Categories
Ličnosti

ZMAJ OD BOSNE: Životni put Husein-kapetana Gradaščevića

Kako se cesto i navodi, od konca 17. stoljeca Bosanski Ejalet (pokrajina) prestavljao je najzapadniju provinciju Osmanskog Carstva.

XIX. stoljece bosanske historije pod turskom vlascu je bilo vrijeme borbe konzervativnog begovata za autonomni polozaj Bosne, a ne kako se cesto iz kojekakvih razloga zeli inaugurirati misljenje o borbi za nekakve vlastite individualne sitnicarske pogodnosti. Ujedno, to je bila i borba protiv svih mogucih sultanskih reformi koje su u sustini, dovodile Bosnu u jos nepovoljniji polozaj.

Polozaj raje je bio dosegao vrhunac. Zelja za skidanje turske vlasti bila je osjetna kako u redovima hriscana, tako i muslimana. Mrznja prema Osmanlijama ili Turkusama, kako su ih zvali pogrdnim imenom, osjecala se gotovo u cijeloj zemlji.

Ajani Bosne se stalno protive prema svim sultanovim reformama u Bosni, jer su bile u suprotnosti sa njihovim interesima, a najvise upornosti u borbi protiv istih pokazuje Mahmud II (1808-1839), sultan Carstva koje je vec bilo na umoru, sultan koji je bio poznat kao brutalan vladar. On je bio sin sultana Abdulhamida I (koji je umro od posljedica mozdanog udara 7. April 1789.g.) i francuskinje Aimée Dubucq deRivery, te je zbog toga nazivan kao “Sin Francuskinje”, ili jos cesce kao – “Krscanski sultan”. Za njegove vladavine, los polozaj stanovnistva u Bosni dozivljava kulminaciju koja ce eksplodirati u ustanku 1831.g. i dolaskom Carske vojske 1851. godine.

(1826.g. su ukinuti janjicari, 1828. izbio je rusko-turski rat, 1851. umire Petar Petrovic Njegos, iste godine kada Bosni i Latas dolazi u pohode)!

To je ujedno i prijelomno vrijeme koje ce zauvijek ostaviti traga u Bosni.

Po naredbi sultana Mahmuda I, prvi put, na Bosnu 1820.g. krece Ali Dzelaludin pasa, da ‘gajtanom i sabljom’ slomi otpor bosanskih begova i nezadovoljnika. Mostar i Srebrenica su pali u jurisima kao da su neprijateljski gradovi i u prvom naletu padaju glave 300 poznatih bosanskih ajana. Sultanski ferman, koji je stigao u Sarajevo je jednostavno odbacen i tako prvi puta stajase Bosna i njena volja protiv sultanove.

Pobunu je Abdurahman pasa suzbijao sjecom glava ‘buntovnika’, ali je morao za vrijeme rusko-turskog rata 1828.g. na brzinu da napusti Bosnu, jer je naisao na nezainteresovanost i potpunu pasivnost Bosanaca prema sudbini Carstva. Na kraju je morao vlastitom glavom platiti zadovoljstinu zemlji i da joj tako omoguci ucesce u ratu.

U medjuvremenu se pripremala ‘kupovina’ samostalnost Knezevine Srbije. Sultanima je bio prijeko potreban novac i u posljednjim godinama, posebno kada je Carevina bila na izdisaju, novac koji ce omoguciti dalje vodjenje raskosnog zivota, ali i nabavku i kupovinu modernog naoruzanja koje je bilo neophodno za naoruzanje novom reformom planirane, redovne vojske – nizama.

Ista sudbina, iz istog razloga, ce zadesiti Bosnu koja ce biti prodata Austro-Ugarskoj monarhiji za 25 miliona zlatnih dukata.

Koliku ce ulogu imati ove cinjenice, da li one bile prihvacene ili ne, ostaje na historicarima u rjesavanju poznate enigme: “Zasto i kako je Srbija dobila autonomiju, a Bosna nije?”

Zbog neuspjeha, koje je Osmansko Carstvo imalo u sukobima sa Rusijom koja je bila saveznik Srba, doslo je do ugrozenosti teritorije Bosne s desne obale rijeke Drine, sto je bilo porazno za Bosnjake, koji su svojim zivotima desetljecima branili svoju zemlju. Saznanje da ce Bosna zbog sticanja autonomije Srbije, Grcke i Albanije ostati potpuno izolirana, bili su dovoljan razlog za borbu protiv reformi centralne vlasti.

Nakon duzih priprema u Tuzli je u januaru i februaru 1831.g. odrzano savjetovanje bosanskih i hercegovackih ajana i kapetana. Donesene su odluke: da se od Porte zatrazi opoziv svih privilegija Knezevini Srbiji, da se sprijeci progon muslimanskog stanovnistva – koje je odmah nakon priznavanja Knezevine Srbije zapocelo, da se obustavi regrutovanje nove vojske, da se Bosni omoguci autonomija na celu sa domacem covjekom, a da Bosna Porti daje godisnji porez u iznosu od 4000 kesa.

Za vodju pokreta izabran je karizmaticni legendarni junak, mladi i bogati Husein-kapetan Gradascevic. Zmaj od Bosne!

Kazu da je tada imao samo 28 godina!

Kako Porta nije bila za ustupke, bosanski su se prvaci odlucili na oruzanu borbu. Vecina ajana i kapetana priznala je Husein-kapetana za svog vodju. Izuzetak bijahu stolacki kapetan Ali-pasa Rizvanbegovic i poznati Smail-aga Cengic.

Gradascevic je trazio da se u Bosni ne mijenja poredak, da se Srbima ne ustupaju nahije preko Drine, da se zastite muslimani u Srbiji, da se zastiti sirotinja i kmetovi u Bosni, te da se namjesnik u Bosanskom Ejaletu bira iz redova domacih ljudi. Husein-kapetan (“Zmaj od Bosne”), kada je vidio da Porta ne vodi iskrenu politiku, zatrazio je da Bosna postane nasljedna knezevina kao sto je Srbija postala pod Milosem. Sultan ovaj zahtjev nije prihvatio.

Istovremeno se cijeli bosanski begovat, osim njih nekoliko, podigao i ustao pod rukovodstvom Husein-kapetana Gradascevica na vijest da se uvode nizami (redovna vojska) sa novim uniformamam i novim poreskim sistemom. Pokret je bio okarakterisan (sto u stvari i jeste bio), kao borba protiv samovolje vlasti u Stambolu. Kapetan Gradascevic je stupio u kontakt sa skadarskim pokretom slicnog karaktera, pod vodstvom Skodra pase Busatlije.

Kapetan Gradascevic je krenuo, okupivsi vojsku od 25.000 ljudi, u susret Osmanskoj vojsci uz svesrdnu pomoc Skodra pase Busatlije. U prvoj bitki bi potucena brojno slabija vojska velikog vezira koji se uspio spasiti i pobjeci u Stambol. Kapetan Gradascevic nije iskoristio svoju nadmocnost i krenuo u potjeru, vec se siguran u pobjedu okrenuo i vratio u Travnik, gdje se proglasio vezirom.

Pod pritiskom, u novom pohodu sultanove vojske, na ciju stranu su stali Ali-beg Rizvanbegovic i Smail-aga Cengic, bosanska vojska bi porazena u okolini Sarajeva 1832.g.

Za nagradu, Ali-beg Rizvanbegovic postade novi vezir u Hercegovini (u Mostaru), koja tada bijase odvojena od Bosne. Kasnije ce se Ali-beg dokazati jos u bitkama protiv Mehmed Ali pase egipatskog. Dolazeci u Mostar poznate su njegove rijeci: “Evo vam Stambol Mostar, evo vam cara i u Mostaru – ne treba vam vise nikom da idete u Stambol!” Medjutim, ono sto on nije mogao znati, sa njegovim uklanjanjem ce biti zavrsena smaknuca svih bosansko-hercegovackih begova i ajana, a sa njima i ideja o bh. samostalnosti (autonomiji i nezavisnosti).

Kapetan Gradascevic se poslije bijega u Austriju ponovno vratio i na poziv sultana dosao u Stambol. Sultan je trazio od njega da bude u njegovoj sluzbi, ali na te nagovore sultana nije pristajao te je bio prognan i u prognanstvu otrovan u svojoj 31-oj godini zivota.

Bosnjaci su se svojim nazivom distancirali od Turaka Osmanlija za sva vremena, sto najbolje pokazuje dijalog Turskog beglerbega i Husein-kapetana Gradascevica: 

Digao si se protiv carskog dvora Husein-kapetane.

Jesam beglerbeze, jer ste zulum cinili po Bosni! – odgovara Husein-kapetan.

A i fes ti smeta, sta imas protiv fesa na glavi slavnog turskog vojnika, Huseine-kapetane?

Nemam nista, ako je na njegovoj glavi, ali ako ga u Bosni na silu stavljate na nasu bosnjacku, imam, beglerbeze!

Sta bosnjacku, i u Bosni !

Nema vise Bosne, a nece biti ni Bosnjaka, Huseine, gines za drzavu koja nikad nije ni postajala, niti ce.

Ima Bosne beglerbeze i Bosnjaka u njoj, bili su prije Vas i ako Bog da, bice i poslije Vas.

Sa nestankom Huseinbega-kapetana Gradascevica nije nestao i otpor, vec se on iz godine u godinu pojacavao, sto se najbolje moglo vidjeti 1839. godine kada je objavljen djilhanski hatiserif koji je bio usmjeren u donosenju vecih sloboda hriscanima i uvodjenja “tanzimatskih hajirija” – korisnih ustanova. Takva je situacija vladala punih deset godina, te se zbog bojkota u Bosni nisu mogle provoditi sultanske naredbe. 1849. godine je stradala jedna kaznena ekspedicija Tahir pase koja je bila poslata u Krajinu protiv nezadovoljnika.

Otpor reformama Porte je nastavljen, a na putu slamanja tog otpora 1850.g. u Bosnu je sa velikom vojskom poslat poturcenjak Omer-pasa Latas, porijeklom Srbin iz Bosne, sa izricitim zadatkom, da pod svaku cijenu provede reforme. Samo u prvim borbama je izginulo oko 2500 Bosnjaka. U tom periodu, a i kasnije izvrsena je ‘sjece ajana’, tako da ce Bosna i Hercegovina, kako ce to povijest pokazati cesto i u buducnosti, uvijek ostajati bez ‘pametnih glava’, rukovodecih ljudi i tako obezglavljena – docekivati nemirna vremena u kojima su oni bili najpotrebniji.

Bune su nicale na sve strane, a i sam hercegovacki vezir Ali-beg Rizvanbegovic bi protiv uvodjenja novih uredbi. To ce ga na kraju kostati glave, kada 1851.g. bi uhapsen, naopako posadjen na magarca i tako proveden kroz Mostar. Kasnije je u taboru pred Banja Lukom u toku noci ubijen, po naredbi Omer pase Latasa, (koji se u tom gradu i poturcio, tj. gdje je preuzeo muhamedanstvo i presao na islam).

Dugogodisnji otpor je bio slomljen i time je sahranjeno nastojanje Bosnjaka da za svoju pokrajinu osiguraju autonomiju. Bosnom su zavladali stranci koji su svoj polozaj shvatili kao izvor bogacanja, i taj se polozaj nije promijenio sve do ovih dana. 

U ratu sa Rusijom Porta je je bila prisiljena prihvatiti nepovaljan San Stefanski mir u martu 1878.g. Po njemu je bilo predvidjeno stvaranje tri (3) nove drzava na Balkanu: Velika Bugarska, Crna Gora i prosirena Srbija. Za BiH je bila predvidjena autonomija u okviru Osmanskog Carstva, koja u njoj kao takva – nije mogla opstati. Nezadovoljne jacanjem Rusije, evropske zemlje su trazile reviziju ovog ugovora, koja je izvrsena u ljeto 1878.g. Na njemu su Srbija i Crna dobile medjunarodno priznanje, teritorijalno prosirenje i obavezu da priznaju ravnopravnost nesrpskim narodima.

Austro-Ugarska je clanom XXV Berlinskog ugovora dobila medjunarodni mandat da “okupira i upravlja BiH”. U julu 1878.g. u Sarajevu je doslo do masovnih demonstracija, poslije kojih je izabrana narodna vlada. Narodu je podijeljeno oruzje, a funkcioneri osmanske vlasti napustili su Bosnu. Tako je, nakon 400 godina prestala da postoji, ionako labava osmanska vlast u BiH. U otporu je ucestvovao jedan broj Srba i Hrvata, dok su Jevreji otpor pomogli novcem. Tako je otvoren put Austro-Ugarskoj aneksiji BiH, koja je konacno i izvrsena 1908. godine.

Husein-kapetan i Ali-paša Fidahić: Kroz krvavu borbu do iskrenog i vječnog prijateljstva

Svi bosanski veziri, koji god su dolazili u Bosnu za carske namjesnike, gledali su da pridobiju koga od kljenovića bosanskih bilo titulama bilo položajem. Tako 1829. godine postavi sultan Ali-pašu Fidahića iz Travnika za pašu Srebreničkog.

On krenu u Srebrenicu da je zauzme, ali ga Srebreničani ne primiše, jer je išao u ime cara, koga Bosna zvaše “đaur-sultanom”. Srebrenicu je prije njega zauzeo neki Memić-aga. Memić-aga vrlo je brzo i lako zadobio za sebe muslimane i hrišćane, ove naoružao i odlučio da s oružjem u ruci odupre Ali-paši Fidahiću. Videći Fidahić da ga ne može istjerati iz grada, poče se spremati da se vrati natrag u Zvornik. Kada se vrati u Zvornik, na svoje veliko čudo, nađe sve kapije zatvorene. Dok se on bavio pod Srebrenicom, u Zvorniku se njegov rođak Mahmud-paša proglasio za gospodara Zvornika. Ali-paša naumi silom prodrijeti u grad. Na sreću njegovu u varoši je bilo dosta njegovih prijatelja i pomoću njihovom on uđe u grad.

Otvori se krvava borba po ulicama, čaršiji i oko kuća. Ovaj put Fidahić bi sigurno održao pobjedu, kako bijaše velik junak, da nije njegov protivnik našao sebi saveznika u Husein-kapetanu iz Gradačca. Protiv ove dvojice nije se moglo boriti, obojicu nije mogao savladati, jer je Husein-kapetan došao u pomoć Mahmud-paši u najzgodniji momenat sa odabranom vojskom.

Otvori se ponovo borba u samoj varoši. Ali-paša je bio preslab protiv dvojice poznatih i istaknutih junaka. Zatvori se u jednu kuću. Tu se borio i branio samo sa dva-tri momka. Uz njega bilo je njegovo najveće blago: trogodišnji sin mu i arapski konj. Borba je bila krvava, sav gornji boj kuće bio je razrušen kuršumima iz pušaka, kuća je bila srušena do polovine. Opasnost je velika prijetila da se kuća ne zapali i ne sruši na Ali-pašu.

Veličanstveno je bilo Ali-pašino ponašanje u tome trenutku. On dade svoga sina jednome momku u naručje i posla ga svome neprijatelju Mahmud-paši sa porukom: “Nosi ga mome neprijatelju Mahmudu, neka sa njim čini šta mu je volja”. Mahmud-paša primi malo dijete i držao ga je i čuvao kao svoje rođeno.

Zatim se Fidahić preda Huseinu, a ovaj ga sa sobom odvede u Gradačac. Od ovog doba imamo pred sobom dvije istaknute historijske ličnosti: Huseina kao pobjedioca i Ali-pašu kao zarobljenika. Junaštvo i velikodušno ponašanje prvoga oplemenilo je dušu drugoga i oni poslije kratkoga vremena postadoše najbolji i nerazdvojni prijatelji i drugovi. I zaista u svim potonjim poslovima Husein-kapetan nije imao vjernijeg ni junačnijeg druga od Ali-paše Fidahića koji je ostao uz njega do zadnjih momenata kasnije Huseinove historijske borbe i sudbine koju je prošao.

Izvor: Slavko Kaluđerić, “Husein-kapetan Gradaščević”

Categories
Ličnosti

Bosanska žena koja se ‘odrekla ovog svijeta’, a ostavila neizbrisiv trag na njemu

Dok je u otprilike isto vrijeme George Sand (1804–1876) svojim muškim odijelom sablažnjavala Pariz, hadži Staka Skenderova (1828–1891) nosila je u “nekoj dalekoj zemlji, u srcu Balkana”, i to “usred Sarajeva, gdje bujno raste porok divljaštva”, mušku odjeću, pušila duhan, zalazila u kafane i otvorila školu za žensku djecu. Ogovarali su je, ali sablažnjavala nije nikoga, barem ne zbog muške odjeće. I ona je, kao i George Sand, mnogo čitala i pisala, objavila je i knjigu – prvi ruski konzul u Sarajevu Aleksandar Fjodorovič Giljferding (1831–1872) preveo je i pripojio njen Ljetopis svojoj knjizi putopisnih bilješki.

Obje su još kao djevojčice nosile mušku odjeću: George Sand samo povremeno, a Staka stalno (u to vrijeme u Bosni nije bilo nezamislivo da i kršćani i muslimani svojoj ženskoj djeci oblače mušku odjeću). I obje su veoma dobro shvatile važnost muške odjeće u patrijarhalnom društvu. Staku Skenderovu “muško odijelo oslobađalo je zatvaranja u krug domaćinstva, omogućavalo joj slobodan pristup u krug muškaraca i – čudno je to reći – u crkve (jer u Bosni djevojke i mlade žene posjećuju bogosluženje samo za vrijeme posta i ponekad za vrijeme najvećih praznika, a odlazak u crkvu u druge dane smatra se za njih već nepriličnim), no u isto doba ono je stavljalo pred nju obaveze u odnosima prema crkvi i narodu, koje nema obična bosanska žena.”

U bogatoj historiji Sarajeva nerijetko su važne tragove u životu ovog grada ostavljale žene. Jedna od njih je Staka Skenderova.
Hadži Staka Skenderova, srpska kaluđerica, bila je prva sarajevska spisateljica i učiteljica. Autorica je „Ljetopisa Bosne 1825 – 1856“. Govorila je ruski i turski jezik, te je radila kao saradnik ruskog konzula u BiH.

Njena porodica doselila je u Sarajevo iz Prijepolja, a o Stakinom zvaničnom obrazovanju nema pisanih podataka. Za nju se zna da je bila djevojka koja je „mnogo čitala“, a bila je i jedina žena koja je pjevala u crkvi u to vrijeme. Uz brata koji je kao ćurčija radio za tursku vojsku, Staka je rano naučila turski jezik, što joj je značajno pomoglo da svoje zahtjeve lakše realizira kod turske uprave.

Odricanje od svijeta

Staka je bila veoma neobična žena u vrijeme kada je živjela. Bila je i na hadžiluku (hodočašću) u Jerusalemu, gdje se zaredila, a pošto u to vrijeme u Sarajevu nije bilo ni ženskih manastira ni pravoslavnih kaluđerica, Staka je svojim spoljnim izgledom i oblačenjem bila žena koja je jasno stavljala do znanja da se “odrekla ovog svijeta”, pa je nosila muško odijelo.

Bila je u prijateljskim odnosima sa Miss Irby, spisateljicom i dobrotvorkom koja je, također, radila na opismenjavanju žena u Sarajevu. Miss Irby se na kraju i brinula o Staki, pošto je kuća u kojoj je Staka stanovala izgorjela, a Staka je ostala bez svega što je posjedovala.

U želji da ostvari svoj cilj i osnuje školu za žensku djecu, Staka je bila prva žena iz Sarajeva, koja je posjetila sultana Abdulaziza u Carigradu.

Djevojačka škola Stake Skenderove otvorena je 19. oktobra 1858. godine. Podrška Stambola i osmanskih vlasti koju je uživala donijela joj je animozitet imućnih sarajevskih Srba i novina koje su izdavala srpska udruženja, dok je siromašno srpsko i ostalo stanovništvo Sarajeva prema Staki gajilo izvanredne simpatije.

Besplatno školovanje za djecu iz siromašnih kuća

Tadašnji osmanski namjesnik u Bosni, Topal Osman-paša, pomagao je Stakinu školu i nju su pohađala i njegova ženska djeca. Pored srpske, u školu su upisivana djeca i muslimanskih i jevrejskih porodica iz Sarajeva. Za djecu bogatijih roditelja školarina se plaćala, dok je školovanje bilo besplatno za djecu iz siromašnih kuća.

Prvi dokument o održavanju ispita u ovoj školi objavio je “Bosanski vijesnik” 1866. godine, hvaleći rad i trud Stake i njenih saradnica, a posebno su hvaljeni ručni radovi učenica.

Ženska škola Stake Skenderove slobodno se može nazvati početkom opismenjavanja žena u Sarajevu.

Život Stake Skenderove okončao je tragično, jer su je 1891. godine, dok se vraćala sa zabave, na Ilidži pregazila konjska kola. Preminula je 26. maja 1891. godine, a sahranjena je na pravoslavnom groblju na Koševu.

Kako to obično biva, priznanje za Stakin rad, koji je uveliko doprinio razvoju Sarajeva, došlo je tek nakon njezine smrti.

Jedan stranac na proputovanju kroz Sarajevo, 1868. godine prijatelju u Zagrebu o Staki je napisao: „No jedno je, što nam se vrlo daje na čudo. Usred Sarajeva, gdje korov divljaštva raste bujno, nikla jedna učiteljka, djevojka, po imenu Staka Skenderova, koja nam se čni kao Deifoba, koja u opustjeloj kakvoj pećini proriče usamljenih glasova žive istine…“

Categories
Ličnosti

Istaknuti bosanski franjevci 18. vijeka: Filip Lastrić i Bono Benić

Među bosanskim franjevcima 18. st. bez sumnje se najviše ističe fra Filip Lastrić, redovnik i svećenik. Osim što je vodio brigu o vjeri, naročito ga odlikuje ljubav premaBosni. Fra Filip se rodio u selu Oćeviji kraj Vareša 1700. godine. Nakon pripremnog školovanja i novicijata u Kraljevoj Sutjesci od 1712. do 1720. završio je filozofske i teološke nauke u Narniju u Italiji pa je 1724. postao svećenik. Nakon povratka u domovinu postavljen je (1726) za predavača filozofije u Požegi, gdje je na latinskom jeziku sastavio opsežan prikaz filozofije. 1729. premješten je za učitelja franjevačkih novaka u Kraljevu Sutjesku, gdje je, uz tu službu, obavljao i dužnosti kapelana. Pet godina iza toga (1734) postao je kustos. Poslije te službe, Lastrić je desetak godina boravio u Bosni (u Sutjesci i, kako izgleda, također i u Kreševu). Kroz to vrijeme otišao je (1748) u Beč do carice Marije Terezije, da joj iznese molbe bosanskih franjevaca.

U 18. st., nakon austrijskih ratova s osmanlijama, nastala je potreba da se golema Bosanska zemlja podijeli. Njezino je područje, naime, potpalo pod razne države (Veneciju, Austriju i Tursku). Tom je prilikom i sama Bosna je poljuljana i postala je kustodija, jer je imala samo tri samostana a koncem 17. i početkom 18. st. izgubila i četiri petine svoga katoličkog stanovništva. Bosanski franjevci doživjeli su ovo snižavanje kao udarac, pa su poslali fra Filipa Lastrića u Rim kao svog zastupnika. On se dobro potrudio kod poglavara Reda i kod pape da se Bosni povrati ugled i da ona zadrži svoje staro, ugledno mjesto među drugima u Redu. I papa Klement XIII . i generalni ministar Reda izišli su ususret toj molbi.

Nešto kasnije (1760), kad je pećki patrijarh htio da pod svoju vlast podloži i bosanske katolike, branio je fra Filip, za jedno s još nekim franjevcima, pred vezirom u Travniku ne ovisnost bosanskih katolika od pravoslavne crkvene uprave. Preostali dio života upotrijebio je Lastrić na spisateljski rad, po kojem je on i najpoznatiji a koji je, po utjecaju, bio i najdalekosežniji. Osim već spomenutog filozofskog djela, koje je ostalo u rukopisu, napisao je još jedan spis na latinskom: »Pregled starina Bosanske provincije. Napisao je četiri propovjednička djela: »Dvojezično svjedočanstvo« (na latinskom i hrvatskom jeziku). »Nediljnik dvostruk«, (po dvije propovijedi za svaku nedjelju u godini), »Svetnjak« (propovijedi o sveci ma i blagdanima) i vrlo omiljenu knjigu »Od’ uza me«. Ovdje ne navodimo dva tri sitnija djela a ni Lastrićevu suradnju na djelu isusovaca Farlatija (Ilirske zemlje s crkvenog gledišta) i Mađara Al. Horanyi-ja (Prošlost Mađara).Napokon je došla i smrt 1783.

Kao što ga ispunjava svijest o sjajnoj prošlosti i velikoj ulozi Bosanske franjevačke provincije, tako je Lastrić oduševljen i za Bosnu gledanu s građanskog gledišta: ponosan na lje potu i bogatstvo njezina tla, njezinih šumama bogatih planina, njezinih rijeka i potoka, njezine zdrave klime, a također ispunjen nostalgijom za nekadašnjom samostalnošću i slobodom.

Najvažniji dio Lastrićeve djelatnosti za nas je ipak njegovo pisanje na materinskom jeziku. Tko god je zavirio u njegove spise ne može se oteti čaru njegova jezika, jasnoći izlaganja, ljepoti slika. Na svakom koraku osjeća se kako je on blizak svom narodu, kako zna da mu ljepotu kršćanskih istina prikaže uvjerljivo, živo i reljefno, da pronađe put do njegova srca. U Lastrićevim djelima vrlo se često razotkrije život on dašnjih ljudi.

Ali, Lastrićevi spisi nisu samo pjesnički lijepi, nego i vrlo iscrpni u tumačenju vjerskih i moralnih istina, posebno deset Božjih zapovjedi. Teško je izdvojiti koja je zapovijed odn. zabrana bolje obrađena: da li ona o poslušnosti, ili o krađi, ili o bludnosti. Na sličan način, vrlo je uvjerljivo protumačeno i sve ono što se tiče ispovijedi. Ovaj pisac segne ponekad i preko čisto vjerskih i moralnih pouka pa usput nabaci i mnogu stvar korisnu s ekonomskog, odgojnog i socijalnog gledišta.

Bono Benić (Ćatići kod Kaknja, 1708. – Kraljeva Sutjeska, 27. ožujka 1785.), bosanski franjevac, provincijal Bosne Srebrene, ljetopisac. Kao desetogodišnak stupio je u Franjevački samostan u Kraljevoj Sutjesci, u kojem je stekao osnovnu i srednjoškolsku naobrazbu. Filozofsko-teološki studij završio je u Italiji(Cremona). Zanimao se za našu narodnu i crkvenu prošlost. Njegov Protocollum conventus Suttiscae smatra se najvrjednijim i najopsežnijim ljetopisom 18. stoljeća na bosansko-hercegovačkom području.

Categories
Ličnosti

Od lopova do generala – OMER PASA LATAS krvnik Ali-paše

Narednik austrijske vojske, turski serasker i kasnije musir, karijeru je poceo kao ucitelj crtanja buduceg sultana: turska je vojska pod njegovom komandom ucinila mnoga zla i zlocinstva.

Od lopova do generala

Mihailo Mica Latas, Srbin iz Like, (rodjen 1806.g., Janja Gora, opstina Plaski – umro 1871.g., Carigrad), kao dijete oficira ucio je kadetsku skolu u Gospicu i stupio u vojsku kao kadet-narednik. Pobjegao je u Bosnu 1827.g. radi kradje novca (“pronevjere”) i u Banjaluci primio islam. Dospio je u Carigrad i bio ucitelj crtanja prestolonasljednika Abduli Medzidu. Postao je pukovnik 1838.g., potom pasa – kad je Medzid stupio na prijestolje 1839.godine. Kao vrlo mlad je imenovan za marsala (musira). Latas je karijeru u Turskoj vojsci zavrsio kao musir – najvisi cin, marsalski, u osmanlijskoj armiji. Ugusio je pobune u Siriji, Albaniji i Kurdistanu. Godine 1848/9. godine je okupirao dunavske knezevine. Na nasim prostorima ostao je upamcen po tome sto je slomio ustanak bosanskog begovata na celu sa gradacackim kapetanom, Huseinbegom Gradascevicem. 1850/1. je dao smaknuti preko 2500 najuglednijih aga i begova u Bosni i Hercegovini, neke je zatvorio, a njih oko 400 – poslao okovane u Carigrad. Godine 1853. unistio bi i Crnu Goru da to nisu sprijecile Austrija i Rusija. U Krimskom ratu 1853. bio je zapovjednik turske vojske na dunavskoj liniji i dobio titulu serdari ekrema (veliki vojskovodja). Potom je sudjelovao, sa engleskim i francuskim saveznicima, u opsadi utvrde Sevastopolja, u borbama na Kavkazu; gusio ustanke u Mesopotamiji. Godine 1861, bi na pomolu rat sa Crnom Gorom. Ponovo prijeti unistavanje Crnoj Gori, ali to sprjecavaju velike sile. Njegos je u Italiji, aprila 1851. bio zabrinut, uvidjajuci opasnost po Crnu Goru, koja prijeti od Omer pasine sile. Sve brige je iste 1851. godine prekinula smrt vladike Petra Petrovica Njegosa. Omer-pasa Latas je gusio i grcki ustanak na Kritu 1867. i posto nije do kraja, zbog rdjave turske flote i snabdijevanja, mogao da sprovede blokadu ostrva, povukao se zahvaljujuci svojoj snalazljivosti 1868. godine.

Omer-pasa Latas, za zivota sluzeci vjerno sluzbu svojim sultanima, Turskoj drzavi i Osmanskom Carstvu, umrije 1871. godine.

Ovako Vladimir Corovic opisuje njegov dolazak: “U Bosnu bi upucen smeli i nepomirljivi poturcenjak Omer pasa Latas… Uz pasu je islo oko 9000 vojnika redovne vojske, vecinom Anadolaca, potpuno odanih sultanu. Bosanci se, posle malo kolebanja, odlucise na otpor. U Krajini, u dolini Bosne i u Hercegovini dodje do borbi….Tako je, istom tad, 1851., dosao pun slom bosanskog begovata …”Omer-pasa Latas je poslat u Bosnu da ‘sredi prilike’ u zemlji i omoguci provodjenje sultanovih reformi kojima se protivila vecina aga i begova. Kolika je ovlastenja Omer-pasa Latas imao od sultana, pokazuje primjer na Hercegovini i ‘smaknucu’ samog vezira Ali-bega Rizvanbegovica. Taj poznati pohod Omer-pase Latasa na Bosnu ce ostaviti tako velike oziljke da se Bosna i Hercegovina nece oporaviti za duga vremena.

Od 1862. godine pocinje protjeravanje muslimaskog stanovnistva iz Srbije koje ce se zavrsiti do 24.4.1867. godine sa odlaskom Ali Riza-pase iz Beograda i posljednjih odreda osmanske vojske. Jos za vremena Omer-pase Latasa u Bosnu dolazi za valiju Serif Osman-pasa (1860-1869), koji je do tada sluzio u Beogradskoj tvrdjavi. On je stalno pokusavao da izmiri bosanski begovat sa sultanovom vlascu, ali mu nije uspjelo. Posebno je znao sta se Bosni sprema, prateci situaciju i razvoj srpskog pokreta ukoliko muslimani ostanu nezainteresovani i povuceni. Za vrijeme svog stolovanja u Sarajevu udareni su temelji (1863) novoj pravoslavnoj crkvi, otvorena je banjalucka bogoslovija (1866), dovrsena stara mostarska crkva (1863), ukinut je harac (1855); osnovana duhovna skola u Zitomisljicu (1867), kao i pravljenje puta Brod-Sarajevo. Omer-pasa Latas i Osman-pasa ce svojim djelovanjem u Bosni da pripreme i omoguce laksi dolazak Austro-Ugarske na nase prostore kojima nista i niko vise nije stajao na putu koji su upravo bili uradili na pravcu Brod-Sarajevo. Tim putem ce marsirati okupatorske snage austrougarske vojske ne sacekavsi, ni da valjano prvi okupator napusti Bosnu i Hercegovinu i Sandzak. Bosna i Bosnjaci su prepusteni sami sebi na milost i nemilost turskoj vojsci koja je u tom pohodu nacinila velikog zla kuda je god prosla. Susjedne zemlje su uzivale u svojoj dvolicnosti i u tim odsudnim momentima ne pomisljajuci da pomognu zemlji koja se borila za svoju samostalnost. Bosna je branila zemlju i hitala u pomoc, od Kosovske bitke naovamo, suprotstavljala se Osmanskoj vlasti jer je platila najkrvaviji danak od svih zauzetih zemalja Balkana.

Bosnjaci su ucestvovali u cestim ustancima sirom cijele Bosne i Hercegovine (ukljucujuci i hercegovacke ustanke), do otpora austrougarskoj vojsci, na taj nacin stiteci sebe i druge. Ali, pomoci nije bilo. Sudbina Bosne i Hercegovine je rjesavana uvijek od njoj stranih, velikih i mracnih sila, njom su vladali pretezno stranci, tako da od njih nisu imali priliku sami da vladaju i odlucuju o svom imanju i zivotu. Slika se nije, kroz zadnja stoljeca, nista bitnije izmjenila, jedino sto je Bosnjaka sve manje, ostaju bez zemlje, a Bosna i Hercegovina, njihova jedina zivotna sredina, je sve manja.

Ali-paša, sin i reformator Hercegovine

Prije 166 godina na putu od Jajca za Banju Luku desila se tragedija – ubijen je sin i junak Hercegovine Ali-paša Rizvanbegović (Stočević). No, službena verzija govori da je hercegovački vezir stradao od slučajno opaljene puške. Mnogi su i tada posumnjali u autentičnost tog izvještaja. Pretpostavlja se da je stražar koji je čuvao Ali-pašu u šatoru u Dobrunu, po naređenju Omer-paše Latasa, izvršio njegovo ubistvo, tog kobnog 20. marta 1851. godine. Tragedija Ali-paše Rizvanbegovića je nepovoljno odjeknula u cijeloj zemlji, čak i kod ljudi koji ga nisu voljeli. Njegovom pogibijom bio je izrevoltiran i njegov pobratim, vladika Petar II. Možda je nestao sa horizonta političke pozornice, ali markantni Ali-paša Stočević nije nikada zaboravljen. I danas je prisutno, osobito kod Hercegovaca živo sjećanje na njegovo postojanje.

Biografija Ali-paše Stočevića
Ali-aga, kasnije poznat kao Ali–paša Rizvanbegović Stočević rođen je u Stocu oko 1783. godine. Sin je Zulfikar-kapetana Stolačkog i Malikhane. Nakon očeve djelidbe kapetanije, tadašnji mladić Ali-aga odlazi u svijet. Vraća se kući, nakon smrti oca. Upravljao je Stolačkom kapetanijom od 1813. do 1833. godine.

On je kao pojedinac, zajedno sa svojim istomišljenicima, bio protivnik pokreta Huseina-kapetana Gradaščevića. Nije tačno da je Hercegovina bila protiv tog pokreta. Civilni organi su bili uz pokret. Potvrda za to se nalazi u ilamima kadija Stoca, Mostara, Ljubuškog, Nevesinja, Cernice, Onogošta, kao i svih ostalih administrativnih centara u Bosni. Protiv pokreta su bili pojedinci začetnici nekadašnjeg sistema, tzv. derebejlik banditizma. Borba Ali-age Rizvanbegovića trajala je gotovo 20 godina, prvo u svojoj porodici za vlast u Stocu, a onda je to proširio na druga područja: Počitelj, Mostar, Ljubuški, Gacko, Nevesinje, Nikšić, pa i Trebinje. Dakle, za skoro cijelu Hercegovinu. Zaveo je i Smail-agu Čengića, Redžepašiće u Nevesinju. Bio je toga svjestan i odmjereni Gradaščević. Kada naređuje napad na Ali-agu Rizvanbegovića, naglašava da je krivac što je lažima zaveo dio poštenoga naroda, vodeći ga u nesreću i da je dužnost svih da se to spriječi, da je to on uradio za svoj interes, a ne za interes zemlje i naroda. Za zasluge koje je pokazao u borbi protiv Gradaščevića, Porta odstupa od uobičajnog pravila i imenuje ga 1833. godine hercegovačkim vezirom i od tada pa sve do smrti 1851. gotovo samostalno, kao “mali car”, upravlja Hercegovinom.

Hercegovački mutesafirluk
Poslije sloma pobune Huseina-kapetana Gradaščevića, Bosanski pašaluk se prividno vratio mirnom toku života, mada se nije pomirio sa teritorijalnom umanjenošću zbog gubitka hercegovačkog mutesafirluka. Ali-paša, nakon što je postao upravnik (mutesafir) hercegovačkog sandžaka, dodaje u svoju titulu i naziv Galib (pobjednik), tako da se punim imenom zove: Galib-Ali-paša Rizvanbegović. Narod ga je prozvao Stočević (po Stocu). Od 36 bosanskih kadiluka, Hercegovini je pripalo njih 12. Hercegovina je u vrijeme vezirovanja Galib-Alija imala približno isto teritorijalno prostranstvo kao u vrijeme njenog osnivača, herceg Stjepana Vukčića. Ona je za Ali-pašine uprave obuhvatala 15 srezova: Duvno, Ljubuški, Konjic, Mostar, Blagaj, Počitelj, Stolac, Trebinje s Ljubinjem, Nevesinje, Gacko, Nikšić, Foču, Čajniče sa Goraždem, Pljevlje sa Kolašinom i Prijepolje. Bilo je to i vrijeme “sultanovih reformi”, koje nisu zaobišle ni Bosanski pašaluk, a ni hercegovački mutesafirluk. Naime, 1832. i 1833. godina je poznata po reformnoj politici u BiH kojoj je cilj bilo provođenje regrutacije rezervne vojske askeri-redifei muhamedije. Nakon održane konferencije bosanskog i hercegovačkog plemstva u Mostaru, Davud-paša i Ali-paša izdali su 28. decembra 1834. godine bujruldiju narodu BiH u vezi sa novim mjerama: “da je sultan uveo novu vojsku sa zadatkom da čuva islamski narod i da takvu vojsku treba uspostaviti u BiH; carskoj naredbi koja se tiče ove stvari treba se pokoravati, jer i vjera to nalaže; ko se ovom usprotivi, biće kažnjen na onom svijetu od neprijatelja koji sa svih strana opkoljavaju BiH”. Inače ta 1834. godina je poznato po ukidanju timarskog sistema i gubljenju nekadašnjeg značaja spahija u vojnoj organizaciji carstva.

Ali-paša Stočević kao reformator
Hercegovački mutesafir je od samog početka bio nepovjerljiv prema mostarskoj sredini. Svoje povjerenje je uglavnom dao Stočanima. U početku vezirovanja okružuju ga njegovi najpouzdaniji saradnici: Smail-aga Čengić, carski kapidži-baša i muselim gatačko-pivski, Hasan-beg Resulbegović, muselim trebinjsko-ljubinski i Baš-aga Redžepašić, muselim nevesinjski. Riječi koje je prilikom govora 11. maja 1833. godine upotrijebio obraćajući se okupljenom narodu: “svakome ću suditi po čistoj pravednosti”, ubrzo je i sam Ali-paša Stočević zaboravio. Od Ali-paše će se kasnije otuđiti i Smail-aga Čengić i Hasan-beg Resulbegović. U Hercegovini nisu reforme sprovedene po zamisli vlasti carstva, nego u duhu i stilu svog mutesafira. Ali-paša je svojom strogošću zahtijevao pokornost i rad od Hercegovaca. Njegova poznata krilatica “ili pušku pucaj ili čekić kucaj” sprovođena je dosljedno. U vrijeme njegove uprave u Hercegovini su uvedene nove poljoprivredne kulture: riža, dud, masline, vinova loza. Poznato je da je doveo sa sobom stručnjaka Mustafa-agu Pirindžiju i da je na imanju Veljaci kod Ljubuškog počeo uzgajati rižu. Tome su se suprostavili stanovnici Ljubuškog 1834. godine, međutim Ali-paša ih je na silu natjerao na sadnju. Vrijeme je pokazalo da je njegova odluka bila ispravna, jer hercegovačka riža će postati brend koji će kvalitetom potisnuti dotadašnju uvoznu.

Ali-paša Rizvanbegović je iz Hercegovine izvozio oko 150 tovara riže i ubrzo je potisnuo talijansku. Isušio je i Trebižatska polja, naselio ga kolonistima, kultivisao zemljište. Uvećao je proizvodnju krompira, kukuruza i duhana. Oformio je velike maslinike na imanjima na Buni, okolini Stoca i vinograde u okolini Mostara. U Hercegovinu je uvezao svilenu bubu, kazazima je namještao obradu i proizvodnju svile. Iz Azije je uvezao najljepše vrste jasmina, u stočarstvo je uveo niz novih pasmina. Zabranio je neplansko iskorištavanje šuma, a sam je, kao primjer drugima, lično predvodio akcije pošumljavanja goleti i pustara. Izgradio je i prvu pilanu u Blagaju na Buni, koja je počela raditi 1848. godine. Počeo je izgradnju puteva. Jako je dobro znao da je prosvjeta riznica i snaga znanja. Podigao je veliki broj mejtefa i škola. Sagradio je čitav niz sakralnih, kulturno-prosvjetnih, javnih, privrednih i stambenih zgrada. U Mostaru je izgradio džamiju bez munare (mesdžid) i turbe šejh Juje na Luci, uz nju tekiju sa bibliotekom i musafirhanom. U Stocu i Buni također je sagradio džamije.

Politički testament Ali-paše
Njegovo odbijanje, zatim izjave i doslovno nesprovođenje reformi izazivalo je i sultanovog seraskera Omer-pašu Latasa. A on je Ali-pašu Stočevića vrebao i čekao. Na kraju ga je vezirov autoritet u Hercegovini i ponizio. Narodna priča govori da je Omer-paša Latas na prevaru uhvatio Ali-pašu, da je naredio da ga posjednu na magarca, tako da je licem morao gledati tovaru u rep i da ga je takvog vodao za osvetu po Bosni i Hercegovini. Historičari posljednji put spominju putovanje Ali-paše Rizvanbegovića za Krajinu, koje je bilo teško i naporno, jer je i zima te 1851. godine bila odviše jaka. Kroz livanjska polja jedva se moglo i kretati od snježnih smetova. Po zauzeću Jajca, Omer-paša naređuje da se u zatvor jajačke tvrđave pritvore i Ali-paša, i sin mu Hafiz-paša. Zna se da su Arbanasi pomogli Omer-paši Latasu u gušenju otpora Krajišnika i njihovog buntovnog hercegovačkog saveznika. Sama nekadašnja izjava Ali-pašina da se “Bosnom ne može upravljati bez Bošnjaka” je postala politički testament, tj. kreator njegove sudbine. Na kraju se u blizini Banje Luke, u Dobrunu 20. marta 1851. godine i završilo tragikomično putovanje hercegovačkog uglednog vezira. Sahranjen je te iste godine kod Ferhadije džamije, gdje je nad njegovim grobom sagrađeno i turbe za posebne zasluge. Ferhadija je bila razrušena, srećom je opet obnovljena. Turbe Ali-paše Rizvanbegovića u Banjoj Luci još nije, a to hercegovački vezir zaslužuje – to mu barem bosanskohercegovačko stanovništvo duguje. Ali-paša Rizvanbegović je postigao značajne uspjehe u privrednom i trgovačkom pogledu i njemu je Hercegovina zahvalna za svoj tadašnji napredak i procvat. Neki su ga mrzili, drugi voljeli. U svakom slučaju izazivao je strahopoštovanje. Bio je i ostao sin i reformator Hercegovine, piše namaste.site

Categories
Ličnosti

Rada Vranješević, simbol ponosa i slobode bosanskih žena

Rada Vranješević prva je žena koja se obratila na ZAVNOBiH-u, a njen lik, zbog slavne fotografije, postao je simbol ZAVNOBIH-a.

– Žene Bosne i Hercegovine, uzevši značajno učešće u narodno-oslobodilačkoj borbi, postale su čvrst oslonac narodno-oslobodilačkog pokreta. Zajedno sa svojim drugovima, žene će se i nadalje boriti protiv okupatora i njegovih sluga, a sutra, poslije oslobođenja naše zemlje, one će uložiti sve svoje snage u izgradnju sretne budućnosti naše BiH – kazala je Rada.

Žene u tadašnjoj Jugoslaviji, čija je BiH bila ravnopravni član, dobile su puno pravo glasa 1945. Mnoge evropske države poput Belgije, Švicarske parvo ženama dale su tek kasnije, dok su u nekim zemljama žene imale parvo glasa, ali nisu, naprimjer, bez prisustva muža mogle otvoriti račun u banci.

Novi Zeland prva je od danas postojećih država na svijetu koja je omogućila ženama pravo glasa. Dogodilo se to 19. septembra 1893. godine. Već je prije bilo pokušaja uvođenja ograničenog prava glasa za žene. Tako su u Švedskoj u 18. stoljeću mogle glasati žene koje su kao obrtnici bile učlanjene u cehove. Korzikanski ustav iz 1755. godine omogućavao je glasanje neudatim ženama i udovicama. Bilo je još pokušaja tokom 18. i 19. stoljeća u državama SAD-a, na Tihom Oceanu, u Pariškoj komuni, ali većinom su propali nakon nekog vremena ili su bili ograničeni na malo lokalno područje.

Čak su i neke evropske države vrlo kasno uvele pravo glasa za žene. Tako ga je Švicarska uvela tek 1971., a Lihtenštajn tek 1984. godine. Na lokalnom nivou najtvrdokorniji je bio švicarski kanton Appenzell Innerrhoden, koji je tek 1991. dao pravo glasa ženama na lokalnim izborima i to pod pritiskom vrha države. Islamske države još su sporije uvodile pravo glasa. Tako su Ujedinjeni Arapski Emirati uveli ograničeno pravo tek 2006., a u Saudijskoj Arabiji 2011. godine. U Bruneju i Ujedinjenim Arapskim Emiratima žene to pravo još uvijek nisu ostvarile.

Bosanska heroina Rada Vranješević rođena je 25. maja 1918. godine u selu Rekavice, kod Banja Luke. Potiče iz svešteničke porodice, njen otac Đorđe je bio pravoslavni sveštenik. Osnovnu školu je završila u selu Glogovac, kod Prnjavora, a nižu gimnaziju u Derventi i Banja Luci. Potom je najprije upisala Učiteljsku školu u Banja Luci, iz koje je izbačena 1932. godine, zbog svojih ljevičarkih shvatanja.

Dalje školovanje je nastavila u Trgovačkoj akademiji, u kojoj je 1933. godine pristupila jednoj omladinskoj grupi koja je radila pod rukovodstvom Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ). Zbog ovoga je 1934. godine ponovo izbačena iz škole. Od 1936. do 1938. godine je živjela u Skoplju, gdje je nastavila školovanje. Za to vrijeme je politički radila sa srednjoškolskom omladinom. Po završetku Trgovačke akademije, 1939. godine, nije mogla da se zaposli, pa je jedno vrijeme bila kod svojih roditelja u Glogovcu.

Početkom 1939. godine dobila je posao u Savezu nabavljačkih zadruga državnik činovnika u Beogradu. Odmah po dolasku u Beograd, povezala se sa sindikalnom organizacijom privatnih namještenika „Botič“ i aktivno radila u njoj. Pored rada u „Botiču“ Rada je učestvovala u raznim partijskim akcijama u Beogradu: na decembarskim demonstracijama 1939. godine, u nekoliko štrajkova radnika fabrike aviona, u rasturanju partijskih letaka, u prikupljanju pomoći i dr. U Komunističku partiju Jugoslavije (KPJ) je primljena 1940. godine,

Krajem 1940. godine, poslije štrajka u Savezu činovničkih zadruga, uhapsili su je, a poslije toga i izbacili iz službe. Od tada pa do rata, nastavila je da radi u „Botiču“ i u partijskoj organizaciji. Pod ličnim rukovodstvom Svetozara Vukmanovića Temparadila je na prebacivanju partijskog materijala za Crnu Goru. Nekoliko puta je nosila velike količine partijskog materijala iz Beograda za Nikšić – iz Centralnog komiteta KPJ za Pokrajinski komitet KPJ za Crnu Goru.

Maja 1941. godine napustila je Beograd i povezala se sa banjalučkom partijskom organizacijom. Do jula je bila član Mjesnog komiteta SKOJ-a, a od jula do septembra član Mjesnog komiteta KPJ u Banja Luci. Potom je po odluci Partije otišla na slobodnu teritoriju Podgrmeča. Kada je formiran prvi Okružni komitet KPJ za Podgrmeč, Rada je postala njegov član i istovremeno bila sekretar Okružnog komiteta SKOJ-a za Podgrmeč.

Novembra 1942. godine bila je izabrana za člana Biro Oblasnog komiteta KPJ za Bosansku krajinu. Radila je najviše u partijskim organizacijama i bila član Centralnog odbora Antifašističkog fronta žena Jugoslavije (AFŽ). Radila je i na stvaranju omladinskih partijskih organizacija i organizacija Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Jugoslavije (USAOJ), naročito u Novskom iBihaćkom srezu. Učestvovala je na Prvom zasedanju ZAVNOBiH-a, u Mrkonjić Gradu, 25. novembra 1943. godine.

U vrijeme njemačkog desanta na Drvar, Rada se nalazila u Okružnom komitetu SKOJ za Drvar, gdje je došla po zadatku Okružnog komiteta KPJ za Bosansku krajinu. Ujutru 25. maja 1944. godine, na njen 26 rođendan, uhvatili su je njemački padobranci. Sprovedena je u logor na groblju i poslije osmosatnog mučenja, pokušala je da pobjegne, ali je u bjekstvu ubijena. Poslije oslobođenja, njeni posmrtni ostaci su preneseni i sahranjeni na Partizansko spomen-groblje u Banja Luci.

Ukazom Prezidijuma Narodne skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije, 27. jula 1951. godine, proglašena je za narodnog heroja

Categories
Ličnosti

Nacionalna politika Kallayevog režima

Srpski kurs. Austrougarska uprava nije imala jasno izgrađen stav u pogledu vođenja nacionalne politike u Bosni i Hercegovini. Načelno je ona željela spriječiti širenje srpske i hrvatske nacionalne politike u Bosni i Hercegovini, pa je u tom smislu i uklonjen Filipović sa mjestazemaljskog poglavara. Međutim, iako je srpska nacionalna misao bila mnogo raširenija i jača, Kallay je ocijenio da ona u Bosni i Hercegovini još uvijek nije dostigla za Monarhiju opasan nivo.

Uz to, Austro-Ugarska je sa Kraljevinom Srbijom imala potpisanu tajnu konvenciju po kojoj se Srbija obavezuje daneće dozvoliti nikakvu propagandu prema Austro-Ugarskoj.Zato je Kallay bio dosta liberalniji prema srpskom imenu u Bosni, pa je dozvolio njegovu upotrebu, a vlasti su čak pokrenule i list Prosvjeta,štampan ćiriličnim pismom.

Taj srpski kursupotpunjavaoje civilni adlatus, mađarski plemić srpskog porijekla, baron Fedor Nikolić.On je inače bio po majci unuk Miloša Obrenovića, od kojeg je naslijedio posjede u Banatu, te rođak tadašnjegkraljaSrbijeMilana Obrenovića. Također je bio i član Gornjeg doba mađarskog parlamenta.

Iako je bio srpskih korijena, srpsko-pravoslavno građanstvo u Bosni i Hercegovini ga nije prihvatilozbog njegove prorežimskepolitike.Kallay je preko Nikolića pokušao zadobiti povjerenje srpskih građanskih krugova u Bosni i Hercegovini, ali taj projekat nije uspio. Nikolić je otišao iz Bosne 1886. godine, otvarajući prostor za Kallayevu novu nacionalnu politiku.Bošnjaštvo.

Benjamin Kallay je među bosanskohercegovačkim stanovništvom pokušao razviti ideju zemaljske posebnosti i pripadnosti u nacionalnom smislu.Sve stanovnike Bosne i Hercegovine označio je kao Bošnjake bez obzira na vjeroispovijest, zbog čega je imao mnogo kritika. No, kako je oni sam bio historičar, imao je jake argumente da brani svoje tvrdnje.

Pokušavao je objasniti da se bosanskohercegovačko stanovništvo razlikuje samo po vjeri, a da su svi ustvari Bošnjaci koji govore bosanskim jezikom.Ovo nije bio prvi pokušaj stvaranja narodnog identiteta. Nešto slično, doduše tada još uvijek nejasno, pokušale su provesti osmanske vlasti u vrijeme djelovanja Omer Lutfi-paše u Bosni. Pravim začetnikom ideje interkonfesionalnog bošnjaštva smatra se Topal Šerif Osman-paša, najistaknutiji osmanski namjesnik u Bosni u XIX stoljeću.

Tada su osmanske vlasti pokušale izgraditi građansko društvo u Bosni i Hercegovini, a u skladu s tim bile su i upravne reforme, koje su odgovarale ideji o autonomiji Bosne, kako je pisao list Bosanski vjesnik.Međutim, sa svih strana bilo je problema u ovoj ideji. Muslimani su je teško prihvatali jer je podrazumijevala njihovo izjednačavanje sa katolicima i pravoslavcima. Uz to, srpska i hrvatska nacionalna ideja su već počele uzimati maha i u Bosni i Hercegovini.Kršćani su je, osim širenja svijesti o srpskom i hrvatskom identitetu, također teško prihvatali jer je ideja bila dosta nejasna u pogledu predosmanskog, srednjovjekovnog periodabosanske historije, što je bilo potpuno suprotno od onoga što su radili stvaraoci srpke i hrvatske nacionalne ideje, koji su u srednjovjekovlju pronalazili argumente za svoje ideje.Pokušaj jačanja bošnjačke nacionalne svijesti obilježen je pokretanjem i djelovanjem lista Bošnjak.

On je pokrenut 1891. godine po ideji Mehmed-beg Kapetanovića. Među muslimanskom elitom Mehmed-beg je bio vjerovatno najširih vidika i bio je jedan od23rijetkih kojima je bio jasan značaj nacionalnog identiteta. Prvi brojlistaizašao je 2. jula1891. godine, a list je imao cilj da suzbije širenje hrvatskog i srpskog nacionalnog imena među muslimanima, te da se suprotstavi njihovoj propagandi.

U listu senavodilo da „(…) nikad nećemo zanijekati da nijesmo od jugoslovenskog plemena,“ ali da „(…) ostajemo Bošnjaci kao što su nam bili pradjedovi i ništa drugo.“ Na pojavu Bošnjakai njegovo pisanje veoma oštro je reagovala srpska i hrvatska štampa. Između Bošnjakai srpskih i hrvatskih listova nekoliko godina je vođena rasprava o nacionalnim pitanjima. Jedno od ključnih je bilo pitanje jezika.

Iako je nebrojeno mnogo spomena naziva bosanski jezikiz prošlosti, srpska i hrvatska štampa su uporno negirali postojanje tog jezika. Međutim, vlasti su priznavale bosanski jezik kao službeni. Kallay je insistirao na tom terminu, a pomogao mu je i bečki profesor Vatroslav Jagićsvojim govorom u Reichsratu1896. godine.S obzirom da je 1883. usvojen Vuk-Daničićev pravopis, jezik u Bosni i Hercegovini je službeno nazivan bosanskim, tako da je1890. godine štampana Gramatika bosanskogajezika, koja je doživjela više izdanja latiničnim i ćiriličnim pismom.

Međutim, nastojanja Bošnjakai Kallayevog režima nisu urodila plodom. List se okrenuo isključivo muslimanskom dijelu stanovništva nakon što je postalo jasno da interkonfesionalno bošnjaštvo nije moguće. Ne samo da pravoslavno i katoličko građanstvo i seljaštvo nije prihvatalo bošnjačko ime, ni mnogi muslimani ga nisu prihvatili. Jedan razlog je taj što su mnogi muslimani gledali na list i Mehmed-bega Kapetanovića kao na režimske instrumente, pa su odbijali sve što dolazi sa te strane, uključujući i potrebu nacionalnog izjašnjavanja. Drugi razlog je staleška podijeljenost bošnjačkog naroda, jer je list navodio da muslimansko plemstvo treba voditi cijeli narod.

Tu treba spomenuti i psihološki faktor, jer su muslimani tada osjećali da im je ugroženvjerski identitet, pa su pokušavali očuvati svoju vjeru, jer ih je ona razlikovala od drugih. Iako je izlazio do 1910, list Bošnjakje slabioveć od 1895, a od 1900. nije igraonikakvu ulogu i nije predstavljaaalternativu nacionalnim pokretima u Bosni.

Ta izgubljena bitka za nacionalni identitet skupo je plaćena, jer su austrougarske vlasti uvidjelerealnost i popustilepred srpskih i hrvatskim težnjama u pogledu jezika. Odlukom od 4. oktobra1907. dotadašnji bosanski jezik zamijenjen je srpsko-hrvatskimkao službenim jezikom u Bosni i Hercegovini. Vlasti su dozvolile muslimanima da nastave upotrebljavati termin bosanski jezik u svojim samoupravama i školama posebnom odlukom Zemaljske vlade od 29. novembra1907. godine.

Categories
Ličnosti

Bosna u vrijeme Hasan-paše Predojevića

Prema nekim izvorima rodom je iz Lužca kod Sanskog Mosta a po drugim je porjeklom iz Hercegovine. Na sultanovom dvoru je imao veliku zaštitu dvojice zemljaka: velikog vezira Sijavuš-paše i carskog prvog savjetnika Derviš-pašu Bajezidagića. Oni su mu pomogli i da 1591.g bude imenovan za bosanskog namjesnika.

            Po imenovanju Hasan-paša dolazi u Bosanski ejaleti i nakon desetak godina mira u pograničnim jestima nastupila je ratna psihoza. On je naredio na ušću Petrinčice u Kupu da se gradi današnja Petrinja, izvrši vojnu mobilizaciju i poče sa upadima u pravcu Bihaća.

            Hasan-paša nastavi sa svojim osvajanjima i 1592.g. Najprije zauze Goru i Hrastovicu a u pohodima dolazi i do bogatog plijena. Prema planu jedan dio vojske je sa topovima 10.juna 1592.g poslao u pravcu Bihaća a tri dana kasnije se i sam pridružio opsjednutom gradu. Na prve ponude da se predaju zapovjednik Bihaća kapetan Josip Lamberg je negativno odgovorio, nakon čega Hasan-paša izda naređenje da se grad napadne sa svih strana. Nakon pet dana borbe branioci se predadoše napadačima. Osvajanjem Bihaća cijela današnja teritorija BiH je došla pod sultanovu vlast.

            Ubrzo nakon ove vojne akcije uslijedila je i nova administrativno-upravna podjela Bosanskog ejaleta. Od Bihaća i osvojenih teritorija formiran je novi Bihaćki sandžak. U vrijeme osvajanja Bihaća bosanskii namjesnik je pod svojom vlašću držao teritoriju veću nego što je imao ijedan srednjovijekovni bosanski vladar.

            Hasan-paša nastavlja dalje sa četama i kod Petrinje prelazi Kupu i napada hrvatska mjesta. Da bi onemogućio dalje njegovo napredovanje hrvatski ban Toma Erdodi-Bakač kod Bresta dočeka Hasan-paši. Iz borbe će Hasan paša izaći kao pobjednik. Tokom perioda između 1592 i 1593.g vršio je uobičajne vojne pripreme, a do novih vojnih akcija dolazi 1593.

            Hasan paša sa vojskom prijeđe Kupu kod Petrinje i usput zauze Drenčinu i ulogori se na desnoj obali Kupe kod Siska gdje je čekao vojnu pomoć iz Rumelijskog ejaleta koju mu je obećao vezir Sijavuš-paša. U međuvremenu je za velikog vezira izabran Sinan-paša koji na mjesto novog rumelijskog beglerbega imenova svog sina Mehmed-pašu kojii je zamjeno Girli hasan-pašu. Pošto je rumelijska vojska morala čekati novog beglerbega oni neće doći na vrijeme da pomognu Hasan-paši Predojeviću.             U međuvremenu dolazi i do okupljanja habsburške vojske kod Zelina u Turopolju, to su bile uglavnom krajiške Čete pod zapovjedništvom bana Tome erdodija. Hasan-paša ne čekajući pomoć prijeđe Kupu i prvi napade protivnika. Međutim, ovaj put nije imao uspijeha. Sultanova vojska se morala poražena povući na početne položaje. Tog dana, 22.juna 1593.g život je izgubilo 7000 oficira i vojnika iz Bosanskog ejaleta, a među poginulim je bio i Hasan paša Predojević.

Categories
Ličnosti

Originalna bujuruldija (naredba) Husein-kapetana Gradaščevića protiv Ali-paše Rizvanbegovića

Bujuruldija је naredenje izdano od valije, u ovom slučaju Husein-kapetana. Original bujuruldije nalazi se u Arhivsko-istorisikom odjeljenju Orijentalnog instituta, Akta turcica bг. 4771.

Tekst buјurdliје glasi:

Uzoru svoga drustva, sretnom livanjskom kapetanu Ibrahim-begu Firdusu, koji је s titulom seraskera upucen na Stolac – neka mu se poveca vrijedlnost – poznavaocima seriata, vrloj gospodi kadijama livanjskog i duvanjskog kadiluka – neka im se poveca vrlina – ponosu svoga drustva, kapetanu Mehmed-begu, koji је s nase stгane doodijeljen spomenutom zapovjediniku, svim narodnim prvacima i ljudima od zvanja – neka im se poveca vrijednost – stavlja se do znanja sljedece:

Budući da vаш је svima poznato kako је doslo do izdajstva i odmetnistva Aliage Stocevica, koji se, pokazujuci da se ne slaze sa sporazumom Ejaleta, koji је donesen u stvarima opcih vjerskih interesa, usuđuje da raspiri vatru smutnje i nereda i da takvim postupkom dovodi da sirotinja hercegovackih kadiluka pada u mnoge nevolje i da јој se nanosi steta, to је duznost svakog pojedinca da se svojski zalozi da se ta prljava rab0ta otkloni. Pošto smo iz pisama, koja nam ovaj put stizu od Stocana, saznali da su i oni ohladili i glavu okrenuli od imenovanog izdajnika, da su gotovi i spremni da se (bore) na strani stanovnika spomenutih kadiluka i da prizeljkuju dolazak nase vojske, to је neophodno potrebno da iz svojih kadiluka na brzu ruku mobilisete sto vise vojske, stavljajuci је pod komandu imenovanog seraskera, da se uputi i posalje na Stolac.

Vi imenovani, kojima se upucuju ove rijeci, kada vam ovo bude stavljeno do znanja, odmah i bez oklijevanja iz svojih kadiluka mobilisete sto је moguce vise hrabrih i izabranih vojnika, stavljajuci ih pod komandu imenovanog zapovjednika’ ( da se) najhitnije (upute) nа spomenuto odrediste. Ustrajte u hrabrim i srcanim akcijama i borbama da ih potpuno dotucete.

I TI imenovani zapovjednice, znaj da si postavljen seraskerom regularne vojske livanjskog, duvanjskog, glamockog i svih hercegovackih kadiluka. Kad nasa bujurldija stigne, neka se spomenuta vojska stavi pod Tvoju komandu i hitno је, bez i jednog caska i minuta odgadanja, povedi na spomeпuto odrediste. Ulozi sve raspolozive snage da bi kako treba dotukli spomenutog izdajnika, а cuvaj se i izbjegavaj da ne napravis nesto, sto је protivпo ovoj bujuruldiji. Nastoj da nas istog casa izvjestis
о svemu sto је potrebno.

U tu svrhu је Divan Bosanskog ejaleta samositalno napisao i izdao ovu bujuruldiju i ро …. је poslao. Kad Bozjom pomocu ova bujuruldija’ stigne, potrebno je da ро njoj postupite, а da budete oprezni i da se cuvate da ne napravite sto је protivno njoj.

Dne 21 sevala (1)247 godine = 24 marta 1832. godine

Categories
Ličnosti

Zadužbine Mehmed-paše Kukavice

Pitanje njegova bogatstva ostaje nejasno, 1752. godine Mehmed-paša je u Bosnu došao kao hadžija, a o njegovom bogatstvu stečenom prije te godine govori čenjenica da je neke svoje vakufe počeo ili izgradio prije kraja 1752. Znači prije nego je postao paša i bosanski namjesnik.  Do 1758. nastala je većina objekata njegova vakufa, mada je i poslije te godine nastalo nekoliko vakufskih objekata.

 Mehmed-paša je uvakufio više od osamdeset raznih objekata, a po vakufnami, zapravo njenu prijepisu vidi se da su ti objekti izgrađeni u osam mjesta: Foči, Goraždu, Prijepolju, Sarajevu, Visokom Travniku i u travničkim selima Slimena i Vitez. To su sljedeći objekti: četiri džamije jedna medresa, četiri mekteba, pet ćuprija, jedan sebilj, četiri česme, tri karavan saraja, jedan hamam te jedan bezistan i više dućana.

Džamija hadži Mehmed-paše Kukavice bila je smještena u Prijekoj čaršiji iznad današnjeg upravnog središta grada. Džamija se je odlikovala masivnim kamenim zidovima, kalotnim kamenim kubetom i visokom munarom od tesanog kamena. Tlocrt džamije je čisti kvadrat. Sofe džamije je do 1992.nadkrivala jednostrešna krovna konstrukcija postavljena na jednostavne drvene stubove. Ti elementi su odudarali od glavnine objekta, pa je Alija Bejtić s pravom primijetio da su sofe morale biti netkrivene kamenim kubetima naslonjenim na kamene stubove. To je vremenom propalo i zamijenjeno je drvenom konstrukcijom.

Ulaz u džamiju krasila su dvokrilna drvena vrata čija su krila cijelom površinom ornamentirana nizom kvadrata sa rozetama  u središtu svakog od njih.Motiv kvadrata ima orjentalno porijeklo dok rozeta predstavlja čisti domaći motiv, što je dokaz da je to djelo domaćih majstora. Unutrašnjost džamije ukrašava mihrab i mimber sa više umjetničkih ukrasa. Iako bez ornamenata ispod kubeta i šerefeta, džamija je djelovala skladno i impresivno, te zauzima ubjedljivo prvo mjesto među četiri hadži Mehmed-pašine džasmije koje je izgradio.

Tarih na kamenoj ploči iznad ulaznih vrata napisan je turskim jezikom u četiri distiha sa hidžretskom godinom 1165.(od 20.11. 1751. do 7. 11. 1752.). Ime vakifa se navodi kao hadži Mehmed-beg, čaušbaša sultana Mahmuda, što jasno govori da je ta džamija grđena prije nastupanja na položaj bosanskog namjesnika, odnosno sultanovog memura.

Mekteb i medresa izgrađeni su na lijevoj strani harema džamije, u jednom krilu od ćerpića i drveta. Takav sklop objekata ovog tipa u Bosni, poznat je samo u slučaju hadži Mehmed-pašine džamije, medrese i mekteba ovdje u Foči. Medresa je radila do početka Drugog svjetskog rata.

Karavan-saraj nalazio se u neposrednoj blizini džamije i medese, na suproznoj strani ulice. Poslije Drugog svjetskog rata karavan-saraj je restauriran, tako da je prizemlje, gdje su prije bile štale za kiridžijske konje, pretvoreno u restoran, dok je sprat poslužio prvobitnoj namjeni. Ovaj karavan-saraj nije imao unutrašnje avlije i bio je čitav pod jednim četverostrešnim krovom, tako da je to zapravo han većih dimenzija, i ako se u vakufnami zove karavan-sarajem.

Mostovi koje je Mehmed-paša izgradio u Foči (izgradio je dva), premošćavali su Čehotinu i Drinu.Bili su izgrađeni od drveta pa zato više nisu u životu. Most preko Ćehotine stajao je na izlazu iz Donje čaršije, ispod pazarišta, gdje se i do Drugog svijetskog rata nalazio jedan most. Most na Drini bio je u Donjem polju na mjestu današnjeg željezničkog mosta. Alija Bejtić  neisključuje mogućnost da je taj most bio na Brodu, pet kilometara južno od grada, na mjestu starijeg mosta koji je bio vakuf sultan Sulejmana, a kojeg opisuje Evlija Čelebija polovinom sedamnaestog stoljeća.

Sahat-kula, mada nije spomenuta u vakufnami iz 1758.godine, po općeprihvaćenom mišljenju je vakuf Mehmed-paše, a izgrađena je poslije pomenute godine. Sahat-kula je izgrađena od kamena, prizmatičnog je oblika, poput ostalih bosanskih sahat-kula. U presjeku je četverokutnog oblika sa visinom od oko 16m.Ulazna vrata su veoma mala, svega 96 cm visine.Uz kulu idu drvene četverokrake stepenice sa podestima u ćoškovima.Pod vrhom se nalaze četiri otvora u obliku prozora sa šiljastim lukom, ispod kojih su smješteni brojčanici sa kazaljkama.

Tekija kao ni sahat-kula nije pomenuta u vakufnami iz 1758. ali Alija Bejtić na temelju originalnih isprava iz 19.st. navodi postojanje tekije hadži Mehmed-paše Kukavice u Foči i jednog turbeta, svakako iz ranijeg vremena, uzdržavanog zajedno sa tekijom iz prihoda kršćanske džizije bosanskog ajaleta. Naime, tu tekiju pominje još Evlija čelebija pod imenom Bajazid-babina, a Mehmed-paša ju je samo obnovio i odredio njeno uzdržavanja.

Džamija Mehmed-paše Kukavice u Sarajevu izgrađena je na temeljima starije, Duradžik hadži-Ahmedove, nastale prije 1554.godine.Muvekit navodi kako je ta džamija izgorjela i kako je na njenim temeljima Mehmed-paša izgradio svoju. Izgrađena je od ćerpiča. Munara je od kamena. Džamija je sagrađena 1755 godine.

Mekteb Mehmed-paše u Sarajevu nalazio se je uz njegovu džamiju, u Patkama, sa njene istočne strane.Zgrada mekteba bila je jednostavna, poput obične bosanske kuće.Poput džamije i mekteb je stajao na temeljima Duradžik hadži-Ahmedova, starijeg zdanja, stradalog u požaru iz 1697.godine. Mehmed-pašin mekteb izgrađen je kad i sama džamija.U njeg je bila dovedena i voda iz vodovoda koji je napajao i česmu ispred džamije. U požaru iz 1780.godine,  ta zgrada je izgorjela, zatim obnovljena i služila je svojoj namjeni do iza Ausro-Ugarske okupacije 1878.godine.

Sebilj Mehmed-paše nalazio se je na samoj Baščaršiji, niže od onoga današnjeg, sve do 1858.godine, gdje je do 1868. bila postavljena gradska stražarnica. Te godine stražarnica je uklonjena i na njenome mjestu ponove je izgrađen sebilj, koji nije istovjetan sa Mehmed-pašinim, ali je vjerovatno izgrađen po uzoru na taj stariji, 1891.godine taj novi sebilj je porušen i zamjenjen drugim koji je 1913.godine premješten na današnje mjesto. Prvobitni Mehmed-pašin sebilj je sagrađen 1754.godine.

U Travniku je, pored Foče, Mehmed-paša ostavio najviše objekata svoga vakufa.U Gornjoj čaršiji je podigao; džamiju, medresu, mekteb, tri česme, bezistan i veći broj dućana.Pretpostavlja se da je u Travniku sagradio jednu sahat-kulu uz svoju džamiju i jedan hamam.

Džamija Mehmed-paše u Travniku izgrađena je uz vezirske saraje.Vremenom je propala i na njenom je mjestu 1867.godine hadži Alibeg Hasanpašić izgradio svoju džamiju, barem po dimenzijama i krovnoj konstrukciji istovjetnu starijoj, Mehmed-pašinoj, od koje je jedino ostala kamena munara.

Medresa koju je u Travniku izgradio Mehmed-paša, nalazila se je u Gornjoj čaršiji, nasuprot njegova bezistana.Od nje je do pedesetih godina 20.stoljeća ostao samo prednji zid sa kapijom i tarihom iznad ulaza, iz kojeg se vidi da je medresa izgrađe od 25.8.1759.do 12.8.1760.g., 1873.godine i medresu je kao i džamiju obnovio hadži Alibeg Hasanpašić.

Bezistan Mehmed-paše u Travniku, jedan je od dva takva objekta u tome gradu i jedan od šest u Bosni i Hercegovini. Iz tariha koji se nalazi na pomenutom bezistanu, vidi se da je izgrađen u od 13.12.1757.-10.1.1758.g. Sagrađen je istočnije od džamije u Gornjoj čaršiji, uz groblje. Sahat-kula uz Mehmed-pašinu džamiju, po Aliji Bejtiću, također je Mehmed-pašin vakuf.Građena je poput one u Foči, po istom nacrtu i od istog materijala.I nju je obnovio hadži Alibeg Hasanpašić. U Travničkim selima Vitezu i Slimenima, Mehmed-paša je sagradio mekteb u prvom i džamiju u drugom, koja je bila tipična bosanska džamija sa drvenom munarom. Oba objekta su već davno propala.

Alija Bejtić, na osnovu podataka Hamdije Kreševljakovića, navodi i jedan ženski hamam u Travniku kao vlasništvo vakufa Mehmed-paše Kukavice.Taj hamam se je nalazio na mjestu kasnije podružnice zemaljske banke za Bosnu i Hercegovinu, nešto niže od medrese i napušten je prije 1878.godine.

Mehmed-paša je u Goraždu izgradio i uvakufio most na rijeci Drini, načinjen od drvene građe, na mjestu gdje je još od 1568.godine stajao most budimskog paše Mustafa-paše (Sokolovića), a zatim i most Kaba-Kulak Ibrahim-paše, bosanskog namjesnika, izgrađen 1730/31. i propao u godinama 1736-37. usljed poplava drine koje bilježe i Muvekit i Kadić.

Petnaestak godina iza toga, Mehmed-paša Kukavica je napravio svoj most. Do kraja prve polovine 19.stoljeća tu je postojao most, nezna se jeli to bio onaj kojeg je izgradio Mehmed-paša, ili je to bio neki noviji most.

I u Visokom je Mehmed-paša Kukavica uvakufio jedan most preko rijeke Bosne, kako se vidi iz njegove vakufname. Bio je od drveta i otplavljen je prije 1834.godine, kad je na tome mjestu izgrađen novi most, a na čijem je mjestu kasnije izgrađen savremeni betonski most.

Dva karavan-saraja izgrađena u Prijepolju, također su vakuf Mehmed-paše.Ne zna se gdje su izgrađeni i kako su izgledali, mada je sasvim moguće da se ti, Mehmed-pašini, kriju pod imenima i danas očuvanih hanova, a koji su dobili imena po svojim zakupcima, usljed čega je zaboravljeno njihovo pravo ime.

Most na Limu, od drvene građe, Mehmed-paša je sagradio na desnom kraku carigradskog druma, na mjesti nekog starijeg mosta, kojeg 1550.godine pominje Mlečanin Catarino Zeno, a kasnije i Evlija Čelebija. Danas na istome mjestu postoji drveni most na putu iz Prijepolja za Pljevlja. Mehmed-paša je svoju vakufnamu legalizirao u samom vezirskom saraju u Travniku.Datum te legalizacije je 21.jula 1758. Pored travničkog kadije, koji je legalizirao vakufnamu, tu je bio prisutan i postavljeni mutevelija, Ali efendija sin Husejnbega.Inače, original vakufname je izgubljen, ali postoji ovjereni prijepis u Vakufskoj direkciji u Sarajevu.

Categories
Ličnosti

Hasan Kafi Pruščak

Hasan Kafija Prušćak rođen je u Pruscu gdje je i proveo najveći dio svog života, na položaju kadije prusačkog kadiluka. Spada u red najznamenitijih ličnosti kod Bošnjaka. Život mu se kretao između obrazovanja i nauke s jedne strane, te administracije i politike s druge strane. Nakon što je napunio 12 godina, počeo je sa sticanjem znanja upisavši jednu od postojećih (srednjih) škola u Bosni. Najvjerovatnije je pohađao jednu od tadašnje tri mederese koje su radile na teritoriji Bosne, a zatim je otputovao u Istanbul sa navršene 23 godine.

U Istanbulu znanje stiče pred najvećim alimima tog vremena, sve dok nije dobio diplomu učitelja i vratio se u svoj Prusac 1575. godine, gdje počinje sa predavanjem učenicima i pisnjem naučnih djela. Jedan period je radio kao pomoćnik vrhovnog muftije za Bosnu u Sarajevu, nakon čega se vraća u Prusac i ponovo radi kao učitelj sve dok nije imenovan za kadiju Prusca. On aktivno učestvuje u svim značajnim dešavanjima, tako da je učesnik i nekih od značajnijih bitaka koje su se vodile na granicama Osmanskog catstva. Na poraz Osmanske vojske kod Siska 1593. godine, te niza poraza koji su potom uslijedili, gledao je kao negativnu posljedicu unutrašnjeg i vanjskog stanja u kom se Carstvo nalazilo. Po njegovom mišljenju uzroci ovakvog stanja u Carstvu proizišli su iz obrazovnih, kulturnih i moralnih kao i političkih, vojnih i ekonomskih faktora. Uočavajući slabosti, on ne traži samo njihove uzroke nego i da, na osnovu racionalizma ponudi i rješenje.

Kafija piše čuveno djelo „Usulu-l-hiekm fi nizami-l-alem“, u kojem pojašnjava ispravne temelje na kojima počiva i pomoću kojih opstaje vlast. Djelo predstavlja moralno-političku raspravu o uređenju države i društva. U prvoj verziji, koja je napisana 1596. godine na arapskom jeziku, želi da ukaže na uočene znake bure u Osmanskom carstvu i nada se da će ih tadašnji sultan Mehmed III zaustaviti. U jesen iste godine djelo podnosi državnim dostojanstvenicima s molbom da ga uruče sultanu. Preporučiše mu da spomenuto dijelo prevede i protumači na turskom jeziku. Kafija to i čini i odlazi lično do prijestolnice, te knjigu daje na uvid glavnom vojskovođi. On knjigu predočava Sultanu, koji se zadivi njome. Sultan je nagradio Kafiju imenujući ga doživotnim kadijom Prusca, te mu poklanja veliki novčani dar od kojeg Kafija gradi novu četvrt u Pruscu, koja je sadržavala đamiju, školu, sudnicu i kuću za zikr.

Temelji mudrosti o uređenju svijeta je podijeljeno na uvod, četiri poglavlja ili temelja i zaključak. U uvodnom dijelu Prušćak ukazuje na određene negativne pojave i kaže da svaka od njih ima svoje stvarne uzroke. Naročito ukazuje na četiri uzroka koji rezultiraju nizom posljedica.Ti uzroci su slijedeći:

1. Prvim uzrokom slabljenja unutar-političkih i vojnih prilika Osmanske države proglašio je „zanemarivanje pravde i vođenja valjane politike“, iz razloga-što se „državni poslovi ne povjeravaju ljudima sposobnim za njih“.

2. Na drugom mjestu je „nemaran odnos prema savjetovanju, razmjeni mišljenja i planiranju“, a sve zbog oholosti i uobraženosti velikaša i njihovo izbjegavanje da se druže sa „učenjacima i mudrim ljudima“ ( jer će oni otkriti stvarno stanje ).

3. Treći razlog slabosti države, po njegovom sudu, bio je u „indolentnosti u rukovođenju vojskom i upotrebi oružja i ratne opreme za vrijeme borbe s neprijateljem, a uzrok je u tome što se vojnici ne boje starješina“.

4. Krajnjim uzrokom svih nedaća Pruščak je pripisao „lakomosti na mito i sklonosti ka ženarna“( uzrok svih uzroka ).

Na samom početku „Temelja mudrosti o uređenju svijeta“, poželio je da njegovo djelo bude od „pomoći vladarima, uputa vezirima, uzor mudracima i potpora siromasima“.Nudeći riješenje stanja u državi, on po uzoru na „drevne učenjake“ dijeli ljude u četiri razreda:

· oni za sablju ( vladari, namjesnici, vojnici )

· oni za pero ( učenjaci, mudraci, pobožnici )

· oni za poljoprivredu ( raja )

· oni za zanat i trgovinu

Podijela ljudi po staležima, koja su određena podijelom rada i njihovim obavezama, a ne po naslijeđu, rođenju i sl., je poruka sultanu da samo sposobni ljudi, u svojoj struci rade predviđene poslove, a ne kako autor navodi „raja i zanatlije“ ućestvuju u borbenim dejstvima „jer su vojnici zanemarili svoju dužnost“, da bi država imala prosperitet i uspjeh. Takođe naglasak daje na „čvrstu ruku“-zakon i moralna osječanja, što su preduvijeti za spriječavanje rasula i anarhije.

Dajući mišljenje o ljudima koji nisu niti u jednom od nabrojanih kategorija Kafija kaže: „Što se tiče onoga koji je izvan ovih staleža, ne treba ga kao takva ostaviti, nego ga, po mišljenju islamskih mudraca, treba primorati da pristupi jednom od njih ( staleža ), a prema sudu nekih filozofa, treba ga pogubiti, jer je na teret ljudskoj zajednici. U davna vremena vladari su, jedanput godišnje naređivali da se pronađu besposličari i odstrane. Zbog toga su izdavane naredbe zapovjednicima luka evropske Turske ( Rumelije ) da progone nomade i ne dozvole im ulazak u Rumeliju“.

PRVI TEMELJ: O Uredbi države i njezinu trajanju;U poglavlju „ O načinu uređenja države i njenom trajanju “ sistematizirao je pitanja vezana za funkcionisiranje države i organa uprave. Do propasti dolazi kada nastanu slijedeće pojave:

· kada sladostrašće i pomama zagospodare nad razumom vladara,

· međusobna zavist i nepovjerenje ministara,

· povlačenje vojnika iz borbe i zanemarivanje savjetovanja o ratu

Naglašavajući pravdu u ovom poglavlju, pokušao je ukazati na dužnosti i obaveze ljudi, pa i samog vladara, na dužnostima državnika i vojnika , jer je pravda ideja i simbol uređenja zajednice i kako autor navodi „Ona je postavljena kao imperativ jer ima porijeklo u Božijoj zapovijedi i na njoj Kur’an bitno insistira.“ U brojnim citatima daje primjere kako pravednost i dobra politika treba da se manifestuju.

Sve u cilju da se zakon nepristrasno primjenjuje na sve, vraćanje prava potlačenim, sigurnost na putevima itd. A da bi se sve ovo ostvarilo, vrlo važan je izbor pravih ljudi na odgovorna mijesta, ističući sposobnost, vjernost i iskrenost kao vrline koje treba zahtijevati od judi u javnoj službi. Svijet postoji sa četiri vrline:

· sa naukom učenjaka

· sa pravednošću vladara

· sa pobožnošću

· sa dobročinstvom i darežljivošću ljudi

Govoreći o vrlinama koje treba da krase vlastodršce i vladare Kafija ističe slijedeće: „Vladar: ponosan, blage ćudi, strpljiv, da uživa povjerenje, da ne bude brz u izricanju suda o čovjeku kada o njemu nešto čuje.

DRUGI TEMELJ: O savjetovanju, blagostanju, mišljenju i razmišljanju. Ako se vodeće ličnosti Carstva ne konsultiraju sa obrazovanim i mudrim, to vodi brojnim greškama i slabostima u vođenju države, jer vladar, ako se ne savjetuje sa učenima koji nisu na vlasti, ne može znati pravo stanje u državi.

TREĆI TEMELJ: O upotrebi ratnih sprava i o ratu, o uredbi i oduševljavanju vojske. Učestali osmanski neuspjesi na bojnom polju, dali su povod ulaženja u ovu problematiku. Do tih neuspjeha nije samo dolazilo zbog neuvježbanosti ili ne upotrebe novijeg i savremenijeg naoružanja i opreme ili zbog ne prisustva sultana na bojištu nego i zbog stalnih političkih previranja u carstvu, politikanstva, kolaboracije i saradnje sa neprijateljem velikaša i opće dekadence društva i carevine.

Prušćak savremene događaje, odnosno tadašnje događaje, upoređuje sa sličnim iz bliže i daljeprošlosti, te iznosi stavove poznatih vojskovođa. Uzroci opadanja vojne moći Osmanskog carstva vidi u nedostatku dovoljne vojne obuke, nekorištenju savremenog naoružanja i njegovog nenabavljanja, a naročito u starješinskom kadru. Optužuje osnovne zapovjednike da ne prisustvuju vojnim smotrama, pa neznaju ni koliko vojnika imaju, ni kako su naoružani, ni kakva im je dužnost.

ČETVRTI TEMELJ: O uzrocima pobjede, o božijoj pomoći i o povodima propasti „O preduslovima za pobjedu“.Kafija se poziva na savjest, poštenje, korektan odnos ali i oštro zahtijeva disciplinu iodgovornost koje bi se morale provoditi preko autoritativne vlasti. Postupci koje ljudi čine, a samim tim i njihovi prvaci i učenjaci, vojskovođe i vojnici, obični ljudi, zemljoradnici i zanatlije autor shvata kao glavne preduslovepobjede.

Uvjet za pobjedu, Kafija vidi i u odlučnosti i riješenosti vladara da obuzda vojsku, obećavajući dobročinstvo i nagradu nakon pobjede. On kaže da dezerterstvo treba kazniti, a kao što je veće rečeno: „Povući se na vrijeme bolje je nego ustrajati u nevrijeme“, čime želi reći da je potrebno voditi rat i boriti se glavom i zdravim razumom.