Categories
Srednji vijek

POSLJEDNJI DANI BIZANTIJE

Kod hrišćana nade je bilo sve manje. Ali i u osmanskom logoru vladali su pesimizam i opšteo sjećanje neuspjeha. Opsada traje već sedam nedjelja, a ipak je velika osmanska vojska sa svojim sjajnim ratnim oruđima vrlo malo postigla.

Odbrana je vjerovatno zamorena, i bez dovoljno ljudi i materijala; bedemi grada su teško oštećeni, ali kroz njih nije prodro ni jedan jedini vojnik. I dalje je postojala opasnost da stigne pomoć sa Zapada.

Mehmeda su njegovi agenti obavijestili da je floti naređeno da isplovi iz Mletaka, i da je po nekim glasinama čak stigla do Hiosa. I nadalje je postojala mogućnost da Ugri pređu Dunav. Prvih dana opsade u osmanski logor je stiglo izaslanstvo Janka Hunjadija i saopštilo da je trogodišnje primirje, koje je on potpisao, prestalo da važi, pošto Hunjadi više nije regent Ugarske. Povrh toga, moral sultanovih trupa počeo je da slabi.

Njegovi mornari su pretrpjeli ponižavajuće poraze. Vojnici još nisu odnijeli nijednu pobjedu. Što mu je grad duže izmicao, to mu je više i ugled opadao.Na njegovom dvoru stari vezir Halil i njegovi prijatelji i dalje nisu odobravali pothvat. Preduzevši ga, Mehmed je postupio protiv njihovog savjeta. Je li moguće da su oni u pravu? Moždaje njegova poslednja ponuda mira učinjena djelimično da im pokaže kako nije nerazuman, a djelimično da umiri sopstvenu savjest dobrog muslimana koji treba da izbjegava rat izuzev kad nevjernici tvrdoglavo odbijaju predaju; ponuđeni mir bi, međutim, bio pod uslovima koje on postavlja.

U njegovom logoru nalazio se mladi plemić po imenu Ismail, sin jednog grčkog renegata koga je on učinio vazalnim princom Sinope. Tog mladog plemića je sada kao izaslanika poslao u grad. Ismail je imao prijatelja među Grcima, i svim silama se trudio da ih ubijedi da još nije prekasno da se spasu. Na njegovo navaljivanje, Grci su odredili izaslanika koji će se s njim vratiti u osmanski logor. Ime toga čoveka nije zabilježeno; znamo samo da nije bio visokog roda ni položaja. Nepredvidljivost sultanovog postupanja s izaslanicima bila je poznata; nesumnjivo se smatralo da ne bi trebalo poslati nekog uglednika u ovako opasnu misiju. Međutim, Mehmed ga nije neljubazno primio; poslao ga je nazad s porukom da će opsada biti prekinuta ako se car obaveže da će plaćati godišnji danak od stotinu hiljada bizantijskih zlatnika; ili, ako im se više dopada, stanovnici mogu napustiti grad s cjelokupnom svojom pokretnom imovinom, i nikome se ništa loše neće desiti.

Kad je ponuda iznijeta pred Carski savet, jedan ili dvojica članova bili su mišljenja da se obećanjem da će se plaćati danak može dobiti u vremenu. Većina je, međutim, znala da se tako veliki danak nikad ne može prikupiti i da će sultan, ako mu se odmah ne uruči, jednostavno nastaviti opsadu; a sada niko od njih nije bio voljan da mu dopusti da uzme Carigrad bez dalje borbe. Možda je car, kako osmanski izvori kazuju, odgovorio ponudom da odmah preda sve što poseduje osim grada, koji je, u stvari, bio njegov jedini preostali posjed. Na ovo je sultan odvratio da Grcima ostaje jedino da biraju između predaje grada, smrti od mača, ili prelaska na islam.

Ovi jalovi pregovori vjerovatno su obavljeni u petak 25. maja. U subotu Mehmed je sazvao savjetodavno veče. Vezir Halil-paša, oslanjajući se na svoje dugo i zapaženo služenje državi, ustaje i traži prekid opsade. On nikad nije odobravao ovaj pohod, a događaji su pokazali da je u pravu. Osmanlije nisu postigli nikakav napredak; naprotiv, pretrpjeli su nekoliko ponižavajućih neuspjeha. Svakog časa vladari Zapada mogu gradu doći u pomoć. Mleci su već poslali veliku flotu. Đenova će, koliko god nevoljno, biti prisiljena da nešto učini. Sultan bi trebalo da ponudi uslove prihvatljive za cara i povuče se prije nego što ih zadese teži porazi. Časni vezir je ulivao poštovanje. Mnogi od slušalaca, podsjetivši se kako su se slabo pokazali osmanski ratni brodovi u borbama s hrišćanima, mora da su zadrhtali pri pomisli da velike italijanske ratne flote punim jedrima plove prema njima. Sultan je, uostalom, tek mladić — ima dvadeset i jednu godinu. Ne dovodi li on mladalački plahovitom bezobzirnošću u opasnost svoju veliku baštinu?

Sljedeći govornik bio je Zaganos-paša. On nije volio Halila, a znao je da i sultan dijeli njegovo osjećanje. Videći u pogledu svoga gospodara gnjevno očajanje zbog Halilovog govora, izjavljuje da on ne dijeli strepnje velikog vezira. Evropske sile međusobno su suviše oštro podijeljene da bi ikad preduzele zajedničku akciju protiv Osmanlija; a ako se mletačka flota i približava, što on ne vjeruje, Osmanlije će je nadmašiti daleko brojnijim brodovima i ljudstvom. Govorio je i o znamenjima koja su predskazivala propast hrišćanskog carstva. Govorio je o Aleksandru Velikom, mladiću koji je sa upola manjom vojskom osvojio pola svijeta. Napad treba ubrzati, a ne pomišljati na povlačenje. Mnogi od mlađih zapovjednika ustali su da podrže Zaganosa, a naročito žustar u zahtjevu za odlučnom akcijom bio je zapovjednik bašibozuka. Mehmeda je to osokolilo; upravo to je i želio da čuje. Naložio je Zaganosu da ode među svoje vojnike i upita ih šta oni žele. Zaganos se ubrzo vratio sa željenim odgovorom. Svaki čovjek, rekao je, zahtjeva da se odmah pređe u napad. Sultan tada izjavljuje da će napad otpočeti čim bude pripremljen.

Od tog trenutka Halilu je svakako bilo jasno da su mu dani odbrojani. S trpeljivošću pobožnog muslimana stare škole, on je uvijek bio srdačan prijatelj hrišćana za razliku od skorojevića, renegata, kao što su Zaganos i Mahmud. Pitanje je da li je zaista primao poklone od hrišćana. Ali njegovi neprijatelji su sada tvrdili da jeste, i sultan im je rado poverovao. Vijest o sultanovoj odluci brzo je stigla u grad. Hrišćani u njegovom logoru izbacivali supreko bedema strele oko kojih su bila obavijena pisma s opisom sastanka savjetodavnog vijeća. Tokom petka i subote bombardovanje bedema na kopnenoj strani bilo je teže nego ijedno do tada. Ipak, učinjena šteta je brzo otklonjena. Do subote uveče palisada je opet potpuno učvršćena. Ali tokom noći, pri svjetlosti osmanskih vatri, vidjelo se kako Osmanlije donose najraznovrsniji materijal da njime potpuno ispune opkop, i dovlače svoje topove na platforme koje su napravili. U nedjelju je bombardovanje usredsređeno na palisadu duž Mesotihiona. Tri direktna pogotka iz velikog topa srušila su jedan njen dio. Nadgledajući popravljanje, Bustinijani je lakše ranjen parčetom đuleta i povukao se na nekoliko sati dok su mu previjali ranu. Na položaj se vratio prije sutona.

Toga istog dana, 27. maja, sultan je projahao kroz čitavu svoju vojsku, najavljujući skoriveliki napad. Pratili su ga glasnici koji bi povremeno zastali da objave da će ratnicima za veru bitidopušteno, kako islamski običaji nalažu, da tri dana slobodno pljačkaju po gradu. Sultan se zakleovečnim Bogom i njegovim Prorokom, i sa četiri hiljade proroka, i dušama svoga oca i svoje dece,da će sve blago koje se zatekne u gradu biti pravično razdeljeno njegovim vojnicima. Objava jedočekana radosnim povicima. Ljudi iza gradskih bedema mogli su da čuju kako čete muslimanakliču ushićeno: „Nema Boga do Alaha, a Muhamed je njegov prorok“.

Te, kao i sljedeće noći vatre i buktinje su osvetljavale gomile radnika koji su novim materijalom sve više zatrpavali opkop i iza njega slagali gomile oružja. Radili su grozničavo, kličući i pjevajući, bodreni frulama i trubama, zurlama i lautama. Svjetlost je bila tako jaka da su se opsađeni u jednom trenutku ponadali da se turski logor zapalio i pojurili na bedeme da vide požar. Shvativši pravi uzrok svjetlosti, mogli su samo da kleknu na molitvu.

U ponoć, potpuno iznenada, rad je prestao i sva svjetla su pogašena. Sultan je naredio da ponedeljak bude dan odmora i pokajanja, kako bi se njegovi ratnici mogli pripremiti za konačni napad u utorak. On sam je proveo dan vršeći pregled svih svojih trupa i dajući im naredbe. Prvo je s velikom pratnjom odjahao preko mosta na Zlatnom rogu da se kod Diplokiona sastane sa svojim admiralom Hamza-begom. Zatražio je od njega da sljedeći dan rasporedi svoje brodove duž lanca pa dalje uz cijelu obalu Mramornog mora na kojoj je grad. Ljude treba snabdijeti ljestvama i kad god bude moguće, neka pokušaju, bilo sa samih brodova bilo iz malih čamaca, da se iskrcaju i popnu uz bedeme; ili, ako se to pokaže neizvodljivo, neka bar stalno simuliraju napade kako se niko odbranilaca ne bi usudio da napusti položaje.

Jašući nazad da izda slična naređenja svojim brodovima u Zlatnom rogu, Mehmed se zaustavio ispred glavne kapije Pere i pozvao sebi gradske službenike. Strogo im je naredio da se postaraju da sledećeg dana niko od njihovih sugrađana ne pruži kakvu pomoć Carigradu. Ako ne poslušaju, kazna će odmah stići. Potom se vratio u svoj šator, da bi se popodne opet pojavio i projahao čitavom dužinom bedema na kopnenoj strani, razgovarajući s oficirima i riječima podstičući vojnike koji su po logoru sjedeli. Kad se uvjrio da je sve onako kako je htio, pozvao je ministre i vojne zapovjednike u svoj šator i održao im govor.

Njegov govor daje nam historičar Kritovul, koji je, kao i svi obrazovani Bizantinci, proučavao Tukidida i zato svojim junacima pripisao govore koje su, prema njegovom mišljenju, održali ili je trebalo da ih održe. Ali govor, mada historičarev, sadrži suštinu onoga što je sultan vjerovatno morao reći. Podsjetio je skup na bogatstvo koje se još nalazi u gradu i na pliijen koji će uskoro biti njihov; podsjetio ih je da je vjekovna sveta dužnost pravovjernih da zauzmu hrišćansku prijestonicu, i da predanja obećavaju uspjeh. Grad nije neosvojiv, rekao je. Neprijatelj je malobrojan i iscrpljen, i nedostaju mu oružje i hrana, a međusobno je i podjeljen; Italijani sigurno neće željeti da izginu za tuđu zemlju. On će sutra, izjavio je, slati u napad talas za talasom svojih vojnika sve dok zamor i gubitak svake nade ne prisile branioce da prestanu s otporom. Od svojih oficira zahtjevao je da pokažu hrabrost i održe disciplinu. Onda im je naredio da odu u svoje šatore i odmore se, i buduspremni kad stigne dat znak za napad. Ostali su samo glavni zapovjednici da im da posljednja uputstva. Admiral Hamza već je znao šta mu je stavljeno u zadatak. Pošto izdvoji ljude koji će zamijeniti mornare određene za napad na bedeme duž Zlatnog roga, Zaganos će ostatak svojih trupa povesti na Vlahernu. Karadža-paša biće mu s desne strane sve do Harisijeve kapije. On sam, s Halilom i Sarudžom, vodiće glavni napad u dolini Likosa. Pošto je iskazao svoje želje, Mehmed se povukao na večeru i počinak.

Čitavog dana je izvan bedema vladala neka neobična tišina. Ćutali su čak i veliki topovi. Ugradu su neki ljudi govorili da se Osmanlije pripremaju za povlačenje, ali njihov optimizam je bio uzaludan pokušaj da obodre sebe same. Svi su, u stvari, znali da je došao odsudni trenutak. Nekoliko posljednjih dana nervna iscrpljenost branilaca se ispoljavala u kavženju i uzajamnim optužbama Grka, Mlečana i Đenovljana. Neutralnost Pere kazivala je Mlečanima kao i Grcima da nijednom Đenovljaninu ne treba verovati. Osionost Mlečana vređala je i Đenovljane i Grke. Mlečani su pravili drvene štitove i zaklone u radionicama svoje četvrti, a Minoto je naređivao grčkim radnicima da ih nose do odbrambenih linija u Vlaherni. Radnici su to odbijali ako im se neplati, ne iz gramzivosti, kako su Mlečani bili skloni da vjeruju, već što su ih vrijeđale odsječne naredbe jednog Italijana, i što su im novac ili slobodno vrijeme zaista bili potrebni da bi obezbijedili hranu za svoje gladne porodice. Mlečana s porodicom bilo je malo, a žene i djeca Đenovljana živeli su bezbjedno u Peri. Italijani nikad nisu shvatili napetost koju je kod Grka stvarala izvesnost da će snjima sudbinu dijeliti i njihove žene i djeca.

Ponekad je bilo prepirki oko strategije. Čim je postalo jasno da predstoji veliki napad, Đustinijani je zatražio od velikog duksa Luke Notarasa da topove kojima je raspolagao premjesti na Mesotihion, gde će svaki top biti potreban. Notaras je to odbio.Vjerovao je, ne bez razloga, da će i lučki bedemi biti napadnuti, a oni i tako nemaju odgovarajuću odbranu. Došlo je do žučnih riječi, i car je nevoljno morao da posreduje. Izgleda da je Đustinijanijevo gledište prevagnulo. Nadbiskup Leonardo je u svojoj mržnji na pravoslavne, izjavio da su se Grci ljubomorno plašili da slava za odbranu ne pripadne Latinima, i da su otuda bili zlovoljni i malodušni. Odgovaralo mu je da zaboravi kako se u dolini Likosa borilo isto toliko Grka koliko i Italijana; ali je priznao da ni jednom Grku nije nedostajalo borbenosti kada je bitka počela.

Ovoga ponedeljka, svjesni da je odsudni trenutak pred njima, vojnici i građani su zaboravili međusobne zađevice. Dok su ljudi na bedemima i dalje radili na popravkama oštećenih dijelova, obrazovana je velika litija. Nasuprot tišini u Osmanskom logoru, u gradu su zvonila crkvena zvona i lupala drvena klepala, dok su vijernici na ramenima iznosili ikone i ćivote i nosili ih ulicama i duž bedema, zaustavljajući se da se ovim svetinjama blagoslove mjesta gdje su oštećenja bila najveća i opasnost najneposrednija; masa koja ih je pratila, Grci i Italijani, pravoslavni i katolici, pjevala je himne i ponavljala Kirije eleison. Litiji se pridružio i car, a kada se završila, pozvao je svoje uglednike i zapovjednike, Grke i Italijane, i obratio im se govorom. Dva prisutna čoveka, njegov sekretar Frances i arhiepiskop mitilenski, zabilježili su taj govor. Svaki je to učinio na sebi svojstven način, unoseći u carev govor učene aluzije i pobožne aforizme da bi dobio retorski oblik koji, najvjerovatnije, nije imao.

Ali u njihovim prikazima ima dovoljno saglasnosti da bi nam predočili suštinu. Konstantin je rekao svojim slušaocima da veliki napad samo što nije otpočeo. Svojim grčkim podanicima kazao je da čovek treba da bude uvijek spreman da umre ili za svoju vjeru, ili svoju zemlju, ili svoju porodicu, ili svoga vladara. Sada njegov narod mora biti pripravan da umreza ove četiri stvari. Govorio je o slavnim danima i uzvišenim tradicijama velikog carskog grada. Govorio je o vjerolomstvu sultana—nevjernika, koji je izazvao rat da bi uništio pravu vjeru i postavio svog lažnog proroka na prijesto Hristov. Pozvao ih je da ne zaborave da su potomci heroja drevne Grčke i Rima i da budu dostojni svojih predaka. Što se njega tiče, rekao je, on je spreman da umreza svoju vjeru, svoj grad, svoj narod. Zatim se okrenuo Italijanima i, zahvaljujući na velikim uslugama koje su učinili, rekao da ima puno poverenja u njih u predstojećoj borbi. Apelovao je na sve, i Grke i Italijane, da se ne plaše nebrojenog neprijatelja, ni varvarskih sredstava kao što su vatra i buka, kojima hoće da ih zastraši.

Treba da budu bodrog duha, hrabri i nepokolebljivi. Uz pomoć Božju, pobijediće. Svi prisutni su ustali uvjeravajući cara da su spremni da za njega žrtvuju svoje živote i domove. On je tada polako prošao po sobi i svakog od njih molio da mu oprosti ako ga je ikada uvrijedio. Oni su slijedili njegov primjer, grleći jedan drugog, kao što čine ljudi koji očekuju smrt. Dan je bio na izmaku. Već su gomile ljudi išle prema velikoj crkvi Sv. Sofije. Proteklih pet mjeseci ni jedan pobožni Grk nije prošao kroz njene portale da prisustvuje svetoj liturgiji, koju su Latini i otpadnici obesvjetili. Ali te večeri ogorčenosti više nije bilo. Osim vojnika na bedemima,skoro da nijedan građanin nije izostao s ovog očajničkog molepstvija. Sveštenici koji su smatrali daje unija smrtni greh, sada su ušli u oltar da služe sa svojom unijatskom braćom. Kardinal je takođe bio tu, a uz njega i episkopi koji inače nikad ne bi priznali njegov autoritet; i sav svijet je prišao naispovest i pričešće, ne obazirući se da li ih pričešćuju pravoslavni ili katolici. Uz Grke su bili Italijani i Katalanci. Zlatni mozaici s mnogim likovima Hrista i svetitelja, Bizantijskih careva icarica, bleskali su u svetlu hiljade kandila i sveća; a ispod njih su se poslednji put kretali usvečanom ritmu liturgije sveštenici u blistavim odeždama.

U tom trenutku u carigradskoj crkvidošlo je do sjedinjenja. Kad se carsko vijeće završilo, ministri i zapovjednici su projahali kroz grad da bi prisustvovali molepstviju. Posle ispovjesti i pričešća, svaki je otišao na svoj položaj, rešen da pobedi ili umre.Kada su Đustinijani i njegovi grčki i italijanski saborci došli do određenih mesta i kroz unutrašnjizid prošli do spoljašnjeg i palisade, naređeno je da se za njima zatvore kapije unutrašnjeg zida kakobi se onemogućilo povlačenje.203Kasnije, tokom večeri car je na svojoj arapskoj kobili odjahao do velike katedrale i našaosmirenje u Bogu. Zatim se kroz mračne ulice vratio u palatu u Vlaherni i pozvao osoblje. Od njih je,k; o ranije od ministara, zatražio oproštaj za svaku neljubaznost prema njima, i oprostio se. Bila jeskoro ponoć kada je opet uzjahao konja i, praćen vernim Francesom, prošao celom dužinombedema na kopnenoj strani kako bi se uverio da je sve u redu, i da su kapije na unutrašnjimzidovima zatvorene. Vraćajući se u Vlahernu, car je sjahao kod Kaligarijske kapije i poveo Francesana kulu na najisturenijem uglu bedema Vlaherne, odakle su mogli da gledaju u. pomrčinu u obapravca, levo, prema Mesotihionu, i desno, prema Zlatnom rogu. Odozdo je do njih dopirala buka:neprijatelj je prevlačio topove preko zatrpanog opkopa; ove pripreme su počele sa zalaskom sunca,kako su im stražari rekli. U daljini su mogli da vide treperava svetla turskih brodova koji su plovilipreko Zlatnog roga. Frances je čekao sa svojim gospodarem oko jedan sat. Konstantin ga je ondaotpustio, i nikad se više nisu sreli. Bitka je počinjala.

Categories
Srednji vijek

GUBITAK ZLATNOG ROGA: Detaljan opis borbi i osvajanja Carigrada

Cijele prve dvije nedjelje aprila snažno je duvao sjeverac. Bura je prikovala za Hios triđenovljanske galije, koje je papa unajmio i natovario oružjem i namirnicama. Vjetar je 15. aprilaiznenada prešao u južni, i lađe su odmah isplovile prema Dardanelima.

U blizini moreuza pridružio im se veliki carski teretni brod natovaren žitom koje su carevi izaslanici kupili na Siciliji; brodom je komandovao iskusni pomorac Flatanelas. Dardaneli nisu bili čuvani, jer je sada cijela osmanska flota bila kod Carigrada.

Lađe su kroz njih brzo prošle i uplovile u Mramorno more. U petak ujutru, 20.aprila, stražari na bedemima prema moru ugledali su ih kako se približavaju gradu. Videli su ih i osmanski stražari i požurili da obavjeste sultana. On skače na konja i jaše preko brežuljaka da izda naređenje Baltogluu. Admiralu je naredio da, ako je moguće, zarobi lađe, u protivnom da ih potopi. Nikako im se ne smije dozvoliti da stignu do grada. Ako ne obavi ovaj zadatak, neka se ne vraća živ.

Baltoglu je odmah pripremio svoje brodove. Odlučio je da ne upotrij ebi samo one na jedra, jer se ne mogu kretati protiv jakog južnog vjetra, a svim ostalim brodovima njegove flote naređeno je da mu se pridruže. Sultan je sa sobom doveo i neke od svojih najboljih vojnika. Oni su se ukrcali naveće transportne brodove. Na neke brodove postavljeni su topovi.

Na drugim su podignuti zakloniod običnih i velikih štitova. Za dva ili tri sata velika armada, pokretana hiljadama vesala, isplovilaje da zarobi bespomoćne žrtve. Sigurna u pobjedu, dolazila je uz bubnjavu doboša i zvuke truba. U gradu su svi stanovnici, koji nisu bili potrebni za odbranu bedema, nagrnuli na padine Akropolja, ili na vrh ogromnog Hipodroma u ruševinama, zabrinuto gledajući u hrišćanske brodove, dok je sultan sa svojim štabom posmatrao s obale Bosfora, odmah iza bedema Pere.

U rano poslepodne, kada su im se Turci približili, hrišćanske lađe već su bile kodjugoistočnog dela grada. Baltoglu im iz prve tri reme dovikuje da spuste jedra. Ne poslušavši ga, lađe nastavljaju svojim pravcem. Tada im se približavaju prvi turski brodovi. More se već bilouzburkalo, a vetar je duvao protiv Bosforske struje.

Po takvom vremenu teško je manevrisatitriremama i biremama. Sem toga, hrišćanske lađe su imale preimućstvo u visini, a bile su i dobronaoružane. S njihovih paluba, visokih krma i pramaca, s koševa na katarkama, mornari su bili upoložaju da turske brodove dole obasipaju strelama, džilitima i kamenjem, a Turci su malo štamogli da učine osim da pokušaju da se popnu na njih ili ih zapale. Skoro čitav sat su hrišćanske lađei dalje plovile, ometane Turcima, ali stalno uspevajući da ih se otresu.

A onda, iznenada, upravo kadje trebalo da oplove rt ispod Akropolja, vetar je stao, a jedra su se bespomoćno opustila. Na tommestu krak struje koja ide južno niz Bosfor udara u rt i skreće ka severu prema obali Pere; posebnojako vuče posle južnog vetra. U njega su zapale hrišćanske lađe. Kad su skoro dodirnule gradskebedeme, s struja je počela polako da ih nosi upravo prema mestu odakle je sultan posmatrao bitku.

Sada je izgledalo da će Baltoglu lako doći do plena. Zapazio je kakvu štetu njegovimbrodovima, ako se suviše približe, može naneti vatra hrišćana. Zato je ostavio manji razmak izmeđuneprijatelja i svojih većih brodova kojima ga je opkolio, kako bi ga zasipali topovskim đuladima ikopljima s plamenom, nameravajući, kada posustane, da mu se opet približi. Pokušaji su mu biliuzaludni. Njegovi laki topovi nisu imali potrebni nagib, a izazvane požare brzo su gasile dobrouvežbane posade.

On tada poziva svoje ljude da krenu napred i popnu se na brodove. Sam uzima zacilj carski teretni brod. To je bio najveći od hrišćanskih brodova, ali i najslabije naoružan. Unjegovu krmu Baltoglu udara pramcem svoje trireme, dok su se neki drugi njegovi brodovi približilii pokušali da se zakače za njega gvozdenim čakljama ili kukama zabacivanim za lance sidara.Videlo se da je pet trirema opkolilo jednu đenovljansku lađu, drugu — trideset fusti, a treću —četrdeset parandarija punih vojnika, ali niko iz daljine nije mogao razaznati šta se dešava u tommetežu.

Disciplina na hrišćanskim brodovima bila je izvanredna. Đenovljani su nosili izvrsneoklope, a imali su i velike bačve s vodom za gašenje požara, kao i sekire za odsecanje glava i rukuonih koji su se uspinjali. Carski teretni brod, mada nije bio naročito pogodan za borbu, nosio jeburad sa zapaljivom tečnošću, poznatom kao grčka vatra, oružje koje je za poslednjih osam stotinagodina u mnogim pomorskim bitkama spasilo Carigrad. Imalo je uništavajuće dejstvo. S drugestrane, Turcima su smetala vesla sopstvenih brodova jer su se međusobno zaplitala, a mnoga su bilapolomljena kamenjem kojim su odozgo zasipani. Ali kad god bi neki turski brod bio onesposobljen,uvek je tu bio drugi da zauzme njegovo mesto.Najžešća borba vodila se oko carskog broda. Baltoglu ga nije puštao da umakne. Njegoviljudi pokušavali su u naletima da se popnu na njega, ali su ih svaki put Flatanelas i njegova posadaodbijali. Ali brodu je ponestajalo oružja. Njegov težak položaj primetili su, i pored sopstvenihteškoća, đenovljanski kapetani.

Nekako su uspeli da uz njega dovedu svoje brodove i ubrzo su četiribroda bila međusobno povezana. Posmatračima s obale izgledali su kao velika tvrđava s četiri kulekoja se uzdizala iz meteža što ga je stvorila turska flota.Sa svojih bedema i kula građani su celo poslepodne sa sve većom zabrinutošću posmatralibitku. Sultan je s obale takođe uzbuđeno posmatrao, čas uzvikujući reči ohrabrenja, čas kletve, časuputstva koja se Baltoglu pravio da ne čuje, jer se njegovo veličanstvo, koliko god da je ceniloznačaj mornarice, nije uopšte razumevalo u pomorsku veštinu.

U svojoj plahovitosti, Mehmed jestalno naterivao konja u more i ujahivao u plićak sve dok po njemu ne bi počeo da se vuče njegovogrtač, kao da je i sam želeo da uđe u borbu.Kako se veče približavalo, izgledalo je da se hrišćanske lađe ne mogu još dugo održati.Turcima su nanele veliku štetu, ali ovi su imali još brodova za napad. A onda je iznenada, prizalasku sunca, vetar počeo na mahove da duva sa severa. Velika jedra hrišćanskih lađa opet su seraširila, i one su uspele da se probiju kroz turske brodove u sigurnost iza lanca.

U sve većoj pomrčini Baltoglu nije mogao da reorganizuje svoju flotu. Dok mu je sultan i dalje dovikivaozapovesti i kletve, on je naredio povlačenje na sidrište kod Diplokiona. Kad je pala noć, lanac jeotvoren i tri mletačke galije, pod Trevizanovom komandom, isplovile su uz glasne zvuke truba —kako bi Turci poverovali da će ih napasti cela hrišćanska flota i odustali od novog napada. Potom supobedničke lađe dopraćene do sidrišta u bezbednom Zlatnom rogu.Pobeda je bila velika i ohrabrujuća.

Ushićeni, hrišćani su tvrdili da je poginulo deset ilidvanaest hiljada Turaka, a nijedan hrišćanin, mada su dva ili tri mornara umrla od zadobijenih rananekoliko dana kasnije. Po trezvenijoj proceni, turski gubici su bili nešto više od stotinu ubijenih, ipreko tri stotine ranjenih; a hrišćanski — dvadeset tri poginula, a s ponekom ranom bezmalopolovina svih posada. Pri svem tome, lađe su dovezle dobrodošlo pojačanje u ljudstvu i dragocenezalihe oružja i hrane. Takođe su pokazale i nadmoć hrišćana u pomorskoj veštini.164Sultan je bio besan. Mada gubici nisu bili veliki, poniženje i šteta nanesena moralu Turakabili su ozbiljni.

U pismu koje mu je odmah napisao šeik Ak Šemsedin, jedan od glavnih verskihuglednika u njegovom logoru, rečeno mu je da ga narod okrivljuje zbog pogrešnog prosuđivanja inedostatka autoriteta, i strogo mu se naređuje da kazni odgovorne krivce, kako se slični porazi ne bidesili i njegovim kopnenim snagama. Sutradan je Mehmed pozvao Baltoglua i javno ga prekoreokao izdajnika, kukavicu i glupaka, pa naredio da mu odseku glavu.

Nesrećnog admirala, teškoranjenog u oko kamenom izbačenim s jednog njegovog broda, od smrti je spasilo samo svedočenjenjegovih oficira o ličnoj upornosti i hrabrosti Baltoglua. Presuđeno je da mu se oduzmu ne samozvanja admirala i namesnika Galipolja, koja su data jednom od sultanovih prisnih poverenika,Hamza-begu, već i celokupna lična imovina koja je podeljena janičarima. Zatim je batinan potabanima pa pušten da provede ostatak života u siromaštvu i zaboravu. Još od prvog neuspeha njegovih brodova da probiju lanac, Mehmed je razmišljao o tomekako da zadobije kontrolu nad Zlatnim rogom.

Ovaj gorki poraz ga je nagnao da odmah pređe uakciju. Dok je besnela pomorska bitka 20. aprila, bombardovanje bedema ni za trenutak nijeprestajalo. Sledećeg dana bilo je žešće nego ikad dotad. U toku dana velika kula blizu dolineLikosa, poznata kao Vaktatinijan, pretvorena je u ruševine, a uništen je veliki deo spoljašnjeg zidaispod nje. Ne bi je uspeli odbraniti, mislili su branioci, da su Turci tada naredili opšti napad. Alitoga dana sultan nije bio kod bedema, i naređenje za napad nije dato. Kada je pala noć, breša jezatvorena gredama, zemljom i šutom.

Mehmed je proveo dan kod Diplokiona. Njegov dovitljivi um našao je rešenje problema.Izgleda da mu je jedan Italijan u njegovoj službi sugerisao da se brodovi mogu preneti preko kopna.Prilikom jedne od svojih nedavnih bitaka u Lombardiji, Mlečani su na platformama s točkovimauspešno preneli celu flotilu s reke Po na jezero Gardu.

Ali tamo je zemljište bilo ravno. Prenetibrodove s Bosfora u Zlatni rog, preko grebena čija nadmorska visina ni na jednom mestu nije manjaod dve stotine stopa — bio je teži problem. Ali sultanu nisu nedostajali ni ljudstvo ni materijal.

Prvih dana opsade njegovi inženjeri su gradili put koji je, izgleda, polazio od Tophane uz strmudolinu do današnjeg trga Taksim, a zatim malo skretao i spuštao se dolinom ispod sadašnjeBritanske ambasade do niskog terena uz Zlatni rog koji su Vizantinci zvali Dolina izvora, a koja jesada poznata kao Kasimpaša. Ako su mornari iz Zlatnog roga ili građani Pere i primetili građenjeputa, nesumnjivo su pretpostavljali da sultan jednostavno želi da ima lakši pristup do svojepomorske baze kod Diplokiona. Tu je dopremljena nagomilana drvena građa za pravljenje platformi s točkovima za brodove, i za neku vrstu šina; izliveni su metalni točkovi, i dovedene volovskezaprege.

U međuvremenu, izvestan broj topova postavljen je u Dolinu izvora.Rad je ubrzan 21. aprila. Dok su hiljade zanatlija i radnika obavljale poslednje pripreme,sultan je naredio da top, koji se nalazio iza Pere, stalno dejstvuje protiv lanca, kako bi se odvratilapažnja od usidrenih brodova, a crnim topovskim dimom zamaglio vidik uz Bosfor, i tako se skrilošta se tu radi. Namernom greškom nekoliko đuladi palo je na bedeme Pere da na njih ne bi dolaziligrađani i radoznalo posmatrali.S prvim zracima zore u nedelju 22. aprila krenula je neobična povorka brodova.

Platformesu spuštene u vodu i tu za njih privezani brodovi; onda su koturima izvučene na obalu gde su ispredsvake upregnuti volovi, i određeni ljudi koji će pomagati pri prelazu preko strmijih i težih delovaputa. U svakom brodu veslači su sedeli na svojim mestima i veslali po vazduhu dok su oficiri išligore-dole dajući takt. Jedra su razapeta kao što bi bila da su brodovi na moru. Zastave su se vijorile,bubnjevi udarali, frule i trube svirale dok je brod za brodom izvlačen uz brežuljak kao u nekomfantastičnom karnevalu. Na čelu je bila jedna mala fusta. Kada je uspešno prešla prvu strmu padinu,za njom je brzo sledilo nekih sedamdeset trirema, birema, fusti i parandarija.168Mnogo pre podneva hrišćanski mornari u Zlatnom rogu i stražari na bedemima iznad lukeugledali. su, na svoj užas, ovo neobično spuštanje brodova niz brežuljak preko puta njih u vodeRoga u blizini Doline izvora. Strava je zavladala gradom.

Pre nego što je poslednji brod skliznuo uluku, mletački bailo je već razgovarao s carem i Đustinijanijem i, na njihov savet, pozvao mletačkekapetane brodova na poverljivo savetovanje kome je prisustvovao još samo Đustinijani. Dati surazni predlozi. Jedan je bio da se ubede Đenovljani u Peri da se pridruže opštem napadu na turskuflotu u luci.

Uz pomoć njihovih lađa, koje do tada nisu uzele učešće u ratu, Turci bi u otvorenojborbi bili lako pobeđeni.Ali nije bilo verovatno da će Pera odustati od svoje neutralnosti i, u svakom slučaju, vremebi bilo izgubljeno u nužnim pregovorima. Drugi predlog bio je iskrcati ljude na suprotnu obalu iuništiti turske topove u Dolini izvora, a onda pokušati spaljivanje njihovih brodova. Ali u gradu nijebilo dovoljno boraca da bi se rizikovala jedna tako pogibeljna operacija. Konačno, kapetan galijekoja je došla iz Trapezunta, Đakomo Koko, predložio je da odmah treba pokušati noću spalitibrodove i ponudio se da on bude voća tog pothvata.

Njegovu ponudu savet je prihvatio odlučivši dao akciji ne obaveštava Đenovljane. Sačuvati tajnost bilo je važno i bitno, a Mlečani su bili spremnida daju potrebne brodove.Kokov plan je bio da se napred pošalju dva velika transportna broda čiji će bokovi bitizaštićeni od topovske đuladi balama pamuka i vune. Slediće ih dve velike galije da bi sprečilemogući napad na njih. Skrivane ovim velikim brodovima, dve male fuste, pokretane veslima,neopaženo će se uvući usred turske flote, preseći užad sidara i na njih ubaciti zapaljivi materijal.Odlučeno je, na Kokovo razočarenje, da se s pokušajem čeka do noći 24-og, da bi se mletačkibrodovi mogli pripremiti. Na nesreću, tajna nije sačuvana; Đenovljani u gradu su nekako doznali zaplan i razgnevili se što i oni ne učestvuju, podozrevajući da Mlečani žele da prisvoje svu slavu. Da bi se umirili, dogovoreno je da jedan od brodova bude njihov. Ali nisu imali nijedan spreman, takoda su zahtevali dalje odlaganje, do 28-og. Odluka je bila kobna. Turci su sve vreme povećavali brojtopova u Dolini izvora, a bilo je i nemoguće osigurati da sve pripreme prođu neprimećeno. Vest je stigla do Pere i tamošnjeg Đenovljanina koga je sultan plaćao.U subotu 28. aprila, dva sata pre zore, dva velika transportna broda, jedan mletački i jedan đenovljanski, dobro obložena balama, isplovila su neprimetno ispod zidina Pere, koji su ih štitili,praćeni dvema mletačkim galijama sa po četrdeset veslača pod zapovedništvom samog Trevizana injegovog zamenika Zakarija Grionija.

Iza njih su sledile tri lake fuste, svaka s pedeset veslača —Koko je bio u prvoj — a pored njih i nekoliko malih lađa sa zapaljivim materijalom. Kad su krenuli,mornari su primetili kako je s jedne od kula Pere blesnula jarka svetlost. Pitali su se da to nije nekisignal Turcima ali, kad su se približili turskoj floti, sve je izgledalo mirno. Teški transportni brodovii galije sporo su se kretali kroz nepokretnu vodu, i Koko je gubio strpljenje. Znao je da ih njegovalađa može prestići i, željan akcije i slave, prošao je s fustama između ostalih brodova i krenuo pravona Turke. Tada su iznenada zagrmeli turski topovi sa obale. Turci su bili opomenuti. Kokovu lađupogodio je jedan od prvih hitaca, a samo nekoliko minuta kasnije je, ponovo pogođena po sredini,potonula. Nekoliko mornara uspelo je da dopliva do obale, ali većina je, uključujući i samog Kokoa,izginula. Ostale fuste, oko kojih su bile male lađe, pohrlile su pod zaštitu galija.

No, sve vreme doksu im prilazile, turski brodovi nisu prekidali paljbu, koristeći se pri gađanju svetlošću vatri odzapaljenih smeša na vodi a i bleskom sopstvenih topova. Dva čelna transportna broda pogođena sunekoliko puta. Bale su ih sačuvale od ozbiljnog oštećenja; no mornari su bili toliko zauzetigašenjem požara izazvanih pogocima da nisu stizali da pomognu malim lađama od kojih su mnogepotopljene. Trevizanova galija bila je glavni turski cilj. Dva đuleta ispaljena s padine brežuljkapogodila su je tako snažno da je voda počela da prodire u nju. Trevizano i njegova posada morali suda je napuste i pređu u čamce. Posle ovog uspeha, turski brodovi su, pri slaboj svetlosti zore,krenuli u napad. Ali hrišćani su ipak uspeli da se izvuku. Posle sat i po borbe, obe eskadre su sevratile na sidrišta.Četrdeset hrišćanskih mornara doplivalo je na obalu do turskih položaja. Kasnije toga danasvi su pogubljeni na očigled grada.

Za odmazdu, dve stotine šezdeset zarobljenika koji su bili ugradu, dovedeno je na bedeme i pred očima Turaka odsečene su im glave.Bitka je još jednom pokazala da hrišćani nadmašuju Turke kvalitetom svojih brodova ipomorskom veštinom. Ali ipak su pretrpeli skup poraz. Izgubili su jednu galiju, jednu fustu i okodevedeset najboljih mornara. Samo je jedna turska lađa potopljena. Duboka potištenost obuzela jegrad. Bilo je jasno da se Turci sada ne mogu isterati iz Zlatnog roga. Njime još nisu bili potpunoovladali, a još je postojala i hrišćanska flota. Ali luka više nije bila sigurna, a ni duga linija bedemaiza nje nije više bila izvan opasnosti od napada. Grcima koji su pamtili da su upravo preko ovihbedema krstaši 1204. prodrli u grad, perspektiva se činila posebno pretećom; car i Đustinijani suočajavali ne znajući kako da popune ljudstvom sve odbrambene položaje.Premestivši polovinu svoje flote u Zlatni rog i osujetivši pokušaj hrišćana da izbace uljeza,Mehmed je odneo veliku pobedu. Izgleda da je on i dalje verovao da se grad mora zauzeti probojemkroz bedeme na kopnenim stranama, ali sada je mogao da bez prekida preti bedemima luke a daistovremeno zadrži dovoljno brodova sa spoljašnje strane lanca i tako grad drži u blokadi. Štaviše,ako bi se i desilo da flota koja dolazi u pomoć uspe da probije blokadu, ona u luci ne bi bila sigurna.Nova situacija mu je takođe omogućila i potpuniju kontrolu Pere.

Uloga tamošnjih Đenovljana bilaje sramno dvolična. Vlada Đenove ostavila je slobodne ruke lokalnim vlastima, verovatno imsavetujući da se drže politike neutralnosti. Zvanično, one su tako i postupale. Cela kolonija jesaosećala s braćom hrišćanima s druge strane luke. Nekoliko građana pridružilo se Đustinijaniju.Trgovci iz kolonije i dalje su trgovali s gradom, šaljući robe kolikogod su mogli. Drugi su, istina,trgovali i s Turcima, ali su mnogi od njih služili kao špijuni, dajući Đustinijaniju obaveštenjaprikupljena u turskom logoru. Vlasti su svoju neutralnost već ugrozile dozvolom da se jedan krajlučkog lanca pričvrsti za njihove bedeme; i mada njihove lađe nisu učestvovale u bici, izgleda da sumornari činili neke usluge lađama kod lanca. Ali jednom Đenovljaninu je bilo teško da voli Grka, ajoš teže da voli Mlečanina. Nekoliko hrabrih vojnika, kao Đustinijani i braća Bokjardi, moglo jesvesrdno uskočiti u borbu, ali u Peri, gde prosečan čovek sebe nije video u neposrednoj opasnosti,takvo junaštvo izgledalo je pomalo nastrano.Grci i Mlečani su uzvraćali na isti način. Mada su se iskreno divili Đustinijaniju i bili spremni da prihvate njegovo zapovedništvo, i mada su odavali priznanje i drugim Đenovljanima,njima je izgledalo da je Pera gnezdo izdajnika hrišćanstva.

Sigurno je da je u njoj sultan imao svoješpijune, kao što to pokazuje priča o poslednjoj bici. Sigurno je, takođe, mislilo se, da je neko u Perimorao znati za sultanove pripreme da svoje brodove premesti putem koji je išao tako blizu gradskihbedema. Mada se to nesumnjivo nije moglo sprečiti, bar neko upozorenje o ovom pothvatu moglose uputiti preko luke. Nadbiskup Leonardo, i sam Đenovljanin, s izvesnom nelagodnošću piše oponašanju svojih zemljaka.

Ali, ako su hrišćani u Carigradu bili nezadovoljni građanima Pere, bio je to i sultan. Nijemogao pokušati da zauzme koloniju, budući zaokupljen opsadom samog Carigrada. Da je zauzmena juriš, trebalo je upotrebiti više ljudi i oruđa nego što je trenutno mogao izdvojiti; a svaka akcijapreduzeta protiv nje verovatno bi dovela đenovljansku flotu na Levant, i on bi tako izgubio prevlastna moru. No sada su mu njegovi brodovi u Zlatnom rogu omogućili da Peru opkoli. Trgovci odandeviše nisu mogli da lako, veslanjem, prevoze robu preko luke do Carigrada, noseći i najnovijaobaveštenja o turskom logoru. Ako Pera nije spremna da prekine svoju neutralnost, malo šta bi jošmogla učiniti da pomogne hrišćanskoj stvari; izgleda da su izveštaji agenata, koje je držao ukoloniji, ubedili sultana da njene vlasti neće preuzeti takav rizik.

Sada je sultan mogao i da poboljša veze sa Zaganosovom vojskom na brežuljcima iza Pere is pomorskim štabom na Bosforu. Do tada jedini put pravio je dugu okuku oko močvarnog rtaZlatnog roga, mada je postojala i prečica preko jednog nezgodnog gaza u njegovim gornjimvodama. Pošto je sad u Rogu imao brodove da ga štite, mogao je izgraditi most preko luke, odmahviše gradskih bedema. Most je bio pontonski, napravljen od stotinak vinskih buradi po dužini čvrstovezanih u parove, koji su malo razmaknuti da bi se dobila širina prelaza. Preko ove buradi stavljenesu grede, a na njih daske. Pet vojnika moglo je naporedo ići preko njih, a mogle su izdržati i teškakola. Za most su bile pričvršćene ploveće platforme, svaka dovoljno čvrsta da podnese težinu topa.Trupe su tako bile u stanju da se pod zaštitom topova s obale Pere brzo prebace do bedema grada, atopovi su mogli pod novim uglom da sipaju paljbu na bedeme četvrti Vlaherne. Hrišćani su najveći deo brodova i dalje držali kod lanca da bi sprečili spajanje dveju turskihflota, i da bi dočekali dobrodošlicom svaku flotilu koja bi im mogla stići u pomoć; nekoliko danaTurci se nisu usuđivali da ih napadnu. Ali njihovo prisustvo tu nije moglo skriti činjenicu da jeodbrana izgubila kontrolu nad Zlatnim rogom.

Naslov izvora : THE FALL OF CONSTANTINOPLE 1453 by Steven Runciman

Categories
Srednji vijek

Otkriće Zemlje vina: Kako su Nordi otkrili Ameriku

Bjarnij Herjolfson je vidio na putu ka Grenlandskoj obali neke nepoznate zemlje, ali nije stigao tamo, promijenio je smjer i uspio doći do Grenlanda. Slušajući tu priču, sin Erika Crvenog, Leif Erikson, odlučio je da traži tu zemlju koju je Bjarni vidio. Erik je trebao takođe da učestvuje u ekspediciji, ali je pao sa konja prije nego što je trebao poći, mislio je da je to loš znak i osustao.

Prema tradiciji, Leif je pronašao novu zemlju tačno 1000. godine. Zatim je otplovio južno od obale, dajući imena regionima koje je obilazio. Prva je bila Helluland (što na staronordijskom znači Zemlja kamenih ploča) , verovatno Baffinovo ostrvo. Nakon toga Markland (šumovita zemlja), vjerovatno obala Labrador poluotoka. Na kraju je našao Vinland, koju je tako nazvao jer je tamo našao divlje grožđe. Ostao je u Vinlendu preko zime i sledeće godine se vratio na Grenland.

Njegova braca Thorvald i Thorstein su pokusali da uspostave kolonije u Vinlandu, ali su godine 1004. Thorvalda ubili domoroci, dok se drugi izgubio i morao vratiti na Grenland, gdje se ubrzo razbolio i umro.

Prvu trajniju koloniju uspostavio je Thorinn Karlsefni, koji je krenuo stopama Leifa Erikssona vjerojatno 1009. godine. Okupio je najmanje tri broda i više od 160 ljudi, uključujući žene, što upućuje na to da je od početka imao namjeru kolonizirati novu zemlju.

Plovio je niz grenlandsku obalu, zatim kroz Davisova vrata pa je okrenuo na jug i prošao pokraj Baffinova otoka da bi naposljetku stigao na Newfoundland. U sagama je opisano kako je u Vinlandu pronašao obilje divljači, ribe, drva i pašnjaka, pa je odlučio napraviti trajnije naselje.

Prema predaji je Snorri, sin Thorfinna i njegove supruge Gudrid, bio prvi Evropljanin rođen na tlu Sjeverne Amerike. Zabilježeno je nekoliko žestokih sukoba s domorocima koje su Nordijci nazivali Skraelinzima, a vjerojatno se radilo o precima današnjih Inuita. Izgleda da se brojno inferiorni Nordijci nisu mogli dugo odupirati. Tako da su se već nakon nepune tri godine odlučili vratiti na Island.

Thorfinn se nikada nije vratio u Vinland, ali drugi Nordijci jesu. Još jednu nordijsku ekspediciju u Vinland predvodila je Freydis, sestra Leifa Eriksona. Spomenuta dva izvora nude vrlo različite slike o tome što se ondje dogodilo.

Sagi o Eriku Crvenom Freydis je opisana kao iznimno hrabra – u jednom je trenutku, iako trudna, uslijed napada domorodaca kada su Nordijci već bili spremni pobjeći, uzela mač od jednog palog ratnika i izložila prsa (moguće da dokaže da je žena) te vičući i mašući mačem otjerala napadače.

Sagi o Grenlanđanima je, međutim, prikazana kao psihotična ubica čije spletke dovedu do krvavog obračuna među Nordijcima te uzrokuju propast kolonije (između ostalog, opisano je kako je Freydis sjekirom pogubila žene svojih protivnika nakon što su to njezini rođaci odbili izvršiti).

Tragovima prvih Evropljana u Americi

Dugo se smatralo da su te ekspedicije zapravo bile mitskoga karaktera, a tek je pronalazak nordijskih predmeta na otoku Newfoundland na sjeveroistoku Kanade 1960. potvrdio da su Nordijci zaista stigli u Sjevernu Ameriku. Nalazište se zove L’Anse aux Meadows, a danas se tu nalazi rekonstrukcija nordijskog naselja i muzej na temu njihova istraživanja sjevernih krajeva.

Postoje arheološki dokazi da su Nordijci još dugo nakon odlaska Freydis nastavili trgovati s Inuitima i južnijim domorocima. Vjerovatno su od njih tražili krzno i kljove morževa, zauzvrat im nudeći tkaninu, mliječne proizvode te sitne drvene i metalne predmete kojima su se vjerojatno služili u obredne svrhe.

U sagama je opisano da su Skraelinzi uvidjeli potencijalnu moć nordijskog željeznog oružja i oruđa, ali im ga ovi nisu željeli prodati. U islandskim hronikama ponegdje se spominju putovanja na Vinland tokom 12. vijeka, ali bez detaljnih opisa, a zadnji spomen putovanja u Markland datira iz 1347., kada se navodi da je iz Marklanda stigao brod s drvima – to ukazuje na mogućnost da su ekspedicije za sječu drva trajale vijekovima nakon napuštanja tamošnjih kolonija.

S druge strane, ne postoje dokazi koji bi upućivali na to da su se Nordijci ponovno pokušali naseliti u Sjevernoj Americi. Osim sukoba s domorocima, druga moguća objašnjenja za to možemo potražiti u klimatskim promjenama – od 12. vijeka klima je postepeno postajala sve hladnija.

Ekspedicije s Grenlanda na Newfoundland u 11. vijeku morale su zbog opasnosti od ledenih santi krenuti sredinom ljeta, a putovanje je moralo završiti najkasnije do septembra. Dolaskom hladnije klime to je razdoblje dodatno suženo. Osim što je time otežano putovanje iz Grenlanda u Newfoundland, klima je vrlo negativno utjecala i na situaciju u samom Grenlandu, gdje je nastupila oskudica hrane koja je vjerojatno dovela do propasti tih kolonija. Preokupirani situacijom kod kuće, Grenlanđani nisu imali niti vremena niti resursa da se upuštaju u rizične kolonizatorske poduhvate u Americi.

I dalje ostaje pitanje gdje se tačno nalazio Vinland. Kako su sačuvani samo nordijski toponimi, ne možemo pouzdano znati gdje su se tačno Nordijci naselili. Zapisano je npr. da je Snorri rođen kod Straumfjorda (staronordijski Parni Fjord). Danas postoji više teorija o tome gdje se tačno on nalazi: Zaljev sv. Lovre, Zaljev Fundy, Rhode Island, pa i New York ili Boston.

Iako je jedino nalazište koje se bez dvojbe može pripisati Nordijcima L’Anse aux Meadows na Newfoundlandu, to vjerovatno ipak nije Vinland. Jedan od razloga jest taj što je tamošnja klima, čak uzevši u obzir historijske klimatske promjene, bila prehladna za vinovu lozu, a ondje nije bilo ni mnogo drveća.

Takva flora više odgovara regijama na jugu. Uz to su arheološka istraživanja pokazala da je L’Anse aux Meadows bilo malo naselje koje je vjerovatno samo služilo kao pristanište i mjesto za popravke brodova (pronađeni su ostatci kovačnice i brodarske radionice, kao i zamjenski dijelovi za brodove). U novije su vrijeme ondje pronađene i sjemenke muškatne bundeve koja ne raste na tako hladnoj klimi, što upućuje na to da je donesena s juga.

Spomenimo još da je jedno nedavno genetsko istraživanje pronašlo tragove gena tipičnih za Azijate i američke Indijance među stanovništvom Islanda. Iako je još prerano za donošenje konačnog zaključka, moguće je da su Thorfinnovi ljudi sa sobom na Island poveli nekoliko žena Skraelinga.

Categories
Srednji vijek

SAMOV SAVEZ: Kako je nastala prva slavenska država?

Oko 560. godine Avari su se probili do Karpata i zavladali nad Slavenima. Granice njihovg utjecaja su išle od današnje Srbije do Baltoka u Mađarskoj, a zatim na istok prema Bratislavi i duž Južne Slovačke i Rutenije, koja je poznata i kao Kijevska Rusija).

Nakon neuspjele Avarsko-Slavenske opsade Carigrada 626. godine, Slaveni sjeverno od Dunava digli su pobunu protiv Avara. Kupovali su oružje od Franačkih trgovaca sa zapada. Jedan od ovih trgovaca je bio i čovjek za čije porijeklo znamo samo da je Franak, i da je domorodac Senonije (moguće da je to u današnjoj Francuskoj ili u Belgiji).

Uskoro je dokazao da je imao veće ambicije od trgovine jer je uspio da se nametne vođi pobunjeničkih Slavena. Pod njegovim vodstvom, pobunjenici su skršili moć Avara i 623. i izabrali Sama kao svog prvog vladara (neki historičari osporavaju tu godine, jer oni vjeruju da je ustanak izbio tek nakon neuspješne opsade Carigrada 626).

Iako je Samova država često nazivana prvim slovenskim kraljevstvom ili čak i imperijom, to je zapravo savez plemena. Arheološka istraživanja pokazala su da je njen sastav pronađen u Moraviji, Slovačkoj, Donjoj Austriji, Karantaniji, Lužičkoj Srbiji na Labi i vjerovatno dio Češke. Centar ove države bio je u velikoj mjeri usklađeni s budućom Velikomoravskom kneževinom u 9. i 10. vijeku.

Vođa Samo 631. je ušao u rat sa Francima, navodno zato što su njegovi vojnici opljačkali i ubili neke od franačkih trgovaca. Franački kralj Dagobert predvodio je vojsku protiv Sama, ali je poražen kod dvorca Wogastisburg, čija lokacija nije poznata danas.

Samo uz pomoć lužičkosrpskog vladara Dervana organizovao protunapad i opljačkao pokrajinu Tiringiniju. Samova država se raspala nedugo nakon njegove smrti 658. ili 659. godine.

Iako je imao samo 12 žena i 37 djece, država jednostavno nije imala dovoljno razvijene institucije da omogući miran prijenos vlasti iz jedne generacije na drugu.

Avari su se vratili na prostor Južne Slovačke i izmiješali sa Slavenima tamo, dok su ostali Slaveni u drugim krajevima bivše države očuvali svoju nezavisnost. Iz ove jezgre došlo je do stvaranja spomenute Velikomoravske kneževinei.

Categories
Srednji vijek

KOJA JE NAJVEĆA VOJSKA PODIGNUTA U SREDNJOVJEKOVNOM DOBU

Postoji mnogo mogućih odgovora u vezi ove teme prateći izvore koje možemo analizirati da bi znali koji je najveći mogući broj vojnika koji se borio u srednjem vijeku.

Upoređujući srednjovjekovni period sa antičkim razdobljem puno se stvari promijenilo na bojnom polju. U antičkom razdoblju vojska je bila profesionalnija i zbog toga je bila veća i jača. Dok u srednjovjekovnom razdoblju, vojska nije bila tako profesionalna i to je bio jedan od razloga zašto je srednjovjekovno vrijeme kada vojske broje manje vojnika.

Koje su to armije bile najveće?

Prije svega, ovo je stvarno težak odgovor jer su brojevi u tom vremenu uvijek preuveličavani. Počevši od Stogodišnjeg rata između Engleske i Francuske se bilježi da je bilo oko 50 000 – 60 000 vojnika u jednom momentu sukobljenih. Bile su to vojske sa oko 25 000 Francuza i Engleza sa oko 30 000 vojnika. Taj broj bi bio oko 50 000 – 60 000 ljudi koji su vjerovatno stvorili ogromnu bitku.

Također vrijedno spomena je Treći križarski rat Svetog Rimskog carstva, sa vojskom od oko 80 000 – 100 000 . Tu su i druge vojske vrijedne spomena svakako ali njihov broj ne bi premašio ovu cifru.

Najveća bitka tog vremena je na dalekom istoku

Srednjovjekovna Kina bila je prilično ozbiljan ratna mašinerija da im ni jedna evropska zemlja tog vremena nikada nije mogla parirati niti imati šanse u ratu s njom. Kina je bila previše zauzeta borbom protiv svojih susjeda; Stoga, sa svojom snagom i mogućnostima svakako da ni jedna zemlja nije htjela imati problema sa njom.

Još u srednjem vijeku Kina je imala populaciju oko 100.000.000 ljudi, koji je bio ogroman broj za srednjovjekovni period. Godine 1363. se dogodila bitka na jezeru Poyang i to je možda bila najveća bitka koja se ikada dogodila u srednjovjekovnom razdoblju za koju znamo.

Vjeruje se da je broj vojnika raspoređenih u ovoj borbi bio oko 800 000. Ovo je zaista veliki broj za ovo razdoblje i zvuči gotovo nemoguće. Ali s obzirom da je Kina još tada imala tako veliku populaciju to je sasvim moguće da je broj ljudstva tačan.

Iako su brojevi čak malo i preuveličani, ako bi broj spustili i za 200 000, to bi i dalje bila jedna od najvećih bitaka koje su se vodili na jednom mjestu.

Postoje i drugi mogući kandidati u vezi ove teme, kao što je mobilizacija trupa Sui dinastije. Po izvorima se navodi da je ova dinastija regrutirala oko 600 000 do 1.100.000 trupa za kampanju osvajanja teritorija Koreje.

Konačno, slobodno komentirišite ovu temu i navode jer uvijek postoji mogući spor oko brojeva i činjenica, tako da vam je dozvoljeno da teoretizirate.

Categories
Srednji vijek

Abasidi

Krajem oktobra 749. godine Abdulah Ebul-Abas se proglasio khalifom u Kufi. Kad je preuzeo vlast sa pristalicama surešene umajadske dinastije se krvavo obračunao tako da su ga historičari prozvali krvolokom, Es-Sefah. Međutim, samo ovakav čovjek, sa izvanrednim vladalačkim osobinama, a uz to još i okrutan i bezobziran, je mogao uspostaviti red u onom haotičnom stanju kakvo je tada vladalo u islamskoj državi. Perzijanci i Arapi, šiiti i haridžije, pristalice Umajada, Alijevaca i Abasida, sve je to bilo izmiješano u unutrašnjoj revoluciji, koja je tada nastala i samo strahovlada, koju je Ebul-Abas zaveo, je mogla spriječiti nove ratove i krvoprolića među sukobljenim stranama.

U istočnim dijelovima islamske države, Ebu Muslim i Ebu Seleme su se najviše istakli u borbi protiv Umajada. Oni su u dogovoru sa Ebul-Abasom i njegovim bratom Ebu Džaferom proširili ustanak na istoku, dok im nije pošlo za rukom da u Kufi od naroda ishode priznanje Ebul-Abasa khalifom. Ebu Seleme je bio pristalica Alijevaca i mislio je da će Abasidi dobrovoljno ustupiti khalifat porodici koja vuče korijene od khalife Alije,  a samim tim i od Muhameda, ali Abasidi nisu na to ni pomišljali. Bezobzirni Ebul-Abas je naredio ubistvo Ebu Selema da bi obezbijedio khalifsko prijestolje Abasidima.

Abas je 754. godine umro od bolesti, a pred smrt je za nasljednika odredio Ebu Džafer, kojeg je priznala vojska i on je proglašen khalifom. Novi khalifa je pogubio Ebu Muslima iz straha da se ovaj neće pobuniti, iako je bio izuzetno zaslužan za dolazak na vlast Abasida. Ebu Džafer se prozvao El-Mensur, što znači od Boga pobjedom nadaren. Slična imena i nadimke uzimale su sve kasnije khalife odmah nakon što bi preuzeli vlast ili bili proglašeni za prijestolonasljednike. Abasidi su kao i Umajadi uveli pravilo da svaki khalifa obezbijedi svom sinu mjesto prijestolonasljednika, a posljedice toga su bile strašne. Svaka promjena na prijestolju je praćena dvorskim intrigama, ubistvima i često građanskim ratovima koji su doprinijeli brzom slabljenju abasidske dinastije, ali i pored toga njihova je vladavina bila veoma duga. Strogi Ebu Džafer El-Mensur je zaveo red u državi i takvu organizaciju da je ona omogućila bolju asimilaciju arapskog i perzijskog naroda nego je to bio slučaj u umajadsko doba.

El-Mensur (754-775) i Bermekije

El-Mensur je za vrijeme dvadesetdvogodišnje vladavine na odličan način riješio zadatak koje su mu nametnule ranije khalife, a to je održavanje veze i ravnoteže između Perzijanaca i Arapa. Vladavina nad Perzijancima nije se mogla više održavati onako kako je to ranije uspijevalo, dakle kao što su Umajadi vladali samo u korist arapskog naroda. Ugled Perzijanaca se podigao padom Umajada, jer su upravo Perzijanci doveli Abaside na tron. Abasidi su shvatili da moraju svoju politiku urediti tako da ona izgleda prihvatljiva i za jedan i za drugi narod, kako bi lakše održavali red i mir. To im je uspjelo, ali u samo jednom periodu. Pomaganje umjerenih stranaka i suzbijanje religioznih i etničkih stranaka su bli glavni zadaci abasidske politike. Pri tome su se služili centralizacijom državne uprave, širenjem islama i stvaranjem zajedničkog interesa za Arape i Perzijance.

Da bi to ostvarili, trebali su im (Abasidima, koji su bili Arapi) perzijski saradnici, a našli su ih u porodici Bermekija. Ta porodice je određeno vrijeme stajala uporedo sa vladajućom dinastijom i s njom dijelila časti. Bermekije su preko 50 godina obnašali najvažnije dužnosti u državi i pripadaju im najveće zasluge za brzi procvat abasidskog khalifata. Njihov visoki položaj je djelovao pomirljivo na široke mase perzijskog stanovništva, jer su uz stranog khalifu vidjeli moćne zaštitnike svog naroda. Perzijski uticaji  se jasno prepoznaju u organizaciji državne uprave za vladavine El-Mensura. On nije bio slab vladar da bi mu neko trebao sastavljati razne dekrete, nego je kao dobar državnik znao iskoristiti to što Bermekije odlično poznaju staroperzijska državna načela i uredbe.

Osnivanje Bagdada (762)

Jedna od najvažnijih El-Mensurovih zamisli je bila podizanje jednog grada kao centra gdje će se Perzijanci i Arapi osjećati ravnopravnim. Tako je 762. godine udario temelje Bagdada na Tigrisu u blizini ruševina drevnih gradova Ninive i Ktesifona. Novi grad je nazvan Medinetul-Mensur, Mensurov grad, dok ga je narod prozvao Daruselam. Imao je veoma povoljan geopolitički položaj, nalazio se na sredini islamske države, na raskršću puteva Sirije, Armenije, Arabije i Perzije, na rijeci Tigris kojom su brodovi mogli ploviti.

Nakon što su se tu smjetili njegova vlada i dvor, tamo su navalili brojni trgovci, zanatlije, naučnici, umjetnici. Dvor khalife i glavni bedem bili su impozantnih dimenzija. U grad su vodila četvera vrata sa željeznim kanatima, kroz koja je mogao proći konjanik sa kopljem. Glavne džamije su bile u sredini, rastavljene bedemima i kapijama kao male tvrđave. Veliki broj kanala razvodio je vodu na sve strane do Eufrata, a išli su na jug sve do Basre, koja je i prije bila izlazna tačka za trgovinu sa Indijom i zapadom.Za kratko vrijeme Bagdad je postao islamsko kulturno sjedište, gdje su se mogli dobiti proizvodi sa čitavog istoka i zapada, u kojem su nauka i umjetnots postigle veoma visok nivo razvoja.

Brzom razvoju Bagdada doprinijela je okolnost da Abasidi nisu širili svoje granice, nego su se posvetili uređenju postojećih sastavnih dijelova svoje države i kulturnom uzdizanju. Njihova vanjska politika je bila miroljubiva, pa su se tada razne trgovačke karavane kretale khalifatom. Osim toga, ostvaren je trgovački promet sa Rusima, koji je bio veoma intenzivan i trajao je preko dvjesto godina, a dokaz tome su česti pronalasci arapskog novca po Rusiji i obalama Crnog mora.

Vezirat

Razlika između khalifa iz dinastije Umajada i Abasida se najviše opažala u odnosu khalifa prema podanicima. Pod uticajem Bermekija, koji su kao glavni državni službenici stajali uz El-Mensura, počele su se i na samom dvoru razvijati prilike slične onima kakve su bile na starim perzijskim dvorovima. Sjaj i raskoš khalife i dvora rastao je iz dana u dan, a time je dvor postajao sve manje pristupačan običnom narodu. Zbog toga je nastala funkcija vezira, koji su imali obavezu da snose sve teškoće vladavine, kako bi khalifa imao više vremena za uživanje. Vezir je morao biti vješt i sposoban da iz svake neprilike izvuče khalifu, morao je sve učiniti što bi khalifa od njega tražio, morao je biti vrstan činovnik, finansijski ekspert, duhovit, morao je znati odogovore na sve što ga khalifa pita, te mu je uvijek morao davati najpovoljniji savjet.

Međutim, i khalifa je morao biti oprezan kako ne bi došlo do spletkarenja između vezira i dvorjana. Nije bio rijedak slučaj da se preko noći dogodi ubistvo, a da na prijestolje dođe njegov ubica ili učesnik u ubistvu. Narod, koji je vrlo rijetko viđao khalifu, proživljavao je takve stvari bez naročitog uzbuđenja. Zavjere i protuzavjere su toliko bile česte da je izgledalo čudno ukoliko bi jedan abasidski khalifa umro prirodnom smrću.

Harun er-Rešid (786-808)

Među El-Mensurovim nasljednicima nije bilo energičnih ljudi koji bi se znali suprotstaviti svojoj moćnoj okolini i vezirima, koji su često kovali zavjere. Muhamed El-Mehdi (775-785) se zahvaljujući svom veziru neko vrijeme uspio održati, ali se on kasnije prepustio raskošnom životu i uživanjima. I pored toga, ipak nije zanemario rad na blagostanju svojih podanika. Naredio je da se na putu za Meku izgrade svratišta, da se uredi vodosnabdijevanje za putnike, te da se invalidima obezbijedi opskrba. Zatim je uspostavio stalnu poštu između Meke i Medini, a u Mesdžidi-haramu je dao da se dograde neka odjeljenja.

Odredio je dan u kojem je primao tužbe koje mu je dostavljao određeni službenik. Pošto je ustanovio da se službenik ne drži reda, nego je puštao neke preko reda, dao je da se postavi jedan željezom ograđen prozor kroz koji su ubacivane tužbe, a on ih je lično uzimao. El-Mehdi je kao prvog prijestolonasljednika odredio Musu El-Hadija (785-786), čiji je khalifat kratko potrajao jer je ubijen na spavanju, pa je za novog khalifu proglašen Harun Er-Rešid (786-808). To je bilo popraćeno burnim reakcijama na dvoru, ali se zahvaljujući Bermekijama održala vlast u rukama Abasida.

Za vladavine Er-Rešida u Bagdadu su izgrađene prekrasne palače, na čijoj su izgradnji i ukrašavanju radili najpoznatiji arhitekti. Godine 794. je izgrađena prva fabrika papira u Bagdadu. Sjaj dvora i države je bio takav da ga niko kasnije nije uspio nadmašiti, zbog čega se usadio u sjećanju muslimana, pa su ga ovi obavili tajanstvenim velom poezije i priču o hiljadu i jednoj noći širili istokom. Grad Bagdad je u Er-Rešidovo vrijeme imao oko 2 miliona stanovnika. Međutim, sa Harunom počinje opadati Bagdadski khalifat. Idrisije su 788. godine izdvojile iz khalifata zapadni dio Afrike i osnovali svoju državu u Maroku. Osim toga, Algebije su u sjeveroistočnoj Africi dobili autonomiju. Harunova najveća greška je ta što je 803. godine likvidirao porodicu Bermekija.

Povod za uništenje Bermekija je osjećanje khalife da svakim danom gubi ugled i sve više pada pod uticaj ove moćne porodice, te se bojao da će jednog dana oni potpuno preuzeti vlast. To je izazvalo poremećaj ravnoteže između Arapa i Perzijanaca, što je odmah dovelo do negativnih posljedica. Osim toga, Harun je napravio još jednu grešku kada je donio odluku o imenovanju trojice sinova za nasljednike. Tom odredbom je izazvao sukob među rođenom braćom oko prijestolja. U istočnim provincijama khalifata došlo je do ustanka, kojeg je Harun krenuo lično ugušiti 808. godine u Horasanu, ali se razbolio i umro u Tusu u 45. godini života.

Emin (809-813)

Harun je svojom lošom politikom doprinio slabljenju islamske države. Imao je tri sina: Abdulaha, Muhameda i Kasima. Najstariji sin Abdulah je bio sin jedne perzijske robinje, što je Harunova supruga Zubeida iskoristila i nagovorila khalifu da prvim prijestolonasljednikom imenuje njenog sina Muhameda, koji je bio mlađi od Abdulaha. To se i dogodilo, a Muhamed je uzeo ime El-Emin, a Abdulah je imenovan za drugog prijestolonasljednika pod imenom El-Memun, dok je treći sin, Kasim, bio i treći prijestolonasljednik pod imenom El-Mutemin.

Emin je bio lakouman i bezbrižan mladić, a Memun razborit i inteligentan, te je pokazivao veliko interesovanje za svjetske nauke. Po nagovoru svog vezira Fadl ibn Rebia, Emin je 810. godine izdao dekret kojim je prekršio očev testament i lišio Memuna časti prijestolonasljednika, zbog čega je došlo do sukoba među braćom. Memun je imao više uspjeha u ratovanju, pa je 812. godine njegova vojska stigla pred Bagdad. Više od godinu dana Bagdad je bio pod opsadom, teško je opustošen tako da više nikada nije povratio svoj stari sjaj. Stanovništvo je bilo nezadovoljno khalifom, pa je u većem broju prešlo na stranu Memuna. Najzad i sam khalifa je 813. godine bio uhvaćen u bjekstvu i na kraju ubijen.

Memun (813-833)

Mada je Memun bio tada jedini gospodar, haos koji je nastao zbog rata među braćom je potrajao još nekoliko godina. Tek 819. godine je Memun došao u Bagdad. Nakon što je učvrstio svoj položaj, mroao se posvetiti odbrani države od unutrašnjih i vanjskih neprijatelja. U Egiptu je još od 811. godine trajao građanski rat i Memunov vojskovođa Tahir ibn Husein je sa velikom mukom uspio uspostaviti red.

 Tokom srednjeg vijeka u islamskom svijetu nauka je doživjela veliki procvat. Arapi su upoznali djela grčkih naučnika, preveli su ih na arapski jezik, sačuvali od zaborava i dali vlastiti doprinos unaprijeđenju nauke i umjetnosti. Za vladavine Memuna, zaštinika nauke koji je zlatom plaćao težinu napisanog djela, Bagdad je postao naučno središte. U njemu su učenjaci proučavali matematiku, medicinu, astronomiju, historiju, geografiju i druge nauke. Memun je u Bagdadu podigao i jedan naučni institut Daru-l-ilm, jednu biblioteku i jedan astronomski opservatorij.             Bagdad je postao tako središte naučnog rada ovog doba. Interesantno je da se khalifa Memun, pored pružanaj izdašne pomoći za nauku, i sam bavio literarnim i naučnim radom. Vladavina prvih sedam khalifa smatra se najboljim dijelom abasidske vladavine. Smrću Memuna 883. godine prestalo je sjajno doba abasidske dinastije.

Categories
Srednji vijek

Sekte u islamu

Tokom historije islama često je dolazilo do pobuna i nereda, tako da su rijetki bili khalife protiv kojih nije podignuta pobuna. Gotovo svi ustanci, iako su vješti zaodjeveni u vjersko ruho i izgledali kao vjerska neslaganja, zapravo su bili političke prirode. Razlog tome je sasvim jednostavan – na taj su način široke mase lakše obmanjivane.

Ovdje se nameće pitanje: šta je uzrokovalo razilaženje među muslimanima, te šta je prouzrokovalo nastanak sekti i stranaka u islamskoj zajednici? Odmah poslije smrti Muhameda jedan broj njegovih sljedbenika je napustio islam.

Prvi khalifa Ebu Bekr je imao velikih neprilika sa njima, za vrijeme Osmana su se neki pobunili i na kraju ga čak i ubili, dok su se buntovnici potpuno osilili za vrijeme Alije, tako da se od tada islamska zajednica i zvanično počela cijepati i osnovane su razne stranke i sekte. To je išlo velikom brzinom, a glavnu ulogu je igrala politika.

Glavni uzrok tome je što nisu dovoljno upoznali islamske propise, tako da nisu čvrsto prihvatili islam. Osim toga, razvijanju razliku su uveliko doprinijeli oni koji su samo prividno primili islam. Te grupe su i prije objave islama uživale čast i ugled u društvu, ali im je islam to oduzeo jer nije priznavao nasljedne časti, nego samo one vrline koje čovjek sam stekne. Zato su takve grupe i pojedinci konstantno radili protiv islama.         

Haridžije:        Haridžije su činile najveću kariku u lancu tih pobunjenika u islamskoj državi. Kada je Alija izabran za khalifu, svi su ga priznali osim Muavije. Zbog toga je došlo do bitke na Sifinu u kojoj je khalifa bio nadomak pobjede, ali se Muavija uspio odbraniti. Muavijini vojnici su po njegovom naređenjuprivezali Kurane na vrhove kopalja, pa su zatražili da Kuran riješi spor među njima. Ponovo se pristupilo pregovorima, pa je zaključeno da se spor prepusti izabraničkom sudu na rješavanja. Međutim, Muavija nije prihvatio rješenje koje je sud donio.

Zapravo su haridžije bile i protiv Alije i protiv Muavije. Protiv Kurejšija su bili jer su smatrali da ovi ne upravljaju dobro onim što im je povjereno, stalno su izazivali nesloge kako bi od Kurejšija preuzeli vlast. Njihovi kasniji ustanci su bili direktno upereni protiv Kurejšija.

Smatrali su da je khalifat opšta stvar i da ga treba povjeriti za to sposobnom čovjeku.Slušajući njihove riječi u prvi mah se može pomisliti da su oni bili demokrate, jer su tražili da se izborom povjerava zapovjedništvo. Također, na osnovu njihovih riječi da „pravo suda pripada samo Bogu“ može se steći zaključak da su njihovi ciljevi zasnovani na vjerskim principima. No, ako se pogleda dublje u njihovu prošlost, dolazi se do sasvim suprotnih zaključaka.

Islam je vjera dogovora i ako je na svijetu postojala ikakva demokratska država, onda je to bila ona kojoj je na čelu bio Muhamed i njegovi saradnici. Ukoliko pretpostavimo dasu haridžije zaista tražile dogovor i sporazumno rješenje, onda bi iz toga slijedilo da je Alija bio apsolutistički vladar, jer su se oni digli protiv njega.

Međutim, dobro je poznato da on ni po kakvu cijenu ne bi nekome učinio nasilje ili bilo kakvo važnije djelo bez savjetovanja sa drugima. Khalifa Alije je ukazao haridžijama na neosnovanost njihovih tvrdnji, ali to oni nisu prihvatili, već su još više okrenuli glave.

Sve to jasno ukazuje da su haridžije grupa koja je težila anarhiji, pri čemu se isticala njihova velika kolebljivost. Oni nemaju nikakve veze sa demokratijom, a očigledno dokazi za to su njihovi zvjerski postupci, ratovi i ustanci, ubijanje djece i žena, uzimanje imetaka, što su oni činili pod izgovorom da to čine kako bi zbacili apsolutističkog vladara i silnika. Iako su cijelim tim pokretom rukovodili oni koji su bili pohlepni za vlašću i bogatstvom, među njima je bilo mnogo neznalica, koje su njihove vođe na vješt način fanatizovale i uspjele da ih uvjere da se bore samo za odbranu vjere, te da sve to mogu ostvariti samo sa oružjem u ruci. Uvijek su tvrdili da to čine u ime vjere i da je svaki onaj koji se sa njima ne slaže nevjernik.

Međutim, ni sa oružjem u ruci nisu uspjeli dokazati opravdanost svojih ciljeva, ali su zato ispunili stranice historije krvničkim podvizima i ratovima. Oni su među muslimanima posijali klicu razdora iz koje su nastale velike nesreće za cijelu islamsku državu.

Šiiti / šiije:       Pored haridžija se i šiiti često spominju u vezi sa podizanjem ustanaka u islamskoj državi. Poslije Muhamedove smrti među muslimanima se javljala nesloga i razdor. Ta neslaganja su kod nekih bila vjerske prirode, pri čemu su neslaganja nastajala oko sporednih vjerskih pitanja, dok u osnovnim pitanjima nije bilo razlike.

Međutim, drugi su imali čisto političke razloge za pobune. To ne bi bio problem da nisu prekoračili dozvoljene granice, odnosno da nisu počeli miješati vjeru i politiku, što je za posljedicu imalo razdor među sljedbenicima islama.Razdor je nastao zbog borbe za vlast, tj. oko khalifata i imameta.

Imamet je bio kamen smutnje i uzrok brojnih nesuglasica među muslimanima. Jedini su zastupali mišljenje da je određivanje i postavljanje imama – khalife čisto vjerska dužnost. Drugi su smatrali da imamet nije uopšte nikakva dužnost, nego da je dužnost provođenje šerijatskih propisa, pa ako članovi zajednice uvide da je to moguće izvršavati samo pomoću imama, postaviće ga, a ako vide da se to lakše može izvršavati narodnom upravom, onda imama neće ni birati.

Među onima koji su smatrali da je to vjerska dužnost se razlikuju dvije grupe: jedna koja je smatrala da to nije pravo jedne izvjesne osobe, nego opšta stvar koju su dužni održavati i štititi svi muslimani, a to su pristalice „ehli suneta“, tj. suniti, i druga grupa koja je smatrala da je Muhamed izričito odredio nasljednike, a to su šiiti ili šiije.

Šiiti smatraju da poslije Muhameda pravo imameta pripada Aliji, zatim njegovom sinu Hasanu, pa drugom sinu Huseinu, onda Huseinovom sinu Zejnu-l-Abidinu, pa Bakiru, Džaferu, Ismailu, Muhamedu i zatim Abdulah El-Mehdiju. Šiiti su se raspali na više frakciju kao što su ismailiti, sebije, batinije, karamiti, huremiti, bebakije, nizarije, hašašini, dženebije i drugi.

Među šiitima postoji oni umjereni kao i oni ekstremni. Korijeni šiita se nalaze u prikrivenoj mržnji nekih Perzijanaca, Grka i drugih prema Arapima. Ta mržnja se javlja zbog toga što su vidjeli da je arapski pastirski narod postao nosilac jedne nove civilizacije. Zato su počeli potajno kovati spletke i raditi protiv Arapa.

Šiiti su počeli smišljati razne izreke i proturati ih kao Muhamedove, zatim su dokazivali neosnovanost autentičnih hadisa i davati neka neosnovana tumačenja u prenesenom smislu.

Osim toga, činili su sve ono pomoću čega će neukim muslimanima ubaciti klice sumnje u pojedina vjerska pitanja. U tome su imali priličan uspjeh. To su tako vješto uradili da je izbacivanje toga i prečišćavanje suštine vjere od njihovih primjesa postala jedna od najtežih zadaća islamskih (sunitskih!) učenjaka.

Neki ekstremni šiitski učenjaci su počeli iznositi tvrdnje koje su odisale čistim perzijskim paganstvom. Pošto je Kuran jasno govorio drugačije, oni su počeli tvrditi da kuranske riječi imaju svoje unutrašnje i vanjsko značenje, kao i da mnogi kuranski propisi važe samo za proste mase, a ne za imame i odabranike.

Njihove pristaše su se raširile po svim islamskim zemljama, vješto se krijući od masa pod plašt krajnje pobožnosti. Oni su zavladali u mnogim dijelovima islamske države: Egiptu, Siriji, Horasanu, sjeverozapadnoj Africi i drugim. Neki od njih, kao što su Fatimidi u Egiptu i Hasan Sabbah u Alamutu, su osnovali svoje države. Najaktivniji među šiitima su ismailiti. Ismailiti su ekstremi čije je učenje imalo u sebi više paganskih nego islamskih vjerovanja.

Oni su tvrdili da je svaki imam nadahnut božanstvom, da je duša nasljedna i slične panteističke ideje. Njihovi „daije“ vješto su zavodili neupućeni svijet i toliko ga fanatizovali da je on malo po malo gubio svaku vezu sa učenjem islama i bio spreman dati život za svoja uvjerenja. Često su dizali ustanke u raznim dijelovima države.

Godine 889. opljačkali su hadžije koji su se vraćali sa hadža i pobili 10 000 ljudi. Gradovi duž Tigrisa i Eufrata, kao što su Basra, Kufa i drugi, često su bivali opljačkani od ismailita.

Godine 913. pojavili su se i na samom Arefatu gdje su oskrnavili Harem-i-šerif i opljačkali Meku. U svim većim mjestima imali su po jednog tajnog pripadnika ove sekte, „daiju“, koji je iskorištavao nesređene političke prilike i opšte nezadovoljstvo u islamskoj državi.

U gradu Alamutu je rezidirao je jedan od vođa šiita, Hasan Sabah, koji je u okolini pridobio mnogo pristaša. Sa svojim pristalicama je na području od Tigrisa do Sejhuna u Perziji je otpočeo svoje djelovanje koje je uznemirilo čitav istok. Bio je upućen  u skoro sve nauke tog doba i koristio se raznim sredstvima da poveća broj pristalica.

Pomoću opojnog pića iz biljke hašiš opijeni mladi ljudi su prenošeni u mjesto koje je preuređeno kao raj gdje bi uživali, a onda bi opet opijeni bivali vraćeni tamo gdje su prvobitno bili. Nakon što bi duhovno bili pripremljeni, bilo im je rečeno da samo požrtvovanošću za ovu sektu mogu sebi osigurati vječito uživanje u raju u kojem su navodno bili.

Ovakvi ljudi su opremani otrovnim bodežima i upućivani su da smaknu nekog od neprijatelja, a zatim i samog sebe. Ovakve ubice su se skrivale u odjeći pobožnih vjernika, trgovaca i prosjaka, pa su se uvlačili u vojničke logore i sultanske dvorove, gdje su likvidirali najmoćnije ličnosti. Nazvani su hašišijuni, što je na zapad preneseno kao asasini i nakon križarskih ratova taj je pojam označavao ubicu.

Dvjesto godina drhtao je cijeli Bliski istok od ove opasne i tajne sile. Svi pokušaji seldžučkih vladara da razo to opasno gnijezdo ostali su bezuspješni. Tek su Mongoli 1256. godine uspjeli da ga razore. Posljednje njihovo uporište u Pankasu kod Damaska je unišio egipatski mamelučki sultan Bajbars 1270. godine.

Murdžije:        Haridžije i šiiti su bile stvarne političke stranke koje su se krile pod vjerskim plaštom te su se za ostvarenje svojih ciljeva služili oružjem i dizali ustanke. Za razliku od njih murdžije spadaju u red sekti koje su se u ostvarenju svojih ciljeva koristile propagandom i obmanama. Ova sekta bi se mogla ubrojati u neškodljive da u svojim učenjima nema i nihilističkih ideja. Također bi se donekle mogla svrstati i u filozofski pravac.            

Njihov pravac se izdvaja između ostalih po tome što su spoznaja, iskreno predanje i ljubav jedini uslovi vjerovanja, dok se obavljanje vjerskih dužnosti i pridržavanje moralnih principa ne uslovljava. Kako za postojanje imana uslovljavaju spoznaju, tako oni najveći dio vjernika smatraju nevjernicima.

Categories
Srednji vijek

Arapsko osvajanje Španije

Do početka VIII stoljeća Arapi muslimani su zaposjeli prostor sjeverne Afrike. Godine 711. vojskovođa Tarik ibn Zijad s brojnom vojskom je prešao Gibraltar (koji je i nazvan po njemu, Džebelut – Tarik) i tako je započelo osvajanje vizigotske Španije.

Vizigotski kralj Roderik je pokušao spriječiti prodor Arapa, skupio veliku vojsku, ali je u bici kod Kseresa doživio poraz iako je imao više vojnika. Ova bitka je bila sudbonosna za vizigotsku Španiju, ali i za cijelu Europu.

Tarik je u prvom naletu osvojio Malagu, Granadu i Kordobu, a 712. godine mu se predao i glavni grad Toledo. Za nekoliko godina cijela Španija je bila u arapskim rukama osim sjeverozapadnih regija Kantabrije, Asturije i Baskije.

Tarikovim prelaskom u Španiju historija islama ulazi u novu fazu. Ta nova država brzo se razvija i za kratko vrijeme je postala uzorom napredne i kulturne države.

Zahvaljujući bogatom iskustvu, muslimani su unaprijedili zanatstvo, trgovinu i poljoprivredu. U tako naprednoj državi nije izostao ni razvoj duhovne kulture. Obrazovanje se podiglo do najviše razine u vrijeme kada je Europa čamila u tmini neznanja i barbarstva.

 Doba vladavine Abdulmelika i Velida se može nazvati vrhuncem dinastije Umajada i drugim periodom velikih osvajačkih ratova. Velid je imao čitav niz nesposobnih nasljednika, koji su radi moralne ili fizičke slabosti i neodlučnosti, te zbog tiranskog načina upravljanja, daleko zaostajali za znamenitim vladarima kao što su Muavija, Abdulmelik i Velid. Ti nesposobni nasljednici su zapravo bili saučesnici u padu dinasije Umajada.

Potomci Muhamedovog amidžića Abdulaha ibn Abasa su nastojali da ostvare sporazum sa sljedbenicima Alije i da ujedinjenim silama krenu protiv Umajada, koji su silom prisvojili khalifat. Posljednji umajadski khalifa Mervan II je bio prozvan El-himar, što znači magarac, a vladao je od 745. do 750. godine, no njegova vlast je bila ograničena.

Španija i Afrika su se odmetnule od njegove vlasti, u cijeloj Siriji je vladalo ratno stanje, šiiti su u Perziji osvojili nekoliko gradova. Mervan je donekle uspio da uguši ove ustanke, ali se nije mogao održati protiv brojnih neprijatelja.

Ugledni član abasidske porodice Ebul-Abas Abdulah je došao sa vojskom u Irak i proglasio se khalifom. Mervan je skupio vojsku i u januaru 750. godine kod rijeke Zab se suprotstavio Ebul-Abasu.

U ovoj žestokoj bici Umajadi su poraženi, a Ebul-Abas je ušao u Siriju i tamo je priznat za khalifu. Mervan je pobjegao i kasnije umro u Egiptu. Ebul-Abas i njegov amidža Abdulah ibn Alija su izveli pokolj nad članovima dinastije Umajada, a jedino se spasio Abdurahman ibn Muavija ibn Hišam.

On je pješice prešao cijelu Palestinu, Egipat i sjevernu Afriku, a onda je uz pomoć Berbere prešao u Španiju, gdje se 756. godine proglasio samostalnim vladarem i udario temelje zapadnom khalifatu.

Categories
Srednji vijek

Ebu Bekr (632-634)

Nakon što je primio khalifsku dužnost, Ebu Bekr je održao govor u kojem je rekao: Budem li slijedio pravi put, vi mi u tome pomozite. Najslabiji među vama kod mene je najjači, kad se radi o zaštiti njegovog prava, a najsilniji među vama je kod mene najneznatniji… Pokoravajte mi se dok se ja budem pokoravao Bogu i odredbama Njegovog poslanika. Iznevjerim li setome, ne veže ni vas dužnost vjernosti prema meni.

Kada je preuzeo dužnost, prva obaveza mu je bila da uspostavi red i mir u islamskoj državi, jer su ga poremetile neke pohlepne osobe, te su neka plemena bila otkazala poslušnost. Prvo je izdao naređenje za polazak vojske, koju je još Muhamed namjeravao poslati u Siriju, te su muslimani izvojevali pobjedu.

Opremajući ovu vojsku dao im je uputstvo, koje je svim kasnijim islamskim vojskama služilo kao pravilo: Ne kršite zadanu riječ niti pregonite u vjeri. Ne mrcvarite ubijene i ne ubijajte djecu, žene i starce. Ne sijecite drveće i ne palite usjeve. Ne koljite ovce, goveda ni deve osim koliko vam bude bilo potrebno za hranu. Proći ćete pokraj nekih koji su se osamili u svojim samostanima, pa ih pustite na miru i onome čemu su se odali!.

Zatim je Ebu Bekr opremio drugu vojsku protiv odmetnika od islama, koji su bili narušili red i mir u državi. Za kratko vrijeme bio je na cijelom Arabijskom poluostrvu ponovo uspostavljen red. Muslimanska vojska je imala težih okršaja jedino u borbi protiv Musejlime, koji se izdavao za Božjeg poslanika.            

Budući da je u tim borbama poginulo oko 70 hafiza, khalifa se pobojao da se gubitkom hafiza ne izgubi Kuran, koji još uvijek nije bio sakupljen u jednu svesku, nego je čuvan ispisan na raznim komadima kože, drveta i slično, te u pamćenju hafiza. Zato je prema savjetu Omera Ebu Bekr naredio da se sabere i prepiše Kuran u jednu svesku, mushaf, koji je povjeren Ebu Bekru na čuvanje.

Pod zapovjedništvom Halid ibn Velida633. godine Ebu Bekr je poslao vojsku u Irak, čiji je veći dio osvojen za kratko vrijeme. Drugu vojsku je poslao u Siriju, gdje je pohod također uspješno okončan. Khalifa Ebu Bekr je umro u augustu 634. godine. Pred svoju smrt, nakon savjetovanja sa mnogim ashabima, preporučio je za novog khalifu Omera.

Categories
Srednji vijek

Hulefai-rašidin (632-661): Period kada su muslimane vodila prva četvorica khalifa

Hulefai-rašidin je naziv za period od 632. do 661. godine, odnosno period kada su muslimane vodila prva četvorica khalifa.Nakon smrti Muhameda došli su najteži časovi za islam i muslimane, jer u Kuranu nije bilo određeno ko će poslije Muhameda biti vođa muslimana.

Također, ni Muhamed za svog života nije odredio svog nasljednika, već je bilo prepušteno muslimanima da oni sami izaberu najpogodniju ličnost za taj važni i odgovorni položaj.

Odmah po smrti Muhameda, došlo je do nesuglasica među ensarijama i muhadžirima oko toga ko će preuzeti na sebe pravo na upravljanje khalifatom. Ensarije su predlagale Sada ibn Ubadu kao budućeg khalifu. Međutim, nakon govora Ebu-Bekra, većina ensarija shvatila je da muhadžiri, tačnije kurejšije imaju pravo da iz svojih redova izaberu khalifu.

Tada je Ebu-Bekr predložio Omera za khalifu. No, Omer i ostali odlučiše da glasaju za Ebu-Bekra on je tada izabran za khalifu, pa je tako postao prvi khalifa poslije Muhameda.

Rad hulefai-rašidina na državnom uređenju i kulturi

Khalifat / Hilafet:       Prvu islamsku državu, koja je trajala oko 30 godina, historičari nazivaju Država hulefai-rašidina. Prvo što je uspostavljeno u tom periodu jeste institucija khalifata ili hilafeta, čiji je predstavnik nazvan khalifa, a bio je zamjenik Muhameda. Muslimani su bili dužni da se pokoravaju khalifi sve dok on slijedi Kuran i hadis.

Za razliku od drugih srednjovjekovnih vjerskih poglavara, khalifa nije imao vjersku vlast nad muslimanima u pravom smislu, već je samo bio izvršilac vjerskih propisa. U prvoj islamskoj državi khalifat nije bio nasljedan nego izborni, pa su samo prva četvorica khalifa bili prave khalife, odnosno poslanikovi zastupnici, jer je poslije khalifat postao nasljedan. Khalifa je odlučivao o svim svjetovnim i vjerskim pitanjima, bio je imam, predvodio vjernike u molitvi, bio je zapovjednik vojske, donosio presude i ubirao poreze.

Sudstvo:          Kada se islamska država toliko proširila i khalifine obaveze su porasle, pa je suđenje povjeravao osobama za koje je smatrao da su sposobne izvršavati tu dužnost. Kadije su izvršavale sudsku vlast kao zamjenici khalifa, ali su pojedine veće sporove prepuštali samom khalifi. Kadije su sudile samo u građanskim sporovima, dok su u kaznenim predmetima sudile khalife i namjesnici provincija.

Vojno zapovjedništvo:            Poslije Muhameda zapovjedništvo nad vojskom preuzeo je khalifa. Međutim, khalife nisu mogle istovremeno voditi vojske na više strana, pa su među najistaknutijim i najhrabrijim borcima birali vojskovođe. Omer se istakao kao odličan vojni organizator. Ratujući sa regularnom vojskom Bizantinaca i Perzijanaca, muslimani su morali da napuste stari način ratovanja, te da urede vojsku po uzoru svojih protivnika, odnosno da koriste formacije koje se sastoje od prethodnice, desnog i lijevog krila, centra i konjice.

Državni prihodi:         U početku zekat je bio jedini državni prihod, a njegova visina je određena Kuranom i hadisom. Zekat je skupljan od bogatijih muslimana i dio toga je određen za siromašne muslimane. Kasnije se proširio izvor državnih prihoda na fej – ratni plijen, džizju– porez za nemuslimane na ime zaštite, harač – porez na plodonosne nekretnine nemuslimana, ušr – desetina plodonosnih nekretnina muslimana, džumruk – carina. Harač, ušr, zekat i džizja su stalni državni prihodi, dok su fej i džumruk bili povremeni.

Iz harača i ušra su se najprije izmirvale plate vojnika i troškovi opštih potreba. Ostatak se slao u sjedište khalife i trošen je za ostale državne potrebe. Džizju su bili dužni plaćati samo odrasli i sposobni muškarci, a uzimana je kao ekvivalent za obaveze zaštite nemuslimana od strane muslimana. Nje su bili oslobođeni siromašni ljudi, nesposobni za rad, djeca, starci i bolesnici.

Carina u početku nije bila naplaćivana, ali nakon što je khalifa Omer bio obaviješten da susjedne zemlje ubiru carinu od muslimanskih trgovaca, onda je i on uzvratio istom mjerom i uveo carinu za strane trgovce. Ratni plijen je dijeljen na način da su 4/5 išle ratnicima koji su se borili u bici, a 1/5 je odlazila u državnu blagajnu i trošila se za Muhameda, njegovu rodbinu, siromašne i siročad.

Zahvaljujući vojnim uspjesima, plijen se gomilao, pa je Omer odlučio da svim borcima iz državne blagajne odredi stalne plate. Prije objave islama Arapi nisu imali svoj novac, već su koristili bizantski i perzijski. Za vrijeme Omera je osvojena Perzija i veliki dio bizantske teritorije, pa je po uzoru na njih khalifa naredio kovanje novca.s

Pismenost:      Prije objave islama pismenost kod Arapa je bila veoma rijetka. S obzirom da su prve riječi objave „ikre“, što znači uči, čitaj, islamsko učenje je podsticalo pismenost i nauku. Nakon osvajanja Perzije muslimani su doveli veći broj osoba u Medinu da podučavaju muslimane pismu, tako da se pismenost za vladavine „pravednih khalifa“ znatno povećala. Za vrijeme Ebu Bekra Kuran je sabran i napisan u jednu knjigu, dok je za vrijeme Osmana prepisan u više primjeraka.

Dužnosti khalife:        Hadždž je bio jedna od najčasnijih khalifskih dužnosti i on je služio kao opšti sastanak na koji su dolazili namjesnici svih provincija da referišu khalifi o stanju u svojim oblastima. Prva trojica khalifa su lično predvodila hadždž, dok je Alija odredio zamjenika da vodi sastanak, jer je on sam bio zauzet problemom sa Muavijom. Khalifi je pripadalo i pravo imameta u obredima, namazima. Svaki grad je za vladavine pravednih khalifa imao samo po jednu džamiju i samo se u njoj klanjala džuma (molitva petkom), koju je u sjedištu khalifata predvodio lično khalifa, a u ostalim gradovima khalifini namjesnici.