Categories
Ličnosti

Husein-kapetan i Ali-paša Fidahić: Kroz krvavu borbu do iskrenog i vječnog prijateljstva

Svi bosanski veziri, koji god su dolazili u Bosnu za carske namjesnike, gledali su da pridobiju koga od kljenovića bosanskih bilo titulama bilo položajem. Tako 1829. godine postavi sultan Ali-pašu Fidahića iz Travnika za pašu Srebreničkog.

On krenu u Srebrenicu da je zauzme, ali ga Srebreničani ne primiše, jer je išao u ime cara, koga Bosna zvaše “đaur-sultanom”. Srebrenicu je prije njega zauzeo neki Memić-aga. Memić-aga vrlo je brzo i lako zadobio za sebe muslimane i hrišćane, ove naoružao i odlučio da s oružjem u ruci odupre Ali-paši Fidahiću. Videći Fidahić da ga ne može istjerati iz grada, poče se spremati da se vrati natrag u Zvornik. Kada se vrati u Zvornik, na svoje veliko čudo, nađe sve kapije zatvorene. Dok se on bavio pod Srebrenicom, u Zvorniku se njegov rođak Mahmud-paša proglasio za gospodara Zvornika. Ali-paša naumi silom prodrijeti u grad. Na sreću njegovu u varoši je bilo dosta njegovih prijatelja i pomoću njihovom on uđe u grad.

Otvori se krvava borba po ulicama, čaršiji i oko kuća. Ovaj put Fidahić bi sigurno održao pobjedu, kako bijaše velik junak, da nije njegov protivnik našao sebi saveznika u Husein-kapetanu iz Gradačca. Protiv ove dvojice nije se moglo boriti, obojicu nije mogao savladati, jer je Husein-kapetan došao u pomoć Mahmud-paši u najzgodniji momenat sa odabranom vojskom.

Otvori se ponovo borba u samoj varoši. Ali-paša je bio preslab protiv dvojice poznatih i istaknutih junaka. Zatvori se u jednu kuću. Tu se borio i branio samo sa dva-tri momka. Uz njega bilo je njegovo najveće blago: trogodišnji sin mu i arapski konj. Borba je bila krvava, sav gornji boj kuće bio je razrušen kuršumima iz pušaka, kuća je bila srušena do polovine. Opasnost je velika prijetila da se kuća ne zapali i ne sruši na Ali-pašu.

Veličanstveno je bilo Ali-pašino ponašanje u tome trenutku. On dade svoga sina jednome momku u naručje i posla ga svome neprijatelju Mahmud-paši sa porukom: “Nosi ga mome neprijatelju Mahmudu, neka sa njim čini šta mu je volja”. Mahmud-paša primi malo dijete i držao ga je i čuvao kao svoje rođeno.

Zatim se Fidahić preda Huseinu, a ovaj ga sa sobom odvede u Gradačac. Od ovog doba imamo pred sobom dvije istaknute historijske ličnosti: Huseina kao pobjedioca i Ali-pašu kao zarobljenika. Junaštvo i velikodušno ponašanje prvoga oplemenilo je dušu drugoga i oni poslije kratkoga vremena postadoše najbolji i nerazdvojni prijatelji i drugovi. I zaista u svim potonjim poslovima Husein-kapetan nije imao vjernijeg ni junačnijeg druga od Ali-paše Fidahića koji je ostao uz njega do zadnjih momenata kasnije Huseinove historijske borbe i sudbine koju je prošao.

Izvor: Slavko Kaluđerić, “Husein-kapetan Gradaščević”

Categories
Ličnosti

REJHAN DEMIRDŽIĆ: Borba protiv zaborava na našeg glumačkog velikana

Iako se vjeruje da iza glumaca ne ostaje ništa, za razliku od projektiranih građevina arhitekata, napisanih književnih djela pisaca, ukomponiranih muzičkih nota kompozitora, “gospodin glumac”, kako su ga sugrađani prozvali, Rejhan Demirdžić u naslijeđe svom gradu ostavio je mnogo toga. Ostavio mu je tradiciju, kulturu, umjetnost. Ostavio mu je identitet

“Umjetnik mora dio sebe pokloniti svom pozivu – dio svog privatnog života i emocija. Za sebe mogu slobodno reći da sam pola svog života, svoje ličnosti, individualnosti, poklonio teatru. Zbog toga mi nikad nije bilo žao i, kad bih bio u prilici da opet biram, izabrao bih glumu”, rekao je svojevremeno Rejhan Demirdžić. I zaista, skoro četiri decenije svog života Demirdžić je posvetio glumačkom pozivu, promijenivši zauvijek status i značaj ovog umjetničkog izraza u našem društvu. Ostvarujući brojne uloge u teatru, na filmu, televiziji i radiju, Demirdžić je prezentirao ne samo svu raznovrsnost svog talenta već i beskrajnu moć glumačke umjetnosti.

Također, Demirdžić je jedan od prvih bosanskohercegovačkih glumaca koji je glumu približio narodu, a dodajući veliku dozu intelektualnosti i gospodske otmjenosti u pristupu scenskoj umjetnosti, istovremeno je publiku i gledaoce i obrazovao i zabavljao. Ostat će upamćen i kao umjetnik koji se nije odricao svog nacionalnog bošnjačkog identiteta, već je on postao i ostao neodvojiv dio njegove glumačke interpretacije, njegovog “ćeifa”, prepoznatljiv u govoru, kulturi ophođenja i fizičkim gestama.

DJEČAK KOJI JE SANJAO TEATAR

Kao sin begovice i age, Rejhan Demirdžić rodio se 2. januara 1927. godine u Sarajevu, u kojem je i preminuo 22. augusta 1988. Još je kao dječak sanjao pozorište, scenu, te se na sve načine pokušavao približiti ostarjelim daskama koje su Rejhanu značile više od života. U pozorište je ulazio kroz prozore i provlačio se kroz podrume samo da bi prisustvovao predstavama. Uprkos protivljenju šire porodice, poslušao je svoju majku koja mu je govorila da “ide za onim što ga vuče”, te je naposljetku postao glumac.

Prvu ulogu ostvario je u dječačkim kratkim pantalonama tokom ratne 1943. godine, u predstavi Lako je muškarcimarežiserke Lidije Mansvjetove, koja je tada vodila privatni glumački studio. Uskoro je zaigrao u predstavi Mirandolina Karla Goldonija sarajevskog Narodnog pozorišta, a nakon završetka Drugog svjetskog rata, odlazi iz Sarajeva te ostvaruje brojne pozorišne uloge kao stalni član pozorišta u Šapcu, Titovom Užicu, Nišu i Beogradu.

Poslije godina “traganja” i izučavanja “glumačkog zanata”, nostalgija prema rodnom gradu “vraća” Demirdžića u Sarajevo, gdje, zahvaljujući glumcu i režiseru Vasi Kosiću, dobiva angažman u Narodnom pozorištu. Ipak, raznolikost Demirdžićevog glumačkog izraza neće ovog prvaka Drame Narodnog pozorišta Sarajevo vezati za samu jednu teatarsku scenu, već će on sarađivati i s tzv. humorističkom scenom, a naposljetku će s Jurislavom Korenićem osnovati i Malo pozorište, odnosno današnji Kamerni teatar 55.

Ostvarujući uloge u predstavama Mladost pred sudom, Pobuna na Kejnu, Dantonova smrt na “maloj” sceni, te utjelovljujući likove u Sofoklovom Caru Edipu, Gogoljevim Mrtvim dušama, Molijerovim Učenim ženama, Shakespeareovoj Bogojavljenskoj noći, Držićevom Dundi Maroju, Čehovljevom Ivanovu, Demirdžić će se izdvojiti kao glumac nadasve raznolike palete glumačkih interpretacija s izrazitim mogućnostima transformacije i karakterizacije.

Za svoj nemjerljivi doprinos razvoju scenske umjetnosti u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, te za spomenute uloge koje su tada činile osnovu bh. teatarskog života, Demirdžića će rodni grad nagraditi Šestoaprilskom nagradom. Prilikom obilježavanja 30. godišnjice njegovog umjetničkog rata, Demirdžić ostvaruje naslovnu ulogu u Čehovljevom Ivanovu režisera Josipa Lešića, te dobija Dvadesetsedmojulsku nagradu SRBiH za umjetnički rad.

ZABORAVLJENI “KARAĐOZ”

Istovremeno će ostvarivati i veoma zapažene uloge u filmovima, a posebno će ostati upamćene one u filmskim ostvarenjima: Glineni golub (1966) Tome Janjića, Diverzanti (1967) Hajrudina Šibe Krvavca, Neka daleka svjetlost (1969) Josipa Lešića, Derviš i smrt (1974) Zdravka Velimirovića, Atentat u Sarajevu (1975) Veljka Bulajića, Miris dunja (1982) Mirze Idrizovića, s kojima će nastavljati oblikovati glumačku stijenu šarolikih boja, raznovrsnih materijala i oblika. Ipak, široj gledalačkoj masi posebno će ostati upamćen po ulozi Husametin-bega u kultnoj seriji Karađoz, emitiranoj na Televiziji Sarajevo. Riječ je o serijalu nastalom kao konačni rezultat svojevrsnog umjetničkog projekta pozorišta “Karađoz”, a koji su na osnovu forme “teatra sjena” u Svrzinoj kući u Sarajevu 1968. godine osmislili i pokrenuli Rejhan Demirdžić i Jurislav Korenić.

Bila je to serija koja je, za razliku od tadašnjih TV ostvarenja sa savremenom tematikom, gledaoce vraćala u orijentalno doba s tradicionalnom narodnom nošnjom, arhaičnim jezikom i bosanskim begom kao glavnim protagonistom. Proslavivši i nove glumačke nade, Aleksandra Mičića kao slugu Fistika te Zijaha Sokolovića u ulozi smotanog begovog sina, serijal Karađoz je, kao nadasve duhovito i originalno ostvarenje s elementima bajke, fantastike, komedije del arte i lutkarstva za tadašnju jugoslavensku publiku naviknutu na idealizirane partizanske filmove zasigurno predstavljao svojevrsno osvježenje.

Iako već apsolutno zaboravljen od bosanskohercegovačkih javnih emitera, ovaj je serijal povodom 30. godine od smrti Rejhana Demirdžića barem djelomično ponovno zaživio na sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu, u predstavi Fistik ili San o suncu, mjesecu i još nekim sitnicama dramatičara Almira Imširevića i režisera Admira Glamočaka.

Karađoz se tako vratio u svoj prvobitni oblik, teatarsku predstavu, a salom Narodnog pozorišta ponovno su odjekivali glas Rejhana Demirdžića, njegovo slovo “h” upotpunjeno prepoznatljivim dramskim pauzama, poneko “sikter” i “ugursuze” sa specifičnom mimikom te sveopći i nezaustavljivi smijeh publike.

“NAĐEMO SE KOD MOME I UZEIRA”

Pored uloga u TV serijalima Odbornici (1975), Porobdžije (1977), Tale (1979) i Kože (1982), Demirdžićev glumački talent svoj kanal za izražavanje pronašao je i na radiju, u popularnoj zabavno-humorističkoj emisiji Cik-cak tadašnjeg Radija Sarajevo. Centralni likovi programa bili su Momo i Uzeir, kojima su glasove “posudili” dvojica najboljih prijatelja, glumaca i Sarajlija: Rudolf Rudi Alvađ i Rejhan Demirdžić, koji su preminuli u istoj godini u razmaku od samo jednog mjeseca.

Bila je to emisija u kojoj su dvojica staraca, jedan pravoslavne, drugi muslimanske vjeroispovijesti, na narodnom, arhaičnom jeziku uz zvuke saza “analizirali” svakodnevne i potpuno banalne pojave. Na koncu su Momo i Uzeri postali mitski likovi jednog vremena i simboli grada koji je slavio i dalje slavi kulturnu raznolikost i nacionalnu ravnopravnost. Upravo su po njima neformalno nazvani sarajevski UNIS-ovi tornjevi-blizanci na Marijin-Dvoru, za koje se nikad nije saznalo koji je Momo, a koji Uzeir, ali je u društveni život Sarajeva zauvijek ostala “urezana” rečenica: “Nađemo se kod Mome i Uzeira!”

Iako se vjeruje da iza glumaca ne ostaje ništa, za razliku od projektiranih građevina arhitekata, napisanih književnih djela pisaca, ukomponiranih muzičkih nota kompozitora, “gospodin glumac”, kako su ga sugrađani prozvali, Rejhan Demirdžić u naslijeđe svom gradu ostavio je mnogo toga. Ostavio mu je tradiciju, kulturu, umjetnost. Ostavio mu je identitet.

Categories
Ličnosti

Husein Husaga Čišić: “Mi Bosanci nijesmo ničija prćija”

Naša je želja da pod svoj bajrak okupimo sve zdrave elemente naše uže domovine BiH koji ovu ispaćenu i orobljenu zemlju vole sinovskom ljubavlju. Ako se već ne nadje razumijevanja za naše opravdane zahtjeve, u krugu onih,koji sada imaju vlast u svojim rukama, pitanje bosanske samostalnosti ostaće zanas otvoreno sve dotle dok svojoj Otadžbini čast ne povratimo.”

Husein Husaga Čišić jedan je od najistaknutijih bosanskohercegovačkih političara i intelektualaca koji je dao izuzetno značajan doprinos očuvanju i jačanju državnog identiteta Bosne i Hercegovine.

Husaga Čišić je rođen 15. decembra 1878. godine u Mostaru (15. 12. 1878. ‒ 30. 8. 1956.), gdje je proveo i najveći dio svog života. Izuzetnu pažnju je pridavao ličnom obrazovanju. Prilazi Pokretu za vjersko prosvjetnu-autonomiju Bošnjaka u vrijeme Austro-Ugarske vlasti, kojeg je pokrenuo ali-efendija Džabić. Zajedno s prijateljima je pokrenuo list «Musavat» gdje se ističe izuzetno oštrim člancima protiv austrougarskih vlasti. Formirao je i stranku, Muslimansko demokratsku organizaciju.

Zbog svog pisanja je bivao hapšen, pritvaran, a potom u tri navrata interniran na Bivolje Brdo kod Čapljine, u Bihać, te Arad. Tokom Prvog svjetskog rata je bio mobilisan u kažnjeničku jedinicu ‘Đera’, a potom u IV bosanskohercegovačku regimentu sa kojom je ratovao u Italiji gdje je ranjen. Bio je predsjedavajući Gradskog vijeća Mostara, pa predsjednik Općine Mostar, predsjednik Vakufsko-meafirskog sabora Muslimana u Sarajevu, senator u Kraljevini Jugoslaviji, te član III zasjedanja AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a

MI SMO BOSANCI A NE BRACA MUSLIMANI!

Kao PREDSJEDNIK VAKUFSKOG SABORA ZA BOSNU I HERCEGOVINU – O AUTONOMIJI BOSNE, pisao je 1939.:

Odgovor Ministru bez lisnice g. dr. Bariši Smoljanu
Mostar, dne. 19. novembra (1939).

…Južnih Slavena, naime državne tvorevine Krešimirovića i Zvonimirovića, kao i Nemanjića, Mrnjavčevića, Hrebljanovića, Brankovića i tutikvanti, te da je i pod dugotrajnom osmanlijskom vladavinom uvijek živila posebnim životom kao posebna dugotrajna administrativna jedinica.
– Ona je kao takva uljegla i u sklop ujedinjenih zemalja Kraljevine Jugoslavije, a to naši prijatelji i s desna i s lijeva ne smiju smetnuti s uma.

Mi Bosanci nijesmo ničija prćija i nikome nećemo priznati pravo da nas cijepa i dariva kao tegleću marvu.

Ali još jednom imam da primjetim da izvode našeg uvaženog g. Ministra bez lisnice, a to je da ni malo od nas nije poželjno da nas u pitanjima ove vrste nazivaju braćom muslimanima, jer to ovdje ne želimo da budemo.

Mi ćemo ubuduće nastupati kao takovi samo u vjersko prosvjetnim pitanjima, a ovdje smo samo Bosanci i ništa drugo.

Naša je želja da pod svoj bajrak okupimo sve zdrave elemente naše uže domovine BiHkoji ovu ispaćenu i orobljenu zemlju vole sinovskom ljubavlju. Ako se već ne nadje razumijevanja za naše opravdane zahtjeve, u krugu onih,koji sada imaju vlast u svojim rukama, pitanje bosanske samostalnosti ostaće zanas otvoreno sve dotle dok svojoj Otadžbini čast ne povratimo.

(Dio pisma koji jasno ukazuje da je Bosna uvjek imala ljude koji su vidjela cijelu istinu i one koji nisu kao neki danas pristajali da se kao narod odredjuju isključivo kroz vjeru)

Jedini poslanik koji je 1946. godine glasao protiv Ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije

U taj vakat veoma moćni Milovan Đilas je muslimane definirao kao “etničku grupu” te ih izostavio s popisa jugoslovenskih naroda. Đilasov plan bio je zasnovan na sovjetskom modelu o pet nacionalnih republika za pet naroda. Bosna je po Đilasu trebala biti posebna jedinica, kao neki corpus separatum, ali ne republika, već samo autonomna pokrajina. Tada je došlo do natezanja između srpskih delegate koji su sve činili da se cijela BiH pripoji Srbiji i bosanskohercegovačkih delegate koji su tražili ravnopravan status BiH s ostalim republikama. Napokon je napravljen kompromis prema kojem će BiH imati republički status, ali je rečeno da je ta republika nastanjena ”dijelovima srpskog i hrvatskog naroda , kao i bosanskohercegovačkim muslimanima”.

Jedini, ama baš jedini, koji se na Ustavotvornoj skupštini Jugoslavije usprotivio ovakvom stavu bio je Husaga Čišić. On je na Trećem zasjedanju AVNOJ-a održanom od 7. do 10. avgusta 1945 u Beogradu podnio amandman na novi Ustav Jugoslavije i jasno istupio protiv negiranja prava muslimanskog naroda i BiH kao republike. Naime, iako je Bosna i Hercegovina po tadašnjem Ustavu ušla kao ravnopravna republika u sastav jugoslavenske federacije, Husaga se oštro protivio tome što na grbu nove države pored postojećih pet nije unesena i šesta buktinja koja bi označavala Bosance kao šestu jugoslavensku naciju, pored Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonac i Crnogoraca.

Kako na tadašnjoj sjednici njegov prijedlog nije usvojen, Čišić je prigovorio Predsjedništvu Ustavotvorne skupštine i bio jedini poslanik koji je 1946. godine glasao protiv Ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije. U dopisu Predsjedništvu Ustavotvorne skupštine od 18. januara 1946. godine Čišić je sasvim jasno istakao nepravdu koja je nanešena Bošnjacima, jer je po tadašnjem ustavu, Bosna i Hercegovina zasnovana na ravnopravnosti Hrvata i Srba, a bez spominjanja Bošnjaka kao konstitutivnog naroda.

Husaga Čišić je već tada ukazao na srpski nacionalizam te se otvoreno sukobio s Milovanom Đilasom. O kakvoj se ljudskoj veličini radi govori i činjenica da su bili bezuspješni svi pokušaji da se Husein Husaga Čišić vrbuje i prikloni bilo kojoj struji koja bi dovela do toga da se njegovo mišljenje promjeni. Naprimjer, Džaferbeg Kulenović, koji je u Pavelićevoj vladi bio „čovjek za muslimanska pitanja“, pokušao ga je pridobiti ali ga je Husaga strašno izružio, nalijepio i bukvalno istjerao iz svoje kuće, ne prihvativši njegove stavove.

Tako nešto napraviti u doba ustaške strahovlade mogao je samo zaista izuzuzetno hrabar čovjek koji se nije bojao za svoje principe i glavu zijaniti. Također, general Ambrosi ga je uzalud 1942. godine pokušao prikloniti na stranu italijanskog fašizma. Bez uspjeha! I general je nalijepljen i istjeran! Svim udarima, strujama i pokušajima Husein Husaga Čišić se oštro i hrabro suprotstavljao. Imao je svoj stav koji niko nije mogao slomiti. Veliki značaj Husaga Čišić je imao u svoje vrijeme, ali ideje za koje se on tada zalagao jako se reflektiraju i na današnju zbilju

Categories
Ličnosti

Naš pjesnik pod tuđim nebom: Veliki vezir Ahmed-paša Hercegović

Sudbonosne 1463. godine, kad je vijest o osmanskom osvajanju prijestolnice bosanskog kraljevstva odjeknula izvan granica Bosne, naročito u vladajućim krugovima Ugarske, poraženi Herceg Stjepan Kosača šalje na osmanski dvor svog sina, tad sedmogodišnjeg Stjepana (budućeg Ahmeda), kao zalog odanosti novom vladaru i garanciju od daljeg pustošenja njegovih zemalja

Tad niko nije ni slutio da će Stjepan, mladić bosanskih korijena koji je djetinjstvo proživljavao u sjeni ratova koje je njegov otac vodio protiv svojih političkih protivnika, zapravo izrasti u vrsnog, obrazovanog i velikog osmanskog vojskovođu.

Glorificirajući osmanska osvajanja Balkana te unoseći u svoja bilježenja mnogo emocija i predaja, Evlija Čelebija donosi nekoliko zanimljivih podataka vezanih za sudbinu dječaka Stjepana. Naime, Čelebija bilježi da je sultan Mehmed Fatih opsjedao utvrdu Blagaj, to “središte hercegovačkog kralja bosanskih zemalja”, i da je Herceg Stjepanov istoimeni sin, budući Ahmed, uz pomoć konopca napustio dvor i pred sultanom primio islam. Tom prilikom je, veli Čelebija, osvajaču dao važne informacije koje su pomogle osmanskoj vojsci u osvajanju tvrđave. Kao nagradu za pomoć, Herceg Stjepanov sin je nagrađen sandžakom koji mu je dat na upravu. Pod njegovim zapovjedništvom osvojeno je 76 tvrđava koje su bile u posjedu njegovog oca, nakon čega je imenovan velikim vezirom.

Prema nekim autorima, Ahmed-paša je rođen 1456, a prema drugima 1459. godine u Herceg-Novom (Kastel Nuovo). Njegova majka bila je kneginja Barbara Bavarska. U prijestolnicu Osmanske imperije stigao je 1463. godine kad je imao samo sedam godina. Nakon dolaska u Istanbul prihvatio je islam za svoju vjeru, a za sebe novo ime – Ahmed. Nakon što je njegov otac umro 1466. godine, on ostaje na dvoru Visoke porte obrazujući se kod najboljih učitelja. Osim što je ostao privržen maternjem jeziku, Ahmed je vrlo brzo savladao osnove arapskog i perzijskog.

Međutim, njegovi interesi se nisu ograničavali samo na stjecanje znanja o novom jeziku i arapskom pismu, pa je vrlo rano pokazao sklonost poeziji, izučavajući osnove orijentalno-islamske metrike. Iako je Ahmed-paša u historiji mnogo poznatiji kao veliki osmanski vojskovođa porijeklom iz Bosne, on je, osim svoje neosporno velike uloge u Osmanskom carstvu, bio i jedan od prvih bošnjačkih divanskih pjesnika na orijentalnim jezicima. Da se tradicija pjesništva njegovala u porodici Hercegovića najbolje dokazuje činjenica da je Ahmed-pašin sin, Ali-beg Širi (Lavlji) Hercegović, koji je uzet u poseban odjel harem-i hass kod sultana Selima, izrastao u velikog pjesnika osmanskog dvora.

Duboko svjestan svog plemićkog porijekla, ispunjen uspomenama na zemlju koju je još kao dječak napustio, Ahmed-paša i njegova djeca s ponosom su nosili prezime Hercegović (tur. Hersekzade). Bio je miljenik sultana Mehmeda II Fatiha, što je, kako se to kasnije pokazalo, omogućavalo visoke položaje i njegovim sunarodnjacima u Carstvu. Koliko je brzo napredovao u sultanovoj službi, najbolje pokazuje podatak da se već 1478. godine u osmanskim dokumentima spominje u zvanju miralema (čuvar sultanove zastave i šatora), učestvujući na strani sultana u vojnom pohodu na Skadar.

Kako je u osmanskoj upravi bila praksa da se istaknutiji činovnici imenuju na položaje namjesnika, tako je Ahmed-paša postavljen za upravitelja sandžaka u okrugu Hamidije, da bi nakon smrti Mehmeda Fatiha 1481. godine službu nastavio u sandžaku Hudavendigar. Zbog svojih zasluga u vojnim pohodima, ali i zbog svojih karakternih osobina kojima se isticao u sultanovom bliskom okruženju, našao se u milosti Mehmedovog nasljednika, Bajazita II. Zahvaljujući tome imenovan je na položaj beglerbega (upravitelja) Anadolije. Naklonost koju je Bajazid II imao prema Ahmed-paši donijela mu je 1484. godine pobjedu veću od svih – osvojio je srce sultanije Hundi hatun, prelijepe kćeri moćnog padišaha, postavši zetom osmanske dinastije. Cijeli dvor svjedočio je njegovoj blistavoj karijeri, njegovo slavno ime se najednom pročulo cijelim svijetom.

Veliki vezir Carstva

Za svoga života Ahmed-paša je ponosno služio osmanskoj dinastiji za vrijeme vladavine trojice sultana – Mehmeda Fatiha, Bajazita II, čiji je bio i zet, i Selima. U zvanju velikog vezira imenovan je pet puta – prvi put 8. marta 1497, kad mijenja Daut-pašu do 8. marta 1498. godine, zatim, na taj položaj drugi put dolazi 1503. i ostaje do 7. septembra 1506. godine. Na položaj velikog vezira Carstva imenovan je treći put od 1511. do 1512. godine, četvrti put 18. decembra 1514, i posljednji, peti put, od 4. marta 1515. do 25. aprila 1516. godine. U periodu od 1506. do 1511. godine, kad nije bio na položaju velikog vezira, bio je na funkciji zapovjednika osmanske flote (kapudan-i derya). U tom zvanju je predvodio osmansku flotu prilikom osvajanja Midilije, kao zapovjednik 300 ratnih lađa.

Kao član carskog divana bZa vrijeme svojih vezirovanja Ahmed-paša je predvodio osmansku vojsku u mnogim bitkama na Balkanu, u Anadoliji, Siriji, Nahčevanu i mnogim drugim ratovima koji su Osmanskom carstvu donijeli značajno teritorijalno proširenje. U vrijeme boja na Čaldiranu, Ahmed-paša je u svojstvu velikog vezira, boreći se rame uz rame sa sultanom Selimom, komandirao jednim dijelom kapu-kulu konjice i janjičara koji su jurišali prema vojsci šaha Ismailaio je sudionik svih značajnijih rasprava, a nerijetko i sultanov savjetodavac pri donošenju odluka od općeg državnog interesa. Za vrijeme svojih vezirovanja Ahmed-paša je predvodio osmansku vojsku u mnogim bitkama na Balkanu, u Anadoliji, Siriji, Nahčevanu i mnogim drugim ratovima koji su Osmanskom carstvu donijeli značajno teritorijalno proširenje.

U vrijeme boja na Čaldiranu, Ahmed-paša je u svojstvu velikog vezira, boreći se rame uz rame sa sultanom Selimom, komandirao jednim dijelom kapu-kulu konjice i janjičara koji su jurišali prema vojsci šaha Ismaila. Poslan da spriječi napredovanje egipatske vojske u pograničnim beglucima Carstva, Ahmed-paša je u zanosu borbe iza sebe ostavio svoje odrede, koji nisu mogli pratiti njegov silni juriš kroz neprijateljske jedinice. Nakon zadivljujuće hrabrosti kojoj su svjedočile vojske obiju strana, veliki vezir je teško ranjen napustio bojno polje, padajući u zarobljeništvo egipatskog vladara. Zatočeništvo sultanovog zeta iskorišteno za pridobijanje privremenog primirja, i njegovo oslobađanje, bilo je, zapravo, posljednje značajnije Ahmed-pašino ratno iskustvo.

Zadužbine Ahmed-paše Hercegovića i posljednji dani

Osim blistave vojničke i državničke karijere gradio je Ahmed-paša svoje zadužbine po cijelom Carstvu. Svoj imaret je 1517. godine “osnovao na putu što je vodio do Carigrada u Damask, i to kod prve stanice nedaleko od Izmitskog zaliva”, da bi nakon izvjesnog vremena taj imaret prerastao u grad Hersek.

Kako je naselje steklo status kasabe, njegovi su stanovnici zakonom oslobođeni poreza, a Ahmed-pašinim zalaganjem i novčanim sredstvima podignuta je džamija s njegovim imenom, oko nje prostrano dvorište, četiri kružna kubeta i dva velika kubeta koje su pridržavali stupovi. U istom mjestu prema Ahmed-pašinoj volji izgrađen je imaret za siromašne i han kao pristanište za putnike. Objekti koji su podignuti izdržavani su iz prihoda 75 dućana.

Svi objekti koje je izgradio Ahmed-paša bili su nadsvođeni olovom. Hamam, koji je bio jedan od najreprezentativnijih objekata u kompleksu zgrada, imao je kvadratnu osnovu kupole, te odvojene dijelove i prostorije za grijanje i hlađenje vode. Taj vakufski kompleks, kulliye, koji su činile Ahmed-pašina džamija, han, česma i hamam (kupatilo), podignut je, prema podacima koje daje Vakufnama Ahmed-paše Hercegovića, 1511. godine.

Godine 1517. Ahmed-paša Hercegović svoju posljednju bitku izgubio je u Bursi, gdje je, Božijom voljom, preselio na bolji svijet. Ukopan je jula iste godine u turbe čudesne ljepote i jednostavnosti, podignuto uz Ahmed-pašinu džamiju, u mjestu Dil Iskelesi (Yalova), koje njemu u čast nosi ime Hersek (Hercegovina).

Donji dio turbeta popločan je rezanim kamenom, sa čijeg pročelja vodi devet stepenica, koje se, u nekom simboličnom značenju nesagledivih visina vezirske časti, uzdižu prema raskošno ukrašenim vratima i mermerom postojanom mezaru, mirnom i tihom mjestu Ahmed-pašina vječnog počivališta. Po lijepo uglačanoj površini, na kojoj se prepoznaju stari urezi načinjeni vještom rukom, u brazdama plitkoga reljefa još i danas ispisane stoje riječi: Hersekzade Ahmet-paša, ime nesuđenog vladara svoje jedine domaje, zemlje Humske.

Potomstvo

Imao je petero djece – četiri sina, Ali-bega, Mustafu-bega, Ahmed-bega i Mehmed-bega, i jedno žensko dijete među njima, kćerku Humu, djevojčicu kojoj je nadjenuo ime prema imenu svoje domovine. Spoznaja o historijskom liku Ahmed-paše Hercegovića ne bi bila potpuna bez shvatanja iskustava njegovog duhovnog života, iz kojeg, sasvim sigurno, nikada nije mogao u zaborav potisnuti svoju zemlju, oca Herceg Stjepana, i svoju sestru, posljednju bosansku kraljicu Katarinu.

Snažno čuvstvo u njegovoj duši da je domovina svetinja, koje niko od osmanskih dužnosnika pa ni sam sultan nije osporavao, njegovao je s istom smjelošću i ljubavlju u svojoj djeci, naročito kćerki Humi. Upravo ona se oglasila carskim fermanom od 1551. godine, zahtijevajući da se ne uzurpira njena imovina i posjedi u okolini Dubrovnika, koja joj je pripala kao nasljedstvo od oca. Njen suprug bio je hercegovački namjesnik Mehmed-beg Alibegović.

Categories
Ličnosti

Karirana košulja i emisija koji su ušli u historiju

Pile hoda po lopti, lagana ali zvučna muzika iz naroda, on drži cigaru u ruci i ljuštri rukama koru oraha, odmjereno priča, u istom trenutku glasno i tiho, da svako razumije, stav pri kome su gledatelji često u nedoumici-ko je domaćin, a ko je gost?

Nisvet Džanko vlasnik “najpoznatije karirane košulje na svijetu” je bio jedan od najomiljenijih i najoriginalnijih autora u savremenoj Bosni i Hercegovini.

Njegova jednostavnost s kojom je pristupao ljudima, direktnost i lakoća otvaranja njihovih duša su atributi koji se rijetko javljaju kod čovjeka. Kažu da svako ko je bar jednom stao pred kameru zna kako je teško biti tako prirodan, a suveren. Upoznavao je Nisvet Džanko gledaoce sa svim onim neobičnim ljudima koje je susretao i sa kojim je sklapao prijateljstva u samo nekoliko sekundi, i time postajao svjedok njihovih teških, tužnih, i veselih trenutaka u istom trenutku.

Pružio je ruku svim dobrim ljudima, a ljudi su mu je stiskali vjerujući u njegov osmijeh koji je pričao hiljade i hiljade bosankohercegovačkih priča. Sama najave emisije “Pozitivna geografija” nekako ga ponajviše opisuje. Pile hoda po lopti, lagana ali zvučna muzika iz naroda, on kako drži cigaru u ruci i ljuštri rukama koru oraha, odmjereno priča, u istom trenutku glasno i tihu, da svako razumije, stav pri kome su gledatelji često u nedoumici − ko je domaćin, a ko je gost?

Profesor u kariranoj košulji, gromada od čovjeka u svoju životnu knjigu bilježi na stotine priča koje je ispričao gledateljima “Pozitivne geografije” i time ostavio trag o mnogim ličnostima i krajevima, pa se u narodu kaže da je ispod njegove košulje stanovalo pola Bosne. Polahko je slagao kockice svoje košulje i kockice BiH.

Na veliku žalost zdravlje ga izdalo u 49. godini života. Napustio nas je veliki novinar, profesionalac, ali prije svega čovjek.

Piše: Elvira Leka

Categories
Ličnosti

Pobjede Husein-kapetana na Kosovu

Knez Miloš baš u to vrijeme bio je priznat za nasljednika kneza Srbije, a Srbija je dobila autonomna prava i povlastice i prve znake samostalne i nezavisne države. To je sve Miloš isposlovao svojom vještom i okretnorn politikom u Carigradu. Njemu nije bilo do ratovanja nego do dobrih i prijateljskih odnosa sa Carigradom. U jednom opširnom pismu on je opominjao Bosance, da ,se ne upuštaju u borbu sa Carigradom. Obećao im je da će ih izmiriti sa Sultanom.

Istina u pismu je bio malo strog, a i prijetio je. Husein-kapetan po prirodi svojoj ponosit i stari koljenović, koji sa nekom, gordošću gledaju na svoje porijeklo, koji vijekovima čuvaju i njeguju tradiciju, a potomci su starinom vitezova i proslavijenih junaka. Njihovi đedovi uvijek su proljevali krv da sa čuvaju svoja starinska bosanska prava i privilegije.

To je ponos koji prelazi u nasljedstva s koljena na koljeno, a i s visine gleda na sve ostale. Miloš je bio u očima Huseinovim sarmo jedan srećan hajduk, uzdignut na kratkovremenu vlast griješnim popuštanjem jednog »đaur sultana«, otpadnika, koji je bio predmet mržnje svih muslimana. Husein je bio gnjevan što se Miloš usudio da mu ponudi svoje posredevanje i onda ga u tome pismu vrijeđaše, a i pretijaše.

U njernu sve to poveća mržnju spram Miloša i stvori nepremostivi jaz između ova dva velika čovjeka, ili tačnije da kažemo udalji Bosnu od Srbije, odvede je drugom smjernicom političkih interesa. Husein odgovori tako isto Milošu surovim i ciničnim riječima, pismo odisaše prezrenjem, uvredama i izazivanjem, on govoraše Milošu da mu njegovi savjeti nisu potrebni, da prezire njegove ponude, njegove lijepe usluge, i njegove prijetnje.

Neka se on brine svojim poslovima i brigama i da se ne miješa u pitanja za koja on nije pozvan ni podoban da ih sudi.

Evo nekoliko jačih stavova iz toga pisma: „Čuvaj sam – otpisivaše Husein Milošu – to malo jela što je pred tobom, ja sam moju činiju prevrno. Ja baš za tog sultana neću da znam, sa kojim ti obričeš da me miriš. Svuda sam i uvijek spreman da te dočekam, moja je sablja sjekla, kada tvoja ni skovana nije bila.“

Tako se ova dva čovjeka za uvijek raskrstiše. Bilo je i dalje žučne prepirke i vrijeđanja u pismima, ali Miloš se više nije miješao u bosanske stvari.

U Novom Pazaru, izmedu i 11. jula vojska se bosanska snabdjela svima potrebama, zatim krenula dalje, ponijevši sa sobom grada topove. U Novom Pazaru ostavio je Husein srebreničkog bega sa stotinu ljudi, da čuvaju grad. Kada su stigli do Sitnice tu se zaustave.

U to vrijeme nizamska vojska stigla je u Peć i Đakovicu, a odatle trebala  je da krene i udari na Škodra-pašu. Husein je imao pravac da udari i osvoji Peć, a odatle na Kosovo. Idući put Kosova Bosanci su čuli za poraz Škodra-paše, što je na, njih vrlo loše djelovalo. Oni su znali da je to bilo radi izdajstva zato su ipak išli puni nade i ponosa na Kosovo. Tu su očekivali i vjerovali da će doći do glavne i odlučujuće bitke.

Kosovo uzeše bez po muke, ondje su Bosance dočekivali kao oslobodioce. Samo u Peći dođe do žešće borbe sa Arbanasima i četama velikog vezira. Junačni i daroviti paša Vidaić, sada najvjerniji drug Husein-kapetana, brzo osvoji, Peć i rastjera Arnaute. Poslije ovoga poraza kod Peći Arnauti počeše prilaziti na stranu Bosanaca.

Veliki vezir nalazio se sa svojom vojskom u Skoplju i krenu se ka bari Sazlij protiv Bosanaca. se otvori žesboka borba i nizami biše do nogu uništeni i potučeni. Husein-kapetan u borbi je zarobio 2000 nizama, zaplijenio mnogo čadora, topova i svu dežbanu i sav mutvak sadrazamov… Ćor Jusuf-pašu posjekli su Bosanci, a Hivzi-pašu teško su ranili, solunski paša lakše je ranjen, silistar njegov i ćehaja zarobljeni su i u Prištini bačeni u aps… Pobjeda je velika zadobivena, samo je trebalo iskoristiti.

U to najkritičnije doba po tursku carevinu, leskovački  i vranjanski paša oklijevahu i tumarahu po planinama, ne pomažući nijednoj strani. Husein je imao namjeru, da se uputi Skadru u pomoć Mustafa-paši. Da je to u činio, i da je Skadar oslobodio, sasma bi drugi pravac ratovanje bilo. Veliki vezir bio je u velikoj neprilici, glavna mu je vojska razbijena, a Bosanci osokoljeni pobjedom trebali su da krenu put Skoplja. Toga se veliki vezir najviše bojao.

On pribježe zamkama i lukavstvu, da na taj način postigne ono, što nije mogao oružjem. On pošalje izaslanike Bosancima da sasluša šta žele i radi i čega su se digli na oružje.

Tatari su letili sa pismima iz jednog tabora u drugi, te se najposlije učini veliki vezir kao da pristaje na zahtjeve Bosanaca, pod uvjetom da dalje Bosanci ne prodiru i da se vrate natrag.

Zahtjevi Bosanaca bili su ovi:

  1. Da se u Bosni i Hercegovini zadrži red bez ikakvih reforama,
  2. Da se u Bosni i Hercegovini postavi za vezira jedan od domaćih ljudi, što bi bila jedina potvrda i temelj bosanske nezavisnosti, i
  3. Da se odmah za vezira postavi Husein-kapetan.

Bosanci se pokazaše krajnje neuviđavni baš onda kada se njihov posao bijaše najozbiljnije uputio uspjehu. Oni zaboraviše u najtežim prilikama Škodra-pašu, koji im je toliko vremena služio kao zaštita. Što je još teža stvar sačekaše Bosanci da im se nove pravice potvrde fermanom, nego uzeše da je dovoljno ono što im je vezir obećao i pođoše natrag.

Tatari velikog vezira nisu bili samo posrednici u pregovorina, nego su oni još nosili tajne poruke ponekim bosanskim velikašima, agama, begovima i kapetanima, u kojima je svakome laskao na svoj na čin, hvalio i veličao, a u isto doba među njima razdor i sumnju sijao. Tako je Tuzla-kapetanu poslao pismo, u kome mu priznaje da je pravo da Bosanci dobiju sve ono što traže, ali da to nije u njegovim rukama, nego u Sultanovim. On će učiniti sve sa, svoje strane, da im Sultan dadne za vezira Bosanca.

Njegovo je mišljenje, da je za to mjesto nepodesan Husein-kapetan jer je još mlad, nego za taj položaj treba zreliji, stariji čovjek, a takav je samo on — Tuzla-kapetan. Naposlije nije ni lijepo vidjeti da se, on stariji i ozbiljniji čovjek nalazi u buntovničkom taboru Husein-kapetana mlada, nevješta i neuka čovjeka. Na taj je način veliki vezir pleo spletke među viđenijim ličnostima u bosanskoj vojsci. Rezultati te politike odmah su se pokazali.

Čim se održalo prvo vijeće poslije svršenih pregovora došlo je do burne i žestoke svađe. Tuzla-kapetan pao je u klopku velikog vezira, došao je u svađu sa samim Husein-kapetanom, digao svoju vojsku, ostavio svoju braću, sa kojima je izvojevao tolike pobjede i krenuo se kući. Ali-paša Vidaić, koji je odmah osjetio vezirove zamke, i opazio koliko velike i teške posljedice mogu snaći Bosance, htjede da jednim kratkim putem sve svađe makne. Uzjaha konja povede nekoliko najhrabrijih vojnika i uputi se za Tuzla-kapetanom da ga ubije i na taj način sve svađe u začetku uguši. Taj svoj naum povjerio je Husein-kapetanu, ali od toga ga zadrža Husein. Razdor je i dalje rastao.

Odlomak iz djela: Slavko Kaluđerčić, Husein-kapetan Gradaščević, Obod, Sarajevo, 1932.

Categories
Ličnosti

Vasif-beg Biščević (1911.) -“Niti sam Srbin niti Hrvat”

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća dešava se velikosrpska i velikohrvatska propaganda na prostoru Bosne i Hercegovine, gdje jedni žele proširiti sprsko, a drugi hrvatsko ime.

U tome su imali dosta uspjeha, pogotovo među pravoslavnim, odnosno, katoličkim stanovništvom, a i određeni broj muslimana Bošnjaka je također podlegao toj propagandi iz Zagreba i Beograda. Da je bilo onih Bošnjaka koji su i dalje bili svjesni ko su i šta su, govori nam i ovaj tekst Vasif-beg Biščevića iz 1911. godine.

“Ja svugdje, pa evo i ovdje, velim da niti sam Srbin niti Hrvat te da neću ni jednu, a niti drugu propagandu uvlačiti u našu zemlju. A niti predviđam za naše interese kakve opasnosti a niti potrebe da moramo u kojekakve veze i pakte stupati. Kad bi uistinu prijetila kakva opasnost interesima našega islamskog naroda u ovim pokrajinama, imamo ići našem vladaru, koji nam je svojom carskom riječi sva naša prava zajamčio.

Zar da tražimo spas u Zagrebu odnosno u Hrvatskoj, koja ni sama sebi pomoći ne može, nego ječi pod teškim ugarskim jarmom „Bosna Bošnjacima, narodnost bosanska i jezik bosanski“ – moja su lozinka.

Neću da se povlačim za onim neiskusnim mladićima kojima su Hrvati učitelji u Beču i Zagrebu ulili hrvatstvo, kao i za svim kojima su Srbi učitelji ulili u glavu srpstvo te ni za njihovim – uslijed toga nastalim komešanjem; tako da jedni ističu hrvatstvo, a drugi srpstvo.

Kad bi bili naši mladići malo pomislili da se u Hrvatskoj naziva službeni jezik hrvatski, u Srbiji srpski, u Mađarskoj mađarski, u Turskoj turski, u Bugarskoj bugarski, i tako u svim državama i slobodnim pokrajinama, pa zašto da se i u Bosni ne bi smjelo govoriti bosanski.

Osim toga, kad bi naši mladići proputovali svoju domovinu i proučili osjećaje svoga naroda, e kad bi vidjeli koliko je uz srce našeg naroda prirasla istina da Bošnjak može biti samo Bošnjak i da govori samo bosanski, uvjeren sam da im ne bi nikad na um palo osjećati se kakvim tuđinom, odnosno Hrvatom ili Srbinom, tako kao ni meni.”

Autor: Vasif-beg Biščević, Hrvatski Dnevnik 7. Lipanj 1911.

Categories
Ličnosti

Derviš paša Bajezidagić: Znameniti Mostarac koji je poginuo u odbrani Budima

Derviš-paša Bajezidagić, rođen je u Mostaru polovinom 16. stoljeća, a umro u Budimu 14.07.1603. godine. Nakon školovanja u rodnom gradu, nastavlja učenje u Istanbulu i tu dospijeva u dvorsku službu.

Kasnije je bio bosanski valija. U tom svojstvu poslan je na odbranu Budima i tu poginuo. Ostavio je iza sebe jedan divan na turskom i persijskom jeziku. Pored toga, kako navodi Fevzi Mostarac u svom “Bulbulistanu”, napisao je naziruna “Mesneviju” Mevlana Dzelaludina Rumija u dva toma.

Derviš sam pripovijeda u predgovoru “Murad-name” piše da je kao dijete došao u Carigrad i stupio u Atmejdan-saraje, a to se dogodilo u vrijeme Selima II. To je bilo kad je Mehmed-paša Sokolović stajao na vrhuncu moći i slave, koji je nastojao svim silama da podigne svoje zemljake na kormilo osmanske države, sto mu je donekle i pošlo za rukom.

U Atmejdan-sarajima mladi je Derviš proživio nekoliko godina marljivo učeći, a naročito se bavio proučavanjem arapske i perzijske lijepe književnosti.

Prilika mu se pružila da se u tom usavrši, jer mu je bio učitelj poznati Sudija kome nije bilo premca u poznavanju perzijskih klasika. Ubrzo je postao carski lični savjetnik i da se ni časa nije od sultana udaljivao, da je u carskoj prisutnosti kao dogandži-baša obavljao dužnost natkomornika, da je od prirode bio vrstan pjesnik, a po duševnim vrlinama i učenosti, ravan velikim učenjacima, da mu je sultan dozvoljavao da prisustvuje carskom vijeću, premda to nije bilo u običaju.

Ćetib-Čelebi spominje ga 1592. kao carskog ličnog savjetnika. Nekoliko mjeseci iza Muratove smrti 1595. spominje se u jednom fermanu kao bosanski namjesnik. Njegov buran život se nastavlja i 1603. vec je “Derviš-paša išao za sudbinom ili ga sudbina gurala pred sobom”. Tako je u jurišu na neprijatelja na Kovin-adi kod Budima poginuo 1603.”

Napisao je vrlo uspješnu pjesmu o svom rodnom gradu i tarih posvecen Starom mostu u Mostaru, a ostavio je Mostaru i medresu, mektab i džamiju i opremio biblioteku u džamiji. Pripadao je mevlevijskom tarikatu. Njegova poezija je refleksivna, iskričava meditira o životu, sudbini, ljepoti.

Derviš-paša spada među najznačajnije pjesnike osmanskog vremena u Bosni.

Categories
Ličnosti

Fra Antun Knežević (1870): Zašto nam zabranjuju bosanski jezik

„Mi se ponosimo time, da je upravo naš jezik, a iz naše otadžbine uzet za osnovu književnog jezika naših komšija Srba i Hrvata.

Glasoviti jezikoslovci Vuk Karadžić, Daničić, pa Ljudevit Gaj prenijeli su naš lijepi jezik u književnost obaju rečenih naroda, te ga prozvaše kako su oni hotjeli jedni srpskim a drugi hrvatskim, a o nama nigdje ni spomena.

Mi sigurno imamo prava dičiti se, što se našim jezikom služe danas u književnosti naši prijatelji Jovo i Ivo, a to će nam bar svak priznati.

Ali mi nikako ne razumijemo, zašto naziv, što su ga oni našem jeziku po svojoj volji, a bez našeg pitanja dali, sada nama po što po to hoće da nametnu, pa nam čak brane, da mi u našoj vlastitoj kući svoj jezik označujemo imenom našeg naroda.

To je slično, kad bi našem djetetu neko drugi po svojoj volji ime nadio. Tako postupanje i taj zahtjev mi ne odobravamo i nijesmo nikako kail. Ali čast i poštenje obodvojici naših prijatelja, Srbu i Hrvatu.”

fra Antun Knežević, časopis ‘Bosanski prijatelj’ 1870.

Categories
Ličnosti

Da li se sjećate Fikreta? Država ga je zaboravila

Nakon 27 godina, Fikret Alić se nije u potpunosti oporavio od logora i vremena provedenog u njemu

Fikret Alić danas izgleda kao zdrav sredovječni čovjek, a ne kao izgladnjeli lik fotografiran iza žice u Trnopolju 1992. godine u logoru. Uznemirujuća fotografija Alića s njegovim licem i istaknutim rebrima, okružen drugim logorašima u srpskom kampu, postala je jedna od najpoznatijih fotografija rata u BiH.

Alić danas živi mirnim životom sa ženom i troje djece u Kozarcu u blizini grada Prijedora. Ali čak ni danas nije se potpuno oporavio od vremena zarobljeništva. “Čovjek iza žice”, kako su ga zvali strani mediji, pretrpio je trajno oštećenje zdravlja tokom dvomjesečnog zarobljeništva u logoru, najviše su mu oštećeni bubrezi.

Alić kaže da se sjeća svega kad je bio u logoru, te da se 27 godina kasnije često budi po noći, progonjen noćnim morama. Ono što ga čini posebno ljutim je da država ne mari previše za njega ili bilo kog drugog zarobljenika ili žrtve mučenja u logorima u periodu od 1992. do 1995. Godine.

“60 dana koje sam proveo u koncentracionim logorima, od Keraterme do Trnopolja nikad nisam dobio nijednu bosansku marku. Kao bivši robijaš, nemam čak ni pravo da dobijem besplatnu zdravstvenu njegu, “kaže Alić. Srećom Alić je radio u Danskoj mnogo godina odakle ima invalidsku penziju.

“Da nisam zaradio penziju u Danskoj, bio bih kao i svaki drugi bivši logoraš i mučenik bez ikakvih prava,” nastavlja Alić.

Prvi nacrt bosanskog zakona o zaštiti žrtava mučenja, koji bi pružali finansijsku pomoć, rehabilitaciju i druge pogodnosti prvi put su napravljeni 2006. Godine. Drugi nacrt je napravljen 2011. i treci 2017. Godine. Zakon definiše zatvorenike i sve žrtve seksualnog i fizičkog nasilja kao žrtve mučenja.

Međutim, taj zakon još uvijek nije usvojen, nije pomagao ni pritiskak Ujedinjenih nacija i Evropske komisije, koja je već više puta zatražila od vlasti BiH da usvoji taj zakon. Provedba zakona, jednog dana kada se to završi, će mnogo koštati. Bosansko ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice procijenilo je da će za period od 15 godina trebati najmanje 288 m eura.

Međutim, Jasmin Mešković, predsjednik Udruženja zatvorenika Bosne i Hercegovine, koji je proveo 50 dana u logoru u Sremskoj Mitrovici u Srbiji 1992. ističe da žrtve žele priznanje za svoju patnju i da odšteta može biti simbolična.

“Niko se ne želi obogatiti jer je bio žrtva mučenja”, kaže Mešković.

Činjenica da taj prilično važan zakon još uvijek nije usvojen znači, između ostalog, da nema zvaničnih podataka o broju logora u BiH, niti službene statistike o broju žrtava mučenja. Udruženje logoraša procijenilo je da u BiH ima 657 logora, a oko 200.000 zatvorenika samo u Sarajevskom ogranku Udruženja ima više od 55.000 pripadnika, koji su dokazali da su žrtve mučenja od strane svakog od najmanje dva svjedoka koji su ga potvrdili.