Categories
Ličnosti

Milan Mladenović: “Neću da sviram u gradu u kojem je srušena džamija”

Milan Mladenović  frontmen benda Ekatarina Velika odbio je nastup u Banja Luci zbog rušenja Ferhadije.

“Neću da sviram u gradu u kojem je srušena džamija”, čuvene su riječi  muzičke legende koje su ga zajedno sa njegovima pjesmama učinile besmrtnim.

Milan Mladenović  je 1994. godine preminuo od raka gušterače, kad mu je bilo tek 36 godina. Bio je hrabar i principjelan i borac za mir tokom agresije Srbije i Crne Gora  na BiH i Hrvatsku tokom  devedesetih godina.

Categories
Ličnosti

Ko je Husein ef. Kavazović: Od borca s puškom u ruci do reisa

Husein ef. Kavazović, tuzlanski muftija, u nedjelju 23. seprembra izabran je za 14. reisu-l-ulemu Islamske zajednice u BiH. Izabran je ubjedljivom većinom glasova Izbornog tijela. Dobio je povjerenje 240 od 374 delegata.

Na funkciji poglavara IZ u BiH naslijedit će Mustafu ef. Cerića. Menšura mu je uručena danas, u četvrtak 15. novembra, na svečanosti u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu.

Ko je, ustvari, novi reisu-l-ulema?

Šira javnost je proteklih dana mogla saznati osnovne podatke iz njegove biografije: rođen je 03. jula 1964. godine u Gradačcu, svršenik je Gazi Husrev-begove medrese, 1990. godine diplomira šerijatsko pravo na uglednom Al-Azharu u Kairu, a nedavno je i magistrirao.

Na položaj muftije tuzlanskog izabran je odlukom Sabora Islamske zajednice u BiH 1993. godine.

‘Zmaj od Bosne’

No, iz ovih šturih podataka teško je zaključiti o kakvom je čovjeku, ustvari, riječ.

Oni koji ga bolje poznaju znaju da se iza karizmatičnog, naizgled strogog lika novog reisa ‘krije’ narodski čovjek čvrstog karaktera, izrazito inteligentan, ali i duhovit.

Javnost će se, pak, morati naviknuti na to da u narednih sedam godina neće reisa često vidjeti u medijima. Ne zbog toga što Kavazović ne voli novinare i medije, već jednostavno zbog toga što se radi o čovjeku koji voli raditi mimo medijske pompe.

Bošnjaci su dobili reisa koji se za slobodu, domovinu i interese muslimana borio s puškom u ruci. Jedan je od organizatora otpora u rodnom Gradačcu. Bio je komandant manevarske jedinice ‘Zmaj od Bosne’, koji su uglavnom činili imami. Narod je jedinicu koja je ulijevala povjerenje zvao jednostavno ‘Hodže’.

Prve borbene linije napustio je kada je imenovan za tuzlanskog muftiju. Nedugo nakon imenovanja, zajedno s još devet članova delegacije Okruga Tuzla biva zarobljen u Konjicu i odveden u logor HVO-a, a odatle predat u logor Vojske RS. Nakon sedam mjeseci ponovo je na slobodi i vraća se u Tuzlu.

Poruka Bošnjacima

Uprkos ličnoj drami koju je preživio i svemu onome što se događalo tokom agresije na BiH, Kavazović je 1995. godine, tada kao 31-godišnjak, imao dovoljno mudrosti, snage, civiliziranosti i osjećaja za historijski trenutak, da nakon zločina nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice u julu 1995. godine uputi poruku na koju svaki Bošnjak i danas može biti ponosan. Muftija se u programu lokalne radio-stanice u Tuzli, u kojoj je i tokom rata živio veliki broj Srba, obratio Bošnjacima muslimanima:

-U Srebrenici i Žepi za samo nekoliko dana četnici su ubili oko 5.000 (do tog trenutka op.a) civila, muslimana… Te nezaštićene ljude ubili su četnici i ako želite da im se osvetite uzmite pušku i idite na linije odbrane, a svoj gnjev nipošto nemojte da ispoljavate na Srbima koji žive na prostoru pod kontrolom Armije BiH, niti nad srpskim civilima bilo gdje. Jer Srebreničane su pobili četnici, a svi Srbi nisu četnici…- kazao je tada muftija Kavazović.

Njegovi tadašnji, ali i kasniji postupci, spremnost za saradnju, doprinijeli su tome da je Kavazović izuzetno cijenjen i među pripadnicima ostalih naroda koji žive u Tuzlanskom kantonu.

Narodni muftija

Njegov mirnodopski angažman prožet je borbom za povratak Bošnjaka u Podrinje, ali i pokretanjem nekoliko značajnih projekata koji su prevazišli okvire tuzlanskog muftijstva. Zajedno sa saradnicima, prije svih rahmetli Besimom ef. Čanićem, osnovao je Agenciju za certificiranje halal proizvoda, koja je danas respektabilna institucija.

U jedan od najvećih dosadašnjih Kavazovićevih uspjeha svakako se može ubrojati obnavljanje rada Behram-begove medrese u Tuzli. Tim radom muftije Kavazovića i negovih saradnika, Medresa je danas jedna od najcjenjenijih škola na području Tuzlanskog kantona.

Zahvaljujući njegovom angažmanu, iz Diviča kod Zvornika je uklonjena pravoslavna crkva koja je bila sagrađena na temljima porušne džamije. Tada je Kavazović pokazao da posjeduje i diplomatsku umješnost.

Predvodio je prvu dženazu klanjanu žrtvama Srebrenice u Potočarima i svih proteklih godina je zajedno s preživjelim Srebreničanima učestvovao u organizaciji dženaza 11. jula, ali inicirao i registraciju stanovnika ovog grada za predstojeće izbore.

Koliki je njegov doprinos da mrtvi nađu smiraj, a živi ostvare svoja prava, najbolje znaju Srebreničani i ostali Podrinjci, s kojima je počesto provodio najveći dio radne sedmice.

Zbog toga i ne čudi da su ga često zvali ‘narodnim muftijom’. Ako je bio ‘narodni muftija’, nema razloga da ne bude i ‘narodni reis’.

(Piše: Elvir HUREMOVIĆ /bportal)

Categories
Izreke i citati Ličnosti

PLATON – IZREKE I CITATI

“Svako srce pjeva pjesmu, nepotpunu, dok neko drugo srce ne uzvrati šapat. Oni koji žele pjevati uvijek će naći pjesmu. Na dodir ljubavi, svako postaje pjesnik.” Platon

“Bolje ćete upoznati nekoga za jedan sat igre, nego cijelu godinu razgovora.”

“Budi ljubazan, jer svi koje upoznaš vode tešku bitku.”

“Čovjek je biće u potrazi za smislom.”

“Ljepota je u očima promatrača.”

“Ljudi su kao zemlja, mogu vam pomoći da rastete kao osoba ili usporiti vaš rast i pretvoriti vas u obični korov.”

“Mudri ljudi govore zato što imaju nešto da kažu. Budale zato što moraju nešto da kažu.”

“Najveće blaženstvo koje je ikada postojalo na svijetu postiže se ljubavlju.”

“Neki ljudi vjeruju sve, samo ako im se šapne.”

“Neznanje je korijen i stablo zla.”

“Nikad ne obeshrabruj nekoga ko kontinuirano napreduje, bez obzira kako sporo.”

“Od slobodnog čovjeka ne može se napraviti rob, jer je slobodan čovjek slobodan i u zatvoru.”

“Osjećaj divljenja pokazuje da ste filozof, jer divljenje je početak filozofije.”

“Postoji samo jedno dobro, a to je znanje, i jedno zlo, a to je neznanje.”

“Pokušavam misliti, ne zbunjujte me činjenicama!”

“Muzika daje dušu svemiru, krila umu, let mašti i život svemu što postoji.”

“Pravednost je vrlina velikih ljudi.”

“Pravednost vlada tamo gdje se oni kojih se neko zlo ne tiče razoružaju jednako kao i oni koje je to zlo zadesilo.”

“Prva i najbolja pobjeda je osvojiti sebe.”

“Samo su mrtvi vidjeli kraj rata.”

“Svako srce pjeva pjesmu, nepotpunu, dok neko drugo srce ne uzvrati šapat. Oni koji žele pjevati uvijek će naći pjesmu. Na dodir ljubavi, svako postaje pjesnik.”

“U iskonu bijasmo ujedinjeni; želja i čežnja da se vratimo jedinstvu zove se ljubav.”

“U svakom slučaju zakone formira vladajuća elita za vlastite interese. Demokratija proizvodi demokratske zakone, tirani proizvode autokratske zakone i tako dalje. Sa formiranjem zakona određuje se, šta je dobro za subjekte i šta služi njihovim interesima. Ko krši zakone, označavaju ga kao grešnika i kažnjavaju ga.”

“Zaljubljenici vide na svijetu samo sebe, a zaboravljaju da ih vidi svijet.”

“Znanje koje imamo je samo mrvica onoga što nemamo.”

“Želite li stvoriti nešto veliko, uložite u to cijeli život.”

“Ti si moja zvijezda, i moj astronom,
i želio bih da sam nebo,
da te mogu posmatrati sa milijardu očiju ” Platon

Preporučujemo: Sve izreke i citati koje smo do sada objavili

Categories
Ličnosti

Vladimir Srebrov, zaboravljeni sarajevski heroj

Sarajevo i Bosna i Hercegovina moraju pamtiti ovog Bosanca, koji se do posljednjeg daha protivio zlu Radovana Karadžića i za to visoko platio.

Ove godine navršava se tačno dve decenije od prerane smrti Vladimira Srebrova, pesnika, intelektualca, bibliotekara, političara… čoveka koji je u najtežim vremenima smogao snage da ustane protiv zla. Čoveka koji je platio visoku cenu zalaganja za jedinstvenu Bosnu i miran suživot svih naroda koji u njoj žive. Srebrov je rođen 1954. godine u Požarevcu, pod imenom Milan Nikolić. Pošto je njegov otac bio oficir tadašnje Jugoslovenske narodne armije, porodica se često selila, pa je Srebrov osnovnu i srednju školu završio u Travniku i Banjaluci, a Filozofski fakultet u Sarajevu. Tokom postdiplomskih studija u tadašnjem Sovjetskom savezu, oduševljava se idejama panslavizma i menja ime u Vladimir Srebrov. U početku je to bio samo književni pseudonim, ali je vremenom prerastao u zvanično ime i prezime.

Kada je počeo raspad Jugoslavije, Srebrov je stajao na nacionalističkim pozicijama, o čemu svedoči i naslov jednog njegovog intervjua iz tog doba, objavljenog u omladinskom listu Naši dani – “Ugrožen sam i kao Srbin, i kao čovek”. Tome u prilog govori i činjenica da je Srebrov 1990. godine bio jedan od osnivača Srpske demokratske stranke i vođa njenog militantnog krila pod imenom “Mlada Bosna”, koje je trebalo da bude, prema njegovim rečima, “željezna pesnica stranke”.

Srebrov je slovio i za kandidata za predsednika stranke. Međutim, Vojislav Maksimović, Nikola Koljević i Milorad Ekmečić vršili su pritisak na Srebrova da odustane i prepusti lidersko mesto Radovanu Karadžiću. Njihov argument je bio neumoljiv: Karadžić je veliki Srbin iz četničke porodice i ima podršku Dobrice Ćosića, što je tih olovnih godina bilo presudno. Neposredno pre osnivačke skupštine, Karadžić je prišao Srebrovu i preporučio mu da se povuče, jer će on biti predsednik. Na pitanje Srebrova: “Ko te je izabrao za predsednika?”, Karadžić odgovara: “[Slobodan] Milošević”, a Jovan Rašković dodaje da je takav dogovor napravljen u Beogradu.

Zločinačke nakane Plana ‘Ram’
Mnogo kasnije, nakon ratova, etničkog čišćenja i genocida, Dobrica Ćosić se u svojim memoarima hvalio da je on odlučivao ko će voditi srpske stranke u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. I Rašković i Karadžić bili su odani Ćosićevi kadrovi. Ko zna šta bi bilo da je Srebrov došao na čelo stranke, pogotovo ako imamo u vidu potonji razvoj njegovih političkih stavova. U njegovoj duši dogodio se strašan prelom, on doživljava metanoju, kod njega dolazi do potpunog preokreta i promene ubeđenja. Taj bolni proces započeo je onog trenutka kad je saznao kakav krvavi scenario srpska intelektualna i politička elita sprema Bosni i Bošnjacima. U jednom intervjuu iz oktobra 1995. godine sam Srebrov je o tome iscrpno govorio:

Ja sam bio pod ogromnim pritiskom da prihvatim plan, za koji sam naknadno saznao da je bio utvrđen ne u 1990-im, nego tokom 1980-ih. Bio je to famozni Plan “Ram”, kojim se ciljalo na ekonomsko razaranje Bosne i potpuno istrebljenje bosanskih Muslimana. Bio sam strašno šokiran. Ne preuveličavam ako kažem da sam osećao strašnu bol kada sam za to čuo od ljudi koji su bili moji prijatelji skoro 20 godina.

Plan je tokom 1980-ih utvrdio Generalštab onoga što je tada bila Jugoslavenska narodna armija. Njime je predviđena podela Bosne u dvije interesna sfere i stvaranje “velike Srbije” i “velike Hrvatske”. Muslimani imaju biti podvrgnuti konačnom rešenju: više od 50 odsto ih ima biti ubijeno, manji dio će konvertirati u pravoslavnu vjeru, a još manjem delu, oni sa novcem, naravno, biće dozvoljen odlazak u Tursku, putem “turskog koridora”. Cilj je bio potpuno čišćenje Bosne i Hercegovine od Muslimana i podela zemlje tokom reke Vrbas. Samo ime Bosna ima da nestane. To je bio cilj iza stvaranja Republike Srpske.

Reinkarnacija dubokog zla
Suočen sa krvoločnim planovima svojih dojučerašnjih prijatelja, Srebrov od tog trenutka zauzima građansku poziciju i zalaže se za jedinstvenu Bosnu. Zagovara izlazak na referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine i govori: “Prisustvujem ovom časnom skupu kao Srbin, da bih podvukao nešto – da na ovaj referendum će izići onaj deo Srba, onaj deo srpskih intelektualaca koji Bosnu i Hercegovinu smatraju svojom domovinom i svojim zavičajem.”

Mesec dana kasnije prisustvuje Kongresu srpskih intelektualaca Bosne i Hercegovine, na kojem cvet nacionalističke inteligencije pruža podršku svesrpskom ujedinjenju putem rata, od Rajka Petrova Noga, preko Milorada Ekmečića i Radovana Karadžića, pa do Ljubomira Tadića. Tu je i neizbežni otac militantne nacije Dobrica Ćosić, koji iz Beograda šalje pismo podrške svojim prekodrinskim kadrovima. Jedini se ovom zazivanju zla suprotstavio Srebrov, zbog čega je bio i izbačen sa Kongresa. Srebrov je u svom govoru prozreo namere srpske intelektualne elite, demaskirao je njihovu navodnu brigu za srpski narod, napao je i sveštenstvo, koje pruža podršku budućim ubicama, i uporedio ono što čine Karadžić i kompanija sa fašističkom praksom. Vredi navesti nekoliko ključnih delova iz Srebrovljevog govora:

Ovaj skup organizatori su mogli nazvati proširenim sastankom neokomunista i njima odanoga dela pravoslavnog sveštenstva, ratnih profitera i mafijaša, intelektualno srozanih akademika, ljudi željnih vlasti i par mladih nazovi intelektualaca, koji od obrazovanja poseduju “pet minuta škole i veliki odmor”. Stoga me više čudi prisustvo ovome sastanku predstavnika Srpske pravoslavne crkve. Da li to pravoslavni vrhovi podržavaju reinkarnaciju dubokoga zla u našem biću, zla već viđenoga u Hrvatskoj, u gradu Vukovaru i drugde? Da li oni žele videti novi Vukovar, sublimiran kroz zapaljenu i popaljenu Bosnu i Hercegovinu? Sem sveštenstva, čudi me ovde aktivno prisustvo i nekih profesora sa Filozofskog fakulteta [u Sarajevu], na kome zajedno s njima radim. Oni bi bar trebali znati da su ovakve vrste “kongresa” sa nacionalno-političkim međama organizovane između 1932. i 1940. godine u fašističkoj Italiji i nacističkoj Nemačkoj.

Sarajlije su po naciji – branioci
Ostavite Srbe iz Bosne i Hercegovine svi vi koji želite “veliku Srbiju” na ovim prostorima, koji želite nekakvu “srpsku državu Bosnu i Hercegovinu”. Odlazite odavde! Vi ovde nemate šta da tražite, tim više što od neukoga srpskog naroda pravite budalu, pravite genocidan i etnocidan narod, suprotstavljate ga njegovim komšijama, rođacima. Jer, ovdašnji srpski narod, a tu mislim na njegov razumni deo, ne na nacionalističke provokatore, ludake i krvi žedne kliničke slučajeve, željan je prvenstveno hleba, koga ste mu vi oteli i stavili na svoje bankovne račune kao nekakvi “stranački prvoborci”. Stidite se toga!

Upozorenje Vladimira Srebrova bilo je glas vapijućeg u pustinji, nije bilo nikog da čuje njegov vapaj, srpski politički, vojni i intelektualni komandanti već su sve bili pripremili za klanje i komadanje Bosne. Ubrzo su svoje zlikovačke naume počeli da sprovode u delo. Drugog maja, nakon što je JNA pokušala da zauzme centar Sarajeva i ključne državne institucije, Srebrov se javlja u Dnevnik TV Sarajevo, držeći inspirativan govor:

“Poručujem građanima Sarajeva da više nisu Srbi, Hrvati, Muslimani! Oni su po naciji – branioci! Nas napadaju, žele da nas unište, da nam oduzmu naš grad! To su zločinci! Oni nemaju motiva nijednog, osim da nas opljačkaju! Ovaj trenutak je preokret u istoriji Bosne i Hercegovine, preokret nje kao mlade i nezavisne države. Ovim činom su agresori, a to je JNA, bivša JNA, ekstremno krilo SDS-a, članovi četničkog pokreta i Srpska radikalna stranka, oni su, dakle, ovim činom, ovdje u Sarajevu, sebi iskopali grob! Oni su ovim činom dokazali da su ništarije, da su niko i ništa! Građani Sarajeva, zbijte redove i oborite ove hulje koje su napale grad! Na čelu ovih ljudi koji napadaju nalaze se ratni zločinci, koji će izaći na optuženičku klupu.”

Granate padaju oko nas
Proročke reči, koje su se obistinile tek nekoliko decenija kasnije. Srebrov je ostao u Sarajevu pod opsadom, sa svojim sugrađanima. Na skupu predstavnika sarajevskih Srba ispred Vječne vatre 17. maja 1992. godine Srebrov je govorio: “Ja nisam rođen ovde, ali živim od 1974. godine ovde i smatram ovaj grad svojim. Zato sam ostao u njemu. Ostao sam zato što smatram da su mi sugrađani i Muslimani, i Hrvati, i ostali…”

U istom govoru Srebrov je u ime Srba imenovao agresora na Bosnu i Hercegovinu: “To je, u prvom redu, armija, u drugom redu to je ekstremno krilo SDS-a, sa Radovanom Karadžićem i Glavnim odborom stranke na čelu, treći naš agresor su takozvane četničke i dobrovoljačke jedinice, koje su došle iz Srbije i koje vrše strahovite pokolje pored Drine i po Bosni.”

U Borbi od 11-12. jula Srebrov objavljuje pismo ćerki pod naslovom “Ne zaboravi, malena”. U njemu daje potresnu sliku opsade Sarajeva, a pri kraju teksta možemo pročitati i sledeće redove:

“Malena, naravno, malena si da to shvatiš, da pojmiš šta osećam kao tvoj otac, dok te prekrivam svojim telom na svaki šum ispaljene granate, koja preleće krov zgrade u kojoj stanujemo, ili se rasprskava negde u blizini i silinom svoga udara uništava stakla, stanove, izbezumljava tvoje drugarice vriskovima njihovih majki i očeva. I ti tada najviše plačeš, plačeš mnogo više nego kada si bila rođena.

Granate padaju oko nas, mnogo granata, mnogo metaka, mnogo gelera. Svaki sumrak je sve teži, svaka noć je sve groznija. Svetleći meci ih čine još strašnijim, ali mi još živimo, devojčice moja, živimo sa svojim sugrađanima, kojih je iz dana u dan sve manje, a humki pod prozorima kuća sve više. Naš grad, naše Sarajevo, postaje jedna velika humka slobodi i zvijezdama u njoj i nad nama. To zapamti.

Brutalna tortura u logoru Kula
Drugog septembra Srebrov odlazi na Jahorinu, kako bi sa srpskom stranom pregovarao o prestanku razaranja grada i otvaranju koridora preko Ilidže za dopremanje hrane opkoljenom Sarajevu. Međutim, Karadžićevi poslušnici ga hapse kod Ilidže, zatvaraju, prebijaju, lomeći mu rebra i vilicu, tako da naredna tri meseca nije mogao da hoda bez štaka. Montiraju mu proces i osuđuju ga za izdaju. Bio je smešten u logoru Kula, gde je izložen torturi i prebijanjima. Zatvorenici koji su bili zajedno s njim kasnije su svedočili da su Srebrova četvorica grmalja toliko tukla da je bio na ivici svesti i da je tako polomljen i krvav udarao rukama i skandirao: “Bosna, Bosna, Bosna…”

Na Pale su pristizala brojna pisma sa zahtevom da Srebrov bude oslobođen, ali Karadžić nije hteo za to ni da čuje. Na jednoj konferenciji za štampu krajem septembra 1992. godine Karadžić je, na pitanje o sudbini pesnika Srebrova, odgovorio: “Srebrov nije uhapšen kao pesnik, već kao agitator za srpsku predaju i probijanje fronta, a to se kažnjava u celom svetu.” Pogotovo u svetu kreiranom po staljinističkim i nacističkim matricama.

Predrag Matvejević, u tekstu “Requiem za jednu ljevicu”, piše o Svetozaru Stojanoviću, filozofu koji je postao savetnik Dobrice Ćosića u vreme njegovog predsednikovanja. Matvejević kaže: “Pisao sam iz Pariza Ćosiću i zamolio ga da zatraži od Radovana Karadžića da se oslobodi iz zatvora ‘Kula’ na Ilidži srpski pjesnik Vladimir Srebrov, koji se suprotstavio genocidu nad Muslimanima u Bosni. Nije mi odgovorio ni on, ni njegov “savjetnik”.

Preminuo u 45. godini života
Srebrov je u zatočeništvu proveo čitavih 39 meseci, od toga 13 meseci u izolaciji i samici. Pušten je na slobodu tek 21. oktobra 1995. godine. Po izlasku iz logora Srebrov je izjavio: “Pisali su o meni da sam čovek sa dve rezervne domovine: jedna je Srbija, gde sam rođen, a druga Rusija, gde sam se školovao, te da Bosna i Hercegovina ništa ne predstavlja za mene. Ja tada nikoga nisam hteo ubeđivati u ono što sam osećao. Sada s ponosom mogu kazati, što sam i pokazao, da je Bosna i Hercegovina moja domovina i moja otadžbina. U njoj ću živeti i o njoj pevati.”

Nastavio je da živi u Sarajevu, ali je zatvorska tortura ostavila kobne posledice po njegovo zdravlje. Preminuo je u leto 1999. godine, u 45. godini života.

Danas se Srebrov ne pominje baš često, tone u zaborav, zajedno sa mnogim drugim pojedincima koji su se usprotivili pomahnitalom velikosrpskom zlu. Petko Budiša, čovek koji ga je uhapsio, naziva ga budaletinom i psihijatrijskim slučajem, njegov nadređeni Tomo Kovač šepuri se po srpskim televizijskim studijima, bežeći od ruke pravde, udobno sklonjen u Srbiju, raj za ratne zločince.

O Srebrovu se mogu naći raznoliki komentari. Jedni ga hvale, a drugi mu ne opraštaju nacionalistička ubeđenja iz rane faze i smatraju da njegovo preumljenje nije bilo iskreno. Potonji zaboravljaju da je Srebrov zbog onoga što je govorio i činio platio višegodišnjim zatočeništvom i zlostavljanjem, koji su mu narušili zdravlje i odveli ga u smrt. Da njegova promena nije bila iskrena, mogao je lako da se odrekne svog bosanskog opredeljenja i da izbegne logor i mučenje. Istinska promena ubeđenja prepoznaje se i po tome što čovek ostaje privržen onome u šta veruje, bez obzira na cenu. Za razliku od licemera poput Dobrice Ćosića, koji se odrekao komunizma, ali je zadržao otetu vilu na Dedinju.

Studentski centar Vladimir Srebrov?
Danski pisci Jens-Marten Eriksen i Frederik Stjernfelt posvetili su jedno poglavlje Vladimiru Srebrovu u knjizi Scenografija rata. U poglavlju koje nosi naslov “Zaboravljeni heroj povlačenja”, Eriksen i Stjernfelt pišu da je Srebrov bio jedini čovek koji je, uvidevši kakve zločinačke posledice nacionalistički projekat može da proizvede, “ustao protiv drakonskih posledica nacionalističkog ludila i svoje dane završio slomljen u ćeliji, a obeščašćen”. “Ni Mihailo Marković ,ni Vasilije Krestić, koje smo intervjuisali u ovoj knjizi, nisu se konfrontirali sa ovim zamišljenim posledicama kao što je to učinio Vladimir Srebrov. Ni Milorad Ekmečić”, piše danski dvojac.

Kada se čovek suoči sa mogućim posledicama svojih nacionalističkih uverenja, postoje dva puta. Jedan put vodi u “stanje bez savesti”, kod onih koji su “odgovorni za nepojmljivu čudovišnost zločina”, kao što su pobrojani srpski intelektualci, koji su ostali odani krvavom nacionalističkom projektu, bez obzira na njegove zlikovačke posledice. Drugi put počinje slomom i paralizom i vodi do “odgovorne svesti bez iluzija”. Taj put je izabrao Vladimir Srebrov, heroj odustajanja i povlačenja. Zbog tog puta humanosti i ljudskosti, Srebrov je i danas neomiljen u srpskim intelektualnim krugovima, koji i dalje sanjaju o “velikoj Srbiji”.

Zato bi Bosna i Sarajevo morali da ga pamte, možda i kroz neki institucionalizovani vid sećanja. Kao što pre par godina reče bloger Aldi Halilović: “Gdje ćete boljeg odgovora na paljanski studentski dom ‘Dr. Radovan Karadžić’ od sarajevskog studentskog centra Vladimir Srebrov?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Categories
Ličnosti

Emotivna reakcija sina Zlatnog ljiljana: Ode Čedo, dođe Teo, ali ostaje naša BiH! (VIDEO)

Teo Domuz, inače sin Zlatnog ljiljana Čedomira Domuza koji je poginuo braneći svoju domovinu ispred Armije RBiH, napisao je veoma emotivnu patriotsku poruku na društvenim mrežama komentarišući video na kojem se pojavljuje njegov pokojni otac. 

Podsjećamo, Samra Ćosović-Hajdarević zastupnica SDA u skupštini Kanton Sarajevo je na svom Facebook profilu napisala “Ode Mevludin, dođe Milorad. Ode Selim, dođe Vera. Ode Hajrudin, dođe Vlastimir. Ode Edina, dođe Kristina”.

Korisnici društvenih mreža šokirani su objavom kantonalne zastupnice, a i ovaj post se može okarakterisati kao odgovor na status zastupnice SDA. 

Pokazujući ljubav prema domovini, ponos koji osjeća, hrabrost koju je naslijedio od svog rahmetli oca, prkos i emociju, svoju objavu je posvetio svim Bosancima i Hercegovcima širom svijeta koju domovinu nose u srcu.

“Vidiš bona…
Ode Stojko dođe Čedo
Ode Čedo dođe Teo,
Otići će i Teo dođe Mateo…
Ali ona ostaje, NAŠA i samo naša!
Mi druge nemamo bona…
Osim Bosne a Boga mi i Hercegovine!”, napisao je Teo. 

Zlatni ljiljan Čedomir Domuz heroj s Igmana : Volio je, živio i poginuo za BiH ⚜️⚜️Čedo nek ti je laka zemlja Bosanska ⚜️⚜️HVALA SVIMA KOJI PODIJELE

Posted by Armija RBiH čuva Bosnu i Hercegovinu on Monday, May 27, 2019
Categories
Ličnosti

Lav Nikolajevič Tolstoj | Izdvojeni citati

Ako jeste: koliko glava – toliko umova, onda: koliko je srdaca – toliko je vrsta ljubavi.

Boga je teško spoznati, ali to ne znači da ga nema, nego je to znak Njegove veličanstvenosti, a naše slabosti.

Bojimo se samo onoga što volimo.Često čujemo kako mladost kaže: ne želim da živim razumom drugoga, hoću da razmislim sam. A čemu razmišljati o onome što je poznato. Uzmi ono što je gotovo i idi dalje. U tome je snaga čovječanstva.

Čovjek je kao razlomak, čiji je brojnik ono što on jest, a nazivnik ono što misli o sebi. Što je nazivnik veći, razlomak je manji.

Daj više odmora jeziku nego rukama.

Dobrota odolijeva svemu, a sama je neodoljiva.

Govori samo o onome što ti je jasno, inače šuti.

Jedini način da ljubav čovjeku ne smeta jeste da se oženi.

Kao da su suze bile ono neophodno mazivo bez koga nije mogla da radi mašina međusobnog opštenja kod njih dvojih…

Lična sreća nije moguća izvan društva, kao što život biljke nije moguć ako je istrgnuta iz zemlje i bačena na besplodni pijesak.

Ljudi se dijele u dvije vrste: jedni prvo misle, a zatim govore i rade, drugi prvo govore i rade, a tek zatim misle.

Mozak besposlenog čoveka je omiljeno prebivalište đavolovo.

Ne treba se stidjeti nikakvog posla, pa ni najodvratnijeg; treba se stidjeti samo besposlenog života.

Ne uznemiruj nikad drugoga onim što možeš sam da uradiš.

Nema Boga za onoga ko ne zna da ga nosi u sebi.

Ničega, reklo bi se, osobenog nije bilo u njenoj odjeći i njenoj pozi, ali njemu je bilo tako lako da je prepozna kao ružu među koprivama…

Nikad ne slušajte one koji loše govore o drugima, a dobro o vama.

Ono što je prošlo više ne postoji, ono što će biti još nije došlo. Pa šta onda postoji? Samo ona tačka u kojoj se sastaju prošlo i buduće. Eto, u toj tački je sav naš život.

Plod niče iz sjemena, a djela iz misli.

Prava naslada nije u tome da nađeš istinu, već da je tražiš.

Prava snaga čovjeka nije u nagonima već u nepokolebljivoj, spokojnoj težnji prema dobru koje čovjek određuje u mislima, izražava u riječima, i sprovodi u djelima.

Prestani govoriti onoga trenutka kad primjetiš da se sam uzrujavaš ili da to čini onaj kome govoriš.

Razum me nije ničemu naučio; sve što znam dalo mi je, otkrilo mi je srce.

Rijetko ćeš se pokajati zbog onoga što si prešutio, a veoma često ćeš se pokajati zbog onoga što si kazao, i još češće bi se kajao kada bi znao sve posljedice svojih riječi.

Samo su dva izvora ljudskih poroka: lijenost i praznovjerje, i samo su dva dobročinitelja: rad i um.

Sedam puta prevrni jezik prije nego što počneš da govoriš.

Sva raznolikost, sva divota, sva ljepota života sastoji se od sjene i svjetla.

Sve misli koje imaju velike posljedice su jednostavne.

Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna, nesretna je na svoj način.

Treba da znaš da osim zadovoljstva postoje sreća i mir drugih ljudi.

U šahu, kao u životu, primjećujemo svoje greške tek kada se drugi njima okoriste.

Uzrok mnogih nesreća leži na dnu vinske čaše.

Većina muškaraca traži od svojih žena vrline kojih se oni sami ne pridržavaju.

Vječna ljubav je nemoguća, isto kao što ni svijeća ne može vječito da gori.

Vrijeme je da prestanemo čekati iznenadne darove života, sami treba da stvaramo život.

Zadovoljstva bogataša stvaraju se suzama siromaha.

Zloba ljudska uvijek polazi od nemoći.

Znanje je tek onda znanje kad je stečeno naporom vlastite misli, a ne pamćenjem.

Žena je kamen spoticanja za karijeru jednog čovjeka.

Categories
Ličnosti

Sergej Aleksandrovič Jesenjin | Izdvojeni citati

Gotov sam već. I stupam. Bezbroj je flaša u stroju. Ja zapušače skupljam – da dušu zapušim svoju.

I ja uvijek kad zažmirim kažem: „Samo srce da osjeti draž.“ Život vara, no i on nekada radostima ukrašava laž.

U oluji i buri kraj nedaća svih, uz teške gubitke i tugu kletu, biti prirodan, nasmijan i tih najveća je umetnost na svijetu.

Život vam je varka s toplom čamom. Zato će nas uvijek opčiniti iznova. Jer nam svojom grubom rukom samo piše kobno sudbonosna slova.

Tko je ljubio, taj ne ljubi više.  Izgorjelog nikog ne zapali.

Umrijeti nije ništa novo na ovom svijetu, al’ ni živjeti nije baš najnovije.

Htio bih se ljubiti, htio bih da me neko grli, htio bih nekoga gledati dok spava pored mene.

Često sam odlazio. I okretao se i kažu tada poželiš da se nekad vratiš. I vraćao sam se. I ništa nije bilo isto, ni pejzaži, ni ljudi, ni ja. Shvatio sam ne treba se vraćati, ono što je bilo lijepo neka zauvijek ostane u snovima. Vječno će trajati…

Kad jednom prekineš, ne možeš više bez čvora nastaviti prekinutu nit.

Sjećanje je jedini svjedok da si imao nekoga tko možda i nije bio tvoj.

Za ženu priznajem samo kurvu, poštene neka se ne naljute…

Tko sam? Što sam? Ja sam samo sanjar, čiji pogled gasne u magli i memli…

Categories
Ličnosti

Salvador Dali | Izdvojeni citati

Trgovanje bez reklame je isto što i namigivanje djevojci u mraku.Ti znaš što radiš,ali nitko drugi to ne zna.

Postoji samo jedna razlika između mene i luđaka. Luđak misli da je normalan, a ja znam da sam lud.

Kad neka žena kupuje mušku košulju, onda je zaljubljena.

Ja se ne drogiram. Ja sam droga.

Crtanje je iskrenost umjetnosti jer nema mogućnosti varanja. Ili je dobro ili je loše.

Inteligencija bez ambicije je ptica bez krila.

Nemoj se bojati perfekcije – nikada je nećeš dostići.

Glazba uz večeru uvreda je i kuharu i violinistu.

Raj nije gore,već u srcu čovjeka.

U šestoj godini sam želio postati kuhar. U sedmoj godini Napoleon. Moja ambicija je tako rasla iz godine u godinu sve do sada.

Svako jutro nakon što se probudim iskusim najveće zadovoljstvo – a to je da sam ja .

Razlika između lažnih i pravih sjećanja je poput razlike u draguljima – uvijek se oni lažni čine da su stvarniji i sjajniji.

Nemoj se mučiti biti moderan. Na žalost, to je stvar koju, ma šta činio, ne možeš izbjeći.

Postoje dani kada pomislim da ću umrijeti od predoziranja zadovoljstvom.

Tajna moga utjecaja je uvijek bila u tome da je ostajala tajnom.

Ratovi nisu nikada nikoga povrijedili osim ljudi koji su izginuli.

Prvi čovjek koji je ikada uporedio obraz mlade djevojke sa ružom je pjesnik. Prvi koji je to ponovio je vjerovatno idiot.

Categories
Ličnosti

Branko Mikulić: Čovjek koji je odbio sve pozive da napusti ratno Sarajevo

Iako je mogao, Mikulić, inače rođen u Pograđu kod Gornjeg Vakufa-Uskoplja 1928. godine, odbio je da napusti glavni grad države, koji je 44 mjeseca bilo pod opsadom. Slobodu ponovo nije dočekao.

Sahranjen na sarajevskom groblju Sv. Josipa, u prisustvu čak 2.000 do 2.500 ljudi u gradu pod opsadom.

„U teškim je trenucima pravio državu Bosnu i Hercegovinu, borio se za njenu ravnopravnost u bivšoj federaciji, za materijalni razvitak, za nacionalni identitet Muslimana, ravnopravnost naroda, organizirao Olimpijadu, odbio je sve pozive da napusti ratno Sarajevo, svojim je prisustvom ulijevao povjerenje, vedrinom optimizam; znao sve o teškoj bolesti, i da će umrijeti i htio da to bude ovdje, među svojim“, zapisat će u sarajevskim „Danima“ Hrvoje Ištuk, nekadašnji urednik RTV Sarajevo, Mikulićev zemljak, rodom iz Bugojna.

Ne samo to, Mikulić je, zahvaljujući svojim vezama, širio diljem svijeta istinu o agresiji na BiH. Napisao je tako potresno pismo legendarnom predsjedniku Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK) Juan Antoniju Samaranchu, čovjeku koji je samo osam godina ranije kazao da je Sarajevo organiziralo do tada najbolje Zimske olimpijske igre u historiji.

“Obraćam Vam se povodom spoljne i unutrašnje agresije na domovinu nas Bosanaca i Hercegovaca, međunarodno priznatu, suverenu i nezavisnu državu – Republiku Bosnu i Hercegovinu”, pisao je Mikulić Samaranchu.

Agresija je, pisao je Mikulić, stravično brutalna.

“Ubijaju se i ranjavaju nevini ljudi, žene i djeca. Preko 250.000 ljudi, najvećim dijelom starih osoba, žena i djece napustilo je svoje domove i pobjeglo ispred prijetećih opasnosti. Uništavaju se privatna, društvena i državna imovina, spomenici naše prošlosti, kulturna dobra, škole, bolnice, vjerski objekti, privredna preduzeća i infrastruktura. Blokiraju se i izlažu opasnostima čak i ustanove za retardiranu i slijepu djecu… Bosna i Hercegovina i njen glavni grad Sarajevo u potpunoj su u blokadi. Prijete glad i epidemije”, naglasio je Mikulić.

Između ostalog, napisao je i da “rješenje za krizu mogu naći samo građani i narodi Bosne i Hercegovine”.

“Oni nisu bili, niti su sada u međusobnoj svađi”, istakao je Mikulić, poručujući Samaranchu da bi bio “tužan da vidi Sarajevo”.

Mikulić veličinu svoje ličnosti nije potvrdio samo u najteže vrijeme tokom agresije. Bio veliki čovjek i kada je bio na vrhuncu moći.

Svjedoči to i njegova uloga u borbi za nacinalnu emancipaciju muslimanskog naroda, kojem će 90-tih biti vraćeno i njegovo nacionalno ime. Uz Džemala Bijedića, neka zapamte i nove generacije Bošnjaka, Mikulić će odigrati jednu od najvažnijih uloga u tom historijskom procesu.

Hrvoje Ištuk o tome ovako piše:

„Pod konac 1970. godine, u jeku priprema za popis stanovništva u Jugoslaviji, grupa bivših ali neuništivih i uvijek aktuelnih be-ha političara, među njima i dvojica Muslimana, požalila se Titu na stajalište koje treba i de iure verificirati muslimanski nacionalni status. Kao, Mikulić i Bijedić su to isforsirali, a muslimani su, zna se, Srbi, Crnogorci, ima ih i Hrvata, Jugoslovena. Mikulić je pozvan kod Tita, kamo se za svaki razgovor valjalo seriozno pripraviti“, navodi Ištuk.

Mikulić je bio spreman i odlučan.

„Tokom razgovora Mikuliću je jedan od argumenata-ilustracija bila i istina da je i sam Tito u vlastoručno pisanim tekstovima za vrijeme rata imenicu Musliman pisao velikim slovom “M”. Kad se došlo do toga, Tito ga je prekinuo riječima: “Čujte, Branko, nisam vas pozvao da mi objašnjavate nešto što odavno znam, već da vam kažem da su mi to M uvijek križali intelektualci, mahom Bosanci (spomenuta imena su mi poznata, n.a.), da o tome vodite računa, jer bez takvog M nema države Bosne i Hercegovine”, naglasio je Ištuk.

Gornjovakufljanin Branko Mikulić je tokom Drugog svjetskog rata, zajedno sa ocem Jurom, otišao u partizane još kao dječak. Bio je po struci ekonomista, a po opredjeljenju politički radnik. Nakon 1945. godine obavljao je niz istaknutih funkcija u BiH i Jugoslaviji, te bio istaknuti član Saveza komunista Jugoslavije.

Izvor: Radiosarajevo.ba

Categories
Ličnosti

Prepiska i zanimljiv odnos Husein kapetana Gradaščevića i kneza Miloša

Još prije no se Husein obratio arzuhalom na velikog vezira, došlo je između njega i kneza Miloša do interesantne prepiske, koja nam daje jasnu sliku o ovoj dvojici susjeda, a iznio ju je dr. Gavrilović u trećoj knjizi svoga djela ‘Miloš Obrenović’.

Knez Srbije pazio je budnim oko, što se zbiva preko Drine, bio je dobro upućen u razdor plemstva, a i sam je intrigirao, koliko je više mogao.

Nakon bitke na Kosovu poslao je Knez Miloš 50.000 groša Huseinu na peškeš, da ga tako obveže i obećao mu poslati još toliko, kad u Ušćup (Skoplje) dođe. Već u studenom vidio je Miloš, da je Gradaščevićeva stvar propala, pa da mu ne propadne i gornja svota, pisao je Fidahiću u Zvornik, kad je ovaj zatražio danak od Jadra i Radjevine, 29. studenoh (po st.), da je još ljetos na ime toga danka poslao gornju svotu Gradaščeviću kao seraskeru cijele Bosne i uputio ga, da se o tome izvijesti kod samog Gradaščevića, što ovaj i učini.

On (Miloš) veli i govori da sablju ima, on je jošt nije počeo ni kovati, a kamo li da je ima, a meni nije potrebno ništa, no samo dosta sablju naoštriti, pa tako u Boga se uzdam i njemu se dobro molim, kad mu ja preko Drine vode pređem i na Šabačko polje s Bošnjacima dođem, još će mi i više peškeša davati i dati, a za mali kusur poreza ondašnjeg naroda hoće mi dževap dati, a kada u Ćupriju palanku dođem, onda ćemo se ne samo za godišnji no i za više zaostavši kusur poreza nakusurivati i naplaćivati s njime, sve što je od naroda ondašnjeg zulumom oduzeo i narod onaj u liko opsao od njega ću uzeti i narodu na volju učiniti.

‘Husein je odgovorio 16. XII. iz Travnika Mahmud paši, ali je pismo bilo zapravo na adresu Miloševu, kome ga je ovaj i poslao. Husein je tvrdio, da mu je Miloš zaista poslao na Kosovo 50.000 groša, ali ne u ime poreza Jadrana i Radjevice već ‘na peškeš’ i ‘sebečanjima svojim jošti više šilat za one moje postupke’. Miloš se vara pisao je Husein dalje, ako se nada da će Jadar i Radjevinu otcijepiti od Bosne:

Miloš je bio veoma razdražen i znajući za komunike, kojim je Gradaščević oglašen za buntovnika i uzurpatora, odgovorio je na gornje pismo izravno Huseinu 4. I. 1832.

Dosad mu nije, piše Miloš odgovarao na pisma, koja su mu dostavljena, jer se nadao, da će se ‘danas sutra opametiti i bolje s komšijama živiti’, ali kad je dobio ovo pismo od Mahmud paše, riješio se da mu odgovori.

Odbija da mu je na peškeš poslao 50.000 groša, on to i većim i silnijim ne čini, a kamo li jednom Huseinu; novac je poslat na ime jadranskog i radjevskog poreza; što pak on tvrdi da Jadra i Radjevine i dio pazarske nahije neće dati Srbiji to je ‘nadimanje’ :

Što je sam Bog vodama i gorama ograničio, što je nekad Serbiji pripadalo, i što je premilostivi car naš njoj opet hoće da prisajedini, to niti ti Husein kapetanu, niti Bosna ne možete zaustaviti.’

‘Kažeš da još nisam ni počeo sablju kovati, a kamo li da ju imam. I to ti je smešno! Onaj koji mi je knjaževsku hervaniju i carski fes, sad godina dana, poslao, onaj mi je i sablju dao, meni nije nužno ni kovati je, no tebi treba tražiti ju, koji je nisi od cara polučio, već si se na cara digao, i carske zapovijesti ne primaš’.

Pretiš da ćeš iskati račun od mene kada preko Drine pređeš i u Ćupriju dođeš. Ja te za to ne molim da ne činiš. Čik i sutra odma pređi! Sablja ti tvoja ne može ništa pomoći protiv same Serbije a kamo li i protiv Serbije i protiv carske vojske…

Svi smo se bojali skadarskog vezira i sam sultan bojao ga se, pak eno i njega ugasi se, i eno gdi se šeta po Carigradu, i car ga uhvatio za perčin i vuče tamo amo

Isto tako energično piše Miloš sarajevskim agama protiv Huseina koji se ‘uzneo… kao raspušćano derište za ugursuzima , pak misli da je postao vladalac nad celim svetom…’ i drži ‘da se može boriti samim stihijama vozdušnim’. Miloš je energično preporučivao Sarajlijama da odustanu od Huseina, izjavljujući da je gotov da učini sultanu svaku pomoć protiv ove ‘budale’.

Najzad Miloš završuje da neće da ima posla s njim, za njega beratliju je nepristojno da pregovara i opći carevim buntovnikom, koji se bunom dočepao bosanskog vezirstva, i koji će kao buntovnik i proći. Mahmud paša trikalski naimenovan je za vezira u Bosni: ‘on je vezir bosanski, Husein kapetana Gradaščevića nema u defteru vezira’.

Ali paša Fidahić mnogo je polao na dobre odnose sa Srbijom, jer je dobro znao šta vrijedi samo njena neutralnost u borbi koja će se započeti. Ova raspra između Husein kapetana i Miloša bila mu je vrlo neprijatna i htio je na svaki način da ih zbliži. U toj namjeri obraćao se i Huseinu i Milošu, ali uzalud. Husein je ostao pri svome da je Miloš ‘lagao’.

Huseinovo pismo bilo je zaista puno ponosa i dubokoga uvjerenja u pravednost njegova preduzeća. On se uzda samo u Boga i u ‘svoga lijepoga sveca Muhameda’ i nikoga se ne plaši: ‘ ono lani, veli on, kada smo bili s Božijom pomoć na Kosovu, ti muhur sajbija (veliki vezir) isti je oni bio, imali su svu Rumeliju i Anadoliju, do Ćabe, pak da nas nije Bog očuvao svojom milošću, bi nas sviju popili kao jedan filđan vode’.

Tako će biti uzda se Husein i unapredak. Ako pak Mioš želi živeti u ljubavi s njim, to je lako, neka samo digne ruku i oko s onoga što je njegovo, Huseinovo t. j. s Jadra i Radjevine.

Izvor: Husein kapetan Gradaščević Zmaj od Bosne – Hamdija Kreševljaković