Categories
Bosna u Osmanskom Carstvu

Zadnja bitka Zmaja od Bosne kod Sarajeva: “Pod Huseinom poginu osam konja…”

Kara Mahmud-paša uputi se odmah prema ćupriji na Limu, zaobiđe klanac Hisardžik gdje su se utvrdili Hadži Mujaga, Huseinov haznadar i Osmanbeg Dženetić. Mahmzd-paša htio je da zaobiđe klanac i da odsiječe Bosancima odstupnicu.

Tome se dosjete Bosanci ostave klanac i polete na ćupriju, zametne se krvava borba i Lim se oboji u krvi.

Bosanci su se borili kao lavovi, ali biše savladani. Jedni nađoše spasa u bjekstvu, drugi se podaviše u Limu, a neki se predadoše Kara Mahmudu. Hasanbeg Sijerčić, koji je čuvao prelaz preko Drine čuvši za poraz na Limu povuče se, te Kara Mahmud, bez otpora pređe Drinu. Sada Mahmud-pašina vojska pođe u gomilama put Sarajeva.

Čuvši Husein-kapetan za poraze na bojnome polju zapovijedi da se narod diže listom na bunu. U Huseinovoj kapetaniji sve što je bila sposobnih ljudi da nosi oružje i muslimana i hrišćana, naoruža se i pridruži se pokretu. Sarajevski vladika sa 5000 Srba dođe u pomoć.

Husein pohita u Travnik da organizira i te krajeve, jer se bojao upada Hercegovaca iza leđa. Vojska što je poslao pod zapovjedništvom Firdus-kapetana iz Lijevna protivu Čengića i drugova bi potučena.

Pokraj svega toga nije smio Čengić dalje napredovati. Husein sakupi 18.000 do 20.000 ljudi i sa njima pođe u susret neprijatelju, odlučan da se bori do zadnje kapi krvi, pa ili pobijediti ili slavno poginuti. Slabo je nade bilo na uspjeh, to su bili mali ostaci nekada velike i slavne Huseinove vojske.

Džindžafić beg, stari Huseinov protivnik poveo je opet akciju u Sarajevu protiv njega. Husein se bojao nemira u gradu, a i napada Rizvanbegovića i Čengića iza leđa. Ostavi nešto vojske u Sarajevu da čuvaju tvrđave i gradske kapije, a on sa glavnim dijelom krene se put Pala.

Sa Huseinom bio je samo Vidaić sa 3000 hrabrih junaka. Sredinu bojne linije držao je Vidaić. Hrabro je odbo neko. liko juriša Kara Mahmud-paše, pomoći nije bilo ni sa koje strane, jačoj se sili moralo podleći i Husein se povuče prema Sarajevu i, utabori se na Zlom Stupu. Odlučio je da brani Sarajevo do posljednjeg daha.

Borba na Zlom Stupu pokaza stalnost prijateljstva vjernost i predanost druga drugu Husein-kapetana i Ali-paše Vidaića.

Toga dana stekoše obojica lovorove vijence. Na jednoj strani stajaše dobro organizirana vojska Kara Mahmudova, sve samih nizama, a sa druge strane Husein-kapetan i Vidaić sa 18.000 do 20.000 vojske, od kojih je bilo do 3000 koji su se borili kao lavovi. Ovoga puta zadobili bi Bosanci pobjedu, da nije bilo izdaje.

Sa jedne strane borllo se ponos i junaštvo, a sa druge regularna vojska, nizama. Borbu otvoriše nizami, prasnuše puške i zaciktaše, a dim od puščenoga praha prekri cijelo bojno polje. Samo se čuje jauk i zapomaganje junaka. U najgušćim i najžešćim bojnim redovima boriii su se kao divovi Husein i Vidaić. Jedan se sa drugim nadmetali u junaštvu, jurišali su na najopasnja mjesta sokoleći i povlačeći za sobom svoje junake.

Pod Huseinom poginu osam konja. Čim bi koji konj pao, brzo bi uzjahao odmorenoga i poletio kao munja među neprijatelje. Neprijateljski redovi pokolebaše se, strahovite gubitke pretrpiše, počeše se naglo povlačiti, ostavljajući mrtve i ranjene.

Izgledalo je da je bitka zadobivena. Glas se raznio da je Husein, zadobio pobjedu. Kara Mahmud se već spremao na bijeg. Knez Miloš i dalmatinska generalna komanda dobili su već izvještaje da su Bosanci pobjedili.

I zaista turska vojska počela je smalaksavati, lomiti se pod junačkim navalama Huseina i Vidaića, ali u tima najkritičnijim momentima, kada se pobjeda već osmjehivala Bosancima, dođoše u pomoć Kara Mahmud-paši Hercegovci pod vodstvom Rizvanbegovića i Smail-age Čengića i padoše Bosancima u leđa.

Otvori se još žešća i krvavija borba. Bosanci su već smalaksali, a nizami osokoljeni novom pomoći, navališe još silnije i snažnije. Smalaksa Husein, smalaksa Vidaić, klonuše i svi njihovi junaci i počeše uzmicati. Ali-aga udari s boka na Bosance, stvori zabunu i nered čime je završena bitka, a Bosanci doživješe potpuni slom. Bosanci upadoše u dvije vatre. Videći Husein da se neće moći izdržati, da je sve izgubljeno, bolno uzviknu:

„Ovo je posljednji dan naše slobode!“

Sabra i sakupi najhrabrije oko sebe, navali na nizamski lanac, probije ga i iznese živu glavu i uputi se u Gradačac. I tako je bitka svršena i Husein-kapetan Gradaščević, junak od junaka, ponos cijele Bosne, izgubi megdan nedaleko zidina šeher Sarajeva.

Odlomak iz djela: Slavko Kaluđerčić, Husein-kapetan Gradaščević

Categories
Bosna u Osmanskom Carstvu

Bosanski otpor ustupanju 6 nahija Srbiji od Osmanskog Carstva

Ugovorom o ustupanju 6 nahija Srbiji nije se preciziralo koje su to nahije, a to su trebali da utvrde predstavnici Srbije i Porte. U Bosni se stvorilo nezadovoljstvo jer se prenijela vijest da se radi o bosanskom teritoriju. Porta je izvršila uviđaj i vračanje nahija sa posebnom komisijom, a to je značilo raskid Bošnjaka i Sultana.

Bosanski namjesnik Namik paša nije znao na koju stranu da se stavi jer je znao da Bošnjaci neće dozvoliti provođenje fermana. Znao je Namik da ne mogu naređivati Bošnjacima pa da se mora sporazumjeti sa njima. Vraćanje ovih 6 nahija je uticalo na ujedinjenje cijele Bosne u zaštitu svog teritorija tako da ne dolazi u pitanje bilo kakav interes neke grupe, pa tako upravnik zvorničkog sandžaka Osman paša brat Huseina javlja valiji da ne dozvoljava predaju ni jednog pedlja teritorije Srbiji.

Kako se nije znalo koja je to teritorija komisija je utvrdila da se po odredbama Bukureštanskog mira misli na teritoriju od Novog Pazara do Timoka i od Drine do Niša. Komisiju poret je predvodio Ahmed Keššaf efendija. Poslao je Ahmed jednu komisiju u Timok a drugu na Drinu da utvrdi te granice ali je došlo do reakcije jer su Bošnjaci izveli akciju kod Loznice i silom zaustavili komisiju koja je trebala da ispita nahije Jadar i Rađevin da li su bile u sastavu Srbije.

Druga stvar što Bošnjaci nisu željeli je da budu odsječeni od Rumelije jer je taj put išao preko nekih nahija koje su Srbi tražili (dijelovi Starog Vlaha, Sjenice i Novog Pazara) jer bi tim Bosna bila odsječena od OC i dovedena u opasnost. Još je više komplicirao stvar Miloš koji je zahtjevao da se priključe ti teritoriji Srbiji id a se očiste od muslimana, a Bošnjaci su se bojali da još ne udari na Bosnu preko Drine.

Da bi zaštitili svoje interese Bošnjaci traže da se zaviri u defterhane zvorničkog sandžaka kako bi se utvrdilo čiji je to teritorij. Beogradski namjesnik Husein paša je molio pogranične Bošnjake da omoguće komisiji da uradi posao, pa je čak pisao Namik paši bosanskom namjesniku da izda bujruldiju da mogu raditi ali on je rekao dag a ne slušaju. Isto tako i zvornički mutesarif (namjesnik) Mahmud paša Fidaić nije mogao ništa da učini. Miloš je prijetio da će početi kupiti harač po ovimnahijama jer one više nisu bosanske.

Srbi su tražili da granica prema Bosni bude na pola sata od Sjenice i Novog Pazara i nahije uz Drinu što se poklapa sa današnjim granicama Srbije. Nakon ove vijesti sarajlije su počele da se spremaju na oružanu borbu protiv Srbije. Komisija je tražila od Porte da razriješi pitanje 6 nahija sa Rusijom jer će to otvoriti problem sa Bosnom. Osim toga počelo se komplicirati pitanje muslimana u Srbiji koje je Miloš htio da rješava iako je trebalo samo da vrši organizaciju unutrašnje vlasti.

Miloš je htio da poslove obavlja u Beogradu, ali mu to Porta nije dozvolila. Nakon toga Miloš se okreće starovlaškoj nahiji i protjerivanju muslianskog stanovništva.  Ove nahije su priključene nakon 3 godine od izdavanja fermana, a zbog toga će pasti mnogo krvi Bošnjaka i carske vojske. U ovo vrijeme je smijenjen namjesnik zvorničkog sandžaka, a na njegovo mjesto postavljen Osman paša Gradaščević, a za muhafiza postavljen Halid beg. Nakon ove smjene dolazi do sastanka posavinskih prvaka kod Husein kapetana na kojem se dogovorilo o skupštini u Tuzli radi otpora Porti. Osman paša Gradaščević piše svom nadređenom Namik paši da se kod svih stanovnika čuje kako govore da je to njihov kraj, a pitanje ovih nahija samo je još više obrazovalo sukob Bosne i Porte.

Na vijest o predaji nahija Srbiji u Bosni, odnosno u Sarajevu i Posavini počele su pripreme za Pokret i rat protiv Srbije. Posavina i njeni prvaci (Gradaščevići, Fidovići i Tuzlići) su znali šta znači opasnost od Srbije i davanje ovih teritorija.

Također neki prvaci su imali svoje posjede u ovim nahijama pa ih je i to tjeralo na reakciju, bojeći se da ne izgube prihode. Već od prvog srpskog ustanka stvorila se neka napetost između Bosne i Srbije jer su Bošnjaci učestvovali u gušenju ustanaka, pa su jedni druge smatrali svojim neprijateljima. Bošnjaci su još bili nezadovoljni što u komisiji za razgraničenje nije bilo Bošnjaka. Za Bošnjake je granica bila Valjevo a za Srbe Drina, tj. smatrali su svojim granicam ono što je priroda omeđila, Drina i planine između Srbije i Bosne.

Categories
Bosna u Osmanskom Carstvu

KRVAVI OBRAČUN ABDURAHIM PAŠE SA BOSANSKIM JANIČARIMA

Njegovo uključenje u Bosnu imalo je odlučujuću ulogu. U decembru 1826. je smjenjen bosanski namjesnik, a glavnu riječ je vodio Abdurahman paša, on je trebao da akciju dovede do kraja. Čak ga je sultan podržao na tom putu te je postao bosanski paša.

Njemu su u pomoć trebali doći sve paše iz Rumelije osim Arnauta iz Kolašinca. Abdurahman u svoje akcije uključuje Bošnjake iz Posavine, Krajine i carskog druma. Krenuo je onda zavađivati Bošnjake između sebe. Abdurahim je krenuo prema Zvorniku pa onda dalje kako ga Bošnjaci ne bi omeli u ulasku u Bosnu. U Zvorniku i Tuzli su prihvatili ukidalje janičara, na to su sarajlije poslali jedan odred da izvrše restauraciju janičara ali su bili potučeni.

U to vrijeme se desio jedan janičarski zločin u Sarajevu. Janičarski ugled u Sarajevu i Bosni je počeo da opada a prvaci su se pravdali das u to uradili neki neodgovorni janičari. Krajišnici su stali na stranu sultana pa su spremili vojsku koja će krenuti prema Travniku a onda i prema Sarajevu. Na čelu vojske je bio Hasan aga Pečki.

Ali aga Rizvanbegović je stao na stranu sultana. Na čelu pristaša Abdurahima u Sarajevu je bio sarajevski kadija Husein Hamid organizirajući akciju za ukidanje janičara. Njemu je prišao veliki broj sarajlija i janičara te je dogovoreno da u petak 7.2.1827. godine okupe kod sarajevske tvrđave pod izgovorom klanjanja džuma namaza. Provalili su poslije džume u vanjsku tvrđavu a prešli sui m posadnici i dizdari pa su onda ušli u unutrašnju tvrđavu. Nakon toga su poslali čovjeka u središte janičara da ih pozovu na razgovor o ukidanju janičara. Tu je došao Pinjo i Alija Ruščenkalija vođa svih janičara u Bosni, ali s njim nisu htjeli razgovarati.

Pinjo je pristao na ukidanje nakon dogovora sa ostalim janičarima, ali mu nisu dali da izađe iz tvrđave i okrenuli su topove iz tvrđave prema gradu pod prijetnjom da će pucati na janičarske kasarne. Poslali su izaslanike da donesu janičarske simbole. Nakon toga Hamid efendija je poslao pismo Abdurahimu das u janičari ukinuti, a Pinji i ostalim je garantovana sigurnost.  Nakon 7 mjeseci otpora u Bosni je ukinut janičarski  početi ubijanje uglednih porodica u Bosni, što će još više otežavati ustroj nove vojske. koja će u Bosni biti prihvačena 1863.

Nakon ove Hamidove obavijesti o ukidanju janičara u Sarajevu, Abdurahim šalje Ali bega Fidaića sa 500 vojnika kao predhodnica vojske u Sarajevo. Abdurahim je tražio spisak sarajevskih prvaka kako bi ih smaknuo i proveo zacrtane mjere a tražio je dozvolu od Porte što je i dobio. Sarajevski prvaci su se sastali i dogovorili da pohvataju janičarske prvake kako bi ih poslali kod valije na razgovor o smirivanju situacije pa i stanju u Bosni. Sa 5. na 6. mart su poslani 7 janičarskih prvaka u Zvornik i tamo odmah smaknuti kao primjer drugima. Njihove glave su poslane u Istanbul. Nakon toga sun a Porti nagrađeni za uspješno obavljeni posao, a Krajišnici su ušli u Travnik sa 5000 vojnika sa ciljem hapšenja vođa pobune.

Krajem marta 1827 Abdurahim je došao u Sarajevo do druge polovine godine. Nije bio zadovoljan brojem Hamid efendije koji su trabli kazniti. Sarajevski prvaci nisu sa njim bili zadovoljni jer su obečali sigurnost janičarskim prvacima ako ukinu odžak u Bosni. Ubrzo nakon toga Hamid efendija je smijenjen a postavljen Ahmed efendija. On je dostavio spisak  lica koja se trebaju kazniti i to u cijeloj Bosni. Spašeni su oni koji su pobjegli. Ova kazna je izvršena poslije njegovog dolaska u Sarajevo 20.3.1827, poslije toga je ubijeno više nego što je trebalo mada su janičari u Travniku i Sarajevu mirno prihvatili odluku o ukidanju janičara u Bosni. Sarajlije su ga prisilile da bježi 1828. godine prilikom skupljanja vojske za odlazak na ratište sa Rusijom, pa ga je Porta optužila za kukavičluk i kaznila svilenim gajtanom.

Categories
Bosna u Osmanskom Carstvu

Vakufi u Bosni i Hercegovini

Jedna od najznačajnijih institucija islamske vjere jeste ustanova vakufa. Svoje ime vuče od arapske riječi vak'f, što u prijevodu znači zadržati, dok se pod tom riječju u širem značenju podrazumijeva zadužbina, zavještanje ili zaklada. U islamskoj pravnoj terminologiji vakuf prvenstveno znači ”zaštititi stvar”, odnosno spriječiti da postane vlasništvo treće osobe (tamlik). To podrazumijeva da državna zemlja prelazi u vlasništvo osvajanjem ili ugovorom, ali uz napomenu da raniji vlasnici tih posjeda plaćaju jednu vrstu poreza koja je bila uvedena za nemuslimane koji plaćaju harač. Ta vrsta državnog posjeda se ne može podati ili pokloniti.

         Vakuf je pobožna zaklada koja se u šerijatskom pravu različito određuje u zavisnosti od koje pravne škole tumačenje potiče.* Najtolerantnija i najfleksibilnija pravna škola je hanefijska koju je priznavao veći broj muslimana u Osmanskom carstvu. Prema ovoj školi, obično je vlasnik nekretnina (kuće, poslovnog prostora, zemlje, fabrike, dućana, novca (?), nakita (?)…) koji želi svoje bogatstvo uvakufiti za općedržavne i korisne poslove, bio dužan sastaviti usmeni ili pismeni iskaz uz prisustvo svjedoka kojim se odriče svog dotadašnjeg prava vlasništva u korist drugih. Nakon finaliziranja te isprave, bivši vlasnici nemaju pravo mijenjati oporuku uvakufljenja svojih dobara, jer ona više ne pripadaju njemu. Vakufljenje stoga predstavlja zakonski proces koji nastaje putem darivanja (tahlil, tahrih…) što znači da je darovano dobro makguf, mahbas ili habis. Utemeljitelj vakufa se zove vakif i on mora imati puno pravo vlasništva nad onim što uvakufljuje, uz to on mora biti punoljetan, te psihički i fizički zdrav. Malo je poznato da su i nemuslimani mogli uvakufiti svoje posjede, novac ili druge dragocjenosti u neke općekorisne društvene svrhe. Predmet darivanja (vakf) mora biti od trajne naravi i obavezno mora donositi prihod ili dobit (manfa'a). U hanefijskoj pravnoj školi smatra se da je nedopustivo da se neka stvar može uvakufiti ako na nju, direktno ili indirektno, polaže pravo osba koja tu stvar ne želi uvakufiti. U šafijskoj pravnoj školi mogu se uvakufiti i životinje koje donose prihode (koze, krave…), te voćnjaci i oni zarobljenici koji su pismeni i koji mogu širiti pismenost. Vakuf je ustvari darivanje koje je gledano kao boguugodno djelo.

         Postojale su dvije vrste vakufa:

  1. vakuf hayri (određene vjerske ili javne zgrade koje koriste većem broju ljudi – bolnice, mostovi, vodovodi, džamije, medrese, hamami, imareti, bezistani…);
  2. vakuf ajli (porodično darivanje gdje se uvakufljene stvari koriste s ciljem poboljšanja položaja najsiromašnijih).

         Darivanje samo za sebe nije postojalo. U trenutku kada se pred svjedocima vakif odrekne dijela svog bogatstva u korist vakufa, njegova izjava mora biti u prvom redu usmena, a poželjno je da se ta odluka potvrdi i pismenim putem. U svim tim oporukama, zvanim vakuf-nama, obavezno se dodaje rečenica: ”Da ne smije biti prodano, niti otuđeno, niti oporučeno ostavljeno.”

         Ako sljedeći uvjeti ne bi bili ispunjeni dar bi poprimio karakteristike obične sadake;

  1. darivanje se mora učiniti za sva vremena, tj. zauvijek, što znači da je vakuf neotuđiv;
  2. onaj koji nešto vakufi, ne može dati više od 1/3 svog ukupnog imetka. Ujedno, uvakufljena imovina mora ispunjavati sve odredbe i odmah stupa u vakuf nakon izjave;
  3. vakuf je neopoziva pravna radnja.

         Od trenutka uvakufljenja tom imovinom upravlja starješina vakufa – mutevelija (upravitelj). Prvi upravitelj, po nepisanom pravilu je ličnost koju predloži vakif, ne rijetko i sam vakif postaje prvi mutevelija. Sve poslovne djelatnosti, primanja i rashode, vezane za vakuf, kontrolirao je mjesni kadija sa svojim službenicima. Kadije su čak imale i pravo, ako procijene da je mutevelija nesposoban ili korumpiran, da ga razriješe njegove dužnosti. Oblik uprave i namjena vakufa bili su određeni uvjetima koje je odredio vakif. Samo je višak prihoda bio namjenjen za plaće službenika, dok je glavnina korištena za izdržavanje vakufa. Vakufska imovina koja se daje u zakup, obično se korisnicima davala na period do tri godine. Međutim, iz objektivnih i subjektivnih razloga, dešavalo se da vakuf propadne, u tom slučaju su postojale određene zakonske mjere koje su to regulirale. Vakuf čiji bi se vlasnik vratio u staru vjeru bi se ugasio i postao vlasništvo nasljednika bivšeg vakifa koji su ostali u islamu. Gledajući povijesno, ma prostorima današnjeg arabijskog poluotoka, iako je u pojedinim plemenima bilo ljudi koji su svoja bogatstva ostavljali zajednici, institucija vakufa nije postojala prije pojave islama. Međutim, od 7. vijeka ta institucija postaje tako važna i značajna da je vremenom u mnogim zemljama vakufska imovina postala dominatna ili predominatna u odnosu na ostale vidove vlasništva. Na primjer, u Alžiru je sredinom 19. vijeka 90% zemlje bilo vakufska imovina; u Tunisu 1/3, u Egiptu 1/7, itd. Ovakvo gomilanje vakufskih dobara bilo je u suprotnosti sa rzvojnom privredom što je otvorilo vrata raznim zloupotrebama i malverzacijama vakufa. Što se vakufa u Osmanskom carsvtu tiče, oni su postojali još od prvih dana vladavine Gazi Osmana; a koliko je tom segmentu vlasništva i organizacije pridavana pažnja govori nam podatak da je osmanska država 1860. godine osnovala i ministarstvo vakufa. Postojalo je više vrsta vakufa pod raznim imenima: vakfi-i-sahib (redovni vakufi), vakufi na mulkovnoj zemlji, i sl.

-Vakufi i vakifi u Bosni i Hercegovini

         Po nepisanom pravilu na prostorima današnje Bosne i Hercegovine su istaknuti pojedinci vakufili vjerske objekte od kojih su po svom zančenju najprepoznatljivije džamije. U vremenskom periodu od kraja 15. pa sve do sredine 17. vijeka na tlu naše zemlje podignuto je 25 monumentalnih državnih džamija koje postaju embrion razvoja sredina u kojima su izgrađene. U vrijeme Mehmeda II (1451-1481.) podignute su carske džamije u Sarajevu i Zvorniku; u vrijeme Bajazida II (1480-1512.) podignute su carske džamije u Foči, Rogatici, Višegradu, Srebrenici, Travniku, Pruscu, Prozoru i Nevesinju, a u vrijeme Selima I (1512-1520.) državne džamije izgrađene su u Knežini, Doboju i Stocu. Najveći broj džamija je pak podignut za vladavine velikog sultana Sulejmana Zakonodavca (1520-1566.), i to u Jajcu, Banjoj Luci, Donjoj Tuzli, Dobrunu, Bijeljini, Gradiškoj, Kamengradu, Oborcima, Glamoču, Drnišu, Dobrunu, Blagaju kod Mostara i Jezeru kod Jajca. Za vrijeme Ahmeda I (1603-1617.) u Bosni je izgrađena carska džamija u Kulen Vakufu (Džisri Kebir), a za Ahmeda III (1703-1730.) i posljednja takva džamija u Bosni i Hercegovini, i to u gradu Bugojnu. Sve ove džamije su podizane iz državnih sredstava kao državni vakufi.

         Vakufi i vakufska imovina imali su veliki utjecaj među dervišima i njihovim terikatima. Pored države i derviša, vakufi su posebno imali značaja u nastanku novih i proširenju i razvoju starih urbanih sredina. Ljudi koji su vakufili dio svog privatnog vlasništva obično su bili istaknute ličnosti, a jedan od prvih vakifa u Bosni bio je bosanski sandžakbeg Isa-beg Ishaković koji je, pored džamije koju je podigao u Sarajevu po carskom naređenju, iz svojih ličnih sredstava u istom gradu izgradio više sakralnih i profanih objekata razne namjene koji su postali jezgro razvoja te kasabe, a kasnije i šehera Sarajeva. On je podigao i nakšibendijsku tekiju na Bentbaši, sa imaretima, hamamima, mostom, karavan sarajom, musafirhanom, te većim brojem dućana u današnjoj Baščaršiji. Svi ti objekti izgrađeni su na otkupljenoj i uvakufljenoj zemlji. U 16. stoljeću u Sarajevu, na ime vakufskih dobara, izgrađeno je još 20 džamija, 63 mesdžida, 6 tekija, 3 bezistana, 5 medresa, 6 hamama, više biblioteka, hanova i karavan saraja, 90 mekteba i 6 mostova. Svi ovi objekti su u to vrijeme bili podijeljeni u 91 muslimansku i 2 krišćanske mahale, kao i poseban džemat (zajednicu) jevreja, u kojima je sveukupno bilo oko 5000 kuća. To je značilo da je Sarajevo, u tom stoljeću, kao najveći grad Bosanskog sandžaka, imao 40 vakufa. Oni su se po svojoj materijalnoj podlozi dijelili na srednje i manje, a pola vijeka poslije broj sarajevskih vakufa popeo se čak na 90. Razlog za to je svakako ležao u činjenici da je uporedo s jačanjem vojne i političke moći, rastao i broj muslimana i njihov životni standard.

         Osim Isa-bega, Sarajevo je osobito bio značajan Gazi Husrev-beg, a među znamenitim vakifima u Bosni i Hercegovini 16. vijeka bili su Gazi Ferhad-beg Sokolović, te Hadži Mustafa-aga koji je 1592. godine podigao jezgro Varcar Vakufa na mjestu nekadašnje Gornje Kloke (kasnije je to mjesto nosilo naziv Yeni, tj. Novi, a danas se zove Mrkonjić Grad). Godine 1593. u Ljubinju je Mustafa-aga uvakufio više objekata postavši osnivač tamošnje kasabe. Izvjesni Hadži Ibrahim-aga je 1489. godine uvakufio Sokolac kod Sarajeva i učinio ga urbanom sredinom. Na mjestu današnjeg Rudoga 1555. Mustafa-paša Sokolović, budimski namjesnik i rođak čuvenog Ferhad-paše, kupio je državno zemljište (erazi miri) te je na tom prostoru uvakufio više objekata podigavši tako kasabu Rudo. Naime, sagradio je kameni most na Limu, mlin s četiri vitla, dvije stupe, tabhanu, više dućana i zemljišta, te hamam, džamiju i mekteb (svi ovi objekti su znatno stradali 1897. godine uslijed teške poplave Lima). Osim toga on je formirao i vakuf u Vlasenici 1563. godine, zahvaljujći kojem je formirana nova urbana sredina Yeni (Nova) Kasaba.

         Po brojnosti vakufa i vakifa Bosanski ejalet je bio na prilično visokom mjestu. Među vakifima u Bosni bilo je i privrednika ali i siromašnijih ljudi koji su svoje imetke vakufili ”za spas svoje duše.” Nerijetko su ljudi vakufili gotov novac, bez ikakve druge imovine, uz obavezu da se taj novac u vidu zajma daje onima kojima je on potreban ali da se ista količina vrati vakufu uz profit od 10 do 15%. Ta razlika je išla u korist povećanja sume novca i proširenja sličnih novčanih transakcija. Smatra se da je oko 1540. godine ukupno takvih vakufa bilo relativno mnogo, a oni su raspolagali s gotovinom od 176 000 akči. Sam Gazi Husrev-beg je svom vakufu ostavio 900 000 akči gotovog novca.

         Brojni vakufi su postojali i u drugim dijelovima sandžaka; u Zvorniku je glavni vakif bio Hadži Mehmed, a u ostaloj istočnoj Bosni Turali-beg (posebno u Donjoj Tuzli). Kao izuzetno ugledna i bogata ličnost Turali-beg je vakufe imao u Iloku, Foči, Čačku i u blizini Prače. U samoj Tuzli sagradio je džamiju, mekteb, hamam, vodovod, han i 38 dućana, a u vakuf-nami je opručio da se uvakufi i ¼ prihoda od stranih izvora, dok je sam uvakufio gotovog novca u iznosu od 300 000 dirhema. Također, poznati vakifi bili su članovi porodice Gradaščevića, koji su svoje vakufe imali u Gradačcu i drugim mjestima u Posavini. I u današnjoj Srebrenici i Bijeljini su postojali značajni vakufi, koji su odigrali bitnu ulogu u razvoju ovih mjesta. Među poznatije vakufe ubrajaju se još oni u Dalmaciji i zapadnoj Bosni; pored svog vakufa u Sarajevu Gazi Husrev-beg je na prostoru između Kličkovca i Ostrovice zavještao više mezri (nenaseljenih posjeda) koje je prepustio lokalnom stanovništvu na obradu. Uvakufio je također i neke objekte kod rijeke Zrmanje, nedaleko od Benkovca, u kraju prozvanom Ravni Kotar koji se često spominje u narodnim epskim pjesmama jer je bio područje oštrih sukoba između Mlečana i Osmanlija u Kandijskom ratu. Na tom prostoru je bilo 250 filurdžijskih kuća koje su na ime poreza davale 22 296 akči, a za razliku od nekih drugih mjesta, ovdje je živilo krišćansko stanovništvo koje se osim stočarstvom bavilo i pčelarstvom kao i vinogradarstvom. Ovaj Gazi-Husrev-begova vakuf je egzistirao sve do Bečkog rata. I Ferhad-paša Sokolović je imao svoje vakufe u Dalmaciji, tačnije u Zemuniku, Vrani, Biogradu na moru te u okolici Sinja. Upravo ti vakufi bili su glavni uzroci nastanka i razvoja ovih mjest kao urbanih naselja tog vremena. Osim toga, ovi vakufi su imali i drugu namjenu, da se oko njih grupiše i naseli stanovništvo kako bi se ojačala obrambena linija granice prema Mlecima i Austrijancima.

         U Hlivnu je postojao vakuf izvjesnog Sinana Čauša. U popisu iz 1604. godine navodi se da je on u tom mjestu podigao džamiju, 12 dućana, te da je uvakufio gotovog novca oko 100 000 akči. Daleko bogatiji vakuf u ovom mjestu bio je vakuf Bali-age Ljubunčića koji je podigao džamiju (Balaguša), 19 dućana i novca u iznosu od 128 500 akči. Hlivno je u to vrijeme predstavljalo jedno od najznačajnijih privrednih, ali i društveno-političkih središta Bosanskog ejaleta. Poslije 1687. godine ono postaje i službeno sjedište kliških sandžakbegova. Prema pomenutom popisu iz 1604. godine zna se da je u Konjicu bio vakuf Tabanica Ahmeda koji se sastojao od 30 dućana koji su podignuti svi u mahali Varda. Isto tako, ovaj vakif je ostavio gotovog novca 4000 akči. U istom mjestu je 1559. godine podignuta džamija Muhameda Čauša, koja je pored svega imala i zaviju gdje su se okupljali derrviši. U Pruscu je najpoznatiji vakif bio Jahja-paša, čiji je vakuf donosio prihod od 20 000 akči. Današnji Gornji Vakuf (Česta) imao je uvakufljenu džamiju Mehmed-bega Stočanina, čije je vakuf još sadržao karavan saraj, 10 dućana i 56 000 akči u novcu. U Novoselu (Nevabad), tj. u Donjem Vakufu, glavni vakif je bio Ibrahim-beg Malkočević koji je zavještao 18 dućana, 3 mlina na rijeci Krki i 30 000 akči. Objekti koje je on podigao bili su prvi privredni objekti u ovoj sredini. Osim ovog, u Donjem Vakufu je postojao i vakuf Mehmeda Čelebija koji je uvakufio 40 400 akči. U Glamoču je naveću zadužbinu ostavio Malkoč-beg, nekadašnji bosanski i kliški sandžakbeg. Njegov vakuf se sastojao od džamije i 9 dućana a donosio je prihod od 23 000 akči. Za Malkoč-bega se zna da je bio vakif i u Sinju, Vilici, Kninu i drugim mjestima.

         Na prostoru jugoistočne Bosne se također nalazio veliki broj vakufa; u Rogatici je najznačajniji vakif bio Husein-beg, sin Ilijasa Arnautovića, koji je 1558. godine uvakufio tabhanu,* valjaonicu sukna na Rakitnici, 15 dućana, džamiju i dva mekteba. Godine 1582. legaliziran je i jedan od najvećih vakufa u Bosni i Hercegovini, za kojeg se govorilo da je po vrijednosti odmah iza Gazi Husrev-begovog. Naime, to je vakuf hercegovačkog sandžakbega Sinan-bega Boljanića koji je u Čajniču uvakufio mekteb i džamiju, zatim mekteb u Negoševiću, tekiju (zaviju) u mjestu Sepat, i mekteb u Cerniku. Za održavanje ovih objekata on je odredio još dva velika mlina, brojne čiftluke, 22 dućana, dvije tabhane, hamam i karavan saraj u Čajniču, kao i 44 000 akči u novcu. Tom prilikom je i njegova supruga Šemsa, sestra Mehmed-paše Sokolovića, uvakufila dobara u vrijednosti od 80 000 akči. Za Sinan-bega se zna da je podigao i most na Vrbasu kod Banje Luke, i još jedan most nedaleko od Foče. Sama Foča je imala više svojih vakifa; 1664. godine je Ismail Čelebi, sin Hadži Ebu-Bekra, uvakufio kuću i 56 000 akči, dok je bosanski namjesnik Mehmed-paša Kukavica 1758. godine pred svjedocima u Travniku uvakufio objekte koji su se nalazili na području Foče: džamiju, medresu, mekteb i mostove na Ćehotini i Drini. On je iz svojih ličnih sredstava u prijepoljskom kadiluku podigao most na Limu, kao i most na Bosni u Visokom. U Sarajevu je zavještao jednu džamiju, i poznati sebilj na Baščaršiji. Pored toga je ostavio tri česme u Travniku, a za izdržavanje cjelokupnog vakufa odredio je kiriju karavan saraja i dućana. On se s pravom smatra jednim od najvećih vakifa osmanske Bosne. U Foči je, između ostalog, bilo još vakifa, svega njih 17. U Višegradu i Rudom je bilo 7 vakufa, u Čajniču i Goraždu 5, itd.

         Na području Hercegovačkog sandžaka najveći vakufi nalazili su se u Mostaru; Hadži Mehmed Karađoz, brat velikog vezira Rustem-paše, 1557. godine je u tom gradu podigao džamiju, imaret, biblioteku, mekteb, 42 dućana, 16 tabhana, 6 mlinova, 2 stupa na izvoru Bune, musafirhanu i medresu. Dok je svoja imanja iz okolice Mostara i Knežpolja poklonio vakufu kojem je također ostavio 300 000 dirhema. On je iz svojih prihoda u Potocima sagradio mesdžid i mlin, a slične objekte podigao je i u drugim hercegovačkim mjestima, prije svega u Konjicu. Mostove je podizao na Buni i na Lištici. Po svom bogatstvu i značaju, drugi veliki vakuf u Mostaru bio je onaj kojeg je zavještao Koski Mehmed-paša u čijem je sastavu bila džamija i hanikah sa medresom, kao i karacan saraj, a za izdržavanje tih objekata služili su prihodi sa drugog vakufa u Vrapčićima i 200 000 akči koje je vakif ostavio svom vakufu. Sljedeći veliki mostarski vakufi bili su plod dobročinstva čuvenog državniga, vojskovođe i pjesnika, Derviš-paše Bajezidagića, koji je rođen 60-tih godina 16. stoljeća u Mostaru. Iako je bio musliman po vjeri, roditelji su ga dali u jeničerski odžak. Za vrijeme Selima II odveden je u Istanbul gdje je na Atmeydanu stekao obrazovanje za vojni poziv. U to vrijeme je prva ličnost carstva bio Mehmed-paša Sokolović. 1573. godine njegovi su učitelji zapazili da Derviš posjeduje i književni talenat, pa su ga poslali u sultanov saraj. Tu je nastavio i dalje marljivo raditi  i stjecati obrazovanje, posebno se interesujući za farsi jezik i persijsku klasičnu književnost. Učitelj mu je, između ostalih, bio Bošnjak Ahmed Sudi koji se smatrao najboljim pozanavaocem tog književnog polja. Afirmiranje Bajezidagića počinje za vrijeme vladavine sultana Murata III, kada ga opažaju visoki casrki službenici koji ga uvrštavaju u dogandžijsku službu;* zadatak mu je bio da nadzire sokolove, a u isto vrijeme pisao je pjesme veličajući aktualnog vladara (tzv. Muratname). Pošto je slovio za najboljeg znalca farsi književnosti, sultan mu je zapovjedio da mu prevede nekoliko pjesama na turski jezik. Derviš-paša je bio zatim unaprijeđen na zvanje dogandžibaše, a do toga vremena je  taj posao obavljao osvajač Bihaća, Hasan-paša Predojević. Godine 1592. Murat III je Derviša imenovao svojim savjetnikom. Koliki mu je bio ugled, najbolje nam govori podatak da je prisustvovao sastancima na kojim su učestvovali samo članovi visoke Porte, veliki vezir i sam sultan. osim toga on je prisustvovao i tajnom sastanku 1593. godine na kojem je veliki vezir predlagao sultanu da objavi rat Habsburškoj monarhiji zbog poraza kod Siska. Već tada Derviš je postao iznimno bogat pa je odlučio dio svog imetka uvakufiti u rodnom Mostaru. Iako nije mogao lično učestvovati u svečanom činu vakufljenja, poslao je carskog kapidžibašu Mustafa-bega koji je izgradio dućane, mlinove, džamiju i mekteb u Mostaru, a zatim i nekoliko objekata u Blagaju na Buni ostavivši 130 000 akči za izdržavanje vakufa. Poslije Murata III, kada na prijestolje stupa Mehmed III, Derviš-paša je smijenjen sa svoje dotadašnje pozicije i poslat u Banju Luku na mjesto bosanskog beglerbega. U to vrijeme se već uveliko vodio rat između Habsburgovaca i Osmanlija, a i sam Derviš-paša je neposredno učestvovao u bitkama koje su se vodile na teritoriju nekadašnje ugarske kraljevine. Već 1596. godine osmanska vojska je osvojila Eger, a kao izvještaj o pobijedi Derviš-paša Bajezidagić je sultanu poslao dopis u formi gazela u kojem je opisao tok borbe pod ovim mađarskim gradom. Mehmed III je bio veoma zadovoljan podnesenim izvještajem te je dozvolio bosanskom namjesniku da uveća svoj vakuf u Mostaru za još jedan mesdžid i džamiju, kao i da ga obogati većom količinom novca. Godine 1600. Derviš-paša je dobio naređenje da preuzme dužnost glavnog zapovjednika Stolnog Biograda (Szekesfehervar) u Ugarskoj, a nedugo nakon toga je učestvovao i u osvajanju Kanjiže (20.10.1600.). Zauzimanjem ovog mjesta Osmanlije osnivaju Kanjiški ejlaet kojem se priključio i Požeški sandžak. Tada je Derviš dolazio u rodni grad gdje je još podigao i biblioteku za koju je otkupio veliku količinu knjiga i rukopisa. U to vrijeme se posvetio prevođenju Rumijjeve Mesnevije, a pred sam kraj života ga je Porta imenovala po treći put za bosanskog namjesnika. poginuo je 4. aprila 1603. godine u velikoj bici pod Budimom.

         Sam Mostar imao je 35 vakufa koji su ga svrstavale u rang značajnijeg privrednog grada u regionu. Pored Mostara, u Hercegovačkom sandžaku istaknutu ulogu igrao je i grad Stolac u kojem je naveći vakif bio kapetan Ismail Šarić. Nešto lsično kao i Mehmed-paša Kukavica, Ismail-kapetan je svo svoje bogatstvo ostavio Stocu; u Uzunovićima je podigao džamiju i za njeno izdržavanje ostavio 83 000 akči, pored toga je zavještao i 20 dućana. U Stocu se kasnije javila i moćna porodica Rizvanbegovića iz koje je najčuveniji bio Ali-aga Rizvanbegović (docniji paša). On je uvakufio kafanu, pekaru, 5 dućana, nekoliko imanja i vinograda, te 3000 groša. Stolac je imao izuzetno velik broj vakufa, ukupno 44, koji su, iako siromašni, značajni u vjerskom pogledu.

         Posebna ličnost jednog od značajnijih gradova u Hercegovini, Trebinja, bio je Osman-paša Resulbegović. Već od prvih godina 18. vijeka mudri i vrlo oprezni Dubrovčani pratili su ovu osobu jer je je on bio istinski osnivač grada Trebinja u kojem je državnim novcem podigao tvrđavu na kojoj su radili dubrovački majstori. Pošto je za veoma kratko vrijeme došao do velikog bogatstva, iz svojih sredstava je izgradio u istom mjestu dvije džamije, mekteb, han, sahat-kulu, te više kuća za stanovanje i veći broj dućana, s očitom namjerom da se ti objekti izdržavaju od kirije. Pored toga on je uvakufio i određen broj zemljišta što ga svrštava u red najznačajnijih bosanskohercegovačkih vakifa.

         I u raznim drugim mjestima bilo je mnogo vakufa, od kojih su najkarakterističniji vakufi prepisanih knjiga (Kur'ana i hadisa, ali i brojnih djela iz društvenih i prirodnih nauka). U raznim vremenima su ljudi različitog porjekla bili vakifi u našoj zemlji. Manji broj tih vakufa je uspio ostati i do današnjih dana, ali je veći dio propao zbog slabljenja države, poslovne neinventivnosti, zapuštenosti i drugih razloga. O vakufima inače imamo veoma vrijednu izvornu građu, tzv. vakuf-name. Do danas ih je sačuvan veći broj i one se uglavnom čuvaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci.** Za sve vakuf-name postoji opća formulacija: na početku – expositio – uz obvezno prizivanje imena Allaha dž.š. i Muhammeda s.a.v.s, drugi dio je predstavljao – dispositio – u kojem su se navodile i izlagale odredbe legatora šta, kako i koliko on uvakufljuje, te treći dio – legalisatio – u kojem se navodi ime kadije i imena svih prisutnih ljudi, tj. svjedoka. Oni potvrđuju da vakif vakufi imovinu na potpuno legalan način.          Imajući ovo u vidu, brojni stručnjaci koriste ovu vrstu izvora u svom istraživanju. Kod nas su značajni Alija Bejtić, Muhamed Hadžijahić, i posebno Adem Handžić (”Uloga vakufa u formiranju gradskih naselja u bosni u 16. stoljeću”, ”Studije o Bosni”, Istanbul, 1994.). O vakufima sa šerijatsko-pravnog stanovišta pisali su Ahmed Lutfi Čokić, Jusuf Tanović, Mehmed Begović (”Vakufi u Jugoslaviji”, Beograd, 1962.), Vehbija Hodžić i mnogi drugi. Na ovu temu je svojevremeno i doktorirao Abdulselam Belagija na Sorbonni (”Uloga vakufa u verskom i svetovnom prosvećivanju naših muslimana”, Beograd, 1935.). Posebno o vakuf-namama i njihovim prevođenjem bavili su se Hazim Šabanović, Hamid Hadžibegić, Salih Trako, Fazileta Cviko, Fehim Dž. Spaho, Muhamed Mujić, Nedim Filipović i dr. Sa šireg prostora bivše Jugoslavenske države bilo je također veoma značajnih znanstvenika koji su se intereirali za ovu specifičnu pojavu, npr. Gliša Elezović (”Turski izvori za istoriju naših naroda”, Južna bratja, knj. 2, Beograd, 1932.), zatim Aleksije Olesnicki (”Suzi Čelebija iz Prizrena 1513. godine”), te dr. Hasan Kaleši. Svoje radove oni su posvetili širem prostoru Srbije, Makedonije i Kosova.


* Postoje četiri islamske pravne škole, ili mezheba; hanefijski, hanbelijski, malekijski i šafijski. Najzastupljeniji mezheb u nearapskim područjima jeste hanefijski.

* Tabhane su radionice za štavljenje kože, koje su inače bile pozicionirane kraj rijeka.

* Odred dvorskih lovaca.

** Najčuvenije vakuf-name koje su se očuvale do danas su Gazi Husrev-begova iz 1537. godine, Sofi Mehmed-pašina u Banjoj Luci iz 1554, kao i Ferhad-paše Sokolovića iz 1578. godine.  Osim njih sačuvane su i vakuf-name Sinan-bega Boljanića u Čajniču 1582, Derviš-paše Bajezidagića iz 1593, Kizlar-age Mustafe u Varcar Vakufu iz 1595, Skenderpašić Mustajbega iz 1571, Turali-bega u Tuzle iz 1592. godine i brojne druge.

Categories
Bosna u Osmanskom Carstvu

Kapetani i kapetanije u Bosni i Hercegovini

            Posebno mjesto u vojnom organiziranju bosanskog ejaleta imale su kapetanije. Neki stariji historičari govorili su da je institucija kapetanija bila specifična samo za naše prostore, ali je istina da su one postojale i u drugim dijelovima carstva, iako je njihova važnost upravo došla do izražaja kod nas u Bosni. Kapetanije su manji teritoriji organizirani vojno; u svakoj je kapetaniji obavezno morala biti kula, tvrđava i čardak.

Prva kapetanija u Bosni osnovana je 1537. (ili 1557?) godine u Gradišci po kojoj je ponijela i ime gradiška kapetanija. U 16. vijeku osnovane su kapetanije u Krupi, Bihaću, Klisu i Gabeli, a u vremenskom periodu od 1606. do 1690. godine na teritoriji bosanskog ejaleta osnovano je ukupno 29 kapetanija. Međutim, od tog ukupnog broja, u 17. vijeku, ih nikad nije bilo toliko iz razloga što je u Kandijskom i Bečkom ratu jedan broj kapetanija bio osvojen.

Prava uloga i značaj kapetanija u Bosni došla je do izražaja tek u 18. stoljeću; naime, odlukama Karlovačkog mira (1699.) Bosna je postala najisturenija pokrajina Osmanskog carstva na zapadu gdje je graničila sa Mletačkom republikom i Habsburškom monarhijom. Zbog toga je u tom vijeku osnovano još 28 kapetanija (ukupno ih je, znači, u svim periodima bilo 57. op.a.), od kojeg broja je, usljed velikih teritorijalnih gubitaka, ostalo samo 13, a negdje oko 1753. godine na cijelom prostoru Bosne bilo je 36 kapetanija. Zadnja kapetanija je osnovana 1802. u Hutovu, i ona je činila 58. kapetaniju, kroz sve periode. Institucija kapetanija ukinuta je reformama sultana Mahmuda II (1834/1835.). U prethodnom periodu broj, uloga i mjesto osnivanja kapetanija bio je različit; pored početnih kapetanija na granicama, iz sigurnosnih razloga, u 18. stoljeću osnivane su kapetanije i u unutrašnjosti zemlje, pa se tako može reći da tada nije bilo ni pedlja Bosne koji nije bio u sastavu jedne ili druge kapetanije.

Dužnost kapetana su isprva obavljale ličnosti albanskoh porijekla, osnivači arnautskih porodica, dočim su kasnije kapetani birani iz starih i uglednih bosanskih porodica. Kapetani su predstavljali vodeći sloj i društvenu elitu, a od 18. vijeka oni obavljaju i ajansku dužnost. Nerijetko su kapetani bili, od strane Porte, imenovani i na više funkcije sandžakbegova. Oni su vrlo često ratovali na glavnim vojnim frontovima carstva van bosanskog ejaleta (Prut, Očakovo, Isfahan, Hamadan i dr.), gdje su gušili mjesne pobune. Za razliku od spahija koji su za svoju dužnost dobijali zemljišta, kapetani su od Porte primali plaću jednom ili dvaput godišnje, a i sami su imali svoje lične posjede. Svi kapetani, skoro u cjelosti, bili su domaćeg porijekla, pa je i to bio jedan od razloga što su na povjerenim dužnostima poslove obavljali dobro i savjesno, braneći time svoju zemlju, položaje i posjede.

Brojni kapetani su bili i korumpirani jer su često prisvajali plaće sebi podređenih. Dešavalo se da su kapetani, i njihovi najbliži suradnici, Porti prikazivali određen broj vojnika (nefera) i zapovjednika, dok je prilikom inspekcije bilo dokazano da im je broj manji. Ovo su činili u cilju prisvajanja plaća odsutnih, a prijavljenih vojnika. Pojedini iz redova kapetana, ne samo u ratu, nego i u mirnodopskim prilikama, znali su, u cilju očuvanja kompaktnosti svoje kapetanije, voditi i privatne ratove, kao npr. Osman-beg Beširević, ostrožački kapetan (1690-1727.), koji je i nakon završetka rata s Habsburškom monarhijom 1699. godine nastavio ratna djejstva, što je doprinijelo da i drugi kapetani sami porade na maximalnoj mobilnosti svojih vojnika i utvrđenosti svojih tvrđava. U tom cilju su podizali brojne palanke i čardake (kojih je u jednom periodu u Bosni bilo 128), gradeći jaku odbrambenu mrežu tako da u ratovima u 18. vijeku ni mlečani ni austrijanci, upravo zahvaljujući kapetanijama, nisu mogli osvojiti ni metae kvadratni bosanske zemlje.

U toku austrijsko-osmanskog rata (1737-1739.) u Bosni se ustanovila jedna vrsta ajanskog vijeća u Trvaniku, koje će se održavati svake godine i gdje će se raspravljati o svim aktuelnim pitanjima, te donositi važni zaključci koji su bili prosljeđivani bosanskim namjesnicima. Ovo je kod nekih autora stvorilo percepciju o prividnom obliku autonomije, ali su ta vijeća bila strogo kontrolirana od strane službene vlasti. Brojni kapetani koji su se znali opirati odlukama i željama centralne vlasti, završavali bi tragično. Kapetanska dužnost je u pravilu bila nasljedna, i obično je kapetana nasljeđivao najstariji sin ili muški član njegove porodice. Uprkos nekim negativnim osobinama, najveći broj kapetana služio je na čast bosanskoj zemlji, pa, iako su većinom bili islamske vjere, su održavali jako prisne veze sa susjednim pravoslavnim i katoličkim stanovništvom, služeći kao izvrstan primjer kako bi se trebalo ophoditi prema sultanovim podanicima nemuslimanima.

Categories
Bosna u Osmanskom Carstvu

Vojni redovi na tlu osmanske Bosne

Prva značajnija vojna formacija u Bosni bili su akindžije. Oni su predstavljali neku vrstu lake konjice, a bilo ih je oko 1000. Iako su akindžije obično bili anadolski seljaci, u njihovim redovima bilo je i muslimanskog i nemuslimanskog stanovništva domaćeg porijekla. Krajem 16. stoljeća njihovu ulogu preuzimaju delije koji će u sljedećem vijeku imati veoma zapažen značaj u evropskom dijelu Osmanskog carstva. I oni su na neki način predstavljali dio lake konjice, a svoje ime su dobili po svojoj glavnoj karakteristici, jer je delija bezumno hrabar čovjek.

Zbog svoje borbene spreme, najviše delija bilo je stacionirano duž kriznih pograničnih područja. Smatra se da su oni bili prisutni u Bosni i za Gazi Husrev-bega, za kojeg se govori da je imao do 10 000 što akindžija, što delija. Među vojnim formacijama bilo je i vojnika koji su dobili ime po slavenskoj riječi vojnik, a najviše ih je bilo iz reda nemuslimanskog, posebno pravoslavnog, stanovništva.

         Pošto su Bosnu željeli imati pod svojom neupitnom kontrolom, Osmanlije su u tu pokrajinu slale veliki broj janičera koji su predstavljali pogranične čete – jerli kulu. Među njima je bilo i jaksadžija, čiji je zadatak bio da u otvorenim naseljima čuvaju uspostavljeni red. Na povjerenim dužnostima ovi jeničeri su u pojedinim mjestima služili najviše do tri godine, a nakon što bi im se služba okončala, vraćali bi se u Istanbul dok bi na njihovo stro mjesto bili postavljeni drugi jeničeri iz centralnog jeničerskog odžaka. Jerli kulu jeničera bilo je u Livnu, Doboju, Počitelju, Ljubuškom, Novom, Zvorniku, Pruscu i u drugim mjestima. Kako se u 16. vijeku teritorija kasnijeg Bosanskog ejaleta naglo širila, ove formacije imale su i zapaženu društvenu ulogu.

Tokom tog stoljeća osmanska država s pravom najviše pažnje posvećuje pograničnim mjestima; iz tog razloga ona u Bosnu dovodi novi vojni red, tzv. azape (neženje) – laku konjicu koja je bila zastupljena u svim utvrđenjima. S njima su bili i pripadnici plaćeničke konjice, tzv. bešlije, koji su pretežno bili regrutirani iz slojeva domaćeg stanovništva. U glavnim, većim vojnim utvrđenjima bilo je i posebnih konjanika, tzv. farisa, a pored njih postojale su i tzv. gönulije (oduševljeni), koji su pretežno bili birani iz redova muslimanskog stanovništva sa zadatkom da da čuvaju granice i naseljena mjesta zbog čega su transformirani iz lake u tešku konjicu. Gönulije, bešlije, i azapi su bili prisutni u Bosni svo vrijeme 16. i 17. stoljeća.

         Poseban vojni red – martolosi (grč. armatolos – oružan čovjek, policajac) bili su isključivo sastavljeni iz reda pravosalvnog stanovništva. Najveći dio ovih vojnika je svoju dužnost obavljao u tvrđavama pored rijeka, a najviše su mobilizirani iz vlaškog, tj. stočarskog stanovništva. Nešto kasnije u ovom redu će biti zastupljeni i muslimani, a tokom cijelog 17. stoljeća oni će biti prisutni u skoro svim utvrđenjima Bosanskog ejaleta.         

Pošto je Bosna bila zemlja puna planina i klanaca, a isto tako i pljačkaša, u svrhu lične i imovinske sigurnosti, osmanske vlasti su na pojedine klance i planinske prijelaze postavljale vojni red derbendžija (čuvara klanaca). U ratu su sejmeni prihvatali vojnu aktivnost, dok bi u mirnim vremenima vršili ulogu policajaca. Za razliku od njih, čerahori su održavali vojna utvrđenja, u smislu opravke pojedinih objekata. Posebno mjesto i ulogu u vojnoj organizaciji Bosanskog ejaleta imali su kapetani i kapetanije.

Categories
Bosna u Osmanskom Carstvu

Tuzlanska kapetanija

Tuzlanska kapetanija se nalazila između zvorničke i gradačačke te je obuhvatala obje Tuzle. Izlazila je na Svu kod Brčkog koje je kao palanka bilo u sastavu ove Kapetanije. Kada je kapetanija osnovana ne zna se tačno. Prvi put se spominje kapetan Tuzle u mostarskom mahzaru i prema tome postojala je oko 1730.godine ali je nije bilo 1717.g. prije ovoga Tuzla je bila palanka kojom je zapovjedao dizdar. Kada je Tuzla postala kapetanujom još uvijek je služila stara utvrda a tek 1760.g je porušena a umjesto nje je sagrađen grad od kamena.

            U ovoj kapetaniji bilo je više rodova vojske:farisa, starih i novih azapa i tobdžija. Po određenim podatcima tuzla je spadala među kapetanje sa većim brojem vojnika. Plaće su dobijalo iz prihoda solane a posada palanke Brčko od ciganske džizije. Tuzlanski vojsnici su sudjelovali u raznim borbama u 18 i prvim godinama 19 vijeka. Tuzlanski kapetan je bio s vojskom u Ozji, Tuzlansku bašaga bio je sa vojnicima pod Kladušom 1790.g, a 1829.godiine tuzlanski kapetan je došao u pomoć zvorničkom Mahmud-paši.

            Prvi poznati tuzlanski kapetan bio je oko 1730.g neki Sulejman kome se spomen sačuvao u mostarskom mahzaru. Prije 1735.g tuzlanski kapetan je postao Derviš Hasan-beg koji se kasnije spominje kao hadžija. On je bio sa vojskom pod Ozjom gdje je i zarobljen sa ostalim vojnicima iz Bosne. Za to vrijeme službu kapetana vršio je neki Osman koji se spominje 1740g. On je bio uzrok nemira koji su izbili sredinom 18 vijeka. Za vrijeme ovog kapetana sagrađen je i tuzlanski grad od kamena. Derviš Hasan-beg umro je u Tuzli 1766.g i pokopan je u groblju kod Jalske Džamije u istom groblju pokopan je i njegov nasljednik koji je umro 1773.g kojem se ime ne može pročitati.

            Ovog kapetana je naslijedio Ahmed-beg koji se kao i njegov otac nazivaju Osmanpašići. Godine 1772. Derviš Ahmed-beg zajedno sa Zvorničkim kapetanom je otpremljen u Rusiju na bojište. On je umro 1787.g u Tuzli i pokopan je na groblju gdje mu  je i otac pokopan. Oca su nadživjeli najstariji i najmlađi sin i oba su bili tuzlanski kapetani.

            Sulejman-beg je kapetanovao dvadeset godina. U njegovo vrijeme jedan dio tuzlankse vojske bio je pod Loznicom a manji pod Kladušom. Murat-beg je vršio službu oko godinu dana jer je već iduće godine umro 1805. Vjerovatno on nije ni bio kapetan nego samo kapetanov zastupnik budući da je iza Sulejman-bega ostao sin Mahmud-beg.

            Mahmud-beg je onaj poznati Tuzla-kapetan koji je sa drugim bosanskim kapetanima sudjelovao u ugušenju prvog srpskog ustanka. Kao i drugi kapetani onje bio pristaša reformisa Bošnjacima je sudjelovao na Kosovu u boju sa carskom vojskom svojom neodlučnošću doprinjeo je slomu bosanskog pokreta i konačnom porazu Gradašćevića. Osman-beg Tuzlić posljednji je tuzlanski kapetan koji je tu službu vršio dvije godine. Nakon ukinuća kapetanije živio je kod oca u Tuzli, dva puta je išao na hadž, a umro je 1874.g.

Categories
Bosna u Osmanskom Carstvu

Vlasi stočari u Hercegovačkom sandžaku u drugoj polovini 15 vijeka

Znatan broj vlaha u to doba postepeno prelazi na zemljoradnju i stalno se nastanjuje i selima pa s vremenom preuizma iste obaveze kao i ostali zemljoradnici.

Ali ipak većina vlaha i dalje živi u katunima i glavno im je zanimanje bilo stočarstvo. To u prvom redu vrijedi za Hercegovački sandžak. Čak bi se moglo reći da se u osmom deceniju broj stočara povećao u odnosu na prvo vrijeme poslije osvojenja.

Povećanje broja vlaha i vlaških katuna u Hercegovačkom sandžaku bilo je posljedica dolaska novih skupina. Osmanlije su sa istaknutim vlaškim starješinama sklapali ugovore o naseljavanju pustih zemalja stočarima. Starješine su dobijale i naknadu za te usluge, zemlje, mezre, čifluke, vinograde mlinove i drugo.

Odmah poslije osvojenja Hercegove zemlje vlasi su bili obuhvaćeni hasom bosanskog sandžakbega a 1477.g nalaze se u carskom hasu. Vlasi su živjeli u svojim „džematima“ pod svojim starješinama:knezovima, vojvodama, katunarima, teklićima i lagatorima.

Imali su svoja ljetišta i svoja zimovališta. Vlaški vojnuci čuvali su neka utvrđena mjesta i poneku tvrđavu. U Hercegovačkom sandžaku osmanski izvori spominju rataje vlaških starješina tek potkraj 15 i na početku 16 vijeka.

Categories
Bosna u Osmanskom Carstvu

Pohod Eugena Savojskog na Sarajevo 1697.godine

Eugen Savojski se smatra najvećim vojničkim genijem tog vremena. Nakon poraza Austrijanaca kod Bihaća on je odlučio da na Bosnu udari drugim pravcem. 12. oktobra 1697. sa oko 8 000 vojnika on je prešao Savu kod Broda. Prije pohoda Savojski je od franjevaca dobio izvještaje o razmještaju osmanske vojske i položaju pojedinih mjesta na njegovom putu prema Sarajevu. Bez većih borbi je usput osvojio Doboj i Maglaj 22. oktobra Savojski je stigao u Visoko gdje je uspostavio logor.

Odatle je uputio izvidnicu prema Sarajevu, sa pismom naslovljenim „ vrhovnom poglavaru osmanske varoši Sarajeva, odličnim građanima i svim stanovnicima“. U pismu im poručuje da ako žele da se spasu zla pošalju izaslanika odmah jer će u suprotnom carska vojska nastaviti svoj marš i proliti još ljudske krvi, mada nije došla s tom namjerom. Kada se njegov pismonoša vratio krvav sa viješću da su ga Bošnjaci na prilazima gradu ranili, princ Eugen je 23. oktobra rasporedio svoje čete oko Sarajeva. Odatle je, kako je sam zapisao u svom ratnom dnevniku, uputio pojedine odrede da poharaju grad.

Za sam grad Savojski kaže da se „nalazi na širokom prostoru, da je potpuno otvoren i ima 120 lijepih džamija. Stanovnici grada su se razbježali ostavljajući za sobom veliku količinu svakojake robe. Sve su to vojnici opljačkali. Predvečer, 23. oktobra, „ grad je planuo“. Savojski je i sutradan ostao u Sarajevu. „Prepustili smo grad i svu okolicu vatri“, zapisao je Savojski. Dok je grad gorio jurišni odred je progonio njegove stanovnike.

Pošto je zima bila na pragu, princ Eugen je odmah sa vojskom , plijenom i zarobljenicima, krenuo nazad prema Savi. S njim se po nekim izvještajima povlačilo i oko 40 000 kršćana. Na putu je pljačkao i palio sva Bošnjačka imanja. 5. Novembra 1697. godine princ Eugen je prešao Savu i napustio Bosnu. Posljednja bitka zaraćenih država vodila se prostoru Bosanskog ejaleta kod Stoca, krajem decembra 1697. godine. Stolačka posada se uspjela odbraniti i protjerati neprijatelja. Tokom 1698. godine Bošnjaci su uglavnom ratovali protiv Mlečana, koji su pokušali ojačati svoj položaj u zaleđu Jadrana. Novi bosanski namjesnik je porazio Mlečane na Nevesinjskom polju a poslije toga Mlečani napuštaju opsadu Počitelja.

Categories
Bosna u Osmanskom Carstvu

Kandijski rat i borbe na bosansko-dalmatinskoj granici

Prve ratne operacije na bosansko-dalmatinskoj granici počele su 1646. Tada je novi bosanski namjesnik, Ibrahim-paša Sivičić gabeljak sa vojskom napao mletačke posjede u sjevernoj Dalmaciji. Tom prilikom je osvojen Novigrad i porušen je jedan broj mletačkih palanki. Osmanski odredi pokušali su osvojiti i Šibenik ali su odbijeni. Mlečani su poslije toga uzvratili napadom na pogranična osmanska utvrđenja među kojima je i Skradin.

Već u početku borbi hrvatska župa Poljica je otkazala pokornost sultanu i prešla na stranu Venecije. Godine 1647.na stranu Venecije prelazi i Cetinska krajina odnosno primorje od Cetine do Neretve. Mlečanii istovremeno stupaju u kontakte sa vlaškim starješinama u graničnim područjima Bosanskog ejaleta pa se jedan dio vlaha preseljava iz Bosne u Dalmaciju. Od njih se uspostavlja nova uskočka organizacija sa uporištima u Ravnim kotarima i Makarskom primorju. Uskoci će postati glavna mletačka sila u borbi za Dalmaciju tokom Kandijskog rata.

Mlečani već 1647.g kreću u napad na Zadar i Šibenik te tom prilikom osvajaju Zemunik a pored njega osvajaju još Varnu i Nadin. Poseban značaj za Veneciju imati će zauzimanje Nadina koji je uz Knin smatran za najjače utvrđenje Ličkog sandžaka. Mletačka taktika je bila da stalnim hajdučkim upadima veže osmanske snage za Bosnu i odvrati ih od operacija prema jadranskoj obali. Mlečani su 1647.g prisilili posadu Ostrovice i njenog kapetana Jusuf-agu Hadžagića na predaju. Krajem iste godine opsjednut je Klis kojem je u pomoć došao i bosanski deftedar Mustafa-aga pa su Mlečani odbačeni. Mlečani ponovo napadaju na Klis a istovremen vrše napade i na Drniš, Knin i Vrliku. Klis je pao u mletačke ruke 30.III 1648.g.

Nakon ovih neuspiijeha osmanlije kreću u odlučniji rat na bosansko – dalmatinskoj granici. U bosnu 1648.g kao namjesnik dolazi Derviš Mehmed-paša Omerpašić koji mobilizira dio bosanskih spahija i drugih vojnika a kao zborno mjesto je odredio Livno. Odatle upadaju u Dalmaciju gdje odnose niz pobijeda, ali pri povratku u Bosnu donesoše i kugu koja je odnijela mnoge živote.

Nakon smrti Derviš Mehmed-paše u Livnu za novog bosanskog namjesnika došao je Hasan-paša Memibegović koji uspostavlja red i mir u ejaletu. On 1648.g poražava i tjera u bjekstvo poznatog uskočkog starješinu Iliju Smiljanića. Tokom 1649. uspio je suzbiti više hajdučkih i uskočkih napada na teritoriju Bosanskog ejaleta. Hajdučki vođa Vuk Mandušić je suzbijen kod Ključa na Sani. Hajduci i uskoci pod vodstvom Petra Smiljanića provališe u Liku i opljačkaše mnoga sela. Katolički pop Stjepan Sorić je napao Udbinu a zatim zajedno napadaju Ribnik gdje su ih Krajišnici potpuno porazili. Petar Smiljanić je ubijen a pop Sorić je zarobljen. Nakon ovoga Osmanski odredi iz Bosne prodiru u Dalmaciju te u tom prodoru ubijaju i Vuka Mandušića.

Od tada Kandijski rat prerasta u trajni rat. Osmanlije su duž mletačko-dalmatinske granice organizirale pandursku službu u koju je regrutirano domaće kršćansko i muslimansko stanovništvo. Na mletačkoj strani skoro sva težina rata spada na hajduke i uskoke gdje se kao novi vođa javljaju Petar i Tadija Kulišić. Oni svoja uporišta premještaju na otoke Brač, Hvar i Korčulu.

Pored Dalmacije duž mletačke granice prema Bosni formirala su se još dva ratna područja jedno na teritoriju Dubrovačke republike a drugo u Boki Kotorskoj. Dubrovnik je u ratu bio neutralan ali se nalazio između dvije zaraćene strane. Dok je osmanska strana poštovala neutralnost Dubrovačke republike dotle su Mlečani grubo kršili njen teritorijalni integritet.

Mlečanii su 1654.g uspostavili u Perastu novu hajdučko-gusarsku bazu. Ova baza je u prvom redu bila usmjerena na ometanje pomorskog i kopnenog saobraćaja prema osmanskim lukama i tvrđavama Herceg-Novog i Risana. Tako je Boka Kotorska postala treće ratno područje. Tu su istaknute hajdučke harambaše i plaćenici bili Bajo Nikolić Pivljanin, Niko i Stevo Popović, Limo Bajraktar, vojvoda Lazarević i drugi.

Usljed neopreznosti Mehmed-paše u ruke mlečana pala je Gabela zbog čega je on opozvan a za novog namjesnika  je stigao Fazil Ahmed-paša Maglajac. Početkom 1654.g dolazi do oživljavanja borbi na bosansko-dalmatinskom frontu. Iste godine Mlečani opkoljavaju Knin kojem u pomoć pristiže Fadil-paša. On nanosi težak poraz mlečanima a u boju se posebno istakao Hajdar-beg Šahinpašić. Rat se dalje nastavio manjim napadima a u timm napadima poginuo je i harambaša Ilija Smiljanić.