Categories
Ličnosti

KRLEŽA I BOSNA: Čovjek koji je prezirao potkupljive historičare

Nakon samo pet godina od II. svjetskog rata, 1950. godine, u Parizu je održana velika izložba svjetskog značaja i dometa: Umjetnost na tlu Jugoslavije. Tada je bosanski stećak prvi put otputovao u svijet te pobudio i probudio golemu znatiželju za srednjovjekovne bosanske teme, za Bosnu koja je bila i za Bosnu i Hercegovinu što je upravo nastajala kao ravnopravna federalna jedinica Jugoslavije na razvalinama ratom opustošene zemlje.

Stećak se nije našao slučajno u Parizu. Za njega, kao i za cjelokupni koncept čudesne, reprezentativne izložbe brinuo se general projekta: Miroslav Krleža!

Krleža je prezirao potkupljive historičare, sve i bez izuzetka!

Krleža je, recimo tako, bio fasciniram Bosnom! Fasciniran svijetom bosanskog srednjovjekovlja, slobodarskim duhom bosanskih krstjana i razboritom Crkvom bosanskom i njezinih pučana koje su drugi nazivali „dobrim Bošnjanima“. Pišući o stećcima, tumačeći znakove i prizore s bokova grobnih mramorova, zapanjeno je otčitavao poruke jednog slobodnog i ponosnog svijeta, „laičke pastve“ koja je zabacivala svaku dogmu i nudila novu interpretaciji Novog zavjeta.

Krleža se divio toj „bogumilskoj“ misaonoj projekciji koja je Bosnu učinila jedinim slobodnim otokom u Europi, postajući zemlja prognanih i progonjenih europskih mislilaca i reformatora, te njihovih pristalica. Taj je bosanski svijet, oklevetan i nevino optužen, proglašen „heretičkim“, „kugom bosanskom zaražen“, pa je – nikom zla ne čineći – cijelo jedno stoljeće plamtio u inkvizitorskim lomačama Svete Crkve rimokatoličke.

Krleža podsjeća i na potkupljive historičare (na sve i „bez izuzetka“) koji govoreći o patarenskom „krivovjerstvu“, nastoje zapravo „toj poganskoj pojavi dati neko manje vrijedno tumačenje“, sektaško a ne fundamentalno, što se – začudo – pojavljuje i u našim danima.

„Najljepši jezik – jezik Bosanskih muslimana“

Posebne, nerijetko i nepretenciozne, ljudske i misaone refleksije Miroslav Krleža ostavio je neposrednim susretima i razgovorima s dugogodišnjim prijateljem Enesom Čengićem. Na brojnim mjestima u Čengićevu višetomnom dnevniku „S Krležom iz dana u dan“, ostala su neporeciva svjedočenja o jeziku, narodima, pojedincima, intelektualcima… koja mi, u Bosni i Hercegovini, nismo imali ni snage a ni volje „čuti i vidjeti“ na način Miroslava Krleže, a kamo li i (sami, bez političke pomoći) – i objaviti.

Kad Krleža, npr. govori o prvoj zagrebačkoj džamiji, porušenoj „voljom zagrebačkih musliman“, on ne podsjeća samo na puku faktografiju, nego se i obara prije svega na političke gluposti, koje se vječno ponavljaju. Prolazeći pored Muzeja revolucije, Krleža govori Čengiću: „Vidite li ovu zgradu? Savršeno je glupo postavljena, zatvorila je vidike prema starom gradu. Arhitektonski ju je riješio Meštrović u spomen kralju Petru I. Oslobodiocu. Naime, Zagreb mu je morao podići neki spomenik pa su se dogovorili da to bude spomen-galerija. Za vrijeme rata adaptirali su je u džamiju i sagradili tri minareta. Nije ih trebalo rušiti, jer su najveći dio bogomolja širom svijeta gradili moćnici, silnici, pa ako hoćete i krvnici, oni su nestali, ali su graniti ostali. No, eto, nekima je smetala. Zagrepčanima svakako nije.“

O jeziku Bošnjaka Krleža je imao izuzetno visoko mišljenje, a očito je osjećao i svu „političku složenost“ pitanja da se baš taj, „najljepši jezik“, ne pojavljuje pod svojim autentičnim (bosanskim imenom). Krleža kaže, uz napomenu da je „Andrićev jezik izvanredan“ – da je za njega najljepsi naš jezik, jezik bosanskohercegovačkih muslimana.“ U tom smislu navodi suvremenike – Skendera Kulenovića, Derviša Sušića, Mešu Selimovića, Envera Čolakovića, Aliju Isakovića, Aliju Nametka, ali i one davne, poput Bašeskije, recimo.

Kikić mu je bio, govorio je emotivno obojenim glasom o njemu, „velika nada“, objavljujući ga u „Danasu“ i „Pečatu“. Skendera je nagovarao da napiše roman o Husku Miljkoviću. Kad je 1944. izašla Envera Čolakovićeva „Legnda o Ali-paši“, a nakon oslobođenja zabranjena, poslao ju je Rodoljubu Čolakoviću s porukom: „Evo teme o Bosni bolje nego kod jednog Tvog prijatelja“, očito aludirajući na Ivu Andrića!

Naišavši na Bašeskijin „Ljetopis“, oduševljen je govorio: „Zasita, pravi i veliki kroničar svog vremena, s mnogo smisla i duha. Izvrstan je.“

Po posebnosti „bosansko-hercegovačkog jezičkog izraza“ kaže: „Čitam u ‘Politici’ intervju s drom Milanom Šipkom o bosansko-hercegovačkom jezičnom izrazu. Decenijama taj faktori Muslimani, njihova literatura i uopće pisana riječ, nisu uzimani u obzir. Vatroslav Jagić je o bosansko-hercegovačkom pisao baš kao o posebnom izrazu, govoreći i onda o Muslimanima kao faktoru koji se služi tim jezikom, pa je javno proglašen austrijskim špijunom.“

Krleža nas je potpuno razumio

Krležine reference o brojnim temama srednjevjekovne Bosne i novije BiH, zaslužuju posebnu pozornost, ne zato što je „Krleža volio Bosnu“, nego zbog toga što je ta ljubav, taj Krležin odnos bio plodonosan, podsticajan i izuzetno afirmativan za ukupnu kulturnu i državnu historiju naše zemlje. Otuda Krleža, za nas ovdje, nije samo veliki svjetski pisac, nego i onaj koji nas je potpuno razumio i snažno podsticao!

Autor: Ibrahim Kajan

Categories
Ličnosti

Bosanac koji je stvarao Disneyjeve klasike „Snježanu i sedam patuljaka“ i „Pinocchija“

Pisac priča i scenarija za kultne Disneyijeve animirane filmove iz Bosne i Hercegovine je otišao početkom dvadesetih godina 20. stoljeća i u Hollywoodu napravio veliku filmsku biografiju. O njemu se dosad u Bosni i Hercegovini nije znalo ništa

Sigurni smo da je za Otta Englandera u Bosni i Hercegovini malo ko ikada čuo, ali je većina sigurno pogledala barem jedan film za koji je on pisao scenarije, knjige snimanja ili razrađivao priče. Bio je dio kreativnog tima Walta Disneya u vrijeme dok se ovaj studio razvijao i jedan je autora koji je radio na filmova koji su danas povijest ovoga studija ali i svjetske animacije uopće.

Autor je scenarija i priča za brojne kratke animirane filmove iz serije o Mickey Mousu, Paji Patku, kao i niza drugih danas anatologijskih crtića uz koje su odrastale generacije ljubitelja animacije u čitavom svijetu.

Autor priče ii scenarija je za mnoge dugometražne animirane filmove koje ste vjerovatno gledali. Prvi je početak Disneyjeve produkcije dugometražnih filmova i neprikosnoveni klasik na listi najvažnijih filmova svih vremena i, po izboru American Film Institutea, najbolji animacijski film svih vremena – „Snježana i sedam pataljuka“ (1937). Nakon toga dolazi drugi veliki klasik Disneyjeve produkcije „Pinocchio“ (1940), prvi animirani film koji je dobio nekoliko Oscara, te „Fanatasia“ (1940), za koji je Englander radio segment „Pastoralna simfonija“, po mnogima najbolji dio ovoga također kultnog ostvarenja sedme umjetnosti.

Potom je uslijedio još jedan klasik „devete umjetnosti“ – „Dumbo“ (1941). Englander je radio i scenarije za igrane westerne – „Massacre River“ (1949), „The Boy from Indiana“ (1950), te kostimiranu historijsku akciju „The Diamond Queen“, kao i za TV, gdje je uređivao neke od Disneyjevih projekta.

Otto Englander je umro od srčanog udara u Las Angelesu 1969. godine.

Zašto je ova priča o velikom imenu Disneyjeve škole animiranog filma važna za nas?

Iz vrlo jednostavnog razloga – Otto Englander je porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Ovaj podatak je ostao potpuno nepoznat historičarima i hroničarima bosanskohercegovačkog filma i tek nedavno ga je veliki slikar i multimedijalni umjetnik Ismar Mujezinović otkrio ovdašnjim filmskim radnicima. Naime, Otto Englander je rođen 17. februara 1906. godine u Tuzli, gdje je i odrastao. Šturi podaci kazuju da je bio sin Jevreja Bele Englender i Gisele Lisska. Početkom dvadesetih godina 20. stoljeća Otto odlazi u New York, završava art školu u Chester School.

Nakon toga, zbog ljubavi prema animaciji, odlazi u Hollywood, gdje počinje raditi za Disneyjev studio koji se tek razvijao. Bio je u braku sa Ernom Pinto,rođenoj također u Bosni i Hercegovini (Doboj), koja je nakon smrti Otta dočekala duboku starost i umrla u Los Angelesu 2008. godine.

Otto Englander je zasigurno jedno od najvećih imena filmske umjetnosti sa ovih prostora. Za nadati je se da će se njegova biografija i veza sa Bosnom i Hercegovinom uskoro i detaljnije obraditi.

A upravo na inicijativu umjetnika Ismara Mujezinovića organizatori Tuzla Film Festivala donijeli su odluku da se na 7. TFF-u (od 12. 19. oktobra 2018. godine) po prvi put dodijeli nagrada za najbolji scenario i to pod nazivom Otto Englander.

Categories
Ličnosti

Nelson Mandela, priča o jednoj borbi

Dana 18. jula 1918. godine u jednom selu u blizini Umtate, Transkei na svijet je došao Nelson Rolihlahla Mandela. Rođen je u kraljevskoj porodici, koja je pripadal plemenu Tembu. Njegov otac, Henry Mandela, kao podpoglavar bio je član Transkei vijeća i predsjednik Skupštine vijeća glavnog poglavara Tembua.

Nakon smrti njegovog oca brigu o njemu preuzeo je poglavar Tembua, njegov ujak, koji ga je zapravo odredio za nasljednika. Ipak, on je bio zadivljen sudskim procesima plemena i u njemu se javila želja da postane odvjetnik. Priče starih pripadnika plemena o ratovima u kojima su branili svoju domovinu, potakle su ga da sanja o tome kako će i on dati doprinos u borbi za slobodu svoga naroda.

Išao je u Clarkebury Training College, a kasnije je maturu pripremao na metodski usmjerenoj Višoj školi Healdtown. Kratko nakon toga Mandela je dospio do Fort Hare College u Aliceu u istočnoj Kap provinciji, gdje se pokazao kao vođa studenata, jer je organizirao bojkot predavanja. Godine 1940. otišao je u Johannesburg, gdje je završio koledž kao izvanredni student, te počeo sa studijem pravnih znanosti. Godine 1944. godine priključio se ANC-u.

Od svih ljudi koji su u pozitivnom smislu obeležili 20. vek, Nelson Mandela zauzima neprikosnoveno prvo mesto. U stoleću koje je upoznalo najveća zla u istoriji poput fašizma, rasizma i dva velika svetska rata, a tako malo toga dobrog, Mandela i njegova borba protiv aparthejda postali su globalni simbol socijalne pravde i buđenja nade.

Kažu da je Mandelino ime drugo po prepoznatljivosti u svetu, odmah posle Koka-Kole, a poštovaoci širom planete za njega tvrde da je jedan od poslednjih istinskih heroja i “predsednik sveta”. Kako je čovek sa samog juga Afrike postao “ikona koja je prerasla svoju zemlju” teško je objasniti samo ličnim šarmom koji ljudi nazivaju Madibinom magijom, već pre spletom okolnosti koje su mladića iz afričke kraljevske loze gurnule u borbu protiv varvarizma kao što je aparthejd – institucionalizovane rasne segregacije u kojoj su Crnci, iako su činili 70 odsto populacije, bili građani drugog reda u odnosu na privilegovanu manjinu potomaka belih Evropljana.

Sam Mandela je rekao da nikada nije bio mesija, već “običan čovek koji je postao vođa zbog neobičnih okolnosti”. Južnoafrička spisateljica i njegova dugogodišnja prijateljica Nadin Gordimer, dobitnica Nobelove nagrade za književnost, objašnjava da je ono što je izdvajalo Mandelu bilo “nepostojanje egocentričnosti i sposobnost da živi za druge”.

SABOTAŽE: Iako su ga nazivali modernim Spartakom, vođom pobunjenih robova, i poredili sa Prometejem koji je bogovima ukrao vatru i doneo je ljudima, Mandela nikada nije pokazivao želju da bude deo Olimpa i čvrsto se držao onog moralno-ljudskog u sebi. Dugo je bio za gandijevski, nenasilan otpor da bi, kada je video da on ne donosi rezultate, prelomio i podržao oružanu borbu.

“Ne odričem da sam planirao sabotaže. Nisam to činio jer sam nepromišljen ili što volim nasilje. Planirao sam to kao rezultat mirnog i razboritog odmeravanja političke situacije koja je nastala posle mnogo godina tiranije, eksploatisanja i ugnjetavanja mog naroda od strane belaca”, rekao je pred sudom koji ga je 1964. osudio na doživotnu robiju.

Proveo je u zatvoru 27 godina, od toga 18 u zloglasnoj kaznionici na ostrvu Roben blizu Kejptauna, a za to vreme bio je faktički čovek bez lica i glasa, jer su vlasti zabranjivale medijima da objavljuju slike zatvorenika i njihove izjave. Pa ipak, ispostavilo se da ga za to vreme niko nije zaboravio, ni u zemlji ni u svetu. “Zidovi ne čine zatvor, niti gvozdene šipke kavez”, podsetila je Gordimerova na stihove engleskog pesnika Ričarda Lavlejsa. Dok je Mandela boravio u zatvoru stizala mu je ogromna podrška. Još se pamti koncert na Vembliju 1988. kojim su najveće svetske zvezde obeležile njegov 70. rođendan.

Kada su mu sredinom osamdesetih ponudili amnestiju ako pozove na polaganje oružja, odbio je i rekao da zatvorenici ne mogu sklapati nikakve dogovore. Kada se 1990. našao na slobodi i procenio situaciju, sam je pozvao na prekid nasilja. “Zaboravite prošlost, bacite oružje u more”, poručio je.

TEŠKI POČECI: Rodio se u malom selu Mvezu u pokrajini Transkej 18. jula 1918. (od 2009. godine 18. jul se širom sveta obeležava kao Dan Nelsona Mandele), a detinjstvo proveo u selu Kunu u koje će se uvek vraćati. U autobiografiji “Dugo putovanje do slobode” napisao je da je od oca Henrija Gadle, osim jake konstitucije i veze sa kraljevskom kućom plemena Tembu, dobio i ime Rolilala, što na jeziku Kosa znači “problematičan”. Počasno ime Madiba podseća na njegovo aristokratsko poreklo od poglavara iz 18. veka koji se tako zvao.

Od oca, savetnika dvojice poglavara, slušao je priče o istorijskim bitkama i herojima, a od majke Nosekeni legende i bajke. Majka mu je uzela hrišćanstvo, pa je i on kršten. Bio je prvi član porodice koji je krenuo u školu. Hrišćansko ime Nelson, verovatno po čuvenom britanskom admiralu, daće mu učiteljica odmah prvog dana škole, pošto su sva deca pored svog afričkog imena dobijala i englesko. “Obrazovanje koje sam stekao bilo je britansko, a u njemu su britanske ideje, britanska kultura i britanske institucije automatski smatrane superiornijim. Afrička kultura nije postojala”, napisao je Mandela u autobiografiji. U njihovim knjigama nije ni postojala istorija Južne Afrike pre 1652, kada se na Rt dobre nade iskrcao Jan van Ribek.

Otac mu je umro kad je imao devet godina, pa je brigu o njemu preuzeo Jongintaba, poglavar Tembua koji ga je odveo u svoju porodicu i školovao.

Kada je imao 16 godina na ceremoniji obrezivanja na kojoj su po plemenskim običajima dečaci postajali muškarci i ulazili u društvo, govor poglavara Meligkvilija promenio mu je život. Tu je prvi put jasno čuo da su Kose, i svi crni Južnoafrikanci, “robovi u sopstvenoj zemlji”, bez svetle budućnosti. Poglavar je pričao da će dečaci koji danas tako puno obećavaju živeti u kolibama i piti jeftin alkohol, “iskašljati pluća u utrobi belačkih rudnika” i uništiti svoje zdravlje kako bi belci napredovali. “Sposobnosti, inteligencija, sve što obećava kod tih mladih ljudi biće protraćeno u pokušaju da zarade za život obavljajući najjednostavnije, najbesmislenije poslove za belce. Ovaj dar danas je beskoristan, jer im ne možemo dati najveći poklon od svih, slobodu i nezavisnost. Cvet naroda Kosa umire.”

Mandela se u autobiografiji seća da, kao ni drugi, nije želeo da čuje te reči, jer je u to vreme u belcima gledao dobrotvore, a ne ugnjetače, ali da su one posadile seme koje će proklijati “posle mnogo sezona”.

Mladi Nelson će završiti prava, raditi kao advokat i 1944. postati član Afričkog nacionalnog kongresa (ANC). Nakon pobede Nacionalne stranke, aparthejd je 1948. postao zvanična politika u tadašnjoj Južnoafričkoj Uniji koju je osudio najveći deo sveta. ANC je pozivao građane na nepoštovanje zakona aparthejda koji je delio ljude na četiri rase i zabranjivao im suživot u istim četvrtima. Vlasti su iskoristile ulične proteste u Šarpevilu marta 1960, na kojima je policija ubila 69 demonstranata, da zabrane ANC. Njegovi istaknuti članovi – Mandela, Volter Sisulu, Oliver Tambo, Govan Mbeki i drugi – počeli su da organizuju militantne grupe za borbu protiv represije, čiji su pripadnici sebe nazivali borcima za slobodu, a vlasti teroristima. Godine 1963. Mandela je optužen za sabotažu i osuđen na doživotnu robiju.

Kada je 1990. oslobođen, postao je predsednik ANC i radio na pomirenju belaca i Crnaca. Na prvim multirasnim izborima 1994. izabran je za predsednika Južne Afrike. Povukao se sa funkcije 1999. u korist Taba Mbekija, sina svog saborca, i posvetio se borbi protiv side.

SNOVI O AFRICI: Oštro se protivio revanšizmu i nikada na rasizam nije odgovorio rasizmom, što mu je donelo poštovanje, a 1993. pristao je da primi Nobelovu nagradu za mir zajedno sa poslednjim predsednikom belačkog rasističkog režima i predsednikom Nacionalne stranke Frederikom de Klerkom.

“Ako postoje snovi o lepoj Južnoj Africi, postoje i putevi koji vode do njihovog ispunjenja. Od tih puteva, dva su Dobrota i Praštanje”, govorio je Mandela.

“Po kanonu ljudske savesti Nelson Rolilala Mandela sigurno je najpoštovaniji čovek u savremenom svetu”, rekla je Nadin Gordimer u govoru povodom nagrade Ambasador savesti koju je Mandela dobio 2006. od organizacije Amnesti internešnel. “Za njega pobeda nije smena na vlasti, uzimanje fotelja još uvek toplih od prisustva ugnjetača. To je apsolutna potreba da se promeni priroda, vršenje vlasti, etika vlasti i preinači ‘oko za oko, zub za zub, korupcija umesto korupcije’ koncept vladanja posle pobede. Nemamo izbora nego da zajedno živimo u nekom gradu, narodu, zemlji i na planeti. Nemamo izbora nego da gledamo jedni u druge.”

Autor: Tamara Jorgovanović

Categories
Ličnosti

Bertrand Russell: Samo glupi i mrtvi nikada ne mijenjaju svoje mišljenje

Na poslu padate s nogu od umora, naporan šef vam nabija nepodnošljiv pritisak, jedva stižete obaviti zadane obveze i imate osjećaj da pucate po šavovima od umora i da vam je očajnički potreban odmor? U tom slučaju moguće je da će vam intrigantno zvučati misao vodilja britanskog filozofa Bertranda Russella – moramo raditi manje kako bi bili sretniji!

Nemojte ipak prenagliti sa zaključivanjem i pomisliti da su ovo riječi lijenog, nepoduzetnog čovjeka. Bertnard Russell, rođen 1872. u velškom gradu Trellecku, podrijetlom iz aristokratske obitelji, završio je studij matematike na sveučilištu Cambridge. Tijekom svog poduljeg života – preminuo je u 97. godini od posljedica gripe – napisao je impresivno velik broj znanstvenih radova među kojima su neki koji spadaju u najvažnije doprinose filozofiji 20. stoljeća. Osim što ga danas pamtimo kao utemeljitelja tzv. analitičke filozofije, u povijesti će ostati zabilježen i kao neumoran društveni aktivist, pacifist, borac protiv nuklearnog oružja i aktivan zagovornik ateizma. Odakle onda takvom čovjeku ideja da bi trebali raditi manje?


Da bi došli do odgovora na to pitanje dobro je pročitati njegov esej Pohvala lijenosti prvi put objavljen 1932., usred velike gospodarske krize koja je počela krahom na Wall Streetu na tzv. Crni utorak, 29. listopada 1929. U trenutku kada su mnogi, uslijed krize, ostajali bez posla, činilo se pomalo neukusnim propagirati nerad. No ipak, Bertnard Russell smatrao je da je kriza nastala upravo kao posljedica duboko usađenih predrasuda koje imamo o radu.


On smatra kako postoje dvije vrste rada. U prvu spada manualni rad kojeg Russell definira kao rad koji se bavi izravnim mijenjanjem materije koja se nalazi na samoj Zemljinoj površini ili blizu ne. Rad u kojem se govori drugim ljudima na koji način će obavljati manualni rad spada u drugu vrstu rada, a nju se može produživati u nedogled. Recimo da postoji manualni radnik koji kopa. Uz njega može postojati drugi radnik koji mu govori gdje, kada i kako će kopati. Iznad njega može biti treći radnik koji će nadzirati njega, a potom može postojati četvrti radnik koji će nadzirati i savjetovati trećega, itd. Manualni rad u pravilu je neugodan i loše plaćen, što ga čini nepoželjnim, dok je ova druga vrsta rada poželjnija i bolje plaćena. Zahvaljujući tim dvjema perspektivama o različitim vrstama rada stvaraju se dvije društvene klase – radnička i srednja. Njima Russell pridružuje i treću klasu koju ujedno poziva na odgovornost – vlasnike imanja koji ne rade apsolutno ništa i koji ovise o radu drugih.


Upravo ti ljudi, kaže Russell, kao i svi oni koji se nalaze na samom vrhu društvene ljestvice, namjerno veličaju ideju ‘poštenog rada’ kako bi moralno opravdali činjenicu da iskorištavaju druge te dalje zaključuje: sama ta činjenica trebala bi nam biti dovoljna za preispitati naše poimanje radne etike i samog pojma rada. Inspiraciju za svoje zamisli pronašao je u idejama Karla Marxa – mada nikada do kraja nije prihvatio njegovu ideju socijalističkog društva – kao i u djelu Protestantska etika i duh kapitalizma Maxa Webera objavljenu 1905. godine, a čija temeljna misao se najbolje da sabiti u citatu američkog državnika, filozofa i izumitelja Benjamina Franklina koji kaže: ‘Upamtite, vrijeme je novac. Onaj tko može zaraditi deset šilinga na dan svojim radom, a sjedi nezaposleno pola dana, mada je možda potrošio samo šest penija uživajući u svojoj lijenosti (…) je, zapravo, potratio pet šilinga.’

Zahvaljujući takvom razmišljanju ne samo što rad percipiramo kao dužnost već različitim vrstama rada pripisujemo različite vrijednosti. Zbog činjenice da manualni rad smatramo manje vrijednim od intelektualnog, i ljude koji se bave manualnim radom smatramo manje vrijednima od onih koji se bave intelektualnim. Jednako tako, zbog činjenice da rad kao takav smatramo vrlinom, one koji ne rade smatramo nečasnima. Bertrand Russell smatra kako je takvo razmišljanje pogrešno te kako moramo odgovoriti na pitanje ‘što stvarno naše živote čini ispunjenima, a nas zadovoljnima?’ Odgovor kojeg nudi je jednostavan – moramo raditi manje.

Upravo ovdje mnogi, čitajući o njegovoj filozofiji, dolaze do pogrešnog zaključka. Russell ne želi jednostavno reći kako bi, na primjer, umjesto osam sati dnevno, trebali raditi samo četiri. Ako nam se čitav dan, od jutra do mraka, svodi samo na posao i obavljanje plaćene dužnosti prema nekome drugome, bit ćemo nesretni i jadni. Ono što nam je potrebno jest dovoljna količina slobodnog vremena koje možemo posvetiti dokolici. Međutim, ta dokolica nije tu naprosto kako bi mogli ‘dignuti sve četiri u zrak’, zavaliti se u naslonjač i uzeti daljinski upravljač u ruke. Ona je tu kako bi se mogli posvetiti upravo onim stvarima koje naše društvo čine civiliziranim, a to su umjetnost, humanističke znanosti i filozofija. Ovdje Russell zapravo slijedi ideje starogrčkog filozofa Aristotela koji je još u četvrtom stoljeću prije Krista došao do zaključka kako ‘pravi intelektualizam zapravo proizlazi iz dokolice.’ Drugim riječima, znanost, odnosno intelektualizam, imaju smisla – jednako kao i umjetnost – samo ako su sami sebi svrha, odnosno ako im je svrha isključivo intelektualno i spiritualno uzdizanje osobe koja se njima bavi, a ne nekakva utilitarnost u praktičnom smislu. Svrha obrazovanja, dakle, nije naprosto u tome da nešto naučimo kako bi time mogli biti učinkoviti i zaraditi novac, već nas ono mora oplemeniti.


Nadalje, Bertnard Russell također smatra da živimo u društvu koje je suviše opsjednuto brzinom i učinkovitošću. Na primjer, nekada smo jedni drugima slali službene dopise napisane rukom, zatvorene u kovertama. Pojavom osobnog računala i e-maila postali smo u toj vrsti posla mnogo učinkovitiji – no jesmo li zato odvojili više slobodnog vremena za sebe? Zapravo i nismo – umjesto da, kao nekada, pošaljemo tri pisma dnevno, sada ih šaljemo 33, a možda čak i 103. Danas smatramo ‘normalnim’ činjenicu da se trebamo ubijati od posla kako bi zaradili svoj novac i kako bi bili priznati u društvu kao časni ljudi. Zbog toga sebi negiramo priliku za ozbiljnim intelektualnim i spiritualnim uzdizanjem, kao i za bavljenjem umjetnošću, i na taj način zapravo degradiramo društvo u kojem živimo i dovodimo do propasti vlastite civilizacije, zaključuje Russell. Naravno, to ne znači da trebamo otići u drugu krajnost i u potpunosti se odati lijenosti – unatoč tehničkom i tehnološkom napretku neke vrste posla još uvijek nismo u stanju obaviti bez ljudskog rada. Ono što je nužno jest pronaći zdravu ravnotežu između rada kojim ćemo osigurati sve one materijalne potrepštine koje su nam u životu potrebne i dokolice koja će nam pomoći u ranije već spomenutom intelektualnom i spiritualnom uzdizanju.

No naše poimanje ljudskog rada nije bilo jedino čime se Bertrand Russell bavio. Jedan od glavnih ciljeva njegove filozofske misli bio je koristiti logiku kako bi se objasnile filozofske ideje, baš kao što se logiku koristi da bi se objasnilo matematičke pojmove. On smatra kako je temeljni zadatak filozofa otkriti logički idealan jezik – to je onaj jezik koji će nam približiti istinsku prirodu svijeta koji nas okružuje. Baš kao što nas znanje i određenim kombinacijama atoma dovodi do znanja o određenim vrstama molekula, tako nas i znanje o pravim riječima može dovesti do onoga o širim filozofskim spoznajama, poručuje Russell. Znači li to da, ako primijene pravu logičku metodu, ljudi mogu doći do apsolutnog znanja o svemu u svijetu koji ih okružuje?


Russellov odgovor na ovo pitanje djelomično je metafizički, a djelomično epistemološki. Pristupajući mu s aspekta metafizike – grane filozofije koja pokušava dokučiti ultimativnu prirodu svijeta i svega što u njemu postoji – on odgovara kako se svijet zapravo sastoji od malih ‘logičkih atoma’ čije kombinacije čine tzv. ‘atomske činjenice’ koje onda, zajedno kombinirane , dovode do logički kompleksnih spoznaja. Kada je, pak, u pitanju, onaj aspekt njegovog odgovora koji obuhvaća epistemiologiju – granu filozofije koja se bavi prirodom znanja i njegovim ograničenjima – Russell kaže kako se svaki pojam kojeg smatramo upitnim može bolje objasniti pomoću onih pojmova koji su nam poznatiji. Preciznije rečeno, određen pojam možemo objasniti pomoću niza drugih pojmova koji govore o tom pojmu. Na primjer, pojam ‘trokut’ možemo objasniti pomoću pojmova ‘kut’ i ‘stupanj’.


No zašto uopće možemo činiti takvo što? Odgovor na ovo pitanje, kaže Russell, zapravo je jednostavan – to je zato jer postoji čitav niz pojmova koji su nam poznati na temelju onog što smo otkrili svojim osjetilima, a ne na temelju onog što smo naučili ili logički zaključili. Na primjer, bez da nas je itko to posebno učio, znamo prepoznati što je toplo, a što hladno. Takve pojmove možemo koristiti i međusobno ih povezivati kako bi došli do kompleksnijih zaključaka. Upravo takav način razmišljanja onaj je kojem trebamo težiti, a Bertrand Russell naziva ga znanstvenim filozofiranjem, a filozofiju koja se temelji na uporabi logičke analize nazivamo analitičkom filozofijom.

On također dolazi do zaključka kako zapravo postoje dvije vrste znanja. Jednu čini izravno, intuitivno znanje koje je sigurno i nepogrešivo, dok drugu čini neizravno, izvedeno, nesigurno znanje, koje je podložno pogreškama. Na primjer, ako stavimo ruku u vatru sigurni smo da nas peče – to je izravno znanje. No što će se kasnije dogoditi s našom rukom? Kakvu ćemo točno ozljedu dobiti zbog izloženosti vatri? Koliko će veliki biti plikovi? Koliko dugo ćemo se oporavljati? Odgovori na sva ova pitanja primjeri su neizravnog znanja koje nikada ne može biti u potpunosti sigurno. Samo one činjenice koje izravno možemo iskusiti, kao i one koje proizlaze izravno iz temeljnih logičkih spoznaja možemo smatrati primjerima izravnog znanja.

Categories
Ličnosti

Refik Višća, čovjek koji je dao život za 12 srpskih zarobljenika

Dao je svoj život i priliku dvanaestorici nepoznatih ljudi sa druge, vojničke strane da se igraju sa svojim unucima.

Znate li ko je Refik Višća? Znate li ko je istinski heroj rata? Čovjek iz Zavidovića, koji se upisao u knjigu ljudskosti u ime svih nas. Čovjek koji je spasio 12 drugih ljudskih života. Ali, kako i kojih, e to je tek priča za sebe.

Početkom avgusta 1992. godine u zavidovićku tehničku školu iz Zenice dovedeni su srpski vojni zarobljenici. Dakle, radilo se o ljudima koji su se borili “sa druge strane”, a ne civilima. Radilo se o ljudima koji su se borili u Vojsci Republike Srpske i koji su (vrlo vjerovatno) pucali, ne samo po zavidovićkim braniocima, nego i po njihovima porodicama. A dovedeni su u tehničku školu i prebačeni na sprat upravo radi njihove zaštite.

Postoje vojne konvencije, postoje ljudski i moralni zakoni, ali postoje i ljudi koji su skloni osveti.

Jedan od njih bio je i Jasmin Viković, mladić kome su vojnici RS-a ubili rođaka na planini Klek, upravo na području gdje su i bili zarobljeni srpski vojnici. Viković je bio u vidno pijanom stanju i zlo se slutilo u vazduhu. Vrlo vjerovatno da 12 vojnika srpskih ne bi dočekali naredni dan da se u priču prstom sudbine nije umiješao Refik Višća. Ovaj 37 godišnjak, fudbaler, otac dvoje djece i čovjek, svojim tijelom je stao ispred pijanog Vikovića i njegovog osvetničkog “kalašnjikova”.

Zarad ljudskosti, morala i poštenja

Rafal je zaparao nebo tog predvečerja 12. avgusta 1992. godine. Kobni rafal, ispotaviće se. Rafal koji je sa 22 metka odnio život Refika Višće, koji je donio vječnu tugu njegovoj ženi sa dvoje djece. Rafal je to ujedno bio i rafal života, rafal koji je doslovno spasio 12 srpskih vojnika.

“Bili smo pred ulazom, ja sam izašao napolje kada se Višća pojavio, tada nisam imao pušku, ali Višća je imao automatsku. Jasmin je bio na izlazu oko vrata i znam samo da mu je Refik rekao: ‘Baci pušku!’, i tada su obojica digli puške u zrak i bilo je samo ko će prije opaliti. Rafali su se začuli, mene je rikošet pogodio, a onda sam vidio Višću kako leži pogođen”, prisjeća se jedini svjedok Šemsad Ćahtarević.

Bio je Višćin drug od djetinjstva.

Tek tako, u jednom trenu, zarad ljudskosti, morala i poštenja, nestalo je Refika Višće. Nestalo je bošnjačkog Srđana Aleksića prije Srđana Aleksića. Nestalo je čovjeka koji je spasio ne jedan, nego 12 ljudskih života, i to života vojnika sa suprotne strane nišana, koji bi na gotovo svakom drugom mjestu prošli mnogo drugačije.

Nedugo potom, porodica, žena i djeca rahmetli Višće otišli su za Italiju, da se više nikada ne vrate. I da bi tragedija bila potpuna, ime Refika Višće, 12 puta iznad imena Srđana Aleksića, utonulo je u zaborav. I trajalo bi to ko zna koliko da pojedini dobri ljudi, istinski novinari, kakav je i Rašid Halilović, koji je, nakon decenija zaborava, ovu priču vratio u javnost.

Ni pola ulice da mu daju

Pa opet, čini se da je javnost lijeno, sebično, egoistično bila slijepa i na ovu priču, i na Refika Višću. Srđan Aleksić, čovjek, ima svoje ulice, ima trgove i par bulevara. I treba tako. I malo je to.

Nego, šta to “ima”, koji to toponim krasi ime Refika Višće, jednog od najvećih heroja Bosne i Hercegovine iz zadnjeg rata? Škola, trg, ulica, pozorište, fudbalski klub… Ništa od toga. Pa ni u Zavidovićima se, zbog sitnošićarskih političkih previranja, ne mogu dogovoriti da se po Višći zove pola ulice. Da, dobro ste pročitali, pola ulice. Naime, lokalna Socijaldemokratska partija već godinama se bori za tu polovinu ulice.

O drugim gradovima u Bosni i Hercegovini niti ne pomišljaj. Svako sa svojim psima rata, sa ratnim profiterima, sa kamarilom onih koji nisu ni dostojni nositi ime čovjeka, dakle svaka sredina se o sebi zabavila i šuti do neba. Nekada je i bolje ne miješati heroja kakav je bio Višća sa fukarama našim nasušnim.

No, ima jedna druga stvar. Pouzdano se zna da je svih 12 srpskih boraca preživjelo rat. Pouzdano se zna, a to svjedoči i Šemsad Ćahtarević, da su mu mnogi na uho rekli već taj dan, da su ih doslovno Bog i Višća spasili sigurne smrti. Pa kako je onda moguće da se niko od tih ljudi, u ime ljudskosti i zahvalnosti, u ime Refika Višće, nije obratio bilo kome u Zavidovićima sa nužnom potrebom da se barem nekako komemorira i obilježi ime heroja?

Zašto šuti 12 spašenih?

Prosto je neljudski. Nego vam je podario tog 12. avgusta novi život, bukvalno, i vi ste toga svjesni, a ostajete bez tunke zahvalnosti i samilosti. Može li to biti? Na žalost može. Pa je tako Refik Višća pravednik samo u očima Božjim i u očima pojedinaca, koji pronalaze i od zaborava kradu heroje rata. Za sve ostale, on je nepoznata osoba. I za onog ubicu, koji je nešto malo robijao, a onda, “zbog godina i hrabrosti u ratu, pušten na slobodu. On je nepoznata osoba, čini se i za 12 ondašnjih srpskih vojnika i njihovih familija, koji se niti ne trude, e da bi odali počast čovjeku.

Refik je, čini se, nepoznanica i za sve nas, umorne i slijepe od ustajale sadašnjosti. A, vidite, to je takav čovjek. Da se ponovo rodi, isto bi napravio. To razlikuje njega od 99 posto ostalih.

Danas bi Višća imao 63 godine. Danas bi se igrao sa unucima. Bio bi dobar dedo, jednako kao što je bio i dobar otac i suprug. Namjesto toga, dao je svoj život i priliku dvanaestorici nepoznatih ljudi sa druge, vojničke strane da se igraju sa svojim unucima. Na ovom svijetu mu je nagrada bila smrt i zaborav.

Autor: Dragan Bursać

Categories
Ličnosti

Selman Selmanagić, Srebreničanin koji je obnavljao porušeni Berlin

Rođen u Srebrenici, školovan na slavnom Bauhausu, Selmanagić je svoj talenat najdosljednije ispoljio u obnovi porušenog Berlina.

Na pomen imena Selmana Selmanagića samo rijetki će zaustaviti dah i dublje obratiti pažnju o onome o čemu se govori, jer ime ovog arhitekte koji je prije više od osam decenija bio svršenik glasovite Bauhaus škole malo je poznato bh. javnosti. A Selman Selmanagić vodio je buran, na momente čak pustolovan život, tragajući za mjestom gdje će ispuniti svoje mladalačke snove i ostvariti životne ambicije. Taj trnoviti i nimalo jednostavni put odveo ga je u Njemačku, u industrijski gradić Dassau, gdje je postao polaznik najslavnije avangardne umjetničke škole Bauhaus, na kojoj je uspješno diplomirao na odsjeku za arhitekturu.

Od tada, pa do smrti, Selmanagić je svojim radom i svojom društvenom hrabrošću privlačio pažnju, a zasluge koje je imao u poslijeratnoj obnovi porušenog Berlina danas se smatraju neprocjenjivim. I dok se u Njemačkoj, redovno, prisjećaju Selmanagićevog djela sa dubokim poštovanjem, u Bosni i Hercegovini on je još uvijek nedovoljno poznata ličnost makar poslijednjih godina raste interesovanje za izučavanjem njegovog života i arhitektonskog naslijeđa.

Jedna od rijetkih osoba koja se sistematično posvetila izučavanju ličnosti Selmana Selmanagića je profesorica historije umjetnosti iz Sarajeva Aida Abadžić-Hodžić čija knjiga Selman Selmanagić i Bauhaus predstavlja temelj za svako buduće ozbiljnije izučavanje ove teme.

Porijeklom iz ugledne i imućne porodice

Selman Selmanagić je rođen u Srebrenici 1905. godine, u bogatoj i intelektualno potentnoj porodici, a prve poticaje i prvu podršku za umjetnički i duhovni razvoj budući bauhausovac dobio je od oca Alije koji je, neobično za okolinu u kojoj je živio, iznimno cijenio ljudsku potrebu za duhovnim usavršavanjem. To je bila samo jedna od mnogo sretnih okolnosti koje su pratile Selmana Selmanagića u želji da se intelektualno izgradi, kaže profesorica Abadžić-Hodžić.

„Selman Selmanagić je porijeklom iz jedne ugledne srebreničke obitelji, imućne i brojne. Bilo je u toj obitelji 11 djece iz dva braka njegovog oca Alije koji je sam bio visokoobrazovan, jer je početkom 20. vijeka završio pravo u Istanbulu, gdje je upoznao njegovu majku Hajriju. Nastojao je iškolovati svoju djecu“.

Selmanagić prva znanja iz primijenjenih umjetnosti stiče u Sarajevu, gdje pohađa školu za stolarskog majstora. Neobično darovite prirode i željan da svoja znanja proširi novim spoznajama, školovanje nastavlja u Ljubljani, a onda na jednom putovanju vozom, iz Zagreba do Berlina, upoznaje Austrijanca koji ga ubjeđuje da sa svojim talentima mora posjetiti novopokrenutu Bauhaus školu. U tom vozu Selmanagić donosi odluku koja će mu iz korijena promijeniti život.

„Seleman nakon što je završio stolarski zanat, a njegovo primarno školovanje je bilo prekinuto Prvim svjetskim ratom pa je naknadno završio stolarski zanat u Sarajevu i školovanje za majstora stolarskog zanata u Ljubljani. Dobio je potporu oca da nastavi edukaciju u Njemačkoj. On tada nije znao da uopće postoji škola Bauhaus. Mislio je da će u Njemačkoj usavršiti stolarsko umijeće radeći na savremenijim mašinama. Sasvim slučajno će u vozu na putu od Zagreba do Berlina, od jednog Austrijanca, koji je govorio južnoslavenske jezike, doznati da je otvorena napredna umjetničko-zanatska škola i taj mu je Austrijanac preporučio da je to dobra adresa za njega“.

Bez ikakvog plana, vođen nekim neobičnim avanturističkim nagonom, Selmanagić odlučuje poslušati savjet nepoznatog Austrijanca i odlazi u Njemačku potražiti Bauhaus školu, za koju je prvi put čuo. Njegov postupak danas se doima još nevjerovatnijim kada znamo, kako kaže profesorica Abadžić-Hodžić, da je Selmanagić na taj put „krenuo bez znanja njemačkog jezika sa jednokratnom očevom pomoći od stotinu maraka i hrabro se zaputio u konzulat Kraljevine Jugoslavije u Berlinu tražeći preporuku da upiše školu koja se iz Weimara preselila u industrijski grad Dessau gdje stiže 1929. godine“.

Prvi angažmani u Jerusalemu i Tel Avivu

Selmanagićev talenat napokon je došao na mjesto gdje se mogao ispoljiti u najboljem obliku. Vrijedan i sistematičan, a pored toga i željan osvajati duhovne horizonte nove sredine, Selmanagić uspješno diplomira na odsjeku za arhitekturu. No, u vrijeme kada Njemačku potresa ekonomska kriza i kada počinje uspon Hitlerovog nacizma, za mladog Bosanca nije bilo previše prostora za djelovanje. Vrativši se u domovinu, Jugoslaviju, shvata da ni tamo ekonomske prilike nisu ništa bolje zbog čega donosi odluku da poslovne angažmane potraži u Palestini.

„Diplomirao je 1932. godine i u to su se vrijeme objavljivale diplome i njegova je broja 100. Bio je avanturističkog duha i želio je putovati svijetom i upoznavati druge kulture, jer je i škola bila tipa da su u njoj studirali ljudi iz cijelog svijeta. Zbog ekonomske krize nije mogao lako naći posao, ali i zbog politike u Njemačkoj. Svršenici škole, koja je zatvorena kao leglo boljševizma i komunizma, mada je imala najviše obrazovne standarde, napuštali su Njemačku. Selman je krenuo na Bliski istok i boravio je tamo do 1939. i sarađivao je u renomiranim ateljeima u Jerusalemu i Tel Avivu, to je tada Palestina pod britanskom upravom, i pokazao je veliki stupanj društvene snalažljivosti i inteligencije jer je u tako složenim političkim okolnostim uspio naći posao“.

Kao ubijeđeni i deklarirani komunist, Selmanagić se uoči Drugog svjetskog rata, na poziv prijatelja, vraća u Njemačku, a u Berlinu će provesti sve ratne godine radeći kao filmski arhitekt i scenograf u UFA-inim studijima. Učestvovao je u proizvodnji propagandnih filmova zabavnog karaktera sarađujući aktivno sa pokretom otpora.

Završetak Drugog svjetskog rata Selmanagić dočekuje u porušenom Berlinu i tada zapravo počinje njegova blistava karijera izvanserijskog arhitekte. Već tokom rata, zajedno sa grupom bliskih saradnika, Selmanagić počinje izrađivati planove za obnovu grada, a nakon okončanja rata svoje ideje počinje realizirati u dva smjera. Projektuje sportske objekte i aktivno radi u restauraciji spomenika kulture, pojašnjava Abadžić-Hodžić.

„Tu je njegova ključna uloga. On je do 1945. do 1960. bio član tima za obnovu grada Berlina. Njegova je zasluga bila dvostruka.  Radio je na izgradnji objekata iz sporta i kulture i bio je autor najvećeg nogometnog stadiona u istočnom Berlinu. Imao je veliku zaslugu u zaštiti i obnoci spomenika kulture i to mu Njemačka, pogotovo ovih godina, priznaje. Upravo zaslugom Selmana Selmanagića mnogi objekti nisu porušeni do kraja, kao berlinska katedrala, jer se on zauzeo da se obnove, uvjeravajući sovjetske generale da su to spomenici nulte kategorije. Njegovo ime je istaknuto u historiji evropske arhitekture i dizajna Njemačke. Mnogo je poznatiji u Njemačkoj nego kod nas jer kod nas i nema realiziranih ni sačuvanih projekata“.

Pokopan u Srebrenici

Selman Selmanagić je rođeni Srebreničanin i iskustvo života u tom idiličnom istočnobosanskom gradu cijeloga je života  nosio u sebi kao najvrednije duhovno naslijeđe. Umro je u Berlinu 1986. godine zavještajući nasljednicima da njegovo tijelo prevezu u rodni grad i tamo ga pokopaju. Selmanagić danas počiva nedaleko od Memorijalnog centra u Potočarima, a kuriozitet je da su članovi njegove porodice Centru ustupili dio svog imanja kako bi se na tom mjestu mogle pokopavati žrtve srebreničkog genocida.

„On je bio iz Srebrenice i na to je bio osobito ponosan, volio je rodni kraj, pa iako je imao teško, govorio je da je imao idilično djetinjstvo. Sahranjen je nadomak Srebrenice na obiteljskom imanju Budaku, to je neposredno iznad Memorijalnog centra Potočari i dio zemlje na kojem je Memorijalni centar obitelj Selmanagić je ustupila Fondaciji. Umro je 1986. godine u Berlinu od posljedica srčanog udara i prije smrti je izričito zahtijevao da se prebaci u Srebrenicu i da bude sahranjen na obiteljskom imanju, na najljepšem kutku svijeta, kako je govorio. I njegov grob je u neposrednoj blizini Memorijalnog centra Potočari“.

Izvor: Al Jazeera

Categories
Ličnosti

Sin legendarnog Čkalje o Srebrenici: Srbija mora priznati da se dogodio genocid

Osećam tugu, sramotu, poniženost, bes, očajanje, nemoć, zbog onoga što se dogodilo tih nekoliko dana i noći u Srebrenici. Da li sam mogao ja, kao pojedinac i oni što misle kao ja, da li smo mogli nešto učiniti?

Piše: Čedomir Petrović, srbijanski reditelj i glumac, sin slavnog glumca Miodraga Petrovića Čkalje

Ima jedna modra rijeka –
Valja nama preko rijeke
Mak Dizdar

Na dan 11. jula 1995, pre dvadeset i jedne godine, u gradu Srebrenici u istočnoj Bosni, upala je do zuba naoružana Vojska Republike Srpske pod komandom generala Ratka Mladića i paravojne formacije Škorpioni i stala nasuprot muslimanskog naroda.

Nenaoružani, gladni, žedni, prestravljeni za svoju decu, unuke, braću, sestre, bake … Čitave porodice su ubijane. Oni koji su imali sreće bili su proterani. Tih dana su mnogi poslednji put videli svoje najbliže da ih više nikada ne vide.

Dogodio se jedan od najmonstruoznijih zločina jednog naroda nad drugim. Dogodio se genocid i to u svom najkrvavijem obliku.

Genocid u Srebrenici trajao je između 13. i 19. jula 1995., u kojem je ubijeno 8372 bošnjačkih muškaraca i dečaka s područja enklave Srebrenice.

Oko 30.000 žena i dece deportovano je za dva dana.

Svakog dana ubijano je zverski 1.200. očeva i dečaka. I tako sedam dana i sedam noći.

Tada je Srebrenica i njena okolina postajala najstravičniji nemački fašistički logor, kao Aušvic, Mathauzen, Buhenvald, Dahau … Tada su “istrebljivani”, do toga da im se seme zatre, Jevreji, Srbi, Romi … A onda posle samo pola veka, Srbi žele da zatru muslimanski narod i njihovu veru.

Mladić izjavljuje da se nalazi u “srpskoj Srebrenici”, da grad “predaje srpskom narodu i da je došlo vreme da se posle bune protiv dahija osvetimo Turcima ”.

Posle dve stotine godina, osveta nad onima koji nisu ni znali ko su Dahije?

Da li će doći do nove osvete? Koliko će vremena proći? Koji će još nerođeni Srbi gubiti živote zbog tragičnog postojanja Mladića i Karadžića?

Osećam tugu, sramotu, poniženost, bes, očajanje, nemoć, zbog onoga što se dogodilo tih nekoliko dana i noći u Srebrenici.

Da li sam mogao ja, kao pojedinac i oni što misle kao ja, da li smo mogli nešto učiniti? Mi, odavde … da li smo mogli pomoći? Nikako, nismo. Nije mogao da pomogne ni holandski mirovni bataljon pod UN. Nisu htele da pomognu ni najmoćnije sile sveta, a znale su dobro šta se dešava u Srebrenici.

Osuđujem sve svetske sile kao sramotne saučesnike u jednom od najstravičnijih genocida u istoriji.

Ja, Čedomir Petrović, sumnjivo lice ovdašnje, persona non grata, izdajnik izdajnika i nevernik nevernih, godinama osuđujem i odričem se javno svih zločina i zločinaca koji pripadaju srpskom rodu i narodu.

Ili oni nisu Srbi, ili to nisam ja?

Osuđujem i odričem se onih koji su učinili genocid nad nedužnim muslimanskim narodom. Onih koji su otvorili bezgraničnu ranu i probudili ili rodili mržnju prema srpskom narodu.

Onih koji bi i danas da žive od ratova, pljačke, mržnje i krvi.

Koliko će i da li će ikada sve ove strahote proći i da li će oni Srbi koji nisu krivi moći jednoga dana da pruže ruku i da im ruka bude prihvaćena od muslimanskog naroda?

Verujem da će doći to vreme. Ali da pre svega, moraju iskreno, jasno i glasno, da ih ceo svet čuje, priznati sve zločine pojedinih pripadnika srpskog naroda nad onima sa kojima smo nekada živeli zajedno u jednoj zemlji.

Moraju priznati da je izvršen genocid u Srebrenici.

To prvo mora da učini vlast Srbije.

Učinite nešto i sami. Budite toliko hrabri i pametni. Ne čekajte da vam to neki drugi “preporuče”. Ne možete zabrljati više nego što su to godinama činili ovi pre vas. Dovoljno je da samo ispravite njihove greške, i uradite ono što oni nisu i nikada ne bi, i bićete uspešna vlast.

Vojska bosanskih Srba, odnosno Ratko Mladić i njemu potčinjeni oficiri, ubila je celokupno muško stanovništvo koje se u tom trenutku nalazilo u Srebrenici.

Uloga vojske je da brani svoj narod i svoju zemlju. Ona ne ubija civile. Starce, decu. Ne siluje devojke i žene. To čine varvarska plemena. Mladićevi “vojnici” Republike Srpske, bili su tih dana varvari, oni najkrvaviji.

Ratko Mladić je imao zaštitu Srbije. Imao je lično obezbeđenje. Bio je na platnom spisku vojske i penzionisan je u Beogradu. Zbog njega je ubijeno i nekoliko nedužnih mladića koji su smatrali za veliku čast služiti vojni rok u svojoj zemlji Srbiji, kao što su to činili njihovi očevi, dedovi, pradedovi, a videli su nešto što nikako nisu smeli da vide. Videli su Ratka Mladića, kako ga vucaraju kao mečku i sakrivaju po kasarnama cele Srbije.

Nisu znali da već dugo u Srbiji nema ni časti, ni morala, ni poštenja. Ideal ili najviši cilj koji je u potpunom skladu sa idejom, danas služi za sprdnju i izvrgavanju ruglu. Nisu znali da su poslednji časni srpski vojnici, čovek domaćin, đak, student, pop, kafedžija, lekar … davno izginuli. Već mnogo godina u Srbiji je našla pogodno tlo i širi se neslućenom brzinom, kao korov, kao virus; tupost, glupost, podaništvo, žbirovi, doušnici, nepismenost, dupeuvlakači, klimači glavama …

Pojedinci iz Srpske pravoslavne crkve, postaju glavni saučesnici u zločinu. Blagosiljaju srpske odrede smrti koji kreću da kolju, ubijaju, siluju. Ti popovi, koji su škropili svetom vodicom zločince, postaju Stepinci, Srpske pravoslavne crkve, ukoliko zaista postoji njegova krivica? Onda će ti isti popovi u slobodnom vremenu, maloj deci, držati časove veronauke. Kakva gadost!

Ima jedna ustanova koja troši ogromne pare a proizvodi samo nesreću. SANU, na godišnjem nivou, košta građanke i građane Srbije blizu 900.000. evra! Trebalo bi je ukinuti bez davanja ikakvih otpremnina, jer su svi puni “ko brodovi”. Njihov Memorandum je doneo mržnju i zlo, i srpskom i drugim narodima. Fašistička misao, da svi Srbi žive u jednoj državi, doveo je do raspada SFR Jugoslavije i doprineo krvavim jugoslovenskim ratovima.

Za zlodela nad srpskim narodom, neka oni koji misle kao ja, javno ih osude i odreknu se zločinaca njihove zemlje. To mora da učini i njihova sadašnja vlast, primajući na sebe svu krivicu i grehe.

Ako bih mogao da spasim život jednog deteta, bilo kojeg deteta na svetu, prešao bih u katolike, uzeo bih islam ili judaizam kao svoju veru. Bio bih protestant, budista, hindu vernik. Obojio bih se u crno ili žuto. Iskosio bih oči. Sve bih učinio i sve su to male i sitne stvari u poređenju sa životom deteta.

Najmlađa žrtva genocida bila je beba koja je umrla nakon porođaja u krugu baze UNPROFOR-a. Dobila je ime po želji njene majke i biće sahranjena u blizini oca Hajrudina, dede i dvojice stričeva. Njeno ime biće upisano na spomenik. Fatima će imati i krštenicu i umrlicu i dobiće je u isti dan.

Vi, koji ćete možda otići ili nećete, ispred Srbije u Srebrenicu, spustite se na kolena i pomolite se sa porodicama ubijenih. Možete i pravoslavnu molitvu izgovoriti, nećete pogrešiti, jer jedan je bog a ljudi su strašni

Neko će vam reći – Selam alejkum

Odgovorite mu – Alejkumu selam

I na kraju, recite tiho – Allah rahmet eylesin, Fatima.

Neko će, ko nije Srbin, negde reći – Bog ti je podario rajsko naselje i u njemu si već velika devojka. Imaš dvadeset godina, Milice.

Categories
Ličnosti

Heroj čije je srce bilo veće od Trebevića: Dževad Begić Đilda

Na današnji dan prije 27 godina poginuo je Dževad Begić Đilda – prijeratni vođa navijača Fudbalskog kluba Željezničar.

Stradao je od snajperskog hica u sarajevskom naselju Pofalići pri pokušaju da pomogne ranjenoj sugrađanki.

Dževad Begić Đilda je rođen u Visokom, 25. septembra, 1966. godine. Ubrzo mu se cijela porodica preselila u Sarajevo. Nakon osnovne škole, završava limarski zanat ali zbog svoje korpulentne građe i neustrašivosti, mladost je proveo radeći kao izbacivač u sarajevskim kafićima i klubovima. Živio je u sarajevskom naselju Koševsko Brdo, a ljubav prema Želji razvio je preko tadašnjeg prvotimca Želje, Milomira Odovića s kojim se družio.

Nadimak Đilda je dobio od riječi “Đilkoš”, što u sarajevskom žargonu znači mangup, kavgadžija. Sama njegova pojava tjerala je i one najveće mangupe da dva puta razmisle prije nego mu se usprotive

Sretno je živio sa suprugom Hajrudinom s kojom ima četiri kćerke, Melihu, Melisu, Mirnelu, Dženitu, a peta, najmlađa – Dževada, rađa se poslije Dževadove smrti. Bio je po mnogo čemu poseban čovjek, dobar otac, suprug i zaljubljenik u fudbal i Plave s Grbavice.

Kao što je bio iskreni vođa navijača Želje, tako je s istim žarom i patriotizmom krenuo u borbu protiv agresora čim se čuo prvi pucanj u Sarajevu. Zajedno sa svojom braćom Halilom i Izetom postaje član pokreta Zelene beretke u borbenoj jedinici Bosnae max. Veoma hrabar i odvažan mnogo puta izlazi kao pobjednik iz izuzetno teških i opasnih akcija koje će vječno ostati u sjećanju njegovih saboraca.

Za Đildu kažu da je bio običan momak. Znao je s ljudima, a sama njegova pojava je tjerala i one najveće mangupe da razmisle dva puta prije nego se usprotive Đildi.

Kažu da se naoružao onog dana kada su u Sarajevu postavljene prve barikade. Priča kaže da je pokucao na vrata jednom od četnika i da mu je taj četnik bez mnogo dilema “poklonio” automat.

Od tog dana do dana pogibije Đilda je bio sve – i rezervni policajac i teritorijalac i dio interventnog voda, borio se i na Ilidži i na Blekinom Potoku i na Zlatištu. Naprosto, bio je dio sarajevske mladosti odjednom suočene s potrebom da navijačke rekvizite zamijeni ubojitim. Za spas svojih najdražih, to je i činio…

Đildini bližnji pamte da je govorio: “Ako treba ginuti, samo da nije od snajpera. Neka to bude muški”, ali u trećem mjesecu agresije na BiH metak zločinca sa tada okupirane Grbavice zauvijek je prekinuo njegov život. I to baš s Grbavice za koju je živio.

Tog kobnog 11. jula 1992. godine u naselju Pofalići u pokušaju da pomogne ranjenoj ženi pogođen je snajperskim hicem. A samo noć prije toga je bio glavni u razbijanju četničkog gnijezda na Zlatištu. Mnogi i danas prepričavaju njegove podvige, koje je izvodio prateći sopstvenu parolu sa samog početka rata – “Ne možete vi Đildi ništa!”

Na mjestu pogibije hrabrog Đilde, Komanda 1. korpusa podigla je spomen-ploču. Dva dana nakon pogibije rahmetli Đilda je pokopan na šehidskom mezarju Kovači.

Porodica, kao i vjerni navijači Željezničara i danas će na mjestu Đildine pogibije odati počast ovom velikom čovjeku.

Neka mu je laka zemlja bosanska.

Posthumno je dobitnik najvećeg armijskog priznanja, značke “Zlatni ljiljan” i takođe posthumno proizveden u čin natporučnika. Kćerka Dževada je rođena nedugo nakon njegove pogibije. Brat Izet je poginuo iste godine, nemalo poslije Đildine pogibije. Bivša ulica Livanjska danas nosi ime Braće Begić.

(RadioSarajevo)

Categories
Ličnosti

Srebrenički glas Nine Ćatića: Možda moji stihovi dođu do tebe

Posljednja frekvencija sa Nihadovog uređaja odaslana je 10. jula 1995. godine, kada su Mladićeve trupe već uveliko bile na kapiji samog grada

Poluminutni tonski zapis u kojem muški glas kroz neprekidan radijski šum apelirajućim tonom šalje posljednji krik iz Srebrenice. Čuli ste za njega. Emituje se uoči svakog 11. jula. A znate li ko je sa one strane mikrofona?

Bio je to srebrenički novinar Nihad Ćatić, od milja znan kao Nino, piše Aljazeera Balkans.

Sa Filozofskog fakulteta u Novom Sadu – Odsjek žurnalistika, gdje je bio jedan od najboljih studenata, Nihad se igrom sudbine vraća u rodnu Srebrenicu početkom aprila 1992. godine povodom proslave Ramazanskog bajrama. Tu dočekuje kobni 17-ti istog mjeseca i sveopšti napad Jugoslavenske narodne armije, potpomognute srbijanskim paravojnim jedinicima, u kojima prednjače Arkanovci. Iživljavanje, klanje, pljačka, otimanje, devastacija i rušenje obilježit će naredne sedmice u okupiranoj Srebrenici.

Sposobno i pokretljivo bošnjačko stanovništvo u zbjegu spas pronalazi unutar okolnih šuma. Po oslobađanju Srebrenice 09. maja 1992. godine, preživjeli svjedoci  vraćaju se kućama. Tačnije, onome što je od njih ostalo. Među njima i Nihad. Zatiće ih potpis Arkanovih delija – desetine mrtvih, iskasapljenih tijela onih što ne utekoše, obilježenih mirisom paljevine i ostavljenih na gradskim ulicama, trotoarima, u lokalnoj policijskoj stanici, po pragovima stanova i kuća. Damir Škaler, jedan od očevidaca zlodjela, u svojim sjećanjima navodi da je zajedno sa Nihadom i grupom mladića dobio zadatak da sakupi tijela ubijenih civila.

Olovni teret pao je na pleća mladog novinara. Pred njim ispit, najteži dotad.

SREBRENIČKI GLAS

Budući da su radio i TV repetitori sistematski minirani i razrušeni od strane vojske s one strane Drine odmah nakon zauzimanja, Srebrenica se našla u totalnoj medijskoj blokadi. Odlučan da je oslobodi izolacije, Nihad sa grupom prijatelja uspješno organizuje studio radioamatera i uređuje lokalno glasilo „Srebrenički glas“. Slobodarska Srebrenica uspostavlja konekciju sa svijetom.

Uporedo s tim, preuzima na sebe ulogu jednog od animatora kulture u zaboravljenoj enklavi. Trebalo je pronaći tajni izlaz iz tegobne svakodnevnice. Tada Nino, pored poezije i zbirke pjesama, piše i drame, od kojih se izdvajaju „Odmetnici“. Inspiracije i motiva imao je ponajviše upravo tih sumornih godina rata. Tako u jednom pismu svom prijatelju negdje potrkaj ‘93. piše:

„Ovdje je sve sumorno, dragi prijatelju. Teško se miriti sa ovim beznađem i svekolikom bijedom. Pišem i stvaram kao nikad do sada. Možda moji stihovi i dođu do tebe jednog dana. Pročitaj ih, jer ti znaš da sam uvijek uvažavao tvoje mišljenje. Moja bolest, žutica, nije jača od želje da se jednog dana sretnemo uz gemišt i pjesmu. Prebrodiću ja ovo sve. Crne oči mi se ne javljaju, ne pišu. Jesam li to od svih zaboravljen? Ukoliko mi se ukaže prilika, poslaću ti jedan primjerak naših novina “Srebrenički glas” koji uređujem sa nekolicinom entuzijasta“.

‘MAJKO, VIDIMO SE U TUZLI’

Posljednja frekvencija sa Nihadovog uređaja odaslana je 10. jula 1995. godine, kada su Mladićeve trupe već uveliko bile na kapiji samog grada. Prethodno je nekoliko dana izbivao od kuće usljed potrebe svakodnevnog informisanja.

Molio je da se pomogne „zaštićenoj zoni“.

„Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu. Poginuli i ranjeni neprestano se dovlače u bolnicu. Nemoguće je opisati. Svake sekunde po tri smrtonosna projektila padne na ovaj grad. U bolnicu je trenutno dovezeno 17 poginulih, 57 teže i lakše ranjenih. Da li iko u svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stanovnicima? Ovo je nečuven zločin koji se izvodi nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice. Populacija u ovom gradu nestaje.“

Njegov vapaj nije imao ko da čuje. Servilnost moćnih sila spram rasplamsalog plamena zla bila je razumu nedokučiva.

„Da li iza svega stoji Akaši, Butros Gali ili neko drugi, bojim se da za Srebrenicu neće više biti bitno”, riječi su kojima se ovaj veleum posljednji put odjavio, britko ogolivši još jednu sramotnu epizodu Ujedinjenih nacija tokom četverogodišnje „mirovne misije“ u našoj zemlji.

Oproštajni pogled njegove majke Hajre Ćatić, ispunjen pretijesnom neizvjesnošću i mršavom nadom, ispratio je prizor odlaska Nihada sa prijateljima u proboj podrinjskim šumama. Nikad joj se ljepšim nisu činili.

„Majko, vidimo se u Tuzli“, kratko i optimistično, uz sveprisutni osmijeh, poruči Nino na rastanku. Njegov istančani duh entuzijazma nije ga napuštao. Majka se sa mužem Junuzom potom zaputila ka Potočarima. Namjesto sigurnog utočišta, baza „plavih šljemova“ za mnoge će postati zadnja stanica. Tijelo njegovog oca pronađeno je u sekundarnoj masovnoj grobnici Čančari.

Nihadovi posmrtni ostaci još uvijek nisu. Slobodnu teritoriju nije dočekao.

UDAHNI PONOVO SVOJE LJEPOTE

Odbijao je miriti se sa bezizlaznošću. Pružao je otpor ratnom ludilu onako kako je najbolje znao – pisanom riječju i glasom u eteru. Ostavio je snažan ljudski, kozmopolitski pečat u jednom mračnom, dehumaniziranom vremenu. Svakim slovom, zarezom, tačkom.

Hitrim korakom upućivao bi se svaki put ka svom improvizovanom studiju, ličnom kutku, drugoj kući, da bi radiotalasima poslao informacije iz srebreničkog geta. Šutjeti nije znao ni htio.

U jednom sačuvanom tragu njegovog stvaralaštva stoji:

„Mučenica si sad:
I suosjećamo s tobom.
Mrtvi te žele, živi te mole:
Udahni ponovo svoje ljepote“.

Izdali su ga. Nijemo, kukavički, dvolično. Pao je hrabro, vojnički, uspravno.

I baš zato njegovo ime ne smije biti prepušteno korovu zaborava.

Zaborav je, uistinu, najopasniji.

Categories
Ličnosti

AHMET HERCEGOVIĆ: “DONESOŠE MI I PREDADOŠE CETIRI DESET I SEDAM DUKAT ZLATEH BNETAOKEH…”

Mi, Ahmat paša, milostjom božijeju i poveljenijem velikoga i silnoga cara sultana Bajazid hana, gospodar svemu Crnomu i Bijelomu moru, dajemo na znanije vsakomu čovjeku, pret kim se izneset sija naša knjiga, kako seda došatši vlastele i počtene poklisare dubrovačke, knez Nikulin i knez Frančeski, i donesoše i predadoše mi četiri deset i sedam dukat zlateh, binetačkeh, koje dukate sut ot prveh vremen’ donosili i predavali nam’ i našim ljudem – komu smo mi naručovali.

Zatoj radi im dadosmo sij naš list – da im je v utvrđenije i v nepotvorenije. Takoj da se zna!

POSADILI SMO GA U NATOLIJU DA VASIM LJUDEM VISE NI ZLA NI DOBRA NE UCINI

Vjedomo da vi je – kako ste poslali knjigu 8 glasom do silnoga gospodina cara, takojdere i do nas, i što gode ste upisali sve lijepo, potanko razabrav, silnomu i čestitomu gospodaru opovidjehmo i v semi mu bi vaše služba draga.

Trebije i po sem sega da pazite i razabiratei koji gode glas čujete i razberete, koliko gode mohele najbrže upisav, posilajte u znanije na Portu gospodina cara, takojdere i do nas da razbiramo.

I za Zivana što nam pišete, razbrah pobunden: jem se calobodi, ali ga smo posadili u Natoliji – e veće vašem ljudem ni zla ni dobra da ne učini.

JEDNA ZLA ZENA NEKOJIM CAROLIJAMA JEST TOJ SMELA

Dođoše kaluđeri na Portu gospodina cara od manastira srpscijeh, od Pilandara i od Svetog Pavla, iz Svete gore, i hotješe gospodinu caru da skažu sve malo i golemo – po koji put je ostavio i zašto car Stjepan jednoj crkvi na Jerusolimu nekoji dohodak i kako je onaj crkva pogibla. I poslije, kako je carica Mara s vami načinila da onaj dohodačac dajete u taj dva manastira više rečena. I jeste davali nekoliko godina. I paki, jest nekoliko godina jedna zla žena nekojim vuhovstvom toj smela – i nijeste im davali togaj dohodaoca od nekoliko godine.

I ja, tej besjede čuv od njih i procijeniy kamo úe (taj razgovor) poći, ne dah im govoriti gospodinu caru, kako onij ki jesam vaš prijatelj. Zatoj, ako mene za prijatelja držite i moj savjet primate — s njimi se samirite i što im je do sada dužno podajte im i naprijeda, da im njih’ rabotica ne gine. Ako li moj savjet ne primite, vi znate, kada opet dodu gospodinu caru govoriti – mi ih zaustaviti necemo..