sebi u zadatak da iskorijenjuje podrugljivo ime Vlaha, a da uvodi ime Srbin. Skarić također navodi da su u takvim nastojanjima bili najaktivniji trgovci i srednja klasa.

Duše svega toga, čini se, bio je učitelj Teofil Bogoljub Petranović”, koji je inače kaluđer, rodom iz Drniša u Dalmaciji, “Društveni članovi izlazili su na sarajevske carine pa dočekivali seljake kojima su govorili da ne treba da se zovu hrišćani nego Srbi” (Hadžijahić:1974)

Pored trgovaca, ovu ideju su podržali prosvjetni radnici koji su sprovodili nacionalnu agitaciju. Između ostalih toj populaciji pripada i Vaso Pelagić, koji će se smatrati kao prvi južnoslavenski sociolog.

“Svaki učitelj treba da nauči prvo svoje učenike, a posle svu ostalu varošku diečicu koia gođ umeju govoriti: da kad jih kogođ upita: šta si ti mladiću? Pa da mladić na to pitanje odma odgovori: ia sam Srbin. Dobro bi bilo kad bi se neki dobri ljudi našli koji bi diečici po koju kraicaru zato darivali, da se tim u njima još većma pobuđuje revnost k tome odgovori” (Pelagić: 1867)

Srpsko shvatanje vlastite nacionalnosti je uvelike proizašlo koncem dvanaestog stoljeća iz štokavskog jezika, koji je dotjerao Vuk Karadžić. Tijekom prve polovice devetnaestoga stoljeća Vuk je, uglavnom djelujući iz Beča, sačinio velik broj knjiga, rječnika, prijevod Novog Zavjeta i brojne zbirke narodnih priča.

Za Karadžića se poklapalo, štokavski sa srpskim, pa je svako ko ga je govorio sve tamo do Dubrovnika, bez obzira koliko ga je dobro znao, bio Srbin, baš kao što je za Starčevića svako takav bio Hrvat.

Srpska nacionalna svijest je definitivno prodrla u najšire mase pravoslavnog stanovništva u Bosni i Hercegovini, tako da se može sa punom razlogom tvrditi da među pravoslavcima tog vremena nije bilo zainteresovanosti za ideju bošnjaštva.

Također, može se tvrditi da je već prije austrougarske okupacije srpska nacionalna ideologija među bosanskim pravoslavcima našla svoj jak odraz.

Izvori: Vaso Pelagić, Rukovođu za srbskobosanske, ercegovačke, starosrbianske i makedonske učitelje, škole i obštine, 1867, član 36.
Dr. Filipović Muhamed, Ko smo mi Bošnjaci, Prosperitet, Sarajevo, 2007.
Dr. Hadžijahić Muhamed, Od tradicije do identiteta- geneza nacionalnih pitanja bosanskih muslimana, Putokaz, Zagreb, 1990.