Categories
Novi vijek

Prvi srpski ustanak i poraz od vojske iz Bosne

Početak XIX stoljeća je vrijeme kada sultan Selim-han III pokušava spasiti državu od propasti, nastojeći da je reorganizuje i provede napredne reforme, protiv čega su se mnogi bunili. Također, to je vrijeme Napoleonovih ratova, pa se može reći da se početak ustanka smederevskih seljaka uklapa u jednu opštu sliku haosa u Europi u prvim godinama XIX stoljeća.

Vlast u Smederevskom sandžaku, neposredno pred početak ustanka, zapravo su imali lokalni jeničeri poznati kao dahije. Oni su iskoristili nemire u Osmanskoj državi i stvarno zagospodarili sandžakom. Samovoljno su ubirali poreze od seljaka. Sultan ih je nakratko istjerao iz sandžaka, ali su se brzo vratili. Osim smederevskih seljaka, nezadovoljstvo prema dahijama je dolazilo i od sloja tek izrastajuće sitne seoske buržoazije, uglavnom trgovaca, zatim seoskih kneževa, sveštenika, hajduka, ali i spahija i lokalnih muslimana, kojima su dahije također činili zulum. Jeničeri su se toliko osilili da su 1801. pogubili čak i smederevskog sandžakbega. Svojim bezobzirnim ponašanjem i samovoljom, jeničeri su navlačili na sebe mržnju skoro svih u Smederevskom sandžaku. Ona se nakupljala postepeno i dovodila do pripremanja pobune. Pripreme za ustanak su najaktivnije provođene u nahijama Kragujevac i Valjevo.

Povod i tok Prvog srpskog ustanka. Jeničeri su znali da se priprema ustanak. Kako bi zaplašili stanovništvo, početkom 1804. su preuzeli svu vlast u sandžaku i pogubili veliki broj ljudi: kneževa, sveštenika, buljubaša, trgovaca i dr. Taj događaj, poznat kao sječa knezova, bio je povod ustanka u Smederevskom sandžaku. Seoske stariješine, koje su izbjegle sječu, pozivale su seljake na oružje, hajduke da im se pridruže, te bivše habzburške vojnike, uglavnom iz Vojvodine. Ustanak je započeo kao buna protiv dahija, a ne protiv osmanske vlasti. Zato su u početku ustanici pozivali i lokalne muslimane i spahije da im se pridruže. Neki muslimani su se pridružili pobuni. Pozivali su i Austriju da interveniše i zagospodari Smederevskim sandžakom.

Vođe ustanka bili su seoske stariješine i preživjeli kneževi (knezovi). Oni su u Orašcu 14. II 1804. organizovali prvu ustaničku skupštinu. Na njoj je izabran vrhovni vožd, vođa ustanka. Ta čast i obaveza su pripali bivšem harambaši i buljubaši Đorđu Petroviću, nazvanom Karađorđe. On je od početka vođenja ustanka pokazivao namjeru da se u potpunosti osamostali Smederevski sandžak, a da on postane apsolutni vladar. Protiv toga je bila većina ostalih knezova i stariješina, pa se brzo pojavilo pitanje donošenja nekog zakonskog okvira unutar kojeg će ustanak djelovati (vidi Ustavno pitanje u ustaničkoj Srbiji).

Do kraja 1804. Smederevski sandžak je bio očišćen od jeničera dahija. Međutim, nije se smirivao. Vođe ustanka, na čelu sa Karađorđem, željeli su nastavili ustanak dok osmanska vlast u potpunosti ne bude uklonjena. Tada ustanak dobija nacionalnooslobodilački karakter, koji se uokvirio u borbi protiv Osmanske države i njene vlasti, kao i svega onoga što je bilo simbol prisustva osmanske vlasti, uključujući i lokalno muslimansko stanovništvo. Sa Prvim srpskim ustankom počinju masovna ubijanja i progon muslimana sa prostora današnje Srbije. Već u prvoj godini ustanka „(…) nož i puška ubijahu, što je muslimansko muško a što je žensko i djeca rastjerano je često golo i boso sa domaćih ognjišta (…).“ Centralne vlasti u
Istanbulu su vrlo brzo shvatile da ustanak zapravo nije eškija (lokalni nemiri manjeg obima) kako su prvobitno mislili, nego pravi ustanak protiv njihove vlasti. Pozivi za vojnu akciju su stalno stizali u susjedni Bosanski ejalet, čiji je valija trebao da okupi vojsku iz Bosne i porazi ustanike.

Vojska iz Bosne je nekoliko puta pokušavala, ali bez uspjeha. Najveći poraz je doživjela 1. VIII 1806. na Mišaru. Ustanak se sve više širio i prešao je granice Smederevskog sandžaka. Ustanici su planirali aktivirati i pravoslavce u Bosni, pa su zato pokušavali, i nakratko uspjeli preći Drinu. U međuvremenu, u plan je dolazila i Crna Gora, gdje su bili i ruski garnizoni. Od februara 1807. Rusija i Osmanska država su bile u ratu, tako da su i Crnogorci mogli učestvovati i pomoći smederevskim ustanicima. Cilj je bio udariti na Novi Pazar i presjeći vezu Bosne sa ostatkom Osmanske države, ali u tome nisu uspjeli. Spora i neodlučna reakcija centralne vlasti u Istanbulu, kao i nedovoljna aktivnost bosanskih begova i kapetana, dovela je do toga da ustanička vojska postigne velike uspjehe u prvim godinama ustanka. Oni su krunisani osvajanjem Beograda 1807. kojeg su morali napustiti predstavnici osmanske vlasti na čelu sa sandžakbegom. Nakon ulaska u Beograd započinje pokolj muslimana. Savremenik događaja, njemački historičar Leopold von Ranke, zabilježio je: „Dva dana su tražili (T)urke koji su žurili da se sakriju i ubijaju ih.

Ko je trećeg dana još bio živ – mahom siromasi, prosjaci, otpraćen je u Vidin. Neki su se pokrstili (…).“ Kako je i sam Ranke zapisao, taj događaj je stvorio nepremostiv jaz između Srba i (T)uraka. Ubrzo su i u samom Istanbulu shvatili kakve razmjere ustanak ima, pa je od šejh-ul-islama dobijena fetva o tome da je krv ustanika halal i da je dozvoljeno ubijati ih bez obzira na spol i dob.

I u Bosni se počinje spremati odlučnija akcija. Najprije su razoružani svi bosanski kršćani, za koje se znalo da će se pridružiti ustanku, jer se čekalo „(…) da Srbi stignu do Tuzle da će cijela Bosna listom ustati (…).“ Potom je bosanska vojska odbacila ustaničke snage preko Drine. Uslijedile su borbe na granicama i odbijanje ustaničkih napada u cilju spajanja ustanka sa Crnom Gorom. No, te akcije su još uvijek ciljale na suzbijanje ustanka na bosanskoj teritoriji, a ne na gušenje ustanka u susjedom sandžaku. Bošnjaci su tvrdili da se ejaletska vojska može dizati jedino kada se radi o odbrani zemlje (Bosne), a šta se sa carevinom događa to njih nije briga, a posebno ih se ne tiče što se u Šumadiji pobunila raja. Ustanici su do 1809. došli na vrhunac ustanka. Tek u proljeće 1810. bosanski begovi i ajani odlučuju intervenisati protiv ustanka u Smederevskom sandžaku.

Važan događaj došao je 1812. Naime, Rusija i Osmanska država su 28. V sklopile mir u Bukureštu. Rusija se našla te godine u opasnosti od francuske invazije, pa nije mogla da pomogne smederevskim ustanicima. Ipak, izborila se da Uzvišena Porta garantuje amnestiju za srpske pobunjenike. Zauzetost Rusije ratom sa Napoleonovom Francuskom dala je odriješene ruke Osmanlijama da riješe problem u svom pograničnom sandžaku. Spremala se odlučna akcija velikog vezira Huršid Ahmed-paše i novog bosanskog valije, Derendeli Silahdar Ali-paše. Ali-paša je pripremio veliku vojsku da konačno uguši ustanak. Vojska je prešla Drinu 26. VII 1813. i redom nanosila poraze ustanicima. Vojska je porazila ustanike kod Badovinaca, zatim zauzela Loznicu i Lješnicu i krenula na Zasavicu. Pad Zasavice je odredio sudbinu Šapca, u kojeg je bosanska vojska ušla bez otpora, a zatim u Beograd. Ulaskom u Beograd vojske iz Bosne, 5. X 1813, a potom i vojske sa istoka koju je vodio veliki vezir, završen je Prvi srpski ustanak. Karađorđe je pobjegao u austrijski Zemun, a potom u Besarabiju

Categories
Novi vijek

Progon i etničko čišćenje muslimana iz Kolašina

Za razliku od “šeher Podgorice” ili Taslidže “grada bijelog”, u narodnoj pjesmi se Kolašin, poput Spuža i Nikšića, naziva “gradom krvavijem”. Po starim običajima imao je svoga glavara. Obično su oni bili iz porodice Mušovića, kao jedne od najstarijih u Kolašinu.

Porodičnog glavara imala je svaka veća porodica. Za središnju vlast Kolašinci, zbog svog specifičnog položaja, upućeni prije svega na sebe i svoju snagu, nisu mnogo marili. U izvorima XIX stoljeća o njima se govorilo kao “žestokim junacima” koji nisu imali nad sobom “ni cara ni gospodara”. Kolašinci su sami isticali kako “Tara ne zna za gospodara”. Hercegovačke paše su znali poslati vojsku na njih, da ih pokore. 

U vremenu 1825-1832. oni su bili na strani buntovnih bosanskih glavara protiv sultanove vlasti. Spremajući se da vode borbu protiv nadmoćnijeg protivnika, oni su zamolili Moračane da kod njih privremeno sklone žene i djecu, ali su ih ovi, po naređenju vladike Petra II Petrovića, odbili. Kada god je osmanska vojska ratovala “bilo na Moraču; bilo na Vasojeviće; osobito na Crnu Goru; oni su svagda prednjačili turskoj vojsci. A često su se i sami zavađali i po srpskim plemenskim navikama krvili: čas s Vasojevićima; čas s Moračanima; čas sa Šarancima, Jezercima, Tušimljanima i Drobnjacima. Samo do Pive nijesu doprirali”.

Po A. F. Giljferdingu Kolašin je šezdesetih godina XIX stoljeća bio “pljačkaško, muslimansko gnijezdo”, odnosno “gnijezdo fanatika pljačkaša”. Slično je nazivao i njihove pravoslavne susjede. On je uočavao kako u Kolašinu i Nikšiću “carska blagajna ništa ne dobija i pravo jačega gospodari neograničeno”. Žarko Šćepanović smatra da je kolašinsko stanovništvo bilo ratoborno i bezgranično fanatizovano, ustvrđujući da je “Turski Kolašin” predstavljao “krvavu krajinu” – sui generis, ustvrđujući da je tamošnji musliman “ponikao u krvavoj sredini, predstavnik gospodarujućeg sloja, pothranjivan muslimanskom narodnom pjesmom – pratiocem svakodnevnog života, slušajući u dugim ramazanskim večerima o bojevima u svojoj sredini i van nje, od malih nogu navikavao se da je ratništvo jedino zanimanje dostojno ljutog krajišnika”.

Kao stanovnici Kolašina pominju se u izvorima, između ostalih, porodice Martinovića, Bašanovića, Mekića, Šabanagića, Smailagića, Kajovića. Oručevići su živjeli u Drpama, Mušovići u Mušovića Rijeci, Pepići u Babljaku, Zuličići u Drijenku, Pijuci u Blatini, Balabani i Kofrci u Migalovici, Husovići, Redžovići, Hoti (Oti), Đurđevići, Martinovići u Planoj, Lalevići u Bistrici, Hoti u Vojkovićima, Hasići i Lukači u Moračkom Trebaljevu, Balijagići, Hadžibulići i Anuševići u Rovačkom Trebaljevu. Hrišćani u ovom kraju se pominju tek kao rijetki žitelji koji su radili kao čifčije na begovskim imanjima. Još od sredine XIX u ovom kraju dolazilo je do velikih borbi i razaranja. Kolašinski kraj je tada bio u sastavu Novopazarskog sandžaka i Prijepoljskog kadiluka.

Knjaz Danilo je podstrekavao i slao Crnogorce da “ulaze u tuđe zemlje i da ćeraju pljenove, od kojih se glavno daje njemu, a on prestupnike pokriva”. Kolašincima je dosta nevolja nanosio i Milisav Mišnjić, koji se u vrijeme knjaza Danila, naselio u Rječinama kod Kolašina. Crnogorci, iz plemena Vasojevića, Donje i Gornje Morače, Rovaca, Jezera, Šaranaca, Lijeve rijeke i dijelom Kuča, napali su iznenadno Kolašin “leglo turskih zlica” i okolna sela u ranim jutarnjim satima 28. jula 1858. i popalili katune na Sinjajevini i sela: Lipovo, Trebaljevo i Štitaricu. Napadači su, predvođeni Miljanom Vukovim i Novicom Cerovićem, napravili od Kolašina “grdilo”. U Kolašinu je tada ubijeno i u kućama popaljeno više stotina lica. Austrijski izvori navode da je nastradalo preko hiljadu ljudi. U napadu su, pored muškaraca, stradali žene i djeca.Napadači su sa sobom odnijeli i brojne odsječene glave ubijenih ljudi. One su nošene kućama kao znak junaštva.

Kolašin je bio skoro opustošen. Atavistički nagoni su došli do punog izražaja. Čak su i žene iz Vasojevića prinosile slamu i sijeno za paljenje kuća, paleći i ubijajući kao “muške glave”.

Spaljene su sve kuće i zgrade: “vjekovna mržnja gajena prema porobljivačima i zlikovcima strahovito se izlila na kolašinske Turke”. Kolašin je bio u ognju. Za nekoliko sati postao je ruševinom, a njegovi branioci “gorjeli su sa svojim gradom”.Vuk Popović je pisao Vuku Karadžiću kako su sve kuće zapaljene: “i nehtevši se mnogi predati živi, 1.000 ih je kažu, u svojim kućama izgorjelo, 1.000 zarobljeno, a toliko ih je posječeno”. Opljačkano je sve što se moglo odnijeti. Kolašin ipak tada nije ostao u crnogorskim rukama. Da bi očuvao svoj autoritet u Crnoj Gori i pred velikim evropskim silama, knjaz Danilo, bez čijeg je znanja navodno izvršen napad na Kolašin, izdao je pod spoljnim pritiskom, nakon pohare “najstrožu naredbu na cio narod koji je učestvovao u pohari Kolašina, da sve što nije utrošeno”, pogotovo stoku, vrati Kolašincima. Po prvi put se desilo da su Vasojevići i ostali Brđani morali da protivničkoj strani vrate dio plijena zadobijen u masovnom pljačkaškom pohodu.

Na zahtjeve koji su upućivani iz Kolašina državnim osmanskim vlastima da ih zaštite jače vojne jedinice, bilo im je odgovoreno “da se ne prihvataju oružja”.

Odlomak iz djela: Safet Bandžović, Iseljavanje muslimana Crne Gore u Tursku, I tom, Matica muslimanska Crne Gore, Podgorica, 2011

Categories
Novi vijek

Pokreti Albanaca početkom XIX stoljeća

Albanci su početkom XIX stoljeća učestvovali u nemirnim događajima na Balkanu. No, za razliku od ustanaka u Smederevskom sandžaku ili u Moreji, ustanak Albanaca nije imao nacionalno-oslobodilački karakter, već je to bio pokušaj osamostaljenja jednog provincijskog namjesnika.

Riječ je o Tepedelen Ali-paši, sandžakbegu od Janine. On je učestvovao u pohodu protiv Rusa 1787. godine te je tako dobio sultanovu naklonost. Nakon što je 1788. godine osvojio Janinu priznat je za janinskog namjesnika, a kasnije se proslavio pod imenom Ali-paša od Janine.

Koristeći slabost vlasti Ali-paša se ubrzo domogao cijele južne Albanije. Godine 1811. bio je na vrhuncu svoje moći te je pod svojom vlašću držao prostor na kojem je živjelo oko pola miliona stanovnika. U svojoj oblasti vladao je kao samostalni vladar, raspolagao je vlastitom armijom i malom flotom. Uspio je održavati dobre odnose sa stranim silama.

Uspostavio je i dobre odnose sa Rusijom kojoj je obećao da će joj pomoći u borbi protiv Osmanlija ako ga ona prizna za nezavisnog vladara. Ali do toga nije došlo jer je Ali-paša pregovarao sa Rusima samo kako bi izvršio pritisak na osmansku vlast. Osmanski sultan je 1820. godine oduzeo sve Ali-paši titule, a on je pogubljen u manastiru na ostrvu u Janjinskom jezeru 24. I 1822. godine.

Na njegovo mjesto došao je Kara Mahmud-paša od Skadra. Težnje provincijskih vlastodržaca bile su sve izražajnije i prestavljale su opasnost za državu. Krajem XVIII stoljeća počele su uglavnom bezuspješne vojne reforme. Sultan Mahmud II (1808 – 1839) uspio je raspustiti jeničerske jedinice, provedena je reforma uprave koja je obuhvatala upravu u provincijama.

Sultan je pokušao oduzeti mogućnost upravljanja domaćoj vlasteli i povjerio je službenicima iz centralne uprave što je na prostoru Albanije naišlo na otpor. Osim vladajućih porodica pobunili su se i široki slojevi stanovništva. Do prvih većih pobuna došlo je u sjevernoj Albaniji, čiji je namjesnik bio Mustafa-paša, koji se istakao u borbi protiv Ali-paše.

Nakon Ali-pašine kapitulacije osmanska vlast nije željela više podržavati Mutsafu niti jačati njegovu moć, te on biva prinuđen napustiti svoj položaj. Nakon što su Rusi odlučili 1828. godine intervenisati u korist grčkih pobunjenika sultan Mahmud II tražio je od Mustafa-paše da se priključi vojsci, ali su Rusi ponudili Mustafa-paši da ostane neutralan, a za uzvrat oni će ga priznati za nezavisnog albanskog vladara.

Rusi nisu imali namjeru ostvariti obećanje. On je ušao u savez sa vođom bosanskih ustanika, Husein-kapetanom Gradaščevićem, jer je u Bosni bio podignut ustanak protiv reformi baš kao i onaj u Albaniji. Osmanska vlast je time izgubila kontrolu nad zapadnobalkanskim posjedima, pa je poslala velikog vezira Rešid-pašu da razdvoji ustanike, što je on i učinio te porazio Albance na Kosovu polju 1831. godine.

Pokret za nezavisnost

Albansko pitanje se u međunarodnim diplomatskim poslovima pojavilo 1878. godine u San Stefanu i Berlinu. Upoznavanje europske diplomatije sa Albancima je dodatno usložilo rješavanje istočnog pitanja i stvaranja država na Balkanu. Tokom zasijedanja u Berlinu, albanski delegati iz četiri vilajeta (Skadar, Janina, Kosovo i Monastir), gdje je albanski narod živio, zasijedali su u Prizrenu, odakle su poslali pisma u Istanbul i Berlin u kojima izražavaju neslaganje sa bilo kakvom podjelom albanskih zemalja.

Skup je organizovan u Prizrensku ligu i ona je postojala do 1881. godine. Liga je objedinjavala sve Albance, i muslimane i kršćane, ističući etnički i nacionalni identitet ispred vjerskog. Ona je tražila očuvanje albanskog teritorijalnog jedinstva što bi vodilo ka stvaranju albanske države u budućnosti.

Predstavnici sa Kosova su 1881. podigli i oružani ustanak protiv osmanske vlasti, a podržala ga je Prizrenska liga. Gušenjem ustanka Liga se raspala. Za kratko vrijeme svog postojanja Liga je ipak uspjela da podigne svijest albanskog naroda. Aktivnosti Lige su značajnije na kulturnom, nego na političkom planu. One uključuju osnivanje društva za štampanje albanskih knjiga (1879), ali su osmanske vlasti 1881. zabranile to društvo.

Prva albanska škola otvorena je 1887. u Korči, ali je zabranjena 1902. To pokazuje da osmanska vlast nije dozvoljavala da se još jedan narod na Balkanu probudi, znajući da će i taj narod kad-tad tražiti prvo autonomiju, a onda i nezavisnost. U ovom periodu Albanci su ipak bili znatno bliži identificiranju sa Abdulhamidovom panislamskom ideologijom, nego stvaranju vlastitog nacionalnog identiteta. U posljednjim godinama Abdulhamidove vladavine, Albanci su bili stub osmanske vlasti na Balkanu, zbog čega su ih skoro svih susjedni narodi zamrzili.

Od europskih zemalja albanskom pitanju su najviše pažnje posvećivale Austro-Ugarska i Italija. Prva je bila uz Albance zato što nije željela prepustiti Srbiji i Crnoj Gori te oblasti, naročito ne Srbiji jer bi ona time izašla na more. Italija je zbog vlastitih planova u Albaniji također bila za očuvanje albanskih zemalja izvan vlasti balkanskih monarhija.

Od Ilindenskog ustanka u Makedoniji Albanci postaju politički aktivniji. Do pada režima Abdulhamida II masovno se osnivaju razna albanska kulturna društva, škole, časopisi i drugo. Albanski predstavnici su se našli u sukobu sa mladoturcima i Komitetom za jedinstvo i napredak, pa su podržali pokušaj protuudara sultana Abdulhamida II.Kako suipak mladoturci dobili vlast, Albanci se počinju približavati ideji autonomije i nezavisnosti.

Problem za Albance je bio taj što su iznutra bili podijeljeni po plemenima i vjerama, a zastupljenost albanskog stanovništva u vilajetima je bila različita. No, razvoj događaja izvan albanskog prostora uticao je na Albance. Zbog rata protiv Italije, Porta je ponudila Albancima autonomiju u četiri vilajeta, što su oni bili spremni prihvatiti. Od svih balkanskih naroda Albanci bi tako najjednostavnije i najlakše dobili autonomiju. No, provođenje u djelo osmansko-albanskih dogovora spriječili su Balkanski ratovi.

U Prvom balkanskom ratu, područje oko Skadra su zauzeli Crno-gorci, srednju Albaniju Srbi, a južnu Grci. Spre-čavanje podjele alban-skog prostora pripisuje se Londonskoj kon-ferenciji 1912. godine. Po želji Austro-Ugarske monarhije da se Srbiji ne dopusti izlaz na more, velike sile su se spora-zumile o formiranju nezavisne Albanije. Za to vrijeme, bivši osmanski oficir, Ismail Kemal, formirao je u Valoni Privremenu vladu i skupštinu, proglasio je nezavisnost Albanije 28. XI 1912. godine i borio se za unutrašnje i vanjsko priznanje. Pod pritiskom europskih sila srbijanska, crnogorska i grčka vojska su morale napustiti prostore koji su planirani za albansku državu.

U Londonu 1913. potvrđeno je stvaranje nezavisne Albanije pod zaštitom velikih sila. Pitanje detaljnih granica, statusa i uređenja države prepušteno je na rješavanje posebnoj komisiji. Ubrzo je izabran i knez, Vilhelm od Vida (Wilhelm Friedrich Heinrich Prinz zu Wied), oficir u njemačkoj vojsci. Sjedište je postao Drač, a vladao je uz podršku stranih sila. Međutim, unutrašnji nemiri doveli su do njegovog odlaska iz Albanije u septembru 1914. godine.

U Prvom svjetskom ratu Albanija je bila neutralna, ali je pod pritiskom Italije, dozvolila razbijenoj srbijanskoj vojsci da pređe preko albanske teritorije u bijegu prema Grčkoj, zbog čega je izgubila podršku Austro-Ugarske. Tokom rata južni dio Albanije je proglasio Autonomnu republiku Sjeverni Epir.Albanija je tokom rata bila podijeljena izmeđurazličitih sila i takva je ostala i jedno vrijeme nakon rata. Najveći dio Albanije držali su Italijani, jedan dio na sjeveru Srbi, na jugu Grci, a Korču i Skadar Francuzi.

Categories
Novi vijek

Kako je nastala Bugarska: Put ka ujedinjenju i nezavisnosti (1870-1908)

Velika istočna kriza. Tako su Bugari, bar u crkvenom pogledu, imali svoju kakvu-takvuorganizaciju koja ih može dalje voditi. To je bilo značajno jer je u narednih nekoliko godina na Balkanu sve buknulo. U Hercegovini je 1875. započela Velika istočna kriza. Ustanak se proširio i na područje Bugarske egzarhije. Organizovali su ga uglavnom mladi Bugari koji su studirali u inostranstvu i upoznali se sa idejama toga doba.

Hiljade Bugara diglo se na oružje, ali je bilo jasno da Bugari mnogo zaostaju za drugim balkanskim kršćanskim narodima. Naime, ustanak u Bugarskoj je slomljen za par sedmica djelovanjem neregularnih osmanskih jedinica bašibozuka. Bugarima je nedostajalo političko vodstvo i snažna ideja, a crkveni predstavnici to nisu mogli nadomjestiti, niti su velika pitanja mogli rješavati mladi studenti potpomognuti iz Bukurešta i Beograda.

Iako je bugarski ustanak bio slomljen, stvari se nisu stišale. Vijesti o masovnim pokoljima koje su bašibozuci činili nad bugarskim ustanicima stigle su u Europu i na neki način prizvale rusku intervenciju. Sa ili bez tih pokolja Rusija bi svejedno ušla u rat, ali su vijesti o pokoljima bile odličan izgovor.

Službeni povod ulaska Rusije u rat je sultanovo povlačenje Istanbulske konvencije. Tokom 1877. na prostoru Bugarske egzarhije vođene su žestoke osmansko-ruske bitke koje su uglavnom završavale ruskim pobjedama. Međutim, Rusima nije sve išlo po planu, jer se neočekivano dugo branila tvrđava Pleven (Plevna), dovoljno dugo da zadrži frontalnu rusku ofanzivu prema Istanbulu.

Odbranu grada je vodio Gazi Osman Nuri-paša od maja do decembra 1877. godine. O opsadi Plevena historičar Alan J. P. Taylor piše: „Većina bitaka potvrđuju onakav odnos stvari kakav već jeste; Pleven je jedna od rijetkih bitaka koja je promijenila tok historije. Teško je uočiti kako je Osmansko carstvo moglo preživjeti u Europi (…) da su Rusi stigli do Konstantinopolja u julu; vjerovatno bi se urušilo i u Aziji. Pleven (…) je dao Osmanskom carstvu još četrdeset godina života.“

Tek nakon pada Plevena, uslijedili su napadi na Sofiju, koja je pala već za par dana na prelazu 1877. na 1878. godinu, nakon čega su uslijedila također munjevito brza osvajanja Plovdiva i Edirnea, čime je put prema Istanbulu bio otvoren. No, do tada je već bilo kasno, jer su europske sile bile spremne na intervenciju. Austro-Ugarska je zaprijetila ratom Rusiji, a britanski brodovi su prošli kroz moreuze. Rusija je požurila da sklopi mir sa Osmanlijama i on je dogovoren u San Stefanu 3. III 1878. godine.

San Stefano i Berlin. Za Bugarsku mir u San Stefanuje bio posebno važan. Tim mirom,po želji Rusije, stvorena je autonomna Kneževina Bugarska u granicama koje je otprilike pokrivala i Bugarska egzarhija. Stvaranjem Velike Bugarske Rusija je željela ostvariti prevlast u jugoistočnoj Europi. No, upravo su zbog bugarskog pitanja europske sile ustale protiv Rusije i zatražile reviziju mirovnog ugovora.

Tako je došlo do Berlinskog kongresa u junu i julu 1878. godine. Većina ostalih odluka iz San Stefana je potvrđena, ali ne i odluke o Bugarskoj. Naime, umjesto Velike Bugarske, stvorena je znatno manja Kneževina Bugarska od Dunava do planine Balkan, pod osmanskom vlašću. Ona je imala autonomiju, dok je južni dio Velike Bugarske, Istočna Rumelija, ostao pod direktnom osmanskom vlašću, kao i makedonske i srbijanske oblasti na zapadu. Bugarska je time podijeljena, zbog čega su Bugari bili razočarani, jednako kao i Rusi.

Ujedinjenje. IdejaVelike Bugarskeostala je san Bugara. Međutim, politička realnost jebila takva da je takvu Bugarsku bilo skoro nemoguće ostvariti. Na Bugarsku su krivim okom počele gledati sve njene susjedne zemlje, zabrinute zbog mogućnosti stvaranjanove velike države na Balkanu. Naročito se zabrinutost odnosi na Grčku i Srbiju zbog makedonskog pitanja i pretenzija sve tri zemlje na Makedoniju.

No, Bugari su prihvatili ono što je tada bilo moguće da dobiju – svoga kneza u autonomnoj kneževini. Neposredno nakon Kongresa funkciju kneza je najprije obavljao ruski carski komesar Aleksandar Dundukov Korsakov. On je 1879. donio Trnovski ustav, kojeg su napisali uglavnom Rusi i prvo je prihvaćen u Petrogradu, pa tek onda u skupštini Kneževine Bugarske.

U njegovoj izradi su učestvovali također i bugarski liberali. Ustav je ostavljao široke ovlasti knezu koji je zakonodavnu vlast dijelio sa skupštinom, a nju su činili izabrani predstavnici iz naroda. Pravoslavlje je proglašeno državnom religijom, ali nije bilo obavezno da knez bude pravoslavac. Sinod Bugarske egzarhije je premješten u Sofiju, bugarsku prijestonicu, dok je egzarh ostao u Istanbulu.

Korsakov je bio privremeno rješenje za Bugarsku dok se ne pronađe trajno rješenje. Na ruski prijedlog za bugarskog kneza je izabran princ Aleksandar od Batenberga (Prinz Alexander Joseph von Battenberg). On je na mjestu kneza bio od 1879. do 1886. godine.Knez je sa vladajućim konzervativcima pokušao promijeniti ustav, ali je pokušaj propao. Ustavne promjene su došle tek 1881. kada su na vlasti bili liberali premijera Dragan Cankova. No, znatno važnije pitanje od unutrašnjih političkih razmirica je bilo pitanje nacionalnog ujedinjenja, odnosno unije Bugarske i Istočne Rumelije.

Bugari su bili opsjednuti ujedinjenjem uzdajući se u podršku Rusije i nimalo ne mareći za protivljenje Grčke i Srbije, pa i Osmanske države. Međutim, ruski imperator Aleksandar III je ubrzo počeo mijenjati stav i prestao podržavati bugarsko ujedinjenje. I pored svega, 21. IX 1884. proglašeno je ujedinenje Kneževine Bugarske i Istočne Rumelije. Skupština Istočne Rumelije je sljedeće godine prihvatila ujedinjenje, a potom je to službeno proglasio i knez došavši u Plovdiv. Javnost je bila oduševljena, ali reakcije izvana nisu bile nimalo ohrabrujuće.

Imperator Aleksandar je bio bijesan, povukao je sve ruske diplomate iz Bugarske, Grčka je protestovala zbog, kako je smatrala, kršenja Berlinskog mira, a Srbija je objavila rat. Međutim, rat je kratko trajao. Srbijanska vojska je zaustavljena već za tri dana. Nadahnuti Bugari su porazili Srbe u ratu i izborili se za priznanje nacionalnog ujedinjenja.

Knez Bugarske je priznat za guvernera Istočne Rumelije, ali službeno međunarodno priznanje još nije stiglo. Rusija je kao uslov priznanja tražila smjenu kneza Aleksandra. Sa ili bez uticaja Rusije, zbog incidenta oko željezničke pruge Ruščuk – Varna, vojska je izvršila državni udar i zbacila kneza Aleksandra 1886. godine.

Za novog kneza je izabran Ferdinand iz kuće Sakse-Koburg i Gota (Ferdinand Maximilian Karl Leopold Maria von Saxe-Coburg und Gotha). Bio je vladar do oktobra 1918. godine.Političku vlast je tada imao liberalni premijer Stefan Stambolov. Bugarska je ujedinjenjem navukla dodatnu mržnju na sebe iz Atine i Beograda.

Pitanje Makedonije se zaoštravalo i Bugarska je bila svjesna da se mora pozabaviti Makedonijom. Bugarski uticaj se širio preko crkve, odnosno Bugarske egzarhije. Unutrašnja politička previranja su tih godina dostigla velike razmjere, pa je na Stambolova izvršen atentat 1895. godine.

Na mjesto premijera je došao Konstantin Stoilov. Posvetio se borbi za međunarodno priznanje. U prilog Bugarskoj je išla promjena u Petrogradu. Imperator Aleksandar III, poseljednja prepreka međunarodnom priznanju bugarskog ujedinjenja, preminuo je 1894, a naslijedio ga je Nikolaj II.

On nije imao ništa protiv bugarskog ujedinjenja, ali je tražio da Ferdinandov sin, Boris, prihvati pravoslavlje. Rusija je priznala ujedinjenje, a isto je učinio i sultan. Bugarska (sa Istočnom Rumelijom) je konačno međunarodno priznata, ali i dalje pod osmanskim suverenitetom.

Put ka nezavisnosti i makedonsko pitanje.Situacija sa Makedonijom se zaoštravalana prelazu stoljeća. Bugarski nacionalisti su željeli cijelu Makedoniju priključiti Bugarskoj. Imali su podršku i probugarski nastrojenih makedonskih nacionalista. Sa sjedištem u Sofiji je djelovala 1893. godine osnovana organizacija VMK (Vrhovni makedonski komitet), koji je želio ujedinjenje Makedonije sa Bugarskom.Nasuprot njimaje djelovao VMRO sa sjedištem u Solunu, koji je želio autonomnu Makedoniju.

Dok se situacija u Makedoniji pogoršavala, ni Bugarska nije bila posebno stabilna. Seljaci su zahtijevali agrarne reforme, pa se u političkom životu u Bugarskoj pojavila vrlo jaka seljačka stranka (Bugarski zemljoradnički narodni savez). Kada je u Makedoniji 1903. započeo ustanak, Bugarska se našla u dilemi. Knez je odbio intervenisati, zbog čega se bunila vojska i građanstvo. Makedonski ustanak protiv osmanske vlasti također nisu podržale ni Srbija ni Grčka, tako da su Makedonci ostali usamljeni protiv Osmanlija.

Grčka i Srbija su odbile intervenisati jer su strahovale da će Makedonci stvoriti svoju vlastitu državu, što Atini i Beogradu nikako nije bilo u interesu. Kada je ustanak ugušen, Bugarska je izgubila svoj ugled kojeg je do tada uživala među Makedoncima. Kasnije se ispostavilo da je Bugarska 1903. propustila najbolju priliku da dobije Makedoniju.

U narednim godinama je ipak postignut veliki politički i diplomatski uspjeh. Izbila je Mladoturska revolucija 1908. godine, koja je dovela do zbacivanja sultana Abdulhamida i vraćanja ustavnog poretka.

Strahujući da će morati vratiti Bosnu i Hercegovinu Osmanskoj državi, Austro-Ugarska je odlučila okupaciju zamijeniti aneksijom. Aneksija Bosne i Hercegovine je tijesno povezana sa proglašanjem bugarske nezavisnosti. Naime, kako bi osujetila bilo kakvu vojnu intervenciju u Bosni od strane Srbije, Austro-Ugarska je pripremila Bugarsku kao svog saveznika. Austro-Ugarska je ponudila Bugarskoj podršku za proglašenje nezavisnosti, a zauzvrat se Bugarska obavezala da će ući u rat protiv Srbije ako Srbija odluči da vojno interveniše protiv aneksije Bosne i Hercegovine.

Bugarska je 5. X 1908. godine proglasila potpunu nezavisnost od revolucijom zauzete Osmanske države. Samo dan kasnije Austro-Ugarska je proglasila aneksiju Bosne i Hercegovine. Nezavisna Bugarska je proglašena kao tsarstvo, a dotadašnji knez Ferdinand kao tsar, zbog bugarskih državno-političkih tradicija i uspomena na srednjovjekovna bugarska tsarstva. Gorak okus proglašenju nezavisnosti dala je činjenica da je nezavisnost proglašena prije priključenja Makedonije.

Categories
Novi vijek

Grčki ustanak i rat za nezavisnost (1821-1829)

Grčki ustanak je započeo na Peloponezu (Moreji). Ustanak je zapravo započeo u vezi sa nemirima na sjeveru, oko sandžaka Janina, gdje se skoro u potpunosti osamostalio Tepedelen Ali-paša. Uz to, djelovala je heteria filika. Riječ je o fanariotskom pokretu osnovanom sa ciljem oslobođenja Grčke. Pokret je osnovan 1814. od strane fanariota, bogatih Grka iz istanbulskog kvarta Fanar. Oni su prije početka ustanka djelovali uglavnom u dunavskim kneževinama, sa ciljem da istovremeno svi potlačeni balkanski narodi ustanu protiv osmanske vlasti. Međutim, saradnju je odbio knez Miloš Obrenović, kao i Tepedelen Ali-paša, tako da je već u početku izgubljen panbalkanski karakter planiranog ustanka. Ipak, heterija je uspjela da među Grcima raširi ideju o potrebnom

ustanku i nacionalnom oslobođenju. Djelovanje heterije je idejno pripremilo Grke za ustanak. Ustanak je trajao od 1821. do 1829. godine i odvijao se kroz tri faze sa promjenjivom srećom. Obilježen je nemilosrdnom borbom do uništenja između Osmanlija i Grka, odnosno muslimana i pravoslavaca na zaraćenom prostoru. Masovni pokolji su bili veoma česti i sa jedne i sa druge strane.

Ustanak je započeo, kako je rečeno, na Peloponezu u momentima kada je osmanska vojska gušila pobunu Ali-paše u Janini. Kao povod ustanka mogao je biti strah Grka da će nakon gušenja janinskog ustanka osmanska vlast biti još čvršća nad Grcima. Međutim, bliže je istini da su interesi velikih sila i težnja za nacionalnim oslobođenjem odigrali ključnu ulogu u početku ustanka. Prvi sukobi su se odigrali oko Kalavrata i Maine početkom aprila 1821, a ustaničko zauzimanje gradića Kalamata je bio prvi uspjeh ustanka. Nekoliko dana kasnije, 6. IV 1821. mitropolit Patrasa German III proglasio je opšti ustanak grčkog naroda. Još i ranije proglašen je grčki ustanak i rat za nezavisnost,

  • II od strane Aleksandra Ipsilantija (Alexandros Yipsilantis), ali izvan Grčke, u moldavskom Jašiju.

Tok ustanka.Već na početku ustanka došlo je do prvih masovnih ubistava i pokolja15.000 muslimana u jednom selu. Osmanske vlasti su žestoko odgovorile na ostrvu Hiosu, uzvrativši istom mjerom. Međusobni pokolji su od tada karakteristika Grčkog ustanka. Znajući za ulogu fanariota u ustanku, osmanske vlasti su ubrzo javno objesile carigradskog patrijarha Georgija V i nekoliko najistaknutijih fanariota u Istanbulu. Ustanak se brzo proširio prema sjeveru i dobio karakter opšteg nacionalnog ustanka.

Prva faza ustanka odvijala se od 1821. do 1825, kada su ustanici postigli značajne uspjehe. Kontrolisali su cijeli Peloponez, nekoliko ostrva, Atinu i dijelove srednje Grčke. Nisu uspijevali da prošire ustanak na Epir, Makedoniju, Tesaliju i Trakiju, ali su također odolijevali osmanskim pokušajima ulaska u srednju i južnu Grčku. Dok su borbe trajale, na političkom planu su se odvijali važni događaji. Ustanici su sazvali skupštinu u Epidauru 1822. godine, koja je proglasila nezavisnost, izradila i usvojila ustav i za predsjednika Privremenog režima Grčke izabrala moldavskog kneza i fanariota Aleksandra Mavrokordata (Alexandros Mavrokordatos). Međutim, ubrzo je došlo do unutrašnjih razmirica među političkim vođama, što je svakako slabilo ustanak. Uz to, Sveta alijansa je zasijedala na kogresu u Tropauu i Ljubljani po pitanju Grčkog ustanka,te donijela odluku da ne podržava pobunjenike protiv legitimne vlasti.

Druga faza ustanka počinje sa dolaskom egipatske armije i mornarice. Naime, u Egiptu se skoro osamostalio Muhamed (Mehmed) Ali, kojeg sultan Mahmud-han nije uspijevao natjerati na pokornost. Sultan je obećao Muhamed Aliju priznati upravu nad Egiptom, te mu još dati Kretu i Peloponez (Kandiju i Moreju) ako interveniše u Grčkom ustanku. Ovaj je to prihvatio i poslao svog sina, Ibrahim-pašu, da vodi egipatsku vojsku. Dolazak egipatske vojske je prevagnuo na stranu legitimnih vlasti. Vojska je najprije zauzela Kretu, a potom se iskracala na Peloponezu. Egipćani su brzo osvajali peloponeske gradove, do 1826. zauzeli Mesolongi i 1827. ušli u Atinu. Ustanku je prijetio slom, ali tada nastupaju Britanija, Francuska i Rusija.

Miješanje europskih sila čini treću fazu ustanka. Britanci su prvi grčkim ustanicima dodijelili status zaraćene strane, a ne pobunjenika, čime je dat legitimitet interveniciji u korist ustanika. Tri države su se Londonskim sporazuom obavezale da će se izboriti za autonomnu grčku kneževinu u sastavu Osmanske države. Za to vrijeme, grčka vlada u Nauplionu je donijela novi ustav kojim je podijelila zakonodavnu i izvršnu vlast. Izvršna je pripala Janisu Kapodistriasu (Ioannes Kapodistrias) koga je podržavala i heterija.

U skladu sa dogovorom iz Londona intervencionističke snage su se rasporedile oko Grčke. Udružena flota tri države porazila je kod Navarina 20. X 1827. osmansko-egipatsku flotu i time preokrenula tok ustanka, odnosno tada već rata. Osmanska vlast je odgvorila povlačenjem Akermanske konvencije iz 1826. (o statusu Vlaške, Moldavije i Srbije), objavila Grcima džihad, a u aprilu 1828. rat Osmanlijama objavljuje Rusija. Ruske snage su preko Vlaške i Moldavije napale osmansku vojsku, istovremeno prodirući kroz istočnu Anadoliju, gdje su osvojeni Erzurum i Kars. Rusko osvajanje Edirnea u augustu 1829. primoralo je osmansku stranu na sklapanje primirja.

Dobijanje nezavisnosti. Mirom u Edirneu Rusija iOsmanska država su završile svoj rat.No, interes Rusije bilo je grčko pitanje. Ono je trebalo biti regulisano stvaranjem autonomne grčke kneževine koja bi plaćala danak sultanu i platila ratnu odštetu za ubijene i protjerane muslimane. Međutim, Britanija je bila nezadovoljna uslovima Edirnskog mira, pa je počela insistirati na potpunoj nezavisnosti za Grčku, ali u manjim granicama. Britanija, Rusija i Francuska su se sporazumile u Londonu 1830. da Grčka bude proglašena nezavisnom državom, što je sultan morao prihvatiti. Tri sile su odredile i monarha, budući da je Grčka proglašena kraljevinom. U prilog tome je išla i činjenica da je izvršen atentat na dotadašnjeg nosioica izvršne vlasti, Janisa Kapodistriasa

Nakon što je princ Leopold od Sakse-Koburg kuće (kasniji kralj Belgijanaca Leopold I) odbio krunu, izbor je pao na Bavarca Ota Fridriha Ludviga (Otto Friedrich Ludwig von Wittelsbach), sina bavarskog kralja Ludviga I (Ludwig I) iz kuće Vitelsbah. Nakon što su i sultan i grčka skupština 1832. prihvatili bavarskog princa za grčkog kralja, on je krunisan kao Oton I, kralj Grčke (O Óthon, Vasiléfs tis Elládos).

Categories
Novi vijek

Velikosrpska ideja i nacionalni program

Unutar srpskih organizacija javlja se niz projekata oslobađanja od osmanske vlasti. Njihov rezultat su dva srpska ustanka početkom XIX stoljeća. Nakon sticanja autonomije 1830. u Kneževini Srbiji javila se ideja o njenoj potpunoj samostalnosti od Osmanske države.

Prva polovina XIX stoljeća predstavlja razdoblje u kojem započinje vrlo snažno eksponiranje velikosrpske nacionalne ideje na području Jugoistočne Europe. Prva razmišljanja o stvaranju velikosrpske države („slavjanoserbskog carstva“) u XIX stoljeću izložili su pivski arhimandrit Arsenije Gagović 1803. i karlovački mitropolit Stevan Stratimirović 1804. godine ruskom imperatoru Aleksandru I.

U njihovim skoro identičnim planovima, Srbija je trebala obuhvatiti, pored južnih pokrajina koje su bile pod osmanskom vlašću, još i Srijem, Boku Kotorsku i Dalmaciju.

Uvidjevši da Rusiji nisu interesantni ovakvi projekti, srpski ideolozi započeli su s procesom tzv. nacionalnog osvještavanja južnoslavenskih naroda, pokušavajući srpsko ime protegnuti na sve Južne Slavene. Tako je Teodor Pavlović (1804-1854) 1837. isticao da je „čudo zaista da braća naša u Bosni, Slavonii, Dalmacii, Hrvatskoj, u Bačkoj, Sremu i po drugi častij Ungarije živeći Srbl’i rimskog zakona neče da se zovu Srbl’ima, a jezyk Srbskij govore, i podreklo i koleno svoje Srbsko znaju, i slogu i jedinstvo u kn'ižestvu žele.“

Vuk Stefanović Karadžić (1787-1864), proširujući Pavlovićevu definiciju srpstva i izvodeći vlastite lingvističke zaključke, postavio je temelje velikosrpske ideološke misli. Prema njegovom shvatanju, najbitnija odrednica srpstva jeste štokavica, na osnovu čega je tvrdio da su svi štokavci Srbi. Na taj način Karadžić je izvršio svojevrsnu sekularizaciju srpske nacionalne misli koja je do tada neupitno podrazumijevala da Srbi pripadaju isključivo pravoslavnom konfesionalnom krugu. Tako, u svome djelu Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona, u podnaslovu Srbi svi i svuda, razmatrajući pitanjenacionalnog identiteta rimokatoličkog stanovništva na području tadašnjih hrvatskih zemalja i Bosne i Hercegovine, on navodi sljedeće:

Kad čovek pomisli npr. da Madžara ima i Rimskog i Kalvinskog zakona, pa se svi zovu Madžari, ili da i Nijemaca ima i Rimskog i Lutoranskog i Kalvinskog zakona, pa se opet svi zovu Nijemci, mora se čuditi kako se barem ovi Srbi zakona Rimskog neće Srbi da se zovu (…) Svi pametni ljudi i od Grčkijeh i od Rimskijeh Srba priznaju da su jedan narod i trude se da bi mrzost zbog zakona ili sasvijem iskorijenili ili umalili što se više može, samo je onima Rimskog zakona još teško Srbima nazvati se, ali će se po svoj prilici i tome malo po malo naviknuti, jer ako ne će da su Srbi oni nemaju nikakvoga narodnoga imena.“

U pogledu nacionalne pripadnosti i konfesionalnog porijekla bosanskohercegovačkih muslimana Karadžić neupitno tvrdi da su oni srpsko-pravoslavnog porijekla, te da su dolaskom Osmanlija, usljed nesretnih okolnosti, prihvatili islam. U tom smislu on konstatuje sljedeće:

Tako oni (misli na bosanskohercegovačke muslimane) dojakošnje svoje ime Srbi, koje je sa zakonom Hrišćanskijem i s pređašnjijem životom njihovijem vrlo skopčano bilo, ne samo odbace, nego im žao budne i raja njihova da se njime diči, i nazovu je Vlasima (…) Ovako ja, od prilike, mislim da su Rimski i Turski Srbi izgubili svoje narodno ime.“

Karadžićeva lingvistička promišljanja postala su temelj za razvoj velikosrpske nacionalne ideologije koja je 1844. u spisu ministra unutrašnjih poslova Srbije Ilije Milutina Garašanina (1812-1874), pod nazivom Načertanije (Nacrt), dobila svoj potpuni politički izraz. U njemu je na vrlo konkretan način razrađena velikosrpska misao, od idejnih postavki do načina realizacije. Stvarni autor teksta Načertanija je Čeh František Zach, koji je na Garašaninovo traženje napisao sažetu verziju plana djelovanja srbijanske vanjske politike, a koji se opet temeljio na spisima poljskog plemića Adama Čartoriskog (Adam Georg Czartoryski). Taj tekst je Garašnin samo djelomično preuredio i prilagodio.

Političkim programom Načertanija iz 1844. definisani su ciljevi vanjske politike Srbije. Osnova tog programa je rušenje osmanske vlasti na području Balkana i proširenje Srbije u pravcu istoka (Bugarska), juga (Makedonija) i zapada (Bosna). Krajnji cilj bio je ujedinjenje svih Srba pa i Južnih Slavena u jednu zajedničku srpsku državu. Ovaj cilj trebalo je realizovati u dvije etape. U prvoj etapi uslijedilo bi uključivanje Bosne u sastav Srbije, a u drugoj etapi pripajanje i ostalih južnoslavenskih teritorija koje su se nalazile u okviru Austro-Ugarske.

Kao preduslov za ostvarenje prve etape Garašanin je smatrao da najprije treba granicu između Srbije i Bosne učiniti što poroznijom i fleksibilnijom, te u tom smislu predložio: „(…) neka straže na granicama istina ne umale, no da se mesta sastanka, izlaska i ulaska na srpskoj granici umnoži sprama Bosne.“ Treba reći da je Garašanin, za razliku od VukaKaradžića, u Bosni vidio samo Srbe dviju konfesija – pravoslavce i rimokatolike, te da je, u cilju realizacije temeljnih velikosrpskih postavki, naglašavao potrebu njihovog međusobnog razumijevanja. Tako, on konstatuje sljedeće: „Treba na to ići da se dva naroda, istočno pravoslavni i rimokatoličeski među sobom u svojoj narodnoj politiki razumedu i slože, jer samo tako može se sa dobrim uspehom ova politika sledovati.

Ovakva politika, koja bi se u površnim razmatranjima mogla okarakterisati i kao projugoslavenska, imala je kao glavni cilj asimilaciju hrvatskog naroda od strane Srba, a što je bio osnovni preduslov za realizaciju Načertanija. Tome u prilog ide i činjenica da je Garašanin iz svoga spisa potpuno izostavio hrvatsko etničko ime, što se može dovesti u vezu i sa potencijalnim pretenzijama poljske katoličke crkve da preko Hrvata infiltrira katoličanstvo na cjelokupno područje Jugoistočne Europe. Da bi realizovao ciljeve iz Načertanija Garašanin je 1848.u sve južnoslavenske zemlje, poslao svoga emisaraMatiju Bana, dubrovačkog pjesnika, nesuđenog franjevca i člana Srpske kraljevske  akademije,  koji  je  agitovao  za realizaciju  jugoslavenske  ideje  pod vodstvom Srbije.

U tim razgovorima Ban je dobio podršku od karlovačkog mitropolita Josifa Rajačića i vladike crnogorskog Petra II Petrovića Njegoša, dok je hrvatski ban Josip Jelačić bio suzdržan. Prve konkretne akcije srpske politike usmjerene ka ostvarivanju zacrtanih ciljeva iz ovoga veliko-državnog dokumenta započele su 1849.

godine. Tada su na određenim osmanskim teritorijama formirane tajne organizacije, čiji je glavni cilj bio destabilizacija osmanske vlasti i stvaranje predispozicija za podizanje srpskog ustanka, nakon kojeg bi – ukoliko bude uspješan – neminovno uslijedilo priključenje tih teritorija Srbiji. U ovom periodu doneseno je nekoliko akata koji predstavljaju okosnicu pravno-političkog uobličavanja četničkog djelovanja.

Naime, u maju 1849. godine objavljen je Ustav političke propagande, kojim je precizirano da će se agitacija Srbije voditi „u svim zemljama slavenoturskim“ [Bosni i Hercegovini, Dalmaciji, Vojnoj Krajini (Hrvatskoj, Slavoniji i Vojvodini), C. Gori, sjev. Albaniji, Makedoniji i većem dijelu Bugarske. Cjelokupni propagandni rad kontrolisan je iz Beograda i Dubrovnika], dok su Pravila o četničkoj vojni, iz 1848, koje je napisao Matija Ban, i studija Četovanje i četničko ratovanje,koju je 1868. objavio Ljubomir Ivanović, utvrdila tipično vojneprincipe četovanja. Priznanjem Srbije na Berlinskom kongresu 1878. godine bili su stvoreni preduslovi za njenu agresivniju agitaciju na područjima „predodređenim za priključenje“.

Nakon nasilne smjene Obrenovića 1903. u Beogradu je osnovan Glavni odbor četničke akcije, sa zadatkom da mobilizuje ljudstvo u četničke jedinice, radi njihovog upućivanja u Makedoniju, te da za njih prikuplja materijalnu i finansijsku pomoć. Već naredne godine pokrenuta je široka četnička akcija na ovom području koja je većim ili manjim intenzitetom trajala sve do kraja Balkanskih ratova (1912-1913).

Srbija je svoju borbu u Makedoniji vodila pod parolom zaštite srpskih nacionalnih interesa, a upućivanje četničkih jedinica predstavljalo je izraz dokazivanja njenog

neospornog prava na ovu pokrajinu. Inače, na području Makedonije sukobljavali su se interesi Srbije (koja je slala četničke jedinice), Bugarske (koja je slala komitske čete), Grčke (koja je slala andrate) i Albanije (koja je slala odrede kačaka). Nakon Balkanskih ratova Srbija je četničke formacije koristila na području Makedonije u svrhu pacifikacije zaposjednutih teritorija. Četničke jedinice aktivno su se uključile u gušenje pobune albanskog stanovništva 1913. u okolini Debra. Za ideologe velikosrpskog projekta od posebne važnosti bila je Bosna i Hercegovina.

U cilju provođenja velikosrpskog projekta, srbijanska vlada je osnovala tajne organizacije u Bosni koje su radile na širenju tih ideja i dizanju ustanaka pravoslavnog stanovništva. One su djelovale u gradovima i selima, a okupljale su omladinu. Od 1846. Ilija Garašanin je zvanično započeo sa stvaranjem svojih tajnih organizacija u Bosanskom ejaletu. U Sarajevu je za agentni rad pridobio izvjesnog Bogdanovića koji je bio povjerenik srbijanske vlade za Bosanski ejalet.

Već krajem 1849. postojalo je 39 srpskih tajnih organizacija. Glavni povjerenik bio im je Matija Ban. Osnovni cilj agenata bio je buđenje antimuslimanskog raspoloženja i ohrabrenje pravoslavnog stanovništva da očekuje skoro oslobađanje „koje mu nosi Srbija“. Osnovna zamisao i glavni cilj pokreta bio je priključenje Bosne Kneževini Srbiji. Tako pod snažnim uticajem susjednih država Srbije i Crne Gore dolazi do čestih ustanaka pravoslavnog stanovništva u Bosni.

Categories
Novi vijek

Ilirski pokret: Prva ideja koja je trebala ujediniti ove prostore

U prvoj polovini XIX stoljeća kod Hrvata se javio pokret poznat podnazivom ilirski pokret. Tako je nazvan jer su njegovi nosioci smatrali da svi južnoslavenski narodi potiču od Ilira. Osnovne zamisli pristalica tog pokreta bile su ujedinjenje svih pokrajina u Hrvatskoj, pridobijanje Južnih Slavena i njihovo okupljanje u jednu kulturnu i državnu cjelinu. Počeo je kao kulturno-prosvjetni, da bi kasnije istakao nacionalne i političke ciljeve, a završio kao hrvatski nacionalni pokret.

Prva razmišljanja o stvaranju zajedničke države Južnih Slavena javila su se u doba ilirskog pokreta na području hrvatskih zemalja, kada je proklamovana misao o njihovoj jezičkoj i kulturnoj srodnosti. Hrvatski preporod s kraja XVIII stoljeća proizašao je iz otpora mađarskom nacionalizmu. Naime, kada je Austrija zbog revolucija 30-ih godina XIX stoljeća, u Italiji, Belgiji i Poljskoj morala popustiti pred agresivnim mađarskim nacionalizmom, u hrvatskim zemaljama je mađarski jezik postao službeni.

Na taj asimilacionizam, Hrvati su odgovorili borbom ne samo za narodni jezik, nego i za kulturno objedinjavanje svih južnoslavenskih naroda. Smatrali su da će se mađarskom nacionalizmu lakše oduprijeti ukoliko za ilirsku ideju zainteresuju ostale Južne Slavene, a pogotovo Srbe. Na ovaj način je koncepcija ilirizma neminovno podrazumijevala i teritorijalnu homogenizaciju hrvatskih zemalja.

Hrvatski nacionalni preporod nosili su srednje plemstvo, građanstvo i niže sveštenstvo, predvođeni Ljudevitom Gajem (1809-1872). Pod uticajem Jana Kolara i Pavela Šafarika (tada profesora u srpskoj gimnaziji u Novom Sadu), on je svoje dotadašnje poglede na slavensku uzajamnost revidirao i potpuno izgradio. Po povratku iz Pešte, 1831. Gaj je stupio u kontakt sa Antom Mažuranićem, Jankom Draškovićem i drugima, te 1835. počeo izdavati „Novine horvatske“ sa književnim prilogom „Danica horvatska“.

Prvi brojevi objavljivani su na kajkavskom, a od 1836. godine list je izlazio na štokavskom narječju. Na početku, dok se još razmišljalo o ideološkom kursu, pa i samom nazivu pokreta, preovladala su određena velikohrvatska stanovišta. Pod uticajem ovakvih tendencija, Gaj je tada među „Horvate stare hrvatske srednjovjekovne države“ ubrajao i Slovence.

No, takva promišljanja su bila ubrzo zamijenjena sveslavenskim kursom za koji se smatralo da je učinkovitiji, jer nije izražavao zasebno južnoslavensko ime. Tako su, nastupajući vrlo samouvjereno, hrvatski preporoditelji obznanili da svi Južni Slaveni potiču od drevnih Ilira, te da se jedino ilirsko ime može smatrati opravdanim. U skladu s tim, promijenjen je i pristup u kojem se, na novim ideološkim postavkama, tvrdilo da su „Horvati i Slavonci samo dio velikog naroda ilirskog, kao što je opet narod ilirski čast velikog naroda slavjanskog“.

Ipak, ilirska ideja nije bila autohtona, jer su se njeni ideolozi u postupku preuzimanja ilirskog imena rukovodili njemačkim primjerom. Naime, upravo je u ovo vrijeme na području srednje Europe aktuelizovano pitanje njemačkog ujedinjenja pod vodstvom Pruske, koja je integralnu ideološku koncepciju uzimala iz spoznaja o germanskom etničkom porijeklu svih Nijemaca. Kod iliraca je težište, u pogledu izgradnje jedinstvene nacionalne kulture i svijesti, bilo stavljeno na misao o zajedničkom jeziku.

No, ta se jezička postavka ubrzo pokazala kao vrlo složena i komplikovana, ne samo zbog evidentnih jezičkih razlika među Južnim Slavenima, nego i zbog činjenice da su i sami Hrvati bili podijeljeni na tri prilično divergentne dijalekatske oblasti od kojih je svaka imala svoju književnu tradiciju. Međutim, odbacujući činjenicu da su ove dijalekatske različitosti nepremostive, ilirci su nastavili afirmisati jezičku integraciju.

Grof Janko Drašković je bio uvjeren da je ključ južnoslavenskog rješenja u štokavskom narječju. Prema njegovim promišljanjima, ilirci su samo trebali uvjeriti kajkavske i čakavske Hrvate da prihvate „punije narječje“, odnosno štokavicu, koja bi, kako se smatralo, mogla biti prihvaćena od srpske strane, ali i od svih ostalih Južnih Slavena. Inače, Janko Drašković je autor prvog političkog traktata iliraca na štokavskom narječju pod nazivom Disertacija.

Disertacija sadržava politički smisaoilirskog pokreta prema kojem će Hrvati uvijek bitipodložni Mađarima ukoliko im ne suprotstave političku ideju slavenske uzajamnosti, odnosno, ukoliko ne stvore kompaktan državni organizam, tzv. Veliku Iliriju, koja bi obuhvatila Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Vojnu Krajinu, Bosnu, Kranjsku, Korušku i Štajersku.

Na čelu te države bio bi ban izabran po narodnoj volji, dok bi službeni jezik bio ilirički, odnosno, narodni sa štokavskim narječjem. Odbacujući misao o nastanku nekog novog narječja među Južnim Slavenima, koji bi, eventualno, bio kompilacija svih ostalih postojećih književnih jezika, ilirci su smatrali da bi modifikovana štokavština, prožeta elementima kajkavskog naslijeđa, mogla pomiriti srpsko-hrvatske antagonizme. Iz navedenog se može uvidjeti da su ilirci težište svoje nacionalne ideologije stavili na jezik, koji su odredili kao ključnu vezu svih južnoslavenskih naroda.

Također, svojim djelovanjem ilirci su podstakli stvaranje južnoslavenske političke misli. Godine 1838. javljaju se čitaonice u Varaždinu, Karlovcu i Zagrebu. Iz Zagrebačke čitaonice izrasla je „Matica ilirska“ 1842. koja je kasnije nazvana „Matica hrvatska“.

U procesu nacionalizacije hrvatske kulture, ključnu ulogu imala je „Matica ilirska“ koja je izdavala časopis Kolo i Neven. Pod uticajem iliraca 1841. u Hrvatskoj je nastala Ilirska stranka, koja je trebala predstavljati protutežu ranije formiranoj Horvatsko-vugerskoj stranci, tzv. mađaronima, odnosno promađarski nastrojenim hrvatskim plemićima.

Međutim, zbogbojazni da bi ilirska ideja mogla predstavljati put u stvaranje zasebne teritorijalne jedinice Južnih Slavena unutar Monarhije, bečka vlada je odlučila da je suspenduje. Na taj način Austrija je učinila direktan ustupak Mađarima i omogućila jačanje mađarskog nacionalizma. Zbog zabrane, stranka je 1843. promijenila ime u Narodna stranka. Mađaroni i Narodnjaci su do 1848. vodili političku borbu za kulturni i politički uticaj nahrvatskom prostoru. Kasnije je, 1845, dozvoljena upotreba ilirskog imena, ali isključivo u oblasti kulture, jezika i književnosti.

Mađarski sabor je 1847. donio Osnovu o mađarkom jeziku i narodnosti – odluku koja je ciljala na mađarizaciju hrvatsko-slavonskog prostora, te pretvaranje tih zemalja u integralni dio Kraljevine Mađarske, bez ikakvih posebnih statusa (bana, sabora i dr.).

Narodnjaci su aktivno radili da hrvatski sabor ne prihvati odluku mađarskog sabora –i utome su uspjeli. Krajem 1847. godine hrvatski sabor donosi odluku da službeni jezik u Hrvatskoj i Slavoniji bude hrvatski. Ipak, zbog nesuglasica unutar pokreta, ali i izostanka podrške iz Srbije, ilirska ideja je ugašena 1849. godine, ali je do tada ipak postigla značajne uspjehe na polju prosvjetnog rada u Hrvatskoj.

U Dalmaciji, gdje je gradski svijet upotrebljavao italijanski jezik, ilirizam je odigrao značajnu ulogu. Iako se govorilo da je Dalmacija područje na kojem se „govori italijanski, zapovijeda njemački i sluša slavenski“, jezičke reforme su, ipak, naišle na odjek.

Tako ješibenski trgovac Božidar Petranović 1835. godine počeo objavljivati časopis Srpsko-dalmatinski almanah (kasnije Srpsko-dalmatinski magazin). Ilirske ideje se, sredinom XIX stoljeću javljaju i u Bosni, prije svega kao kulturni pokret. Njegovi nosioci bili su bosanski franjevački sveštenici. Oni su dali snažan doprinos na kulturnom i prosvjetnom planu (Martin Nedić, Ivan Franjo Jukić, Grga Martić i Marijan Šunjić).

Petnaestak godina nakon Garašaninovog Načertanija u Hrvatskoj su Ante Starčević (1823-1896) i Eugen Kvaternik (1825-1871) formulisali osnovne crte velikohrvatske ideje pri čemu im je polazište bio ilirski pokret predmartovskog perioda (prije martovskih revolucija 1848), tj. ideja o kulturnom i duhovnom jedinstvu Južnih Slavena.

Krajem 50-ih i početkom 60-ih godina XIX stoljeća Starčević koncipira svoj nacionalni program sa posve drugačijim težištem i polaznim tačkama. Stvara velikohrvatski program s ekskluzivnim panhrvatskim elementima u središtu kojeg je uspostavljanje proširene hrvatske nacionalne države na temeljima „samostalnosti i jednakopravnosti.“

Categories
Novi vijek

Ilirske provincije (1809-1815)

U XIX stoljeće Europa je ušla u ratnom stanju. U Francuskoj je došlo do revolucije, u koju su se umiješale najmoćnije europske države, iz čega je proizašao rat u Europi koji je trajao dvadesetak godina.

U posljednjim godinama XVIII stoljeća na vlast u Francuskoj dolazi Napoleon Bonaparte kao prvi konzul. On ujedno i predvodi armiju koja ratuje sa habzburškim trupama u sjevernoj Italiji. Prvi koalicijski rat završava mirom u Kampo-Formiju 1797. godine. Njime počinju teritorijalne promjene u Europi i prekrajanje granica. Francuska i Habzburška monarhija se sukobljavaju zbog italijanskog sjevera, a taj sukob je imao odraza i na južnoslavenski

prostor. Najvažniji za ovaj prostor je bio Treći koalicijski rat (1804-05), kojeg je odlučila francuska pobjeda kod Austerlica. Mir je potpisan u Presburgu (Bratislavi, Požunu), a po njemu je Francuska dobila nove teritorije, između ostalih, Veneciju, Istru i Dalmaciju.

One su pripojene nešto ranije formiranoj (17. III 1805) Kraljevini Italiji. U međuvremenu, car Franc II je donio odluku o raspuštanju Svetog Rimskog carstva njemačkog naroda (6. VIII 1806), a nešto ranije je proglasio formiranje Carevine Austrije
(11. VIII 1804).

Austrija je ponovo ušla u rat protiv Francuske u sklopu Pete koalicije, ali je doživjela poraz kod Vagrama i pristala na mir u Šenbrunu 1809. Šenbrunskim mirom izgubila je dodatnu teritoriju, između ostalog, cijelu Kranjsku, dio Koruške i dio Hrvatske. Te oblasti su spojene sa Istrom i Dalmacijom i nastale Ilirske provincije sa sjedištem u Ljubljani (Lajbahu).

Ilirske provincije su se prostirale od gornje Drave (kasnije je priključen i Zapadni Tirol) do južno od Boke Kotorske, pokrivajući cijelu Damlaciju, Istru, Kranjsku, Hrvatsku južno od Save i Korušku južno od Drave.

U sastav Provincija ulazila je i teritorija bivše Dubrovačke republike, koju su Francuzi ukinuli 31. I 1808. godine dekretom generala Marmona (August Marmont). Ilirske provincije nisu činile sastavni dio Francuskog carstva, već jednu vazalnu oblast. Na čelu Provincija bio je generalni guverner, uglavnom vojni oficir.

Provincije su bile uređene po nekoliko administrativno-teritorijalnih oblasti: Koruška (sjedište Lienz), Istra (Trst), Kranjska (Ljubljana), Civilna Hrvatska (Karlovac), Vojna Hrvatska (Senj), Dubrovnik (Dubrovnik) i Dalmacija (Zadar). U februaru 1810. dekretom su Provincije podijeljene na dvije administrativne oblasti, sjevernu sa sjedištem u Ljubljani i južnu sa sjedištem u Zadru.

Cilj stvaranja Ilirskih provincija je bio povezivanje sa osmanskom teritorijom zbog trgovačkih veza, te odsjecanje Austrije od mora. Provincije su živjele dok je Napoleon bio na vlasti u Francuskoj.

Njegov poraz kod Lajpciga u oktobru 1813. doveo je do ukidanja Ilirskih provincija, odnosno austrijska vojska je ponovo zauzele ove prostore i uskoro je vraćena austrijska vlast.

Istra, Kranjska i Koruška su od 1816. činile austrijsku krunsku zemlju Kraljevinu Iliriju, dio Hrvatske koji je pripadao Ilirskim provincijama je vraćen Kraljevini Hrvatskoj kao poluautonomnim dijelom Kraljevine Mađarske u sastavu Carevine Austrije, a Dalmacija je postala austrijska krunska zemlja kao Kraljevina Dalmacija nezavisna od mađarsko-hrvatskih zemalja.

Categories
Novi vijek

Berlinski kongres i okupacija Bosne i Hercegovine

Jedan od najvažnijih događaja u višestoljetnoj historiji Bosne i Hercegovine bio je Berlinski kongres. Na njemu je zaključen mir između Osmanske države i Ruske imperije uz posredovanje velikih europskih sila. Naime, Rusija i Osmanska država našle su se u ratu 1877. godine. On je posljedica događaja poznatih kao Velika istočna kriza ili Balkanska kriza, kako se u štampi i diplomatskim krugovima češće nazivala. Sve je počelo u Hercegovini 1875. godine ustankom lokalnih kršćana, uglavnom pravoslavaca. Ustanak se brzo proširio na druge dijelove Bosanskog vilajeta, a potom i na sve zemlje na Balkanu koje su i dalje bile pod osmanskom vlašću. Uslijedio je rat Srbije i Crne Gore protiv Osmanske države, a u njega se potom umiješala Rusija.

Razvoj ratnih događaja bio je takav da su Rusi bili na korak od zauzimanja Istanbula. U tome su ih spriječile europske velesile, prije svih Britanija, čiji su brodovi uplovili u moreuze, te Austro-Ugarska, koja je smatrala da je Rusija otišla daleko preko onoga što su dvije monarhije dogovorile u Rajhštatu i Budimpešti. Da im se ne bi desilo ono što se desilo u Krimskom ratu, a istovremeno da bi zadržali plodove pobjede, Rusi su požurili sklopiti mir sa Osmanlijama. On je dogovoren 3. marta1878. u San Stefanu.

Međutim, Sanstefanski mir nije zaživio, jer su iz Europe stigle oštre reakcije prema Rusiji. Sporno je bilo stvaranje Bugarske, velike autonomne kneževine unutar Osmanske države, koja bi, kao takva, bila eksponent Rusije na Balkanu i njeno sredstvo preko kojeg će se domoći Sredozemlja. Niko u Europi nije želio takvu Bugarsku, pa je njemački kancelar Otto von Bismarck predložio ruskom imperatoru Aleksandru II da pristane na reviziju mirovnog ugovora, što je ovaj i prihvatio. Tako je došlo do velikog mirovnog kongresa u Berlinu, od 13. junado 13. jula1878. godine. Na njemusu usaglašene odluke koje se tiču skoro svih balkanskih naroda i zemalja. Rumunija, Srbija i Crna Gora su dobile nezavisnost, Grčka proširenje, a Bugarska autonomiju, ali u znatno manjim granicama. Sudbonosan je Berlinski kongresbio i za Bosnu i Hercegovinu.

Članom XXV ovog ugovora, Austro-Ugarska je dobila mandat da okupira i upravlja pokrajinama Bosnom i Herce-govinom. Austro-Ugarska je odlučila da joj Novopazarski sandžak ne treba, pa je u njemu zadržala samo vojne snage, ali nije pokazivala interes da i njega stvarno okupira i njime dugoročno upravlja. To se pokazalo i 1908. prilikom aneksije, kada se carsko-kraljevska vojska iz Novopazarskog sandžaka povukla, a anektirala samoBosnu i Hercegovinu. Teritorijalni gubici u korist Crne Gore bili su manji nego oni predviđeni Sanstefanskim mirom i ograničeni su samo na prostor Hercegovine, a ne i na prostor Novopazarskog sandžaka. Crna Gora je od Hercegovine tada dobila Nikšćić, Vilicu, Vrbicu, Krstac, Mratinje, ušće Pive i Tare, Žabljak i Kolašin.Reakcije u Bosni. Kongres u Berlinu je zasijedao u junu i julu 1878. Za to vrijeme su Bošnjaci čekali vijesti o sudbini svoje zemlje. Već se znalo da je Austro-Ugarska zainteresovana za Bosnu, a znalo se i da sultan nema toliko snage da se suprotstavi velikim europskim silama.


Najglasniji su bili bosanski muslimani, koji se nisu mogli pomiriti sa činjenicom da bi mogli imati kauraza vrhovnog vladara. Bosanski katolici su Teritorijalno širenje Crne Gore na račun Hercegovine predviđenoBerlinskim mirom priželjkivali dolazak Austro-Ugarske, dok su pravoslavci prirodno bili naklonjeni Srbiji i Crnoj Gori. Muslimane je aktivirala sarajevska ulema i ugledni građani. Oni su još u aprilu 1878, dakle prije nego je uopšte došlo do Berlinskog kongresa, tražili od sultana da Bosni i Hercegovini dodijeli autonomiju, što bi bilo u skladu sa odlukama mira izSan Stefana. Nekoliko dana pred početak zasjedanja predstavnika velikih sila u Berlinu, u Sarajevu je formiran Narodni odbor, 5. juna, koji je bio mješovitog vjerskog sastava. Odbor je imenovao Narodnu skupštinu sastavljenu od 32 člana, od kojih je 20 dolazilo iz Sarajeva (12 muslimana, 5 pravoslavaca, 2 katolika i 1 Jevrej) i 12 ostalih, tj. po dva iz svakog od preostalih sandžaka, pri čemu je svaki sandžak slao jednog muslimana i jednog nemuslimana.

Već na tim skupovima u Sarajevu istakli su se pojedincikoji su vodili pokret otpora, a među najvažnije spadaju Muhamed ef. Hadžijamaković, Abdulah ef. Kaučkija, Mehmed-beg Kapetanović, Ahmed Svrzo i drugi. U prve odluke Skupštine ulazili su zahtjevi za smjenom vojnih i civilnih namjesnika u Bosni. Pripreme za otpor. Bosansko pitanje je na dnevni red kongresa došlo 26. junai već je navedeno koja je odluka donesena. U Sarajevo su vijesti o odluci o okupaciji Bosne i Hercegovine stigle 4. jula, kada je u Carevoj džamiji organizovan skup, kojem je prisustvovalo mnoštvo Sarajlija, uključujući i vođe pokreta otpora. Znalo se da sultan namjerava Bosnu prepustiti Austro-Ugarskoj, pa su još jači bili zahtjevi za smjenom valije Veli-paše, kao i zahtjevi za odlaskom austrougarskog konzula Konrada Vasića.

Pitanje Bosne je konačno riješeno 11. julau Berlinu, kada su osmanski predstavnici prihvatili austrougarske zahtjeve za okupacijom, ali su ih dva dana kasnije, prije službenog proklamovanja mirovnog ugovora, pokušali ublažiti na način da su zahtijevali od austrougarskih predstavnika da se pismeno obavežu da će okupacija biti privremena i da neće narušavati suverenitet kojisultan ima, što su ovi i prihvatili. Na dan proklamovanja konačnog Berlinskog mirovnog ugovora, 13. jula, u Sarajevu su Narodni odbor i Upravno vijeće održali zajedničku sjednicu, na kojoj je odlučeno da se pruži otpor tada već izvjesnom okupatoru. Tokom te sjednice posebno se istakao još jedan vođa pokreta, Mehmed Nurudin ef. Šemsekadić, koji će igrati ključnu ulogu u otporu na prostoru sjeveroistočne Bosne. On je inače porijeklom iz Taslidže (Pljevlja), a o njemu i njegovoj ulozi u otporu govori i jedna narodna pjesma: „San zaspao Mehmed-beg u Taslidži bijeloj; Sabah-zora svitala, majka ga je budila: “Što si, sine, prispao, dušman Bosnu napao!; Skupi svoje delije, sve mlade Sandžaklije; Valja nam se boriti, vatan Bosnu braniti!”


Osim njega i ranije navedenih vođa pokreta otpora, istakao se i glasoviti Salih Vilajetović, poznatiji kao Hadži Lojo, koji je akcije želio usmjeriti i na obračun sa lokalnim kršćanima, ali u tome nije imao značajniju podršku, jer su muslimani željeli i kršćane kao saborce u borbi protiv okupacije.U Sarajevo je tih dana došao posljednji osmanski valija, Hafiz-paša. Njegovo namjesnikovanje trajalo je manje od tri sedmice. Naime,mobilizacija na otpor je započela 21. jula, a 27. julaje došlo do demonstracija u Sarajevu. Sutradan, 28. julaHafiz-paša i njegovi pomoćnici su podnijeli ostavke na sve funkcije, što je bio simboličan potez osmanskih vlasti kojim su pokazali da se odriču Bosanskog vilajeta, u tom trenutku vjerovatnoprivremeno.

Odlaskom Hafiz-paše službeno je prestala osmanska vlast u Bosni nakon 415 godina. Istog dana je formirana privremena vlada, u kojoj su vojne poslove vodili Smail-beg Selmanović Taslidžak i Muhamedef. Hadžijamaković. Podrška otporu došla je i od pojedinih pravoslavnih sveštenika, naročito Petraki Petrovića, kao i od većine pravoslavaca u Bosni.Okupacija. Osmanska vlast povukla se iz Bosne 28. jula, a već sutradan je carsko-kraljevska vojska ušla uBosnu, prešavši granice na više mjesta. Naime, vojska je bila spremna, jer je Austro-Ugarska znala i ranije šta će dobiti na kongresu, pa se priremala još od aprila te godine.

Austrougarski predstavnik u Berlinu, grof Andraši, govorio je kako će Bosna i Hercegovina biti okupirana jednom vojničkom muzikom, ali su u vojsci ipak ozbiljnije shvatili svoj zadatak. Vrhovni komandant okupacione vojske bio je baron Josip Filipović, koji je na raspolaganju imao 82.000 vojnika. Sa druge strane, branioci se nisu imali mnogo čemu nadati, ako je suditi po njihovim vojnim snagama. Naime, u Bosni je postojao do tada 41 bataljon vojske, od čega 30 bošnjačkih. Međutim, kada su osmanske vlasti priznale Austro-Ugarskoj pravo da okupira vilajet, svi nebošnjački oficiri i vojnici su se počeli povlačiti iz Bosne, pa je tako Bosna još jednom prepuštena da se sama brani od znatno moćnijeg protivnika. Pri ulasku u Bosnu, baron Filipović je uputio proklamaciju kojom poziva stanovništvo da ne pruža otpor, poručivši dacarska vojska nije neprijateljska, nego da samo dolazi da uspostavi red i mir.

Jedinice carsko-kraljevske vojske prešle su granicu na Savi na četiri mjesta: kod Bosanskog Broda, Bosanske Gradiške, Bosanske Kostajnice i Bosanskog Šamca, te zapadnu granicu kod Imotskog i Vrgorca. Okupaciona vojska kretala se u tri pravca: jedan je išao sa juga dolinom Neretve prema Mostaru, drugi sa sjevera dolinom Bosne prema Sarajevu, a treći također sa sjevera prema sjeveroistočnoj Bosni. Već u prvom danu okupacione snage ušle su u Imotski na jugu i Banja Luku na sjeveru. Prvi ozbiljniji otpor pružen je kod Maglaja, gdje je vojska zaustavljena 3. augusta, dok su istovremeno okupacione snage ušle u Mostar i krenule na Stolac. Snage koje su ušle u Banja Luku su krenule na Travnik, planirajući nakon toga da se spoje sa glavnom kolonom koja je išla prema Sarajevu, glavnom cilju operacije. Na putu do Sarajeva otpor je pružen još i kod Žepča, Vranduka, Klokota, Kaknja i Visokog.

Pred Sarajevo Filipovićeve snage došle su 17. augustai pripremilese za napad na grad.Okupacija sjeveroistočnog dijela Bosne išla je nešto sporije. U pružanju otpora na ovom prostoru su se istakli Šemsekadić i Salih Tučić Sahačija. Tuzlanska javnost je bila voljna prihvatiti okupacionu vojsku ako stignu vijesti da se vojska civilizovano ponaša. Za odluku Tuzlaka da li pružiti otpor ili ne, poslužila je sudbina Gračanice, koja je bila na putu prema Tuzli. Okupacione snage ušle su u Gračanicu 3. augusta, a u Tuzlu su stigle pozitivne informacije o ponašanju carskih vojnika, „da su sasvim mirno i pošteno došli do Gračanice a nisu nikome nikakve štete napravili; što god kupe to plate“.

Stoga su Tuzlaci pozivali Šaparija (László Szapáry), komandanta ovog krila carske vojske, da požuri i dođe prije Šemsekadića i ustaša, da uzme oružje i municiju koju Tuzla ima i time spriječibilo kakav otpor kojeg Šemsekadić planira. Međutim, brzo napredovanje prema Tuzli je zaustavljeno jer je negdje došlo do sabotaže putne komunikacije. Tuzlaci su se prepali da bi zbog toga Šapari mogao provesti osvetu, pa su se ipak odlučili na otpor. U međuvremenu je stigao Šemsekadić sa dobrovoljcima iz istočne Bosne. Borbe za Tuzlu vođene su 9. i 10. augustai okupacione snage su doživjele poraz. Šemsekadić je krenuo u protunapad i odbacio ih najprije do Gračanice, a potom 14. augustaprema Doboju do rijeke Bosne. Time je okupacija sjeveroistočne Bosne bila privremeno zaustavljena.

Šemsekadić je planirao udariti na protivničke snage kod Doboja, preći rijeku Bosnu i odsjećiod ostatka vojskeglavninu okupacionih snaga, koje su žurile prema Sarajevu. Međutim, u prilog mu nije išao razvoj događaja u drugim dijelovima Bosne, jer je carska vojska napredovala na svim pravcima, pa je i on morao odustati od planova napada na Doboj i vratiti se u Gračanicu. U međuvremenu, Filipović je napao Sarajevo 19. augustai nakon nekoliko sati borbe uspio ga zauzeti. Na raspolaganju je imao oko 14.000 vojnika i devet baterija artiljerije, dok je braniocašehera bilooko 5.000. Ulaskom u Sarajevo glavni cilj operacije je postignut, a uslijedilo je hapšenje organizatora otpora na čelu sa Hadžijamakovićem. Hercegovina je do tada već bila zauzeta, pa je otpor ostao još samo u Krajini i sjeveroistočnoj Bosni.

U septembru je krenula akcija na sjeveroistočnu Bosnu, pa je 16. septembraponovo zauzeta Gračanica, 17. septembraBrčko, 20. septembraBijeljina i konačno 22/23. septembraTuzla. Ulaskom okupacione vojske u Tuzlu slomljen je otpor u tom dijelu Bosne. Krajina je umirena ulaskom okupacionih snaga u Bihać 19. oktobrai Veliku Kladušu 20. oktobra 1878. godine. Oružani otpor okupaciji time je i definitivno prestao. Od 29. julado 20. oktobra, Austro-Ugarska je morala poslati mnogo više vojnika od onoga što je planirala, po nekim procjenama najviše 200.000 do 300.000, pri čemu je imala gubitke od 5.200 ljudi. Branioca je bilo oko 93.000, a gubici nisu poznati. Većina vođa pokreta otpora je uhapšena i osuđena na smrt ili progonst

Categories
Novi vijek

Bitka kod Ozje

U toku višestoljetnog postojanja, Osmansko carstvo je često ratovalo sa susjedima. U prvom dijelu njegove historije, osmanska vojska je najviše ratovala na prostorima Male Azije protiv postojećih bejluka. Vremenom, te borbe su se prenijele i na druge susjedne zemlje, prije svega protiv Bizantskog i Perzijskog carstva. Od XV stoljeća započinju brojni ratovi sultanove vojske i sa njegovim evropskim susjedima: Ugarskim kraljevstvom, Habsburškom monarhijom i Mletačkom republikom, te brojnim srednjovjekovnim državama na prostorima zemalja jugoistočne Evrope. U XVII i XVIII stoljeću osmanska država sve češće ratuje i sa susjednom Rusijom.

U svim tim borbama učestvuju sultanovi podanici iz svih pokrajina Carstva, među njima su nerijetko bili i Bošnjaci iz Bosanskog ejaleta. U jednom od tih ratova sa Rusijom, 1736. godine pozvani su da se bore na osmansko – ruskom frontu kod današnjeg Očakova. Do jesenjih mjeseci 1736. godine mobilizirano je oko 10.000 ljudi. Oni su pod neposrednom komandom tadašnjeg hercegovačkog sandžakbega Bećir-paše Čengića otišli u Moldaviju, gdje su proveli zimske mjesece. Njihov odlazak je oslabio odbrambenu moć Bosanskog ejaleta kao najisturenije pokrajine evropskog dijela Osmanskog carstva . U proljeće 1737. godine su nastavili put prema dobivenom ratnom rasporedu kod Očakova (Ozije). Tu su u neposrednoj borbi sa ruskom vojskom 14. jula 1737. godine doživjeli poraz. Mnogi od prisutnih Bošnjaka su zajedno sa Bećir-pašom izgubili život. Preostali dio je u narednom periodu bio u ruskom zarobljeništvu. Tek nakon potpisivanja osmansko-ruskog mirovnog ugovora 28. decembra 1739. godine, preostali dio zarobljenih Bošnjaka dobio je priliku da se vrati kući. Do toga je došlo tek 1742. godine. Od 10.000 ljudi koliko ih je bilo mobilizirano 1736. godine, šest godina kasnije (1742) kući ih se vratilo svega 1.340, tj. manje od jedne petine. I ovaj podatak nam govori zašto u XVIII stoljeću dolazi do smanjenja Bošnjaka u Bosni koji su tokom XVIII stoljeća ginuli u brojnim ratovima, umirali od zaraznih bolesti ili odlazili u želji da u drugim pokrajinama Carstva nađu bolje uvjete života.