Categories
Književnost

Meša Selimović o Bosni i bosanskim muslimanima: “Ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom”

“Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi;

ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro.

Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz, a mrzi te, ismijava plemenita djela, a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada.

Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim. A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni?

Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni ko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaćeni, strani svakome i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.

Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama.

Do jučer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo.

Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav.

Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drukčije nego Đemail, ali isto tako sigurno. A zašto to činimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka nam čast našoj ludosti! „

„Bosna je moja velika ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje čovjek Šta se sve kroz vijekove nakupilo u tim ljudima! Osjećanje vlastite neodređenosti, tuđe krivice, teške istorije, neizvjesne budućnosti ,straha od promjene, želje za dobrotom i humanošću koja bi se odnosila na sve ljude bez ikakvih ograničenja i čestih razočarenja koja su rađala mržnju.

To su veoma složeni i zamršeni ljudi i teško ih je razrješavati po prvim viđenju i po spoljašnjim utiscima .”Možda zbog neravnog hoda kroz istoriju, zbog stalnih nesreća, zbog istorijske kobi. Nikad Bosna nije imala sreću da je moćni susjedi ostave na miru .Od dalekih bogumila, koje prestavljaju pravo, neortodoksno lice Bosne, ove ljude su proklinjali, palili, uništavali pape, carevi, kraljevi,a preživjeli su se uvijek vraćali svome prkosu .

Turska okupacija je jednim oduzela vjeru ,a svima slobodu. Ali i oni koji su prešli u tuđu vjeru, ostali su Bosanci, čudan soj ljudi,koji se nije miješao sa okupatorom, ali nije više bio što su njegova druga braća, mada su im isti običaji, način života, jezik, ljubav prema zavičaju.

Tako ostaju sami. Mislim da nikad ni jedna grupa ljudi u istoriji nije ostala usamljenija nego što su bosanski Muslimani.

Nije mnogo pomagalo ni to što je Bosna do osamnaestog vijeka bila relativno razvijena, praktički bez nepismenih, sa mnoštvom škola, s uređenim urbanim životom ,sa dosta vjerske tolerancije, neprirodnost njihovog položaja bila je očita. Nisu prišli tuđinu a odvojili su se od svojih. Kuda je mogao da vodi njihov istorijski put? Nikuda. To je tragičan bezizlaz.

U zatvorenim zajednicama koje su se stvarale u Bosni, najzatvorenija je bila muslimanska. Od kuće i porodice stvoren je kult, i sav neistrošen vitalitet tu se ispoljavao. Ako se na taj način stvorila intezivna intimna atmosfera, s neobičnom jakom osjećajnošću (naše najljepše narodne balade i romanse su muslimanske) stvorila se isto tako neophodnost za javnu djelatnost jer nikakve perspektive zaista nije bilo.

Išli su s okupatorom ali su ga mrzili, jer im put nije bio isti. S ostalim nisu mogli jer su željeli kraj Turske carevine i doprinosili njegovom rušenju. A kraj Turske carevine je i kraj svega što su oni bili. Razum tu nije mogao pronaći rješenje. Ostala je samo pasivnost i predavanje sudbini pri čemu je priklanjanje ili otpor Porti samo nesistematično, afektivno reagovanje. Ako se tome dodaju mržnja,osjećanje nesigurnosti, strah, bijes, ispadi Muslimana kao neimanje pravca i ispadi drugih prema njima mržnje prema turcima, eto vam, ukratko, skica jednog pandemonijuma koji se zove BOSNA i njeni ljudi.”

Categories
Književnost

Safvet-beg Bašagić: Blagaj-grad

Zdravo o Blagaj-grade, čuvaru povijesti naše,
Evo na hladni kam spuštam ti cjelov vruć
Premda je stotine ljeta ljetom preko njega prešlo,
Sudbine kivne zub ne sruši njegov zid.

Dolje ispod njega huči vrelo čarobne Bune,
Prirode divlje vas tu se odrazuje čar.
Nigdje bojama ljepšim, nigdje vještijim kistom
Priroda nije svoj na kršu slikala lik.

Safvet-beg Bašagić

Categories
Književnost

Enes Kišević: Neki stid

Na zlo sam odavno već okornjačio, 
još jedino dobrota čista mene gane. 
O pete sam zavist okačio. 
Cvijetom moje zarasle su rane.

Svaka himba meni je daleka. 
Drugima sam kao samom sebi. 
Mržnje sve, od ovoga svijeta, 
ljubav moju potopile ne bi.

Pa ipak se katkad ćutim slabim, 
kad od srca um mi se otima. 
Sam pred sobom ja oborim glavu 
ne znajući kud bih sa očima.

Enes Kišević

Categories
Književnost

O, čudno je to, čudno da ovdje u našoj zemlji kraj Evrope Hamzom zovu mene!

Hamza Humo, drug jablanova vitih, vječiti pješak i dugih drumova brat. Sin predaka neznanih, ljubavnik zora ranih i gorkih sudbina svat

Hercegovina je vijekovima neiscrpno izvorište inspiracije i poetskog nadahnuća. Već od XV stoljeća na njenom tlu pojavljuju se izuzetna pjesnička ostvarenja. Od Derviš-paše Bajezidagića do Fevzija Mostarca, mostarska poetska škola iznjedrila je neka od najvećih imena bošnjačke književnosti u orijentalno-islamskom kulturnom kontekstu. I nakon prodora zapadno-evropskih kulturnih paradigmi u bošnjačku književnost, Hercegovina je ostala plodno tlo pjesničke inspiracije.

Jedno od najznačajnijih pjesničkih imena bošnjačke književnosti prve polovine XX vijeka jeste Hamza Humo. Rodio se u Hercegovini, u Mostaru, 30. decembra 1895. godine, u mjestu za koje je ostao vezan cijelog života. „I danas nosim u sebi uspomene iz djetinjstva, i cio moj zavičaj, mostarsku kotlinu. Čini mi se da ima nešto neiscrpno u toj kotlini, nešto žalobno i treperljivo. Liči mi na bajku po kojoj koračaju minareta i jablanovi, a život u njoj na snoviđenje“, zapisao je 1926. godine u Vijencu.

Humo je porijeklom iz ugledne porodice iz koje je bio i alhamijado pisac Omer ef. Humo. U Mostaru je pohađao mekteb, osnovnu školu i gimnaziju. Nakon sarajevskog atentata (1914. godine), koji ga zatiče kao đaka mostarske gimnazije, uhapšen je, zatim interniran u Mađarsku (Komarovo), a 1915. godine mobiliziran je u austrougarsku vojsku. Do kraja rata služio je kao tumač i pisar u bolnici u Beču.

Nakon rata vraća se u Mostar i maturira, a potom odlazi na studije historije umjetnosti u Zagreb, zatim i u Beč i Beograd. U Zagrebu se druži s mladim pjesnicima Antunom Brankom Šimićem, Ulderikom Donadinijem i zemljakom Nikom Milićevićem. I sam je bio oduševljen ekspresionističkim pokretom.

Godine 1919., pod utjecajem poetike ekspresionizma, napisao je i prvu zbirku pjesama Nutarnji život. Enes Duraković piše da je Humina mladalačka lirika „značila nesumnjivu novinu, jer je u sebi nosila bitne karakteristike ekspresionistički burnog doživljaja i izraza kojima se u potpunosti razarao jedan već preživjeli model pjevanja u duhu Ćatićevih i Dučićevih brižljivo njegovanih impresionističko-simbolističkih soneta“.

Lokalno je određenje samo praiskonska determiniranost njegovog univerzalnog oblikovanja književnog i umjetničkog, a ta sinteza regionalne motiviranosti i ličnog poetskog senzibiliteta nametnula je jednu zasebnu individualnu poetiku, prepoznatljivu po svojoj formi i izražaju. Pet godina kasnije, Humo objavljuje zbirku Grad rima i ritmova, kojom se odmiče od školski naučene poetike sablasnog ekspresionizma i primiče čulnom misteriju prirodnog opstojanja.

Za razliku od Bašagića i Đikića, koji su uglavnom ponavljali formalno-stilske obrasce sevdalinke i balade u tonovima lirske usmene tradicije, Humo se oslobađa vezanog stiha, a pored očaranosti usmenom tradicijom, zbirkom Sa ploča istočnih ne odriče se ni vrijednosti koje je gajila poezija Bošnjaka na orijentalnim jezicima.

U vremenu između dvaju ratova, kada najplodnije i najintenzivnije stvara, Humo je objavio više pjesničkih zbirki i svoje najčuvenije i najznačajnije djelo – lirski roman Grozdanin kikot (1927. godine), koji će doživjeti više izdanja i biti preveden na nekoliko jezika. Specifičnost njegove proze, način izgradnje likova i svijeta u ovom djelu, kao i pjesnički jezik kojim je natopljeno, učinili su ga nesvodivim na klasične žanrovske odrednice.

Muhsin Rizvić piše: „I konačno, šta je Grozdanin kikot? Lirski roman, novela, niz pjesama u prozi, ekloga, pastoralna idila, balada? Djelo koje ima ponešto od svih ovih oblika, reklo bi se, a ipak lirska romaneskna struktura, čije su epizode cjeline koje mogu egzistirati i zasebno da ne izgube od svoje stvarne vrijednosti“.

Otvoreni prostori, slikoviti pejzaži i zavičajni motivi, prošarani sa starozavjetnim i paganskim motivima, predstavljaju precizan okvir poetike oblikovane u Grozdaninom kikotu. Djelo je napisano u ekspresionističkom literarnom ključu. Rušenjem tradicionalne forme romanesknog uređenja svijeta, Humo je odustao ne samo od tradicionalnog načina pisanja već i od kulture koja je proizvela klaonicu Prvog svjetskog rata.

Glavni je lik romana mladić Ozren, koji iz grada dolazi na selo kako bi proveo ljetni raspust. Kroz složen ljubavni odnos s Grlicom i Ivankom, određen odnosom Grozdana i Grozdane, koji se pojavljuju na granici jave i sna, te kroz prirodu kao iskonski prostor ljudske egzistencije, Ozren spoznaje sebe i svijet.

Centralni motiv izražen je upravo kroz mitsko-simboličnu predaju o (ne)sretnim paganskim ljubavnicima Grozdanu i Grozdani, koji se sezonski, s pojavom prvih proljetnih slika, bude da bi svoju čulnu zanesenost stopili s prirodom i njenim elementima, ostajući do jeseni, u kojoj se gube zajedno s posljednjim suncem, hladnim kišama zbrisani s lica zemlje. Pritom je lirska impresija i fluidnost jezika pretpostavljena događajima i klasičnom narativnom toku. Nijedan pokret likova i nijedna scena nemaju naročitu narativnu relevantnost. Štaviše, Grozdanin kikot mogao bi opstati bez ijedne scene. Stoga je teško prepričati Humino najznačajnije djelo, kao što je nemoguće prepričati lirsku pjesmu. Odmah po objavljivanju ovog djela, književna kritika ocijenila ga je kao vrhunsko djelo južnoslavenskog modernizma.

Snaga Huminog pjesničkog pera učinila je da njegov životopis i životni put ostanu po strani zanimanja kritičara i historičara književnosti. Obično je drugačije. Kroz prizmu pozitivističkih interpretacija teksta o nečijem djelu govori se na osnovu biografije autora. S Humom nije tako. O njegovom životu znaju se tek osnovne crte.

Izet Sarajlić u jednom tekstu iz 1995. godine napisao je nekoliko rečenica o Humi: “Hamza je bio od onih ljudi koji se nikada nije žalio ni na šta. Umro je, mada mu je bratić bio šef države, s jednim jedinim ordenom, ako se ne varam, ordenom drugog reda! Radnik baš neki nije ni bio, ali je zato bio čovjek prvog reda! Jednom mi se ipak potužio, i to na onaj period neposredno poslije rata kada u onoj sveopštoj devalvaciji riječi nije bio u stanju, kako mi je rekao, da napiše čak ni dopisnicu, a ne li pjesmu. Ispričaću, međutim, i ovo. Razija Handžić je u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti imala neki mali fond za otkup rukopisa. I sam bih se ponekad, kad bih ostao bez para, znao okoristiti tim fondom. Rekao sam to jednom i Hamzi, koga su i pored sveg aristokratizma mučile iste proleterske brige, ali njemu je u ratu jednostavno nestala sva njegova arhiva. Nije bilo druge nego da ponovo sjedne za pisaći sto i napiše neku od svojih predratnih pjesama. Nevolja je međutim bila u tome što je Hamza te svoje predratne pjesme napisao na prvom papiru koji mu je došao do ruke. Sutradan me zove Razija Handžić: ‘Šta si mi ovo učino? Poslao si mi Hamzu, ja mu lijepo platila, a on mi dao tri svoje predratne pjesme napisane na socijalističkom formularu s rubrikama: ‘učešće u NOB-u, partijska pripadnost, nagrade i odlikovanja…’“.

Hamza

Nazvaše me Hamzom
Kao što nazvaše hiljadama ljudi
Iz pustinja divljih Beduina,
Crnih građana vječno sunčanih gradova,
Himalaje, Taurusa, Pinda,
Ljudi sa plantaža,
Hiljadama bakarnih Inda
I onih s pazara visokog Irana
Što prodaju ćilime,
Biser, nakit, žene.

O čudno je to, čudno
Da ovdje
U našoj zemlji kraj Evrope
Hamzom zovu mene!
Često mislim na te Muhamedov striče,
O, veliki Hamza.
Vidim te s bakarnim kopljem i štitom
Kako se boriš u bici kod Uhda,
Jurišaš krvav, slomljena ti rebra,
Ko lav se boriš.
A kad se osvijesti –
Razbojište pusto i crno,
Na njemu sama smrt,
Po njemu šeću ko crne čavke žene.
I kada ti u bolu na bojištu jeknu,
One zavijaše ko ljute hijene,
Strahovita oka, nacerena lica
Sjatiše se na te,
Oštrim ti noktima
Iščupaše jetra,
Zgrizoše ih krvavo kao grabljivice,
Dok im lelekaše glas po razbojištu
Poput zavijanja jezive hijene.

O, čudno je to, čudno
Da ovdje
U našoj zemlji kraj Evrope
Hamzom zovu mene!

Autor: Hamza Ridža

Categories
Književnost

Skender Kulenović: Poema — Na pravi put sam ti, majko, izaš’o

Mati moja:
Stabljika krhka u saksiji.
Pod strehom pitoma kumrija.
Vijek u četiri duvara.
Čelo na zemlji pred svojim Allahom velikim i svemilosnim.
Derviš s tespihom u tekiji.

U mejtefu,
u žutoj sufari i bijeloj bradi hodžinoj,
ovaj i onaj svijet ugleda:
Po kosi osjeti rosu meleća,
na uhu crni šapat šejtana,
u srcu prelest saraja džennetskih
i stravu vatara džehennemskih,
pred očima čengel strašnog Azraila
što dušu vadi iz žila roba Božijeg.

Djevojkom,
s ledenog Šumeća pod kućom vodu je grabila đugumom
i preko sokaka, zavrnutih dimija,
rumenim je listovima trepetala
kaldrmom grbavom pod kućom
mokrim je nanulama klepetala
od muških je očiju bježala:
čista da dođe onome koji joj je zapisan,
kadifa bijela i kap rose sabahske
na njegov dlan.

Na dan
petput je od svog Allaha iskala
taj da joj bude
mlad i pitom
k’o softa
i k’o kadija
pametan.

Uz sokak ga je kroz mušebak snivala.
Srmom i jagom u čevrme slivala.
Svilom iz grla, podnoć ga zazivala:
“Koliko je duga zima bila….”

Na pjesmu: mjesečinu,
na dlanove: čaške rumene Allahu otvorene,
Allah joj njezin,
na dlanu svoje milosti,
spusti sa njezine zvijezde sudbine
duvak paučinast, ucvao zlatima
bogatu udaju:
Te ićindije,
Đugum i mladost iz ruke joj ispade i Šumeće ih odnese:
fijaker stade pred avlijskim vratima,
siđoše jenđije.
Grlo i koljena britka strijepnja presječe.
Srce glomnu.
Glava prekrvi.
“Tako ti velikog straha i milosti,
on da mi bude dobar i ugasan
i ne odmiči me u daleku tuđinu,
i ne prepusti me zlojedoj svekrvi!”

Premrlo krto joj tijelo
U feredžu,
u kabur tijesan, slijep, zagušljiv
staviše.
K’o ranjeniku,
Glavu joj bijelim tulbentom
Zaviše.
K’o s ovim svijetom,
s rodnom se kućom i Šumećem,
u Šumeću suza, majci na prsima,
rastajala.
K’o mejita,
obeznanjenu je u fijaker unesoše,
i dva je ata,
k’o na onaj svijet,
zanesenu ponesoše
i k’o kadifu bijelu i kap rose sabahske
mom je ocu
donesoše.

Usnom i čelom,
tri nove ruke poljubi:
svekru, svekrvi, njemu.
I kako tada sakri pred njim oči,
nikad mu više u njih ne pogleda.

Nit joj bje softa, niti kadija !

Pred svitanja,
prigušljiv dah i lampu,
uz mrtvi sokak
batrgav mu je korak osluškivala.
Pjanom,
kundure mu obljuvane odvezivala.
Stranca,
pitomošću srne zalud ga je prodobrivala.

Voskom podova i mirisom mivene puti,
svjelinom odaja i grla,
kajmakom na kahvi,
cimetom jela i tijela,
zalud ga je, zalud dočekivala:
Sljepočnice nikad joj ne dodirnu
dlanovima dragosti,
već je istrga klještima požude.

Poslije svakog poroda,
šamijom se mrkom podnimljivala.
Zelene nokte
u tjeme joj je svekrva zarivala:
Bez njenog pitanja
ne dahnu.
U četiri tupa duvara klonulo je othukivala
“Golemo nešto, golemo sam ti skrivila”- Allaha je
zazivala – svakog klanjanja.

Na tespih žuti suze ćehlibara,
na žute usne: zapis koji šapće,
na dlanove: žuta, Allahu otvorena sureta,
Allah joj njezin,
prstom svoje milošte,
otrese sa njene zvijezde sudbine
rosu vedre rumeni
nur u pomrčinama:

Te noći,
ja joj se rodih: sin ko san!
Izažeh joj se iz krvi:
Bijeh joj razgaljenje u grčinama
Odlomih joj se od srca:
Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama.
Bjeh joj sunce u četiri duvara.
Hasis tupim moždinama.

Ko pjenom smijeha,
sapunicom je omivala butice mi rumene,
ko u dušu,
u pamučne me uvijala pelene.
Dojkom ko hurmom
na usta mi je u bešici slazila.
Ko u svoj uvir,
na dojku je uvirala u mene.

Nad dahom mi je strepila ko jasika.
Da joj ostasam – Allaha svog je molila –
ko jablan uz vodu,
i da joj ubijelim,urumenim
ko djevojka pod šamijom,
i da joj upitomim
ko softa pod ahmedijom
da joj ne budem kockar ni pijanica,
nego sve škole da joj izučim,
i da joj budem
učevan
i ljudevan
i kućevan,
i da se pročujem u sedam gradova
pa da me onda na glasu kućom oženi,
pticom iz kafeza,
koja ne zna na čem žito,
na čem vino raste,
o kojoj se prvi momci izlaguju
petu da su joj i pletenicu vidjeli,
o kojoj krmeljive ebejke šapuću
ko o sehari mirisnoj zaključanoj.
Kućom i dušom
mir i bogatstva da joj rasprostrem,
kuću i dušu
bajramskim slastima da joj zalijem,
pa kad joj se vratim iz čaršije,
podvoljak da mi udobrovolji
sofrom raspjevanom,
nevjestom sjetovanom,
a kad joj od srece i godina
ohlade kapci očinji,
ja,vid joj očinji,
na svojim da je rukama,
sretnu i mrtvu,
u kabur meki položim
ko u dušek džennetski,
zemlji i Allahu njezinom
da je predadnem pravednu…
A trut begovski i rakija,
u ocu muška pomama
– kućni hajduci vukodlaci –
kuću i dušu joj ko vode rastakahu,
dok jedne noći dođe poplava,
odnese zemlje i kmetove,
a zadnji dukat, što joj ostade,
zadnje zrno bisera,
zadnji ćilim
pojede
rz begovski bezruki i glad bezoka:
Rodnu kuću prodasmo
i gola čerga postasmo,
plašljiva,kirajdžijska…
Od tespiha su joj jagode drvenile.
Od aminanja joj usnice mavenile.
Ko trulež slezenu
memla joj je progrizala zelena
dva žuta obraza u četiri siva duvara.
Pijavica gladi
tjemena nam je nesvjesticom sisala.
A ona,
ko zemlja pregladnjela,
u žile sinu-jablanu svoj zadnji sok je brizgala:
Od starog zara haljine mi skrojila
da joj u skoli ne krijem golih laktova,
a kad joj se vraćah s knjigama,
s glađju u mozgu,
sa zimom pod noktima,
dva mi je promrzla krompira gulila
i nekakvu mi pticu bajala
koja je pjevala kad joj je bilo najgore:
Samo da jednom kuću i srce joj napunim
i na put pravi da joj izađem…

Za Akos.ba priredio: Mirza Pecikoza

Categories
Književnost

NE DAM BOSNU – Edin Šarić

Ne dam bratove patnje u samoći, majčinu gorku suzu,
sestrin jecaj u tamnoj noći,
Ne dam, ne daaaam, ne daaaam Bosnu

Ne dam plač djeteta bez obje noge,
miris trave natopljen nevinom krvlju,
bol djeda i bake u zbjegu,
Ne dam, ne daaaam, ne daaaam Bosnu

Ne dam promrzle ruke boraca u snijegu,
molitvu, zadnje što im je ostalo,
stih pjesnika kao utjehu,
Ne dam, ne daaaam, ne daaaam Bosnu

Ne dam kolone žena, djece i staraca,
pamtiće generacije hrabrost bosonogih dječaka,
gorki ukus u ustima od boli, stradanja,
Ne dam, ne daaaam, ne daaaam Bosnu

Ne dam srce što kuca u grudima,
ostade neispisana stranica palih boraca,
nada i nostalgija za rodnim gradovima,
Ne dam, ne daaaam, ne daaaam Bosnu

AUTOR I RECITACIJA: Edin Šarić

Categories
Književnost

BOSANSKOM GAZIJI IZETU – Edin Šarić

Izete Naniću, viteže i gazijo,
svoj narod si hrabro branio i pazio.
Zakletva vojnicima, dika jaranima
– nada i ponos svojim Bužimljanima!


Bistra pogleda i čvrstog hoda,
odav'o si pojavu viteškog roda.
Dijelio si zadnji zalogaj kruha,
zračio dobrotom i ljepotom duha.


Nek’ je slavljeno časno ime tvoje,
zaslužio si Džennetske perivoje!
Mezara nur ti Krajinom sija –
za dušu ti dove čete gazija!


U ponosnom Bužimu nišan se bijeli,
i svjedoči herojstvo gazija smjeli'…
Uz stihove ove ja molim Boga –
nek’ živi sjećanje junaštva tvoga!

AUTOR: Edin Šarić
VIDEO I RECITACIJA: Edin Šarić

Categories
Književnost

Pjesma 15-ogodišnje Aleksandre iz Gradiške:”BOSNO MAJKO, ZEMLJO MILA”

Pjesmu smo dobili na naš redakcijski e-mai i ostali oduševljeni.
Snagom riječi, ljepotom i iskrenošću. Svaka čast!

MOJA DOMOVINA
Bosna i Hercegovina
to je moja domovina,
tu je moja djedovina,
tu je moja očevina.
Od Kulina slavnog bana
pa sve do današnjih dana
napadana sa svih strana
al ostala postojana.

Bošnjaci, Srbi i Hrvati
svi morate dobro znati
Bosna nam je svima mati
koju treba poštovati.
Poštovati i voljeti,
svakoj muci odoljeti,
ako zlotvor zaprijeti
– za nju ćemo i umrijeti.

Ako narod to ne shvati
uludo će ratovati,
ginuti i strahovati,
nikad mira ne imati…

Vi, dušmani, dobro znajte,
našu Bosnu ne dirajte,
možda ona vama smeta
al je zato nama sveta.

Bosno majko, zemljo mila
uvijek si nam draga bila,
mnogo puta krvarila
al slobodu ostvarila.

Neka čuje sva planeta
dok je vijeka i svijeta
naša Bosna će da cvjeta
zemlja mila, zemlja sveta.

Aleksandra Mrakić, 15,5 godina, Laminci Brezici 431 (kod Gradiške)  

Categories
Književnost

Turske vojne i opsade: “99 varijacija”- Miroslav Krleža

Jedan dio južnoslovjenske historiografije zadojen je takozvanim kosovskim mlijekom”.

Spustivši zavjesu već u prvom trenutku drame, pjesnik kosovskog ciklusa pojednostavnio je našu historijsku problematiku na finalnu scenu pogibije jednog jedinog kneza i njegove vojske tako, te je od svega ostala tada uobičajena apologija vrhunaravnog smisla ove kneževske smrti kao pravoslavne žrtve nebeske.

Sa Kosovom prava je drama, nažalost, tek počela, i kad bi se njen dublji smisao mogao izraziti demografski, onda bi ova zemlja, da je osta la poštedena od katastrofalnih ratnih ciklusa turskog perioda (kraj našeg normalnog nataliteta) brojala danas najmanje oko pedeset milijuna stanovnika. Gdje je takav danteovski inženjer smrti, koji bi za našu Enciklopediju umio da ocrta šezdesetipetogodišnju borbu za jajačku tvrdavu, na primjer?

Kada je pala glava Stjepana Tomaševića u glavnom stolnom gradu Jajcu”, poslije Kosova u historiji već četvrtoga ,,kralja Srbljem, Bosne, Primorja, Humsci zemlji, Dalmacii, Hrvatom, donjim krajem, zapadnim stranam, Usorê, Soli, Podrinju”, onda je Eneja Silvije Piccolomini, Papa Pio II, prolio dvije-tri konvencionalne protokolarne suze nad grobom posljednjeg bogumilskog kralja, sretan što se riješio tog patarensicog obraćenika, koji je svojom smrću pitanje , bogumilske kuge” skinuo sa dnevnog reda.

Jajce razbilo je glavu nekoliko turskih generalis simusa: sultana Muhameda Mahmud-paša, beglerbegrumelijski, Mohammed Minnet-oglu, sultana Bajazida Jakub-paša, Mustajbeg, sin Skender-pašin, i Mustafa-paša; oko Jajca u ogromnoj komparseriji borila su se dva bo sanska kralja: Nikola Iločki i jedan osmanlijski pretendent na prijestolje (Matija Sabančić Radivojević), pak nekoliko pretendenata iz hrvatskog feuduma (Krsto Frankopan, Keglević, Vukčić), tri autentična kralja: Matija, Ivaniš Korvin i Ferdinand austrijski, niz jajac kih kapetana, medu kojima su bili Bradač Imbro, Hobordanec, Jakošić, Junak, Koprović, Markos, Ostrošić, Tumpić itd., itd., desetak banova: Zapolja, Thuz, Fičor, Ivan i Bartol Berislavić, Bebek, Grabovački, Baltazar Alapić, Tahy, Horváth itd.

Oko Jajca kretala se nekoliko decenija perverzna i krvava kozmogonija mletačke, austrijske, Korvinove, Bakačeve, frankopanske i papinske politike u obliku medunarodnih saveza, liga i intervencija. U onom gnjilom periodu evropske historije, o kome je Jan Panonije Cesmički ostavio nekoliko besmrtnih dijagnoza, Jajce predalo se 24. V 1463 u turske ruke, pod zapovjedništvom harambega Jusufa, a na Božić iste godine ponovo je kapituliralo pred Matijom Korvinom (24. XII 1463 fiksiran je datum u jednoj poemi Jana Panonija, koji je prisustvovao toj jajačkoj opsadi.)

Od druge velike opsade 1464 (kada se sultan Muhamed pojavio pred tvrdavom sa 40.000 vojnika) Jajce je u bitkama godine 1480, 1493, 1499, 1501, 1053, 1512, 1513, 1515, 1518, 1520–21, 1523, 1525–26, 1527 i 1528 preživjelo pad Beograda, Sapca i Osijeka, katastrofu Muhača i Budima, katastrofu udbinsku i slom jagelonske dinastije.

Kada bismo poredali turske ratne cikluse na našem terenu od početka XVI stoljeća kronološki, a naročito pak od pada Beograda 1521 do definitivnog pada Siska 1594. grafjčka tabela ovih bitaka ličila bi na izvještaj državne klasne lutrije: beskrajne kolone cifara, kojima se u ovom slučaju, kao na grafikonima krvi, mjeri smrt. Pet godina poslije Udbine Turci se javljaju pred Šibenikom, Ostrovicom i Kninom, a 1500 pred Splitom, Zadrom, Ninom i Trogirom.

Sulejman Veličanstveni (1520–1566) osvajao je naše gradove polagano kao lunta, koja se primiče lagumu neminovnošću katastrofe. To nije bila trenutačna provala vullcana!

Turske vojne na našem terenu predstavljaju perverzno krvničko izgaranje ljudskog mesa u tristagodišnjem požaru, koji se neprestano gasi i pali, uništavajući ognjenim krugovima našu civilizaciju po fatalnom sistemu umorstva, spram koga je čitava civilizirana Evropa bila okrutno indiferentna.

Godine 1521 pao je Beograd, a sa Beogradom simultano Knin i Skradin, 1523 Ostrovica bribirska, 1526 Muhač, Ilok, Vukovar, Osijek, 1527 Obrovac, Udbina, 1528 Banjaluka, 1530 Kobaš slavonski, 1531 Kacijanerova protuofenziva do Osijeka i slom kod Valpova, 1537 Klis, 1538 Vrana, Dubica na Uni, Jasenovac, Novska, 1539 Hercegnovi, 1540 Našice prelaze u budimski sandžakat, 1543 Voćin, Orahovica, Valpovo, Brezovica, Pakrac, 1552 Virovitica, Cazma (postaje sandžak), 1556 Kostajnica, 1558 Otok, 1560 Novigrad na Uni, 1565 Krupa, 1566 Siget (smrt Sulejmanova), 1571 turska flota pod admiralom Karajalijom osvaja Ulcinj, Bar, Budvu, Korčulu, Hvar, 1572 Klis, Boka, Budva, 1575 Cazin, 1576 Bužim, 1577 Kladuša, Ostrožac (postaje sandžak), Zrin, 1579 gradi se Karlovac, 1580 Bosna postaje beglerbegluk, 1584 Cetingrad, 1591 Ripač, 1592 Bihać, Blagajski Turanj, Topusko, 1593-94 Sisak, Petrinja itd., itd. Svi ovi datumi za nas su od vitalne važnosti, predstavljajući svaki za sebe čitavo jedno poglavlje naše Golgote.

Sedamdeset godina poslije pada Beograda turska je sila zapela na liniji Senj, Otočac, Slunj, Petrinja, Sisak, Lonjsko Blato, Moslavina, Koprivnica, Novi Zrin na ušću Mure u Dravu, i to je bio strateški maksimum u njenom kretanju na zapad. Brojevi ovog dvjestagodisnjeg rata nijesu mrtva stvar!

Ako je Sulejman Veličanstveni morao da od Našica do Virovitice putuje 12 godina ili ako je turski glavni stan od Beograda do Siska izgubio na tempu sedamdeset godina, ako se pobjedonosna armada turska javlja stotinu pedest i sedam godina (izmedu 1500 i 1657) desetak puta pred Splitom, Sibenikom i Zadrom, onda nam tempo ovoga kretanja govori sam po sebi, da je krv tekla potocima, i tako statističare ne treba da iznenađuje, kako na našem reljefu polovinom XVII stoljeća ne će biti da je živjelo više od nekoliko stotina hiljada stanovnika.

(Miroslav Krleža)

Categories
Književnost

POVIJEST USTANAKA NAŠIH PROSTORA- Miroslav Krleža

POVIJEST USTANAKA

Historiji ustanaka Enciklopedija posvetit će prvenstvenu pažnju. Ako se sveukupna historija ratova na našem terenu podijeli u šest osnovnih cillusa: prvi, srednjovjekovni; drugi, turski (agresivni), od Kosova i od Jajca do treće opsade Beča; treći, turski (defenzivni), od mira u Srijemskim Karlovcima do mira u Bukureštu godine 1913; četvrti, mletački od Orseola do osvojenja Dalmacije godine 1409, do mletačkih turskih ratova, do austrijske i francuske provale u Dalmaciju; peti, ciklus evropskih ratova: tridesetogodišnji, holandski, španjolski, francuski od Luja XIV do jakobinaca, sedmogodišnji, bonapartistički, austrijski lombardijski, pruski, danski itd.; šesti, dva imperijalistička rata, godinc 1914-1918 i 1941–1945, pokazat će se, da se ovihšest ratnih ciklusa točno podudara s čitavom serijom ustanaka. Ovih šest ratnih ciklusa radaju po zakonu kontrapunkta naše historije cikluse ustanaka i pobuna protufeudalnih, patarenskih, protubizatinskih, protufrenačkih, graničarskih, četrdesetosmaških, protumadžarskih, protuaustrijskih, protuturskih i lenjinističkih, a ti su proturatni ustanci osnovni motiv naše povijesti, mnogo važniji od legitimnih ratova vodenih kod nas, protiv nas i s našim mesom pod raznim barjacima.

Kod nas se, uglavnom, govorilo o takozvanim klasičnim ustancima: o slovenskom, o onom Mateja Ivanića ili Matije Gupca, o četrdesetosinaškoj buni, o Kočinoj Krajini, o crnogorskim i hercegovačkim pobunama, o godini 1918 itd., a o uskočkim borbama od polovine XVI stoljeća do Madridskog mira (1617) pisao je jedini Senoa u svojoj pseudoromantičnoj varijaciji o ,,Senjskoj ruci”.

A ipak Uskoci su više od trideset godina, u otvorenom ratu s Austrijom, s Portom i s Venecijom, držali pod svojom potpunom kontrolom čitavu Labinštinu, Kvarner, Lilu, a od Rijeke do Bakra i od Senja do Skradina bili su jedini gospodari. Od Rovinja i Poreča do Zadra i Šibenika uskočke su galije suvereno vladale morem i uskočka gerila postala je glavnom brigom Velikih Sila, koje su je uspjele svladati tek koordiniranom zajedničkom akcijom.

Oko Granice i graničarskih pitanja Enciklopedija ima da ispita čitave nizove neosvijetljenih detalja; borbe graničarskog puka protivu kolonata i feudalizacije Granice traju tokom čitavog XVIII stoljeća. 1710 pacifikator Like grof Coronini sa barunom Ramschüsselom umoreni u centru ustanka u ribničkoj crkvi.

Godinu dana kasnije buna protiv grofa Zinsendorfa. 1719 ustanak od Brinja i Brloga do Svetog Jurja i Otočca protivu Hohenzollernovih kirasira pod barunom Bosarelijem i grofom Paradeiserom. 1728 pobuna protiv grofa Attemsa u Lici. 1732 ustanak pod Jurlinom Tomljenovićem i Markom Krpanom svladan masovnim glavosječenijem u Senju. 1735 pobuna 4000 Varaždinaca u Posavini pod Feldzeugmeisterom grofom Traunom. General Hamilton masovno strijelja rebele u Slavonskom Brodu. 1742 ustanak u Virovitici i Pakracu, 1735-36 ustanak u Varaždinskom generalitetu itd., itd.

U vrijeme između beogradskog mira 1737–39, ustanka Pere Segedinca, Laudonove vojne i Kočine bune 1788–89, kada je Dositije pjevao:

O, vel zlatni! O, mila vremena! 0, veselja i slatice radosti!

I kada je Jovan Raic dozivao:

Dunav-reko glavna… zovi Savu i Tisu, Iz Korinta Dravur.. i srpsicu Moravu…

Stvarnost južnoslovjenska igledala je točno tako, kao što ju je opisao Baltazar Krčelić u svojim Annuama. Dekorativni pano naše historije treba, dakle, temeljito retuširatil Kritički prikaz Krčelićev valja osloboditi od potpunog anonimiteta i punim osvjetljenjem socijalnog plana prikazati XVIII stoljeće kako ga je tumačio i Ivan Lovrić, kada je u diskusiji s Albertom Fortisom dao prvu sociološku analizu specifično naše hajdučije, na turskoj, austrijskoj i mletačkoj granici.

Ono što je Prosper Mérimée po abbéu l'ortisu poetizirao kao morlački ,,couleur locale”, a što je do danas jedino, po čemu nas poznaje zapadna Evropa, i što se, nažalost, i danas još suviše dekorativno njeguje u obliku vlastite turističke propagande u inostranstvu kao Osnovna karakteristika naše zaostale, arhajske, seljačke sredine, sve te dekorativne folkloristične koprene treba svesti u Enciklopediji na pravu naučnu mjeru arhajske zaostalosti jedne stočarske i agrarne zemlje, kojoj kolonizatori nijesu dopustili da se civilizira vjekovima.

Nije istina, da je naša zemlja zavičaj džezve, dimlija, feredže, goča, tupana, kečeta, tambure i krvne osvete, iz perspektive jednog mletačkog abbéa polovinom XVIII stoljeća, nego je to zemlja, koja već stoljećima, uz cijenu krvavih žrtava, dosljedno i postojano hoće da svima mogućim kulturara i političkim sredstvima prevlada svoju prokletu zaostalost, u koju ju je survao vihor historije.

Naša zemlja je jedina antička zemlja na Mediteranu, koju su naši narodi civilizirani tako, da je deromanizirana, degrecizirana i degermanizirana od Alpa i murske ravnice do Ohrida, od Soče do panonskih i ilirskih provincija, a da je njena volja za civilizacijom bila neobično intenzivna, tj. da nije bila ni po čemu manje intenzivna od ostalih evropskih zemalja, već na prijelomu ovoga milenija, suvišno je dokazivati.

Narodna je poezija u tom dokaznom postupku samo jedan detalj kako se ovdje radi o mnogo dubljim amalgamima (moralnim, etičkim i etničkim) nego što su to površni i prozirni trikovi beogradske i zagrebačke lingvističke varijante u igri mnogobrojnih pravopisa, stilova i sintaksa od Webera i Nedića do beogradskog stila i parisizama, od Harambašića i Zmaja do kurijalnog stila hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog ili čaršijskoadministrativne kaše i Endehe itd.

Bosanski, hrvatski i srpski feudum bore se od šesnaestog stoljeća sa dva feudalna centra, oko Porte i oko habzburške interesne sfere, a prestaju biti nosiocima specifične političkonacionalne svijesti tek poslije uzmaka Turaka na jug od Save, fizički istrijebljeni tek u drugoj polovini sedamnaestog stoljeća.

Hrvatski i bosanski baruni u Quattrocentu bili su na putu, da likvidiraju Veneciju već u anžuvinskom periodu. Od Quattrocenta do Settecenta naš je ,,Globus intellectualis” neusporedivo zanimljiviji od onoga u devetnaestom stoljeću: Jamometić, Gospodnetić, Srića, Česmički, Ivan Vitez od Sredne, Brodarić, Vrančić itd. velika su imena kao i Laurana, Ivan Dalmatinac, Culinović ili Patricius -Petrišić.

Grob Pavla II, aragonski slavoluk u Castellu dell'Uovo, Avignon, aragonske biste korvinske plastike, kovčeg sv. Dominika u Bologni, oplakivanje Kristova tijela uspoređeno sa predstavnicima osječkog amaterstva ili Conradom; bilansa XIX stoljeća je negativna. Više od toga: porazna!

Poslije Muhača gradanski rat traje decenijama, a svijest fronde u sedamnaestom stoljeću živi do Karlovačkog mira. Historija ustanka dat će u Enciklopediji egzaktnu sliku fakata tog, do danas tako slabo ispitanog perioda, kada se graničarski narod našeg bijednog Soldatenlanda” klasnosvijesno stolječima bori protivu feudalizacije od Zemuna do Varaxdina i Senja.

Spram toga ilirizam ili štimung Prešerno ve zdravice: bidermajerski su mélange à la Jakob Frass. Marazam pamćenja htjeli su prevladati Kukuljević i Rački u južnoslovjenskim omjerima: od Samuila i Ljudevita Posavskog do patarena, oni su promatrali dogadaje i stvari iz perspektive koja nije više bila regionalna.

To, što se zove idealno čista merkantilna gradanska svijest o značenju proširenog tržišta, javlja se kod nas u prvim danima prodiranja kapitalizma kao ilirizam. S druge strane: ilirizam je istodobno i svijest vlastite numeričke manjevrijednosti. Strah pred talijanskom iredentom i ,,Drangom nach Osten”, osjećaj ugroženosti na Jadranu, na Alpama i na Dunavu.