Categories
Ličnosti

AHMET HERCEGOVIĆ: “BJEHU SE NAMJERILI UGARSKI I MISIRSKI SULTANSKI VELIKI POKLISARI”

Vjedomo da vi je za rabotu od soli razlog što ste bili vaše teftere poslali sa vašem poklisarom zivanom Sarakovićem na čestitu Portu carevu, ali, u došastiju rečenoga poklisara Zivana bjehu se namjerili ugarski i misirski sultanski veliki poklisari, tere teh rečeneh poklisara rabota i poslova radi nikako ne bi bolje, i poskoro nikako mu se ne može rabota vidjeti …

A po odašastiju rečeneh poklisara, rešeni vaš poklisar prionuv za tuj vašu rabotu, tere s’ svem srdoem žestoko i srčano pred nas, bašalare i pred tefterdari i pred svom Portom carevom, jako i kruto zahvativ i prionuv u mnogo vrijeme se pri, i zatoj mnogo rijeći i besjede učini.

Ali, da zna vaše plemenstvo, jere čestiti car po kazaniju i razabraniju tefterdarovi i kadijine knjige i eminovih teftera potvoriti zakon ne bivši, od oneh aspri po razlogu nekoliko uzeti od vas zapovjedeše!

Ali, naprijed učinismo da je dobar zakon – kako da ne mogu veće ni emini ni amaldari nekoju potvor učiniti!…

Da znaje vaše plemenstvo – vaš rečeni poklisar Zivan, kako je za ovuj rabotu veliku muku i veliku trudbu primil. Bog zna kako inij vaš človjek za vašu rabotu ovakoj srdčano prionuv ne bi mogal čekati!

A za žito što ste poručenijem Zivanu poručili čestitom caru – mnogo govoriv iskasmo. Ali ovuj godinu nikomu žita ne dati, na ovoj skupoj godine, zašto se čestiti car zakleo — togaj radi se i vam ne dade. Ako daja bog napreda hoće po vašoj volji biti.

I paki, što vi kaže Živan – toj su naše riječi. Da ga vjerujete!

I bog vi umnoži!

Categories
Ličnosti

AHMET HERCEGOVIĆ (1480—1500): “Vlastele, vi znate kada gospodin herceg umrije kako nam oporuči blago svoje…”

Milijem i veledrazijem prijateljem, presvjetloj gospodije dubrovačkoj, knezu i vlastelom – od brata vam Ahmeta Hercegovića:

Vlastele, vi znate kada gospodin herceg umrije kako nam oporuči blago svoje. I ono blago u vašijeh rukah bi. I kada ga podaste momu bratu za isto mene pitaste i ja rekoh da date – do vas mi nije u tome ništa, da u vas jest testament za naše blago.

Da tako je rekao veliki gospodar – da vas pritegnu na tuj svjedožbu! Da, vlastele, molimo vas kako moju bratiju da biste se i vi potrudili za naš posao, jer što mi možemo za vaš posao – činimo!

Jere, ako mnite da sam ja zabio prvo naše prijateljstvo, bog vije – nijesam. I ako se vi za moj posao potrudite i ja ću se za vaš posao potruditi…

I bog vam umnoži gospostva, vlastele!

Categories
Ličnosti

ISA-BEG I SARAJEVO

Prema nekim historijskim izvorima Katarinin polubrat, Ahmed-paša Hercegović, sin iz Stjepanovog braka sa Cecilijom i kasniji zet sultana Bajezida II, organizirao je prebacivanje njene djece u Istanbul gdje je Katarinin sin Sigismund, sada Ishak-beg Kraloglu (Kraljević) od Karasija, postao iznimno utjecajan.

Njena kćerka preselila je na ahiret u Skopju, gdje joj je Isa-beg Ishaković, podigao turbe, koje je tu postojalo sve do zemljotresa iz 1963., poslije kojega nikada nije obnovljeno, ali se tradicija lokalnog stanovništva koja se ogleda u posjećivanju mezara ove žene i paljenja svijeća, održala do danas. U turskim izvorima princeza Katarina se spominje kao Tahiri-hanuma.

Kao urbano mjesto, Sarajevo se počinje razvijati sredinom 15. stoljeća podizanjem zadužbina Isa-bega Ishakovića.1 Naime, nakon musafirhane podignute, po svemu duseći 1453. godine ne, Isa-beg, 1457. godine podiže džamiju koju je poklonio sultanu Mehme-du Fatihu, po čemu je džamija i dobila ime Careva. Nakon toga je podigao upravno središte – dvor saray, po kome je grad Sarajevo dobio ime. Oba ova objekta, džamija i saraj, nastali su prije 1462. godine, kada je napisana vakufnama Isa-bega Ishakovića o osnivanju njegovih zadužbina, s koji-ma je, zapravo, počelo urbano formi-ranje grada. Ovaj dokument predstavlja najstariji izvor koji se odnosi na Sarajevo i njegovu najbližu okolinu za čije puno vlasništvo (mulk), nego da vječno ostane onako kako je (u va-kufnami) propisano “sve dok Bog ne ostane jedini gospodar zemlje i svega što je na njoj; on je najbolji nasljednik”. Kolika je važnost tekije bila, vidljivo je po tome što se cijelo naselje koje je nastalo oko nje, a koje se protezalo smjerom sjeverozapad – istok, od Bendbaše do Baščaršije, nazivalo Mahalom Isa-begove zavije. U Isa begovoj vakufnami ništa se ne govori kojem derviškom redu ova zavija pripada. To je jedan od dokaza Kao urbano mjesto, Sarajevo se počinje razvijati sredinom 15. stoljeća podizanjem zadužbina Isa-bega Ishakovića. Naime, nakon musafirhane podignute, po svemu duseći 1453. godine ne, Isa-beg, 1457. godine podiže džamiju koju je poklonio sultanu Mehme-du Fatihu, po čemu je džamija i dobila ime Careva. Nakon toga je podigao upravno središte – dvor saray, po kome je grad Sarajevo dobio ime. Oba ova objekta, džamija i saraj, nastali su prije 1462. godine, kada je napisana vakufnama Isa-bega Ishakovića o osnivanju njegovih zadužbina, s kojima je, zapravo, počelo urbano formi-ranje grada. Ovaj dokument predstavlja najstariji izvor koji se odnosi na Sarajevo i njegovu najbližu okolinu za da je ustvari ova zadužbina prvobitno nastala kao musafirhana. Da je Isa be-gova zadužbina prvobitno bila musafirhana, ukazuje i činjenica što se u drugoj polovini XVIII. stoljeća postavljalo pitanje prihoda Isa-begova vakufa za mevlevijsku tekiju, koja je kasnije nastala na ovom mjestu.

Uz Isa-begovu musafir-hanu sagradio je izvjesni Hadži Mahmut prije 1650. godine mevlevijsku tekiju. Ovu tekiju je opisao Evlija Čelebi 1659. godine . Pjesnik Rešid efendija rodom iz Sarajeva u svojoj pjesmi o katastrofi Sarajeva koju je uzrokovao pohod Eugena Savojskog, mevlevijskoj tekiji je posvetio oko 40 stihova u kojima opisuje zgradu tekije, njen šadrvan, bašču i drugo. On u svojim stihovima spominje i enterijer objekta i podatak da je unutrašnjost tekije bila ukrašena levhama ispisanim ukazivalo na socijalni aspekt uloge tekije i ukupnog učenja islama koje su derviši izvorno u životu artikulirali. Sve je ovo utjecalo na brzo širenje islama u našim krajevima.

Categories
Ličnosti

ISA-BEG ISHAKOVIĆ: Unuk Katarine Kosače?

Isa-beg Ishaković posljednji krajišnik Bosanskog krajišta, drugi sandžakbeg osmanlijske pokrajine Bosne i glavni osnivač Sarajeva i Novog Pazara, vladao je Bosnom u dva navrata, od 1454.-1463. te od 1464.-1470. godine.

Zbog njegovog doprinosa razvoju zemlje on je danas jedan od najpoznatijih likova iz osmanlijskog razdoblja bosanske historije. Bio je sin prvog bega Bosne, Ishak-bega Kraljevića (Kral-oglu) i otac šestog bosanskog sandžak-bega Gazi Mehmed-bega. A sada nekoliko podataka koje zvanična historija i službeni historičari Bosne i Hercegovine ne samo da ne prihvataju, nego i osporavaju i na svaki način nastoje denuncirati.

Naime, prema nekim neslužbenim izvorima Isa-beg Ishaković je unuk bosanske kraljice Katarine Kosače-Kotromanić, koja se u narodu tradicionalno naziva posljednjom bosanskom kraljicom, historičari tu ulogu pripisuju kraljici Mari (1447.-1495.), ženi posljednjeg bosanskog kralja.

U najkraćim crtama, Katarina Kosača Kotromanić (1425.(?) – 25. oktobar 1478.) rođena je u Blagaju pored Mostara od majke Jelene i oca Stjepana Kosače, koji je 20. siječnja 1448. godine u povelji njemačko-rimskog cara Friedrich III. nazvan herzogom, što na njemačkom jeziku znači vojvoda. Stjepan Kosača je pak već i prije te povelje imao titulu Vojvode humske zemlje.

Njemu se, čini se svidjelo kako titula vojvoda zvuči na njemačkom jeziku, pa ga u svojoj diplomatsko-upravnoj korespondenciji i dekretima koristi u lokaliziranom obliku herceg, odakle i novi naziv Humske zemlje – Hercegovina. Herceg Stjepan borio se za stabilnost Humske zemlje, pa je zbog turskih osvajačkih prijetnji s istoka održavao prijateljske odnose s rodom bosanskih kraljeva Kotromanića. Iz tih odnosa se javila simpatija, zatim ljubav i na koncu brak njegove kćerke, Katarine Kosača i uglednog prijestolonasljednika Stjepana Tomaša Kotromanića. Tim brakom su Hercegovina i Bosna prvi put čvrsto ujedinjene.

Budući da je Stjepan Tomaš obećao papi da će iskorijeniti bosansku herezu i Crkvu Bosansku iz svoga kraljevstva, dvadesetdvogodisnja Katarina se morala odreći svoje izvorne vjere i postati rimokatolkinja. Stjepan Tomas Kotromanić postao je kralj Bosne i Hercegovine i s kraljicom Katarinom je imao dvoje djece: Sigismunda (Zigmunda ili Simun (Simun), kasnije Ishak-bey Kraloglu (Ishak-beg Kraljević) otac Isabey Ishakoglua, odnosno Isa-bega Ishakovića) 1449., Katarinu 1459., i treće dijete o kojemu se gotovo ništa ne zna. Stolovali su u kraljevskom gradu Bobovcu pokraj Kraljeve Sutjeske. Kralj Stjepan Tomaš umire 1461., a nasljeduje ga njegov sin iz prethodnog braka Stjepan Tomašević. Kraljici Katarini je data titula kraljice majke i nastavila je živjeti na kraljevskom dvoru.

Veliki broj historičara posljednjom bosanskom kraljicom smatraju kraljicu Maru, prvu suprugu posljednjeg bosanskog kralja, a ne Katarinu koja je bila supruga pretposljednjeg bosanskog kralja. Katarina je bila kraljica, odnosno prva žena Bosne, tijekom svog braka sa Stjepanom Tomašem.

Budući da je njen brak s Tomašem završio njegovom smrću 1461. godine, a na bosansko prijestolje sjeo Katarinin posinak Stjepan Tomašević, položaj kraljice Bosne zauzela je Tomaševićeva supruga Mara. Tomaševićevom smrću Mara je ostala udovica posljednjeg bosanskog kralja, odnosno posljednja bosanska kraljica. Iako je neosporna činjenica da Katarina nije bila posljednja bosanska kraljica, ona je bila posljednji član kraljevske loze koji se borio za ponovnu uspostavu kraljevine, koju su osvojili Turci.

Uzroci legendi o Katarini, posljednjoj bosanskoj kraljici su temeljito ispitivani i povjesničari smatraju da su uspjeli otkriti razlog. Naime, nakon smrti njenog posinka, kralja Stjepana Tomaševića 1463., Katarina je ostatak svog života provela pokušavajući dobiti pomoć za obnavljanje bosanskog kraljevstva. Pri tome, Katarina je polagala pravo na bosansko kraljevstvo, a Marija ju je podržavala, ili se nije proti vila.

Pored toga, Katarina je sa sobom u izgnanstvo ponijela i sve kraljevske oznake (i krunu), koje su se prenosile sa kralja na kralja, simbole kraljevske moći. Obje činjenice govore da je ona utjelovljavala posljednji oblik bosanskog kraljevstva, tj. da je shodno tome bila posljednja bosanska kraljica. Zbog toga ju se smatra posljednjom bosanskom kraljicom, iako ona to formalno nikad nije bila

Za vrijeme najžešćih progona pripadnika i sljedbenika Crkve bosanske medu kojima je bio i veliki broj bosanskih plemenitaša i uglednika, od strane katoličke inkvizicije, nekih 40.000 ljudi naslo je utočište na zemljama pod kontrolom Katarininog oca. Nakon osmanskog osvajanja Bosne godine 1463. kraljica se povukla na Kupres.

Tu je okupljala snage za obranu zemlje. U to vrijeme je na Kupresu u mjestu Vrila (danas Otinovci) dala sagraditi crkvu Presvetog Trojstva. Kad se turskim osvajanjima nije moglo odoljeti ni na Kupresu, kraljica se preko Konjica zajedno s kraljevskom pratnjom povukla do Stona, a zatim do Dubrovnika. U Dubrovniku je pohranila mac svojeg pokojnog muža bosanskog kraljevskog roda Kotromanića, Stjepana Tomaša Kotromanića. Taj mač je pohranila pod zavjetom, da se on dadne njezinu sinu Simunu, kad se oslobodi turskog ropstva, kako bi se borio za oslobodenje svoje zemlje. I Dubrovnik je bio pod turskom prijetnjom. On je jakom diplomatskom aktivnošću i dobrim diplomatskim vezama sa zapadnim zemljama te velikom otkupninom uspio očuvati svoju nezavisnost i slobodu, a kraljica Katarina je morala otići iz Dubrovnika i došla je u Rim, gdje je sve do svoje smrti radila na oslobadanju svoje zemlje i obrani svoje vjere.

Prema nekim historijskim izvorima Katarinin polubrat, Ahmed-paša Hercegović, sin iz Stjepanovog braka sa Cecilijom i kasniji zet sultana Bajezida II, organizirao je prebacivanje njene djece u Istanbul gdje je Katarinin sin Sigismund, sada Ishak-beg Kraloglu (Kraljević) od Karasija, postao iznimno utjecajan. Njena kćerka preselila je na ahiret u Skopju, gdje joj je Isa-beg Ishaković, podigao turbe, koje je tu postojalo sve do zemljotresa iz 1963., poslije kojega nikada nije obnovljeno, ali se tradicija lokalnog stanovništva koja se ogleda u posjećivanju mezara ove žene i paljenja svijeća, održala do danas. U turskim izvorima princeza Katarina se spominje kao Tahiri-hanuma.

Kraljica Katarina sa sobom je, kao što smo gore spomenuli, odnijela simbole bosanske kraljevske kuće. Prema predaji medu tim stvarima su i dva emaneta koji će, uz treći – štap bosanskih didova – kada se ponovo nadu u Isa-begovoj zaviji na Bendbaši, označiti ponovni uspon i napredak Bosne; medu njima su i mač njenog pokojnog muža Stjepana Tomaša, koji se imao predati njenom sinu kada se vrati u Bosnu.

Categories
Ličnosti

Nevjerovatna sudbina Bahrudina Kaletovića

Bahrudin Kaletović je vjerovatno najpoznatiji vojnik raspadajuće JNA.

Piše: Dragan Bursać

Prije tačno dvadeset godina, 18. juna te 1998. jedan mladić je vozio svoj automobil u pravcu sreće. U pravcu Bosne. Dolazio je iz Hrvatske, gdje je svirao. Imao je svoj bend. Mlad muzičar. Dobar čovjek. Omiljen u društvu. Vedar, nasmijan i što ne kazati popularan.

Hitao je put Tuzle. Mnogi će reći, Bosna i nije neka sreća, ali tada, prije dvije decenije sve je izgledalo drugačije. Rat je završen, ljudi su se euforično okretali poslu ili barem pokušavali, postojala je ona naivna vjera da će sada «kad se ne puca» sve krenuti naprijed.

Vječni put do sreće

Mladić u automobilu imao je dodatni motiv za sreću. Zapravo, njega i nije pretjerano interesovalo stanje «nepucanja». Sve to je ostavio iza sebe 1995. godine, i krenuo u novi život. A njega je čekao doslovno novi život. Naime, njegova žena Aida se porodila. Dobio je sina Damira. Uz tek rođenog Damira kući ga je čekala i petogodišnja kćerka Esmeralda. Potpuna sreća. Drugi put otac, sad je tu uz ženu i dvoje prelijepe djece. Ide, hita da vidi svog naslijednika Damira, koga će nada se pogledati sreća, pa neće doživjeti rat. Ili ratove.

Škripa guma i udarac. Tog 18. juna, prije dvadeset godina gine mladi čovjek, koji nikada u životu nije vidio svoga sina. Njegovo ime je Bahrudin Kaletović. U trenu je prekinut mladi ljudski život. U trenu su djeca ostala bez oca i žena bez supruga. Danas, nakon svih ovih godina, mogli bi se zapitati kako bi bilo Damiru, e da ima oca Bahrudina. No i žena i djeca se preselila u Austriju, u Beč i zauvijek napustili Bosnu i Hercegovinu.

Zaglavljeni u nekim svojim devedesetim

Bahrudin Kaletović je preživio rat i sve njegove zamke, preživio je dva zarobljavanja, prvu crtu ratišta, da bi prije 20 godina poginuo u saobraćajnoj nesreći na putu za rodnu Tuzlu. Išao je da posjeti porodicu i tek rođenog sina. Bahrudina svi znamo sa Yutelovog snimka, ali to je tako nedopustivo malo za čovjeka po čijoj biografiji se može snimiti film za Oskara.

Znaš, care, bio si u vojsci, znaš kako je. Šta ti kaže, radiš. A nijedan oficir nije poginuo, sve moji jarani poginuli….” I ovo je rekao Bahrudin, samo se manje pominje.

Valjda zbog guzatih oficira.

Onaj vojnik sa kojim se smijala čitava bivša država, zapravo je bio i paradigma naših života devedestih. Njegove riječi, prostodušne, ali bolno iskrene mogu ući u udžbenike istog čas. Njegove riječi su univerzalne, njegove riječi su mjera. Mjera nas i jednog vremena.

I tamo negdje pred pogibiju, 1997. godine izgovara poluproročku rečenicu u intervjuu za Nedeljni dnevnik: «Za mene je Titova Juga bila država po pravoj mjeri. Ovo sve sada je za mene pretjesno.»

Nekako se čini da je i otišao sa ovog svijeta jer mu je bilo pretjesno u našim torovima, a vjerovatno je bio najnaivnije i najbolje biće, koje je bivša Juga pojela u službi nacionalističkih politika.

Pa se čini sa distance da je Bahrudin življi od svih nas, da je otišao negdje u budućnost, a da smo mi onako đuture zaglavljeni u nekim svojim devedesetim sve ovo vrijeme.

Bila bi ovo tek jedna skaska, tek jedna priča o nesreći, koja se krije u svakom putu, svakoj krivini zemlje naše, pa nam i nakon rata ubija ljude.

No, znate li, sjećate li se ko je Bahrudin Kaletović? Zvuči vam poznato?

“Oni kao hoće da se otcijepe, mi im kao ne damo!”

Bahrudin je vjerovatno najpoznatiji vojnik raspadajuće JNA. Bahrudin je sinonim besmislenog rata jedne države koja u raspadu šalje svoju djecu u smrt, dok čuva stražnjice oficirima i političarima.

A sudbina je udesila de je prije tačno 27 godina Bahrudin Kaletović novinaru Yutela Ivici Puljiću izgovorio najlegenderaniju i najtačniju rečenicu o zadnjem klanju: “Oni kao hoće da se odcijepe, mi im kao ne damo”.

I to je bio početak kalvarije Bahrudinove. Niti Ivica Puljić, niti bilo ko u Kosmosu nije mogao znati da će Bahrudin nakon toga poživjeti još sedam godina. Gotovo u dan. A tih sedam godina su bile, e ne bi moglo ni sedam života prosječnog Evropljanina stati u njih.

Kalvarija za sedam života

Rano izjutra 27. 6. 1991 godine 306. laki artiljerijski puk PVO je prešao slovensku granicu kod Metlike, da bi odmah potom bio napadnut od pripadnika Teritorijalne odbrane TO SR Slovenije. Bahrudin je sa 19 godina bio desetar. Bio je zadužen za tri mlada vojnika (Marko Bojanić 1971 godište, Fahir Imamović 1972 godište i Florim Kasumi 1971 godište) Tri golobrada mladića, tri «guštera» i ništa stariji, ali eto par mjeseci iskusniji Bahrudin. Smrt je počela da liže i nosi sa sobom djecu bivše zemlje, položenu na oltar besmisla.

Tako u tom prvom sukobu ginu sva tri mlada vojnika, a Bahrudin biva zarobljen od strane pripadnika slovenske TO. Ali ovo je tek početak puta Bahrudina Kaletovića.

Kako kaže njegov stric, prema Bahrudinu su se u zarobljeništvu dobro odnosili. Nešto kasnije, Kaletović i ostali preživjeli regruti su dobili civilnu odjeću i pušteni su svojim kućama. Bahrudin je došao kući u Tuzlu, ali tu nije bio kraj kalvarije sa JNA. Naime, vojnici su pušteni samo privremeno i trebalo je da odsluže ostatak vojnog roka.

Bahrudin se javlja i šalju ga za Đakovo u sastavu 17. korpusa JNA – Tuzla. Već tada je prpoznat njegov muzički talenat. U Đakovu je bio u vojničkom orkestru. No sudbina huda!

Kaletović u Đakovu biva zarobljen drugi put, sa cijelom svojom jedinicom, nakon što se rat u Hrvatskoj raspirio. Nije mu puno pomoglo to što nije učestvovao u borbama. Pa ipak je nekako pušten na slobodu. I konačno, konačno se otarasio bremena JNA, konačno se «skinuo» iz vojske na najsimboličniji mogući datum, 29. novembra 1991. godine. Na Dan Republike, na dan zemlje koje više nije bilo.

Pa ipak, sudbina je nastavila da se poigrava sa Bahrudinom. Rat, kao utvara na krhotinama bivše Jugoslavije, nošen velikosrpskom hegemonijom dolazi u Bosnu i Hercegovinu.

Kaletović se dobrovoljno prijavljuje u rezervni policijski sastav. »Bio sam vezista, često na prvoj liniji fronta, tamo sam vidio pravi pakao. Poslije svega što sam doživio, ono u Sloveniji je bio mačji kašalj», reći će kasnije Kaletović u intervjuu za Nedeljni dnevnik.

Rat je preživio. U ratu se i oženio. Bio je u braku sa suprugom Aidom…

Izvor: Al Jazeera

Categories
Ličnosti

“Ne dozvolite da vam dolaze iz Zagreba i Beograda i da razbijaju Bosnu”: TITO (1971. godine)

Ja vas upozoravam, budite budni i pazite. Ne dozvolite neprijatelju da on rovari između nas – govorio je Josip Broz Tito davne 1971. godine, no mnogi su snimku prepoznali kao aktuelnu i danas

Uoči nedavnih Opštih izbora u BiH, na Facebooku se pojavio govor Josipa Broza Tita Bosancima iz 1971. godine, koji se i dalje širi društvenim mrežama.

– Zašto današnje političke stranke mrze Tita? Zato što je on još 1971 govorio o njima kao ‘tuđim igračima’, poslušajte ovaj govor… – piše uz snimku koja je objavljena na Facebook stranici Bosna 1463, a koja je izazvala brojne reakcije.

– Ja vas upozoravam, budite budni i pazite. Ne dozvolite neprijatelju da on rovari između nas – govorio je Josip Broz Tito davne 1971. godine, no mnogi su snimku prepoznali kao aktuelnu i danas.

Tito

Zašto današnje političke stranke mrze Tita? Zato što je on još 1971 govorio o njima kao "Tuđim igračima", poslušajte ovaj govor…Josip Broz, govor iz BiH 1971."Ne dozvolite da vam razbijaju Bosnu. Ne dozvolite da vam dolaze iz Beograda i iz Zagreba…"

Posted by Bosna1463 on Sunday, October 7, 2018

– Ne dozvolite da vam dolaze iz drugih krajeva, bilo iz Zagreba, bilo iz Beograda pojedinci i da ovdje mute i da razbijaju Bosnu – rekao je tada maršal između ostalog.

Categories
Ličnosti

ADI LUKOVAC: Sjećanje na muzičkog genija

Adi Lukovac je rođen 1970. godine u Sarajevu. Pohađao je Visoku školu za turizam i ugostiteljstvo u Sarajevu, a poslije je bio i student Univerziteta u Sarajevu. Prvo je studirao filozofiju, a kasnije ekonomiju koju nikada nije diplomirao. Prvo muzičko iskustvo je stekao u grupi Bass Line, prvom bosanskohercegovačkom eksperimentalnom elektronskom bendu. Grupa je napravila demo kasetu u periodu pred početak rata u Bosni i Hercegovini, prije nego je prestala sa radom.

Spada u pionire elektronske muzike u Bosni i Hercegovini. U svojoj muzici je uvijek provlačio etno motive (saz, napjevi), i dugo vremena djelovao skupa sa grupom Ornamenti, koji su bili bliski ideji „elektro ambijent etna“. Osnovali su i etiketu PSW (Post War Sound) kao i studio, pod kojom su i objavili svoja dva albuma. Bio je saradnik Dine Merlina na albumu Sredinom

Adi je radio i svoje autorske projekte, muziku za predstavu „Tvrđava“ i muziku za film „Remake“. Muziku za „Remake“ objavio je i kao soundtrack, odnosno zbirku remixa tema iz filma. To je njegov zadnji i najuspješniji projekat. Poginuo je u teškoj saobraćajnoj nesreći 18. juna 2006.

Diskografija

  1. „Pomjeranja“ („Movements“) CD, PWS Records, BiH, 1999
  2. „Fluid“ CD, Magaza/PWS Records, BiH, 2001
  3. „Fluid“ CD, Dallas Records, Croatia/Slovenia, 2001
  4. „Fluid“ CD, EMI, Italy, 2002
  5. „My Left Pussy Foot“ compilation for „Pussyfoot Records“ (UK) 1999, compilation features: Howie B, Naked Funk, Spacer, etc…)
  6. „Il Ponte“ za FMD Italy 1999
  7. „Remake“ 2003
  8. „RFI Electronic Music Awards“ kompilacijski CD (Francuska) 2001
Categories
Ličnosti

ALI-DEDE BOŠNJAK (DEDOVIĆ) – FOČAK

Preporod je 2009. godine objavio članak o još jednom Fočaku, Ali-Dede Bošnjaku, koji je, kao šejh Gazi Husrev-begova hanikaha u Sarajevu, napisao djelo pod naslovom ”Kitāb Fedā’il džihād” (Knjiga o vrlinama džihada), a koje je u našoj literaturi pogrešno pripisano njegovom istoimenjaku iz 17. stoljeća.

Ovi novi podaci o životu i djelu Ali-Dede Bošnjaka rezultat su dužeg istraživanja i analize relevantne literature i prvorazrednih izvora, od kojih neki, dosadašnjim istraživačima, ili nisu bili poznati, ili su bili poznati, ali nisu bili valjano prepoznati i povezani. Njih u svojim djelima ne navode, ni Ali-Dedeovi savremenici Ibrahim Pečevi i Munir Beligradi, ni poznati biobibliografi koji ga spominju: Abdullah Atai, Katib Čelebi, Mehmed Sureja, Mehmed Tahir Brusali, Muhammed Muhibbi, niti naši istraživači djela bosanskih autora na orijentalnim jezicima: Safvet-beg Bašagić, Mehmed Handžić, Smail Balić, Hazim Šabanović, Džemal Ćehajić i Ismet Kasumović.

Od njih saznajemo da mu je ime bilo Ali, da mu se otac zvao Mustafa, da je rodom iz Mostara ili Nevesinja (za što nema dokaza), da je po završetku osnovnog školovanja u domovini, otišao u Istanbul, da se tamo obrazovao kod poznatog sufijskog šejha Muslihuddina ibn Nuruddina[2] iz Plovdiva, da ga je on uveo u halvetijski red i dao mu ”idžazet na iršad”, da se s njim, u pratnji sultana Sulejmana, obreo u poznatoj bici pod Sigetom, da je nekoliko puta hodočastio Meku i Medinu, da je bio šejh hanikaha i čuvar turbeta sultana Sulejmana (po čemu je prozvan Šejh Turbe), da je u tom mirnom kutku, provodeći skroman i pobožan život, godinama predavao sufijske i teološke nauke, pisao svoja djela, uvodio u halvetijski red pogranične šejhove i dijelio im ”idžazete na iršad”. Godine 1001/1592., odaziva se na poziv sultana Murata III i odlazi u Meku da nadzire radove na popravci Mekam-i Ibrahima, o čemu piše djelo ”Temkin el-Mekam fi el-Mesdžidi-l-Haram” (Postavljanje Mekama u Mesdžidi Haramu). Pored nadzora na poslovima oko popravke Mekam-i Ibrahima, Ali-Dede tu završava i svoje životno djelo ”Havatim el-hikem” (Pečati mudrosti). Nakon završenog posla i obavljenog hadža, Ali-Dede se preko Damaska upućuje u Istanbul, gdje podnosi izvještaj sultanu. Odatle se ponovo vraća u Siget, gdje u miru provodi ostatak života, povremeno odlazeći na vojne, u kojima, ”kao stari ratnik i derviš”, bodri vojsku na borbu. Ali-Dedeovu smrt na povratku sa posljednjeg vojnog pohoda do u detalje je u svojoj Historiji opisao Ibrahim Pečevi.[3]

Naspram ovako detaljnog opisa njegovih posljednjih dana života u tuđini, iz do sada objavljenih radova, o Ali-Dedeovom djetinjstvu saznajemo tek toliko da je rođen u Bosni. Izuzme li se njegov nadimak Bošnjak, o njegovoj kasnijoj vezi sa Bosnom nema ni riječi. Čovjek, naprosto, ne može vjerovati: Može li biti da nakon odlaska na školovanje u Istanbul, Ali-Dede Bošnjak više nije dolazio u Bosnu? Može li biti da je dolazio pa, čak, i živio, a da se to vremenom zaboravilo?

ALI-DEDE BOŠNJAK JE PISAC DJELA ”FEDĀ’IL DŽIHĀD”

U rukopisu ovog djela koje je, prije 1. safera 1029/1620. godine, prepisao neki Ibrahim[4] doslovno stoji: ”Emma ba‘du, ad‘afu-l-‘ibādi ve efkaruhum ilellāhi-l-kerīmi ‘Alī ibn hādžī Mustafā ‘afallāhu ‘anhumā bi fadlihī, el-Bosnevijju mevliden ve beleden, ve-l-hanefijju el-halvetijju mezheben ve mešreben, turābu akdāmi-l-fukarā’i, hādimu zāvijeti sāhibi-l-hajrāti, el-emīri el-Gāzī eš-šehīdi eš-šehīri bi Husrev-beg, nevverallāhu mešhedehu ve tābe merkaduhu ve dže‘ale-l-džennete mesvāhu fī beldeti Saraj, hamāhallāhu bi ‘ajni-l-himājeti ve-r-ri‘ājeti min džemī‘i-l-āfāti ve-l-‘āhāti ilā jevmi-d-dīni, Āmīn!… Bu Kitâp Fezâ’ili cihâd tesmiye olundu, üç bâb üzerine tertīp olup, evvelki bâbinde kırk hadîs nebeviyye nesrîyle ve nazmiyle tercüme olundu, iki bâbinde kırk hadîs nebeviyye nazmiyle tercüme olundu, üçüncü bâbinde gazayla gâziler methine birkaç söz ve birkaç hikâye îrât olundu…” / ”A zatim, najslabiji i Allahu Plemenitom najponizniji rob Ali, sin hadži Mustafin – neka im Allah Milosni oprosti – po rođenju i mjestu boravka Bošnjak, sljedbenik hanefijskog mezheba, halvetijskog opredjeljenja, prašina pod nogama siromaha, sluga[5] zavije dobrotvora, emira, gazije i šehida, poznatog pod imenom Husrev-beg – Allah mu turbe ozario, počivalište lahkim učinio i Džennet boravištem dao – u gradu Sarajevu – Allah ga sačuvao i poštedio od svake nedaće i nesreće do Sudnjeg Dana – Amin!… Ovo je knjiga o vrlinama džihada u tri poglavlja; od kojih prvo sadrži četrdeset hadisa sa prijevodom na turski jezik u prozi i stihu, drugo četrdeset hadisa sa prijevodom u stihu na turskom jeziku, a treće nekoliko riječi i priča u pohvalu gazijama…”

Ko bi ovaj šejh Gazi Husrev-begove zavije (hanikaha) u Sarajevu mogao biti drugi nego Ali-Dede Bošnjak? Zar mu ime nije Ali? Zar mu ime oca nije Mustafa? Zar po rođenju nije Bošnjak? Zar po opredjeljenju nije halvetija?

Međutim, pišući o šejhovima Gazi Husrev-begova hanikaha u Sarajevu, Hamdija Kreševljaković kaže: ”Niti nam je poznat prvi šejh u ovom zavodu, niti njegovi nasljednici sve do 1669. Ove je godine sjedio na postu šejh halvetijskog reda Ali ef. sin Mustafin, rođen u Sarajevu. U biblioteci bivšeg Bosansko hercegovačkog zavoda za proučavanje Balkana nalazi se rukopis (broj 489) djela ”Fedail džihad” (Vrline borbe ili rata) što ga je na turskom jeziku po raznim arapskim djelima sastavio ovaj šejh za bosanske gazije. I to je sve, što se za sad zna o Ali ef. Umro je u Sarajevu 1050 (1679.).”[6] Ne navodeći bilo kakve izvore, Mehmed Handžić o ovom šejhu i njegovu djelu piše: ”Spomenut ćemo ovdje još Bošnjaka Aliju sina Hadži Mustafina, koji je pripadao halvetijskom redu derviša i dugo godina u svom rodnom mjestu Sarajevu vršio službu šejha u Gazi Husrev-begovom hanikahu. Umro je u Sarajevu 1050. (1640.) godine. Iza sebe je ostavio na turskom jeziku pisano djelo o fedâili džihâdu (vrlinama borbe i rata). Djelo je podijeljeno na tri poglavlja, a u svakom poglavlju nalazi se po četrdeset hadisa. Interesantno je kod njega to što većinu hadisa prevodi i u prozi i u stihu. Stihovi su dosta jasni i lijepo složeni.”[7] Pišući o Bošnjaku Aliji, sinu Hadži Mustafinom, Šabanović se pozvao na Handžića.[8] Džemal Ćehajić u svome radu pod naslovom ”Derviški redovi u jugoslavenskim zemljama sa posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu”, u poglavlju o halvetijama u Bosni i Hercegovini i Gazi Husrev-begovom hanikahu u Sarajevu piše: ”Što se tiče šejhova Gazi Husrev-begova hanekaha, pored svih nastojanja i truda, nismo mogli saznati ko su bili prvi pročelnici hanekaha i kojem su ogranku halvetijskog reda pripadali. O tome nema podataka sve do početka XVII stoljeća ukoliko buduća (u originalu pogrešno: bubuća) istraživanja ne pruže više. Izvori koji postoje u jugoslavenskim bibliotekama i arhivima i drugim institucijama ne pružaju nam ništa više za pomenuti period! Dakle, prema onome što znamo i do čega smo mogli doći u svojim istraživanjima, šejhovi Gazi Husrevbegova hanekaha smjenjivali su se ovim redom: Alija, sin Mustafin (umro 1640)…”[9]

Ono što začuđuje jeste da se ni jedan od navedenih istraživača naše kulturne baštine nije dosjetio da se ovdje radi o Ali-Dede Bošnjaku. Dodatnu zabunu Kreševljaković je unio svojom tvrdnjom da je riječ o šejhu Ali ef. sinu Mustafinu, rodom iz Sarajeva, koji je umro 1050. (1679.) godine. Navedena godina ne može biti tačna, jer 1050. po Hidžri odgovara 1640. po Miladu (po rođenju Isa, a. s.). Tu grešku su primijetili i u svojim radovima ispravili Handžić, Šabanović i Ćehajić, tako što su, kao tačnu, pogrešno uzeli 1050. godinu po Hidžri. Kreševljaković nije naveo izvor iz koga je uzeo ovaj podatak, ali je očito da je tu godinu uzeo iz jedne bilješke iz Kadićeve hronike[10] u kojoj stoji: ”Belde-i Saray Bosna vâki merhum Gâzi Husrev-beg hânekâh şeyhî ve câmi‘i imâmi Ali efendi 1090. vefât etti.” (Ali-efendi, šejh hanikaha i imam džamije rahmetli Gazi Husrev-bega u gradu Sarajevu umro je 1090. (1679.) godine). Iz ove bilješke se ne vidi da je otac ovoga Ali-efendije bio hadži Mustafa. Kreševljakoviću je, izgleda, bilo dovoljno da nađe šejha hanikaha po imenu Ali pa da mu pripiše ovo djelo, pretpostavljajući da mu se otac zvao Mustafa. Međutim, sve da mu je ocu i bilo ime Mustafa, ovaj Ali-efendi, koji je umro 1090. (1679.) godine, nije mogao biti pisac spomenutog djela o vrlinama džihada. Dokaz za to je činjenica da je naš rukopis prepisan prije 1. safera 1029. (1620.) godine, dakle, 60 godina ranije, dok je ovaj šejh Ali-efendi bio još dječak. Kao krunski dokaz da je ovdje riječ o Ali-Dede Bošnjaku, a ne o Ali-efendiji iz 17. stoljeća jeste bilješka prepisivača na kraju djela u kojoj stoji: ”Temmet er-risāle bi-lhajr, merhum ve magfur, se‘īd ve šehīd el-muhtādž ilā rahmetillāhi el-Meliki el-Medžīdi Siketvârde Hunkârî şeyhî olân ‘Alî-Dedenin te’lîfi ettidiği risâlei şerîfedir, nevverallāhu merkadehu.” / ”Kraj risale. Časnu risalu je napisao sretnik, šehid i merhum Ali-Dede, šejh carevog hanikaha u Sigetvaru – neka mu Allah, Uzvišeni Vladar, oprosti i počivalište ozari.”

RUKOPISI DJELA ”FEDĀ’IL DŽIHĀD”

Nije nam poznata sudbina rukopisa koji navodi Kreševljaković. On je, najvjerovatnije, bio među onih 2.065 rukopisa koji su 1950. godine iz biblioteke Balkanološkog instituta preneseni u Orijentalni institut u Sarajevu. Čudi nas da ga u svojim radovima nisu koristili Šabanović, Ćehajić i Kasumović koji su radili u Orijentalnom institutu. Najvjerovatnije za njega nisu znali. Šabanović to u svome radu naglašava konstatacijom: ”Rukopis: nepoznat.” U svakom slučaju, ukoliko je tamo i bio, izgorio je u požaru ratne 1992. godine. Jedan primjerak ovog djela nalazi se i u rukopisu br. R-2034 koji se čuva u biblioteci muzeja Topkapı Saray u Istanbulu. Njega je u svome katalogu obradio Karatay[11], sa površnom konstatacijom da je to komentar zbirke od četrdeset hadisa o vrlinama borbe i da ga je napisao Derviš,[12] Ali ibn hadži Mustafa, ne dajući nikakve biografske podatke o autoru. Izgleda da ni on nije prepoznao da je ovdje riječ o Ali-Dede Bošnjaku? Ovo djelo spominje i Ismail-paša el-Bagdadi,[13] navodeći da je podijeljeno na tri poglavlja i da ga je napisao Ali ibn el-Hadždž Mustafa el-Bosnevi er-Rumi. Ni njemu nije bila poznata biografija pisca pa je poslije njegova imena stavio tri tačke (…). Koliko je nama poznato, jedino je Kahhāla[14] precizno identifikovao ovo djelo i uvrstio ga u popis djela Ali-Dede Bošnjaka.

ALI-DEDE BOŠNJAK JE PORIJEKLOM IZ FOČE

Što se tiče podatka o mjestu rođenja Ali-Dede Bošnjaka, njega je, izgleda, prvi naveo Muhibbi koji kaže: ”‘Ali-Dede el-Bosnevī, el-ma‘rufu bi Šejhi et-Turbe, vulide bi beldeti Mostar min mudāfāti Livā Hersek min Bilādi Bosna” / ”Ali-Dede Bošnjak, poznat kao Šejhi Turbe, rođen je u gradiću Mostar koji pripada Hercegovačkom sandžaku u Bosni.”[15] Dakle, ovdje se nigdje ne spominju izrazi ”kadiluk” i ”ejalet” kako neki naši istraživači navode. Zato se ne mogu kao tačni prihvatiti oni prijevodi u kojima stoji da se rodio u kasabi Mostar, ”kadiluku Hercegovine, u ejaletu Bosna”. Prvo, ne treba smetati s uma da je od njegovog osnivanja 1470. pa sve do 1572. godine, glavni grad Hercegovačkog sandžaka i sjedište njegovog sandžakbega bila Foča, da su se nadležnosti fočanskog kadije protezale sve do Makarske i da je Mostarski kadiluk osnovan tek 1519. godine.[16] Drugo, u vrijeme Ali-Dedeovog rođenja nije bilo nikakvog ”ejaleta Bosne”. Naime, Hercegovački sandžak bio je od svoga osnutka pa sve do 1580. godine u sastavu Rumelijskog ejaleta, a onda je ušao u sastav Bosanskog pašaluka, ejaleta ili beglerbegluka na čijem je čelu stajao beglerbeg s naslovom paše sa tri tuga.[17] Na osnovu čega je Muhibbi naveo, a drugi od njega preuzeli podatak da je Ali-Dede Bošnjak rođen u Mostaru, nije nam poznato. Bašagić dodaje ”ili Nevesinju”[18]. U svakom slučaju, Muhibbijev navod, koju stotinu godina kasnije, ne može se uzeti kao vjerodostojan, ukoliko postoji vlastoručna bilješka Ali-Dede Bošnjaka u kojoj sam za sebe kaže da je Fočak. A takva bilješka postoji. U Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine u Sarajevu čuva se rukopis br. Rs-338, čiji je prepis, u gradu Manisi u Turskoj, 5. ševvala 965. (1558.) godine, završio Muhammed ibn Husrev ibn Hizr el-Mihalidži, a za svoje potrebe otkupio Ali, sin hadži Mustefe Dedović, Fočak. Ta bilješka glasi: ”Temellektuhu bi širā’in sahīhin ve ene el-fekīru ‘Alī ibn el-hādždž Mustafā Dede-i-zāde el-Fočevī” / ”U moje vlasništvo (ovaj rukopis) je došao valjanom kupovinom, a ja sam siromah Ali, sin hadži Mustafe Dede-i-zade (Dedović), Fočak”.[19] A da je ovaj hadži Mustafa, Ali-Dedeov otac u Foči, zaista, postojao, najbolje potvrđuje činjenica da je on u Foči podigao Hadži Mustafin mesdžid, poznat još i pod imenom Pilavske džamije po porodici Pilava, koja je u okolnoj mahali bila najbrojnija. Ova džamija sa drvenom munarom nalazila se na lijevoj strani puta koji iz Foče vodi prema Brodu. Pišući o ovoj džamiji, Alija Bejtić kaže: ”Ne znamo ništa ni o njenom osnivaču Hadži Mustafi, niti kad je tačno objekat nastao. Sigurno je, pak, samo to da je džamija nastala najkasnije do kraja šesnaestog stoljeća. Prvi poznati spomen okolne mahale, koja je dobila ime po toj džamiji, potječe iz god. 1600. u navedenom vakufskom obračunu.”[20] Eto, sada se, zahvaljujući ovoj bilješci, zna da je ovaj Hadži Mustafa otac Ali-Dede Bošnjaka.

Ova Ali-Dedeova vlastoručna bilješka sadrži još jedan podatak koji ne nalazimo ni u jednom drugom izvoru, a to je da je uz odrednicu ”Dede” stavio i riječ ”zade”, što se može prevesti kao Dedović. To bi moglo značiti da je još prije njega u toj porodici neko nosio titulu ”Dede” (istaknutog učitelja derviškog reda), po kome su njegovi potomci prozvani Dedovićima. U odgonetanju ove zagonetke, interesantno bi bilo proučiti porodično stablo porodice Dedovića koja je sve do posljednjeg rata (1992.-1995.) živjela u Foči i nekim selima oko Foče. Da li bi Hadži Mustafa mogao biti identičan sa Mustafom, a Ali-Dede, sin Hadži Mustafin sa Alijom, sinom Mustafinim koji se spominju u defteru Hercegovačkog sandžaka, a koji je završen između 1. i 10. maja 1585. godine (Tapu ve kadastro, Ankara, Nº I/483, fol. 34 verso i 35 recto), nismo mogli utvrditi. U tom defteru se navodi da je ”baština Rudača (u selu Kunovo kod Foče), u posjedu Mustafe, u posjedu Alije, sina Mustafina.”[21]

ZAKLJUČAK

Na osnovu gore navedenih izvora sa sigurnošću se može tvrditi da je Ali-Dede Bošnjak bio šejh Gazi Husrev-begova hanikaha u Sarajevu, da je pisac djela ”Fedā’il džihād” i da je porijeklom iz Foče. Kada i koliko dugo je služio u Gazi Husrev-begovom hanikahu u Sarajevu, iz do sada poznatih izvora, ne može se pouzdano utvrditi. Pretpostaviti je da je to bilo prije 983. (1575.) dodine, kada je veliki vezir Mehmed-paša Sokolović podigao tekiju pored turbeta sultana Sulejmana pod tvrđavom Sigetvar u kojoj mu je ponudio, a on prihvatio mjesto pročelnika. Na to ukazuje i sam Ali-Dede Bošnjak kada kaže: ”Ve ešāre lī bi hidmeti ez-zāvijeti ve ene el-fekīru, hādimu turābi akdāmi-l-fukarā’i” /”…a meni siromahu, slugi prašine pod nogama siromaha, ukazao da služim u tekiji.”[22] Kako je, pak, potpuno palo u zaborav da je Ali-Dede Bošnjak bio šejh hanikaha u Sarajevu, teško je objasniti. Možda su pisani tragovi o tome nestali u velikom požaru 1697. godine za vrijeme provale Eugena Savojskog u Sarajevo, kada su izgorjeli, ne samo sidžili sarajevskog suda iz toga vremena i rukopisi Gazi Husrev-begove biblioteke nego i sama zgrada hanikaha? Također, ne treba zaboraviti na činjenicu da je – uprkos tome što je Gazi Husrev-beg u svojoj vakufnami iz 938. (1531.) godine striktno odredio da šejh njegova hanikaha bude halvetijskog reda – sredinom 19. stoljeća na čelo hanikaha došao je šejh nakšibendijskog reda, kome su, naravno, pripadali i njegovi nasljednici. Teško je povjerovati da se već tada nije mogao naći sposoban šejh halvetijskog reda, kako se vakufnamom tražilo, pa se iz nužde pribjeglo odstupanju od odredbe vakufname. Prije će biti da je to učinjeno stoga što su predstavnici halvetija sa snažnom asketskom tendencijom i melamijskom pozadinom počeli dolaziti u sukob sa nosiocima vlasti i ortodoksnom ulemom, s jedne strane, i što je nakšibendijski red u to vrijeme zadobio odlučujući utjecaj u Bosni i Hercegovini, s druge strane. Od momenta kada su nakšibendije preuzele Gazi Husrev-begov hanikah, nije se moglo ni očekivati da se propagira učenje halvetija, pa ni gore spomenuto djelo Ali-Dede Bošnjaka. Ne treba zaboraviti da je u sukob sa sarajevskom ulemom i čaršijom, kasnije, došao i šejh Hasan Kaimi-baba, najpopularnija duhovna ličnost u evropskom dijelu Osmanskog carstva krajem 17. stoljeća, koji je pod pritiskom morao ostaviti rodni zavičaj i preseliti se u Zvornik, gdje je i umro 1091. (1680.) godine. Bašagić navodi da Sarajlije i danas (1912.) osuđuju ponašanje svojih pređa prema Kaimi-babi i da je više puta čuo od pojedinih staraca kako se ljute na indolenciju čaršije prema ovom ili onom prvaku i kako povikuju: ”Mi nikada nismo znali cijeniti ljude! Kaimi-baba naš je bio, pa smo ga otjerali između sebe.” [23] Ovo nekoliko novih podataka pokazuje da život i djelo Ali-Dede Bošnjaka nisu još ni izdaleka rasvijetljeni i da predstoji još mnogo rada. Možda se neki novi podaci o Ali-Dede Bošnjaku mogu naći i u njegovom pismu koje je iz Damaska uputio svome učitelju Muslihuddinu u Istanbulu, a koje našim istraživačima očito nije bilo poznato? Prijepis ovog pisma, na pet stranica teksta, nalazi se u jednom rukopisu u Univerzitetskoj biblioteci u Ankari.
Napisao:Haso Popara
Objavljeno u Preporodu 2009. godine

[1] Vidi: Preporod, godina XXXVI, broj 8/824, od 15. marta 2006./15. safera 1427., str. 26-27.

[2] Puno ime mu je bilo: Muslihuddin Mustafa ibn Nuruddin Ahmed el-Filipevi el-Konstantini er-Rumi, poznat i pod nadimkom Nuruddin-zade. (Vidi: Kahhala, XII, str. 239 i Hediyye el-‘Ārifin II, str. 436).

[3] Vidi: Ibrahim Alajbegović Pečevija, Historija II, 1576-1640, Sarajevo, El-Kalem, str. 184-185.

[4] Zna se da je Ali-Dede Bošnjak imao sina Ibrahima i da je njegovom učeniku Muniri Beligradiji bilo ime Ibrahim. Prepisivač Ibrahim bi mogao biti jedan od ove dvojice Ibrahima.

[5] Izraz ”hādim” (sluga, hizmećar) pisac je ovdje upotrijebio iz skromnosti. Shvatiti doslovno da je bio obični derviš bilo bi isto kao shvatiti da je danas kralj Saudijske Arabije koji nosi titulu ”Hādimu-l-Haremejni” (Sluga dvaju Harema) čistač Haremi-Šerifa u Meki i Poslanikove, a. s., džamije u Medini.

[6] Vidi: Spomenica Gazi Husrevbegove četiristo-godišnjice, Sarajevo, 1932., str.156.

[7] Vidi: Izabrana djela Mehmeda Handžića, Knjiga I, Teme iz književne historije, str. 314.

[8] Vidi: Hazim Šabanović, Književnost Muslimana BiH na orijentalnim jezicima, Sarajevo, 1973., str. 241.

[9] Vidi: Džemal Ćehajić, Derviški redovi…, Sarajevo, 1986., str. 87).

[10] Vidi: Muhamed Enveri Kadić, Tārīh Enverī, Svezak IV, str. 234

[11] Vidi: Karatay, Fehmi Edhem, Türkçe Yazmalar Kataloğu, II, br. 2989/I, 4b-68b.

[12] On je iz izraza ”hādim” razumio da je pisac djela Ali, sin Hadži Mustafin bio obični derviš, a ne šejh hanikaha.

[13] Vidi: Ismā‘īl-paša el-Bagdādī, Īdāh el-meknun fī Zeyl ‘alā Kešf ez-Zunun, II, str. 196.

[14] Vidi: ‘Umar Ridā Kahhāla, Mu‘džem el-Mu’ellifin – Teradžimu musannifī el-kutubi el-‘arebijjeti, VII, str. 243.

[15] Vidi: Muhammed el-Muhibbi, Tārīh Hulāsa el-Eser fī a‘yāni-l-karni el-hādī ‘ašere, III, str. 200.

[16] Vidi: Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk, postanak i upravna podjela, str. 46-47 i 157-162.

[17] Ibideum, str. 47.

[18] Vidi: Safvet-beg Bašagić, Izabrana djela, Knj. III, Svjetlost, Sarajevo, str. 340.

[19] Na ovom ustupljenom podatku zahvaljujem se kolegi Osman-ef. Laviću.

[20] Vidi: Alija Bejtić, Povijest i umjetnost Foče na Drini, Sarajevo, 1957., str. 34.

[21] Vidi: Muhamed Hadžijahić, ”O jednom manje poznatom domaćem vrelu za proučavanje crkve bosanske”, Prilozi, Institut za istoriju, Sarajevo, godina X/II, 1974., broj 10/2, str. 87.

[22] Ali-Dede el-Bosnevi, Muhādarātu-l-evā’il…, str. 121.

[23] Vidi: Safvet-beg Bašagić, Izabrana djela, Knj. III, Svjetlost, Sarajevo, str. 136.

Categories
Ličnosti

Akademik Filipović: Mak Dizdar je podmuklo ubijen!

Mak Didzar je podmuklo ubijen, kaže u razgovoru za bh. informativni servis INS akademik Muhamed Filipović (88), jedan od najvećih živućih bosanskohercegovačkih intelektualaca, član Akademije nauka i umjetnosti BiH (ANUBiH) i predsjednik Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU), govoreći u povodu 100 od rođenja zasigurno najvećeg bh. pjesnika.

– Kada čovjek čuje da je neko rođen prije 100 godina, a da je umro prije 46 godina, to je onda tužna činjenica. Kod Maka imamo dvostruku stvar. Radujemo se što smo imali jednog takvog čovjeka koji je nesumjivo najveći pjesnik koji se kod nas rodio i ostavio nam kulturno i književno blago neizmjerne kulturne vrijednosti. S druge strane, sebi postavljamo pitanje kako to da čovjek umire tako rano, a nije bio teško bolestan, kazao je Filipović.

Veliki Mak

Također, Filipović ističe da je jedan od rijetkih među živima koji je imao čast da druguje sa Makom Dizdarom. Ali, s druge strane, žali jer u okviru zvaničog obilježavanja prvih 100 godina Maka Dizdra neće imati priliku da govori o njegovom djelu.

– Ako vi previdite vezu između Makove poezije i eseja “Bosanski duh u književnosti, šta je to”, čiji sam ja autor, vi ne zate ništa. Kako smo mi došli i koji je to put naše emancipacije i šta je otvorilo put taj? Nisu se naši političari borili za emancipaciju muslimana, Bošnjaka. Također naše mjesto u svijetu i pod suncem neće izboriti nikakav političar, već ono što smo u duhovnom i kulturnom polju stvorili, govori on.

Koga smatra suodgovornim za Makovu preranu smrt?

Najprije, podsjeća da je Makov uspjeh izazvao ljubomoru političkih elita, jer “oni nemaju uspjeha”. Dodaje da je, također, među pjesnicima i književnicima bilo 20-tak kandidata koji su bili ljubomorni na Makov uspjeh, posebno nakon “Kamenog spavača”, te da su oni htjeli biti “prvi i najveći”.

– Počevši od Rajka Noge pa nadalje. Bila je cijela grupa pisaca. Neke sam ranije i spominjao u javnosti… Mislili su da Makova afirmacija nosi ogromne pare. Počeli su protiv njega kampanju. Ta kampanja je bila užasno prljava. Ali, protiv Maka je bila grupa beogradskih književnika, koji su tada dominirali oko “Književne riječi” i Francuske 7, odnosno Udruženja književnika Srbije. Otuda je kampanja grupe tada mladih književnika u Sarajevu bila podržavana. Uvjeren sam da su posredno izazvali njegovu smrt, da je srce njegovo popustilo, govori Filipović, dodajući da su “puleni iste fantomske grupe književnika” i njega napadali.

Sjeća se da mu se Mak povjerio prilikom zajedničkog odlaska na dženazu čuvenom osmanisti Hazimu Šabanoviću Poriječanima.

– Govorio mi je svoje muke. Kampanja protiv njega je trajala, a on nije mogao da odgovori jer nije imao gdje! Nijedan list koji su donosili pamflete protiv njega nije htio da obavi odgovore, a nije mogao da koristi svoj časopis “Život” u svoju odbranu, jer to nije fino, gospodski, korektno, da se u svom časopisu obračunava s ljudima, navodi on.

Žestoki progoni

Što je nagore, grupa koja  je napadala Maka imala je veze s vlastima.

– Završni udarac, koji ga je ubio, jeste pismo da će biti nasilno iseljen iz stana u koji se navodno nelegalno uselio. Mak je dobio neki stan a optuživali su ga da je svoj stan dao djeci. Htjelo ga se moralno okrnjiti. To ga je strašno pogodilo pa je dobio infarkt. Ali malo ljudi zna da je on imao infarkt i nešto ranije. Kada je kampanja bila najžešća, ali još uvijek literalna, imao je jedan infarkt koji je dobio na nekropoli stećaka. Govorio je da ga je steglo, da nekoliko sati nije moga da hoda, piše, da ga je gušilo. Jedan mu je prijatelj pomogao. No, ovaj drugi udar ga je ubio, otkriva Filipović.

Categories
Ličnosti

ORIGINALNI PORTRET HUSEIN-KAPETANA GRADAŠČEVIĆA

O Husein-kapetanu Gradaščeviću je napisano mnogo, ali njegov lik možemo vidjeti na svega nekoliko crteža. Najčesći komentari se mogu svesti na prikazivanje njegovog lika kao čovjeka koji puno starije izgleda nego što bi trebao, jer zna se da je umro sa svega 32 godine života.

Lik sa kojim se najčešće susrećemo je onaj sa crteža kojeg je naslikao poznati umjetnik Kristijan Kreković. Na njegovom crtežu, Husein je zaista prikazan kao ličnost u poznim godinama i namrštenog izgleda. Umjetnik je vjerovatno htio dočarati njegov lik koji odgovara nadimku Zmaja od Bosne. Inače, Kristijan Kreković je rođen u Modrići 1901. godine, što znači, puno kasnije od vremena u kojem je Husein živio i lik na crtežu je iskjučivo proizvod umjetnikove mašte.

Bistu, Husein-kapetana Gradaščevića, napravio je Ibrahim Bilajac, umjetnik i vajar iz Gradačca, koji je živio u periodu 1930-1998, ali je Huseinov lik ipak nešto mlađeg izgleda i podsjeća na lik sa kovanice, koja pripada vremenu kad je Husein živio i vladao Bosnom. Moguće je da se Bilajac, pri izradi biste i koristio Huseinovim likom sa te kovanice.

Crtež sa Huseinovim likom, kojeg je nacrtao nastavnik likovnog iz Gradačca, Abdulah-Braco Tipura, prikazuje Huseina sa još mlađim likom, od onih koje su uradili Kreković i Bilajac. Tipura se očigledno služio sa fotografijom jedinog originalnog Huseinovog portreta, koji se čuva u Bečkom muzeju, a kojeg je presnimio Jan Beran.

Inače, originalni i jedini sačavni portret Husein-kapetana Gradaščevića, nastao je u Vinkovcima, od meni nepoznatog slikara i to u vremenu dok je Husein tamo čekao da bude prebačen u Istanbul.

Izvor: historijagradacac.blogger.ba