Categories
Srednjovjekovna Bosna

NADA KLAIĆ: “Bosna je od početka bila bosanska”

“….No, ove nevješte projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Šišićevo dokazivanje o hrvatstvu Bosne. Međutim nekritički izvještaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama moze poslužiti kao podloga za zaključke samo onom historičaru kome nije odveć stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom.

To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu niti su mogli izmijeniti stoljetni položaj bosanskih zemalja, jer su one bez Hrvata i Srba odavno išle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a još manje vješta konstrukcija barskog nadbiskupa koji piše sredinom 12. stoljeća. ….Posve razumljivo da Ćirkoviću za njegovu teoriju o srpstvu Bosne ne mogu poslužiti niti Konstantinovi podaci o naseljenju Srba, jer ih car, a znamo i zašto, stavlja u Srbiju, Paganiju, Zahumlje i Travuniju te Konavle po kriteriju 10-og stoljeća kad su sve te zemlje priznavale bizantsku vlast.

Prema tome, ako se sam car nije hvalio da je Bosna od naseljenja srpska, a sigurno bi to vrlo rado učinio,onda kritičkom historičaru ne preostaje drugo nego i na osnovi careva teksta tvrditi da je Bosna od početka bila bosanska.”

Categories
Srednjovjekovna Bosna

Zakletva svojoj punici velikog bosanskog vojvode Sandalja Hranića Kosače

‘u lahka i teška vremena i u svemu što dolazi’

“…kunem se i zakleh se Bogom živim i svim njegovim ugodnicima i vjerom koju vjerujem i dušom svojom materi mi bogomdanoj gospođi banici Anki na to da ju primam za mater koja me rodila, i kao da joj jesam bezgrešni, pravi i pošteni sin, sa svakom poštovanom ljubavlju i prijazni, dobrim htijenjem, kako i treba da se ophodi sin s materom koja ga je rodila od srca svojeg;

…i da ću je paziti i poštovati kao da je mater koja me rodila; i da je neću ostaviti za života svoga i ni za čiju volju, ni za kakvu riječ ovoga svijeta voljnu ili nevoljnu, ni za blago ni za gradove ni za jednu stvar, rečene matere moje gospođe banice Anke ni njene kuće ni zajedništva ni njenog imanja, doma njenog i našega, kako što pristoji sinu matere svoje u lahka i teška vremena i u svemu što dolazi, sve dok mi se mati gospođa banica Anka ne bi postavila nasuprot takvim činom za koji bi mogli reći dobri ljudi koji se imenuju od Bosne i od Hrvata i od Mletaka i Općine dubrovačke da je za to podobno ostaviti sinu mater svoju…”

Categories
Srednjovjekovna Bosna

Ban Stjepan II Kotromanić: “A ONE SU ŽUPE BILE NEVJERNE I STALE SU PROTIV NAS, UZ HRVATE”

Ban Stjepan II Kotromanić oko 1326. godine na Milima

“…I zato dadosmo knezu Vukoslavu one župe, za njegovu vjernu službu, a one su župe bile nevjerne i stale su protiv nas, uz Hrvate. A tomu daru biše svjedoci dobri Bošnjani – tepčija Radoslav s bratijom, knez Dabiša s bratijom, knez Dragoš s bratijom, župan Krkša s bratijom, od Zagorja župan Poznan s bratijom, od Rame knez Ostoja s bratijom, od Uskoplja Hrvatin Vučković s bratijom, od Usore vojvoda Vojko s bratijom, Branoš Čeprnić s bratijom, od Soli župan Budoš s bratijom, čelnik Hlap s bratijom, od Trebotića župan Ivahn s bratijom. A tomu je pristav od dvora Vuk Štitković, vojvoda bosanski, a drugi je Vitan Tjehoradić.

A ko hoće ovo potvoriti ili poreći – bez nevjere da je proklet od Oca i Sina i Svetoga Duha, i od četiri evanđelista i od dvanaest apostola i od svih koji su Bogu ugodili, na ovom i na onom svijetu. A ovu knjigu pisa Priboje, dijak velikoslavnoga gospodina bana Stjepana, na Milima.”

Categories
Srednjovjekovna Bosna

Vitezovi srednjovjekovne bosanske države

Srednji vijek je doba kraljeva, prinčeva, princeza, dvoraca, viteških turnira, trubadura, i života u kojem je svako zauzimao mjesto koje mu je pripadalo po rođenju i staleškoj pripadnosti. U tome su vitezovi imali poseban značaj jer su predstavljali silu od koje je ovisio ugled, moć i opstanak njihovog vladara i zemlje kojoj su pripadali.

To je sve imala i srednjovjekovna Bosna o čemu govore brojna spomenička građa.

Svaki mladi bosanski feudalac je po rođenju bio predodređen da bude vitez. Već od osme godine života započinjala je duga mukotrpna obuka koja je imala cilj da se dotični već od dječje dobi privikne na tegobe, da se obuči u rukovanju oružjem, ratnim vještinama i da svim i svačim brani čast i ugled svoje porodice, vladara i domovine kojoj pripada.

Uz tjelesnu i vojnu obuku budući vitezovi su obučavani i u muzici, pjevanju te lijepom ponašanju. Bio je običaj da se obuka odvija daleko od očinskog doma, obično na dvoru drugog feudalca, a na njegovo mjesto bi došao njegov vršnjak sa drugog dvora, kako bi u tuđoj sredini režim odgoja bio stroži. Tek tako obučen mladi feudalac, nakon dugog niza godina, stjecao je uvjete da uđe u red vitezova.

To je bio veliki događaj i obavljao se svečano u prisustvu njegovih najbližih i uzvanika. U nekim prilikama svečani čin obavljao je vladar, tako što bi klečećeg novaka pljoštimice dotaknuo mačem po ramenu. Inače je to činio neki stari, ugledni i proslavljeni vitez, starješina viteškog reda, tzv. meštar. Po proglašenju, mladi vitez je dobijao vitešku opremu i štitonošu koji je postajao njegov vjerni pratilac za čitav život.

Vitez je morao voditi strogo računa o svom ponašanju i postupcima. Postojala su pravila (kodeks) viteškog ponašanja. U ratu, tokom borbe ili u dvoboju, znalo se šta je dozvoljeno a šta nije. Slabijeg od sebe morao je štititi a jačeg poštivati. Glas o hrabrom i nepobjedivom vitezu širila se daleko, često i po drugim zemljama. O takvim su pjevane pjesme i ispredale se priče.

Kako je Bosna bila stalno napadana od znanih i neznanih neprijatelja, da bi opstala, morala je sve podrediti odbrani. U njoj je kao malo gdje sve stanovništvo bilo uključeno u odbranu. U tome su se posebno isticali pripadnici gornjeg društvenog sloja, to jest feudalci. Vojevanje bosanskih feudalaca je bio dio njihovog života. Borbena iskustva su se stjecala na bojnim poljima. Vojni zanat je nasljeđivao sin od oca, unuk od djeda.

Ponos Bosne

U Bosni je sve bilo u znaku oružja i vojevanja. O tome svjedoče brojni ratnički prizori na stećcima, na kojima su prikazani dvoboji, turniri, razno oružje i dr.

Bosna je imala vojsku s kojom je malo koja strana mogla izići nakraj. Udarnu snagu činili su upravo njeni nadaleko poznati vitezovi. Oni su bili ponos i jamstvo opstanka Bosne i njenih Bošnjana. Braneći se stoljećima izrasli su u vrle ratnike i izgradili su kult borbenosti od kojeg su strepili svi koji su s njima dolazili u dodir. Bili su strah i trepet, kako na bojnim poljima, tako i na viteškim turnirima. Vojska sastavljena od takvih junaka bila je dika i ponos Bosne i njenog naroda.

Šta je značila za zemlju i narod, i šta je sve čilila da da ih zaštiti, govori podatak da je njen zvanični naziv glasio “Slavna bosanska vojska” dok se u svakodnevnici za nju govorilo “Slavna naša vojska”.

O toj i takvoj vojsci, njenim vitezovima, narodu i zemlji iz koje su ponikli, govore brojni dokumenti. Svi ih opisuju kao izuzetno hrabre, borbene i plemenite. Ljetopisci su zabilježili da su bosanski vitezovi svojom pojavom kod stranaca izazivali koliko radoznalost i divljenje toliko i strah.

Jedan poljski ljetopisac opisuje njihovo učešće na turniru kojeg je 1412. godine u Budimu priredio madžarski kralj Sigismund. Na njemu se okupilo 1500 vitezova sa 3000 štitonoša iz dvanaest zemalja, da se odmjere u snazi i borbenim vještinama. Bosanski vitezovi su svima pali za oko. Ljetopisac ih opisuje kao krupne, okretne, neustrašive, vične svakom oružju, i kaže da im u borbi među tolikim vitezovima nije bilo ravnih.

Iz pisanih vrela zna se da su među tim vitezovima, između ostalih, bili vojvoda Sandalj Hranić i Hrvoje Vukčić, predvođeni svojim kraljem Ostojom. Može se zamisliti kakvi su tek bili u bojnim okršajima kad su branili svoju Bosnu. A bili su strašni, i to toliko da se nerijetko dešavalo da neprijateljska vojska napusti bojno polje već kad bi se izdaleka začula huka i buka s kojom se približavala bosanska vojska.

Strah i trepet viteških turnira

Bosanski vitezovi su borbeno iskustvo stjecali na bojnim poljima, za razliku od većine evropskih vitezova koji su to stjecali „treninzima“. Zato nije čudo da su bosanski vitezovi svojom hrabrošću, spremnošću, odvažnošću i obučenošću u baratanju svim vrstama oružja bili nadaleko poznati.

Bosanski vitezovi su na turnirima pravili pomor. Dešavalo se da im nije niko smio izići da se s njima ogleda.

Bosna je na jedinstven način sačuvala uspomenu na svoje vitezove. Na hiljadama stećaka koji se susreću širom Bosne, uklesani su njihovi likovi u raznim prizorima, po pravilu u punoj bojnoj opremi, bilo da jašu na konju, u dvoboju sa protivnikom, ili na turniru s dugim kopljem kako u galopu jure na protivnika i sl.

U tekstu koji prati te predstave navodi se ime dotičnog viteza, nabraja se šta je učinio od junačkih djela, kako je branio Bosnu ili dao život za nju. Natpis nerijetko započinje riječima: “Ja … poćteni vitez …” itd.

Lijepu likovnu predstavu bosanskih vitezova također sadrži stećak iz Zgošće kod Kaknja. Na jednoj od bočnih strana, u gornjem redu, prikazano ih je šest kako jašu na konjima a u rukama drže s duga turnirska koplja na čijim vrhovima se vihore zastavice. Na brojnim drugim stećcima prikazuju se na razne načine: u borbi kao pješaci, na konjima i sl.

Predstave vitezova su prikazane i u minijaturama nekih rukopisa. Najbolji takav primjer je minijatura u Hrvojevom misalu u kojem je prikazan upravo on, veliki vojvoda bosanski herceg Hrvoje Vukčić-Kosača, najistaknutiji velikaš Bosne s kraja 14. i početkom 15. stoljeća. Prikazan je na bijelom propetom konju, u oklopu. Umjesto kacige na glavi ima nisku kapu s nekom vrstom turbana iz koje strše tri čapljina pera. U desnoj povijenoj ruci drži dugo turnirsko koplje. Na vrhu leprša duga uska bijela zastava koja se račva u četiri kraka. Na koplju, tik do rukohvata, je još jedna zastava bijele boje koja pripada njegovom rodu, s heraldičkim sadržajem koji se sastoji od propetog lava ispred kojeg je oklopljena ruka sa isukanim mačem.

Izgled bosanskih vitezova

Bosanske vitezove su opisivali i suvremenici. U izvještaju talijanskog analiste Galeotta, koji spominje posjetu kralja Ladislava Napuljskog Zadru, navodi se da je na dočeku bilo brojno plemstvo pristiglo sa raznih strana, među kojima i mnogi bosanski plemići predvođeni velikim vojvodom Hrvojem Vukčićem. U izvještaju se između ostaloga za njih kaže: „To su ljudi koji tijelom nadmašuju sve što sam ikada vidio“.

Jedan prsten pronađen u grobnici u Arnautovićima kod Visokog ima promjer 3 cm. Može se zamisliti kolika je bila ruka koja ga je nosila. Naprijed je navedeno šta su o njihovom izgledu pisali talijanski historičar Farlati i poljski Dlugoš. Kada je talijanski vojskovođa Broglio da Lavelo sreo na ušću Neretve kralja Tomaša zabilježio je: „Ne sjećam se da sam vidio ljepšega gospodina i plemenitijeg izgleda. Čak prevazilazi presvjetlog kneza Frederika“.

Jedan podatak koji se odnosi na kraljicu Katarinu za boravka u izbjeglištvu, opisuje dostojantsven izgled njenih dvorjanika (plemića i plemkinja), pa se kaže da imaju plave kose duge do ramena.

Dubrovački historičar Orbini za njih je zapisao: „Bošnjani su vrli ratnici ali nesložni između sebe“.

Zanimljiv je izvještaj dubrovačkih izaslanika koji iz Bosne pišu svojoj Vladi s kakvim sjajem i pratnjom je 1446. godine došao herceg Stjepan Vukčić na kraljevski dvor u Milodražu kod Kiseljaka, i s kakvim ceremonijalom je bio primljen. Može se zamisliti kako su izgledale bosanske plemkinje i plemići kad su išli u pohode na strane dvorove, na sabore, svadbe i druge skupove. One, bučene u zlatom protkane haljine, okićene skupocjenim nakitom ukrašen biserima i draguljima, praćene svojim očevima ili muževima, a oni obučeni isto tako u skupocjene odore, opasani sjajnim oružjem, k tome, još stasiti i lijepi, nije čudo da su svima gdje se pojaviljivali zapadali za oko.

Red bosanskih vitezova

Sačuvali su se brojni zapisi o znamenitim vitezovima koji su bili sudionici značajnih zabivanja u srednjovjekovnoj bosanskoj prošlosti. U vrijeme kralja Tvrtka I jedan od takvih je bio vojvoda Vlatko Vuković. Slavu je stekao bijući se po Srbiji, Hrvatskoj i Zeti, tukao se s Turcima, Albancima, Mlečanima, Ugrima i drugima koji su stajali na putu bosanske vojske. Taj vitez je predvodio bosanski odred koje je Tvrtko poslao knezu Lazaru da mu pomogne protiv Turaka na Kosovu polju 1389. godine, uz napomenu, da je upravo lijevo krilo koje je on držao sa svojim Bošnjanima, potuklo dio sultanove vojske koja je bila naspram njih.

Od znamenitih velikaša i vitezova u 15. stoljeću bili su još Pavle Klešić, Pribislav Vukotić, Ivaniš Pavlović, Bjelak Sanković, Hrvoj Vukčić, Stjepan Vukčić itd. Većina ih je nosila titulu „veliki vojvoda“ ili „veliki vojvoda bosanski“, što je bio najveći vojni čin u srednjovjekovnoj Bosni. Iza svih su stajala nebrojena junačka djela i podvizi iskazani u ratovima braneći Bosnu ili na viteškim turnirima.

Samo takvi su mogli postati članom viteškog reda koji se u Bosni zvao „Red bosanskih vitezova“. Bili su ponos svoga kralja, naroda i sve Bosne. Kad bi se pojavili na turnirima u inozemstvu, ili bi tamo otišli kao izaslanici svoga kralja, sa svih strana su trčali da ih vide kao neko čudo, da se dive njihovom stasu, sjajnom oružju i njihovim junačkim podvizima.

Stranci su im iskazivali počast i na taj način što su ih proglašavali članovima svojih viteških redova. Najpoznatiji od njih bio je „Zmajev red“ osnovan od ugarskih kraljeva. Zna se da su mu članovi bili nekoliko naših vitezova među kojima Hrvoje Vukčić, Sandalj Hranić, Pribislav Vukotić i dr.

U vrijeme svetkovina vitezovi su se okupljali na zajedničke gozbe na Bobovcu, održavali ratne savjete sa svojim vladarem i priređivali natjecanja u borilačkim vještinama. Najatraktivniji dio natjecanja bili su konjanički turniri u kojima su u oklopu i naoružani dugim kopljima jurili na konjima jedan na drugoga nastojeći da se protivnik zbaci sa sedla. Upravo su takvi prizori…

Podvig Kulina bana

Bosanski vitezovi su zbog svoje snage, neustrašivosti i kao pouzdani, bili visoko cijenjeni i izvan zemlje. Zabilježen je podvig koji se veže za Kulina bana iz 12.stoljeća, kada je u bitci sa bizantskom vojskom na rijeci Tari stupio u dvoboj s bizantskim carem naočigled obje vojske, kojom prilikom ga je mačem udario tako snažno po licu da se ovome usjekla kaciga u meso.

Već je u 14. stoljeću na mnogim evropskim dvorovima bilo prestižno imati stražu sastavljenu od Bosanaca. Bosanski gardisti su 1361. godine posvjedočeni na dvoru Hermana I Celjskog u Štajerskoj. Često se spominju u okršajima koji su u to doba vođeni u tom dijelu Evrope (Austrija i Slovenija).Zabilježen je slučaj kada je u sukobu između celjskih grofova i Habsburgovaca stradao izvjesni zapovjednik Dirnbach. Njega je u okršaju neki Bosanac (gardista) naprosto iskasapio i razmrskao mu lice. Zna se da su i mletački duždovi imali Bosance u svojoj gardi.

U nekim slučajevima u natpisu na stećku doslovno se kaže da tu leži taj i taj vitez, pa tako na stećku iz Bujakovine stoji: “… počten vitez, ovdi jadan dojde…”, a na jednom drugom stećku: “ ase (ovdje) leži Tvrdiša Banović, dobri vitez…” , dok na jednom stoji “ovdje legoh braneći Bosnu” itd.

Autor: Prof. Enver Imamović

Categories
Srednjovjekovna Bosna

Uspon Bosne pod Kotromanićima i komšije pod bosanskom krunom

.. Da je pako ta obitelj bila prava bosanska, sam nam Tvrtko svjedoči u povelji danom Dubrovčanim na 9. Trav. 1387. pišući ‘jere od starijeh vremena od kojih nije pametara vazda jest bila srčana ljubav, prava dobra volja, krjepn mjer, i tvrda prijazan megju pri visokoga i uzmnožnoga g. Stefana Tvrtka… i njegovijeh prjegnjeh, a navlašno dobroga uspomenitija g. Stefana bana i g. Vladislava roditelja njegova, gospoda plemenita bosanska.

Luduju dakle Magjaroni kad vele da je Stjepan Magjar, i od Magjara za bana Bošnjacim postavljen.

Za ženu imao je Doroteu kćer Stražimira Aleksandrovića brata Ivana Šišmana posljednjeg kralja bugarskog. U povelji danoj Dubrovčanima na 10. Trav. 1378. ne samo ju Tvrtko spominje, nego i s majkom Jelinom poredi.

Po smrti bana Stjepana, zasjede bosansku bansku stolicu, i sviestno poče vladati, al ga do malo Ugri smetoše. Oni uvjek su tražili Bosnu podjarmiti, negledajuć na prevare, lukavštine, potvorke, i licumierstva.

Stavljamo u kratko, što Orbini piše o njihovoj namjeri o banu Stjepanu i izvedenju s Tvrtkom obširno-Stjepan ban bosanski – piše Orbini – osvoji Humsku zemlju. – Pod tom izlikom Stjepan Dušan stupi u Bosnu, tobože da mu tu zemlju otme, i povede 30, 000 konjanika, i 30,000 pješaka – silu strahovitu – te poče Bosnu nemilo harati i plieniti, nepraštajuć nit dvoru banovu, koj se bijaše odbio u planine da Dušana dočeka.

Vlada Dubrovačka i Mletačka htjedoše posredovati, ali bez koristi!

Dušan je zahtjevao da mu ban dade Humsku zemlju, – i priplemenitu Jelisavu kćer od 13 godina, oli bar nju samu; a ban ništa nije dao – tako mu je silu prezirao!

– Dušan se vrati u Srbiju preko Dubrovnika, u Bosni ništa neopravivši.

– Mati ugarskog kralja Ludovika čuvši za izvanrednu mudrost i ljepotu kćeri banove, zamoli bana da joj ju u dvor dade a da će je ona kao vlastitu kćer držati; to ban odbije; što ona videći, dodje u Usoru, i poruči po bana, te ga najiskrenije za istu milost zamoli, obečajući i kuneći mu se da će ju ona najsjajnije udati, kao što se dolikuje tako izvanrednom stvoru ‘promettendo, e giurando di maritarla nobilissimamente, come gia conveniva un par suo.’

– Poslie duljeg oklievanja, ban joj želju ispuni, i ona krasnu Jelisavu odvede. – Tri godine poslie, umre žena Ludovikova, i on vjenča liepu Jelisavu. – Tad poruči da mu ban punac dodje na veselje, i taj se zaputi, ali na putu umre (što je bilo za Bosnu velika sreća, jer da bude umro u Ugarskoj, ostala bi Bosna u tisuću zamršajah!)

Nasliedi mu ban Stjepan Tvrtko – sliedi Orbini – te i ovoga Ludovik pozove, da se sa stričevkom razveseli. Tvrtko s odličnom pratnjom dodje, i bude sjajno dočekan, te po provedenom veselju dade naredbu, i htjede se u Bosnu povratiti, nu iznenada Ludovik čini mu navjestiti da je on njegov sužanj, i da ga pustiti neće, dok mu vjernost neobeća, i bar – Ercegovinu na vieke neustupi ‘Tvrtko fece metter in ordine cose sue per tornare in Bosna, ma Lodovico lo ritenne contro la sua aspettasione, facendo gli intendere : che non lo volea lasciar andar sin tanto che non gli restituiva il contado di Chelmo.’

Onda doznajemo opaku namjeru, koju su imali Ugri prot banu Stjepanu, a izveli prot banu Stjepanu Tvrtku; nu se je baš namjerila kosa na brus!

– Tvrtko sve obeća i povrati se u Bosnu, , pa znajući da nasilje pravo nedaje, poče tražiti kako će odreći ono što je usilovan obećao. – Narodne izdajice taku stvar poznadu i Ludoviku jave, a taj opet na prijateljsku Tvrtka pozove.

Tvrtko podje, a mjesto sebe u Bosni ostavi svoju majku; al dok je on u Ugarskoj boravio, Ugri podgovore, i prevrat u Bosni učini se. Majka njegova bude u Dubrovnik zatjerana, on zbačen, a brat mu Vuk mjesto njega stavljen.

– Ludovik drži Tvrtka, pomoć mu obećaje, al pod ugovor da mu vjeran bude; Tvrtko – lukavo – ne samo to obećaje, nego se još nestidi i kod vlade mletačke njega ‘svojim gospodarom’ prozvati.

– Pomoć uzme, i stupi u Bosnu, a ondje pokupi svoje privrženike, brata potjera, protivnike njeke poubija a njeke zatvori u tamnice, te slavodobitan na priestolje zasjedne.

Pokorivši tako svoje neprijatelje, Tvrtko svečano odkaza ono što je usilovan Ludoviku obećao, pa jer mu brat Vuk – … – bijaše u Dubrovnik pobjegao, on se diže prot njemu u potjeru. Vuk pobježe k Ludoviku, i cielu mu stvar priobći.

Ludovik piše pisma najoštrija, i najstrožije Tvrtku naredjuje da vjeran bude, polu banovine bratu Vuku dade, i svoje obećanje točno ispuni, nu Tvrtko sve take naredbe prezire i gazi.

Ludovik i Vuk pišu Papi, Tvrtka najgadnije ozloglasuju i mole da ga on svojom vlašću na posluh primora, nu Tvrtko štuje S. Oca kao glavu crkve, al ne priznaje da ima vlast njega, njegovu kraljevinu, i narod tudjinu Magjaru na milost i nemilost pridati.

– Srdit Ludovik šalje prot njemu vojsku silovitu, i pred njom Nikolu Kontu, al Tvrtko pokupi hrabre Bošnjake; sjeti ih na ponos narodni, udari na Magjare, sve izsječe, i samo ih se malo biegom spasi, a tako riečju, i činom odkaza ono što je usilovan obećao.

Kao što po Ugrima bijaše pala Bosna u napast, tako i još gore mogla je pasti Ugarska po smrti Ludovikovoj.

Jelisava bijaše jedini vladar u Ugarskoj a poslie sa kćerkom Marijom; budući dakle one od vladajuće kuće bosanske, to se je mogao lahko uplesti Tvrtko u stvari Ugarske, i prisvojiti kakovo pravo vrhu spomenute krune. To nit bi mu prepriečila Jelisava ni Marija; al jer je Tvrtko u pameti imao ‘svoje nedati, a tudje poštovati, to je od toga bježao’.

Zato odrekavši se toga, on poče izvoditi svoju namjeru, koja ga je navieke velikim, slavnim, i neumrlim učinila. Ta bijaše: po Turčinu, i Ugrima porušeno carstvo srbsko podignuti, Hrvate od jarma ugarskog osloboditi, i sve u jedno Carstvo pod krunom bosanskom ujediniti, da tako učini narod velik, slavan i moguć, a od robstva ga osloboditi. Misao velika, koju je samo mogla zasnovati velika mudrost Tvrtkova, i uzvišeni razum njegov!

Izvor: Antun Knežević/Bošnjak iz Varcara – ‘Kratka povjest kralja bosanskih

Categories
Srednjovjekovna Bosna

Bosanska plemićka porodica Sudić: Vitezovi čiji je potomak postao vodeći teolog islamskog svijeta

Plemićka porodica Sudić veoma je ugledna među bosanskim plemstvom. Sudići su preselili u Poljica. Na vjenčanju kralja Stjepana Tomaša s Katarinom Kosačom-Vukčić bio je prisutan Sudić (ime mu nepoznato), vitez iz Poljica.

Mehmed Ebussuud, član plemićke porodice Sudić, bio je šejh-ul-islam kod osmanskog sultana Sulejmana El Kanunija/Zakonodavca.

O ovom velikanu, osmanski historičar (također Bošnjak porijeklom) Ibrahim Alajbegović Pečevija piše sljedeće:

Šejhulislam Ebussuud-efendi. Bio je časni efendija poznat i kao Hodža Čelebi (učeni profesor). Najučeniji od svih učenjaka Istoka i Zapada, sposoban razriješiti probleme svih mezheba, veliko more svoga vremena u retoričkoj znanosti , možda drugi Numan (Numan b. Sabit Ebu Hanifa Imam-i Azam).

U pravedno vrijeme uzvišenog sultana koji je Božija sjena na zemlji, napisao je tefsir Kur'ana i to takav da se ni u vrijeme ijednog sultana nije pojavio takav. Kad je Ebussuud-efendi napisai tefsir do sure ‘Sad’, padišah svijeta mu je poslao pismo po ćehaji kapidžija tražeći tefsir. Ebussuud-efendi je uz ćehaju poslao Malulzade-efendiju i , uz jedno pismo, poslao je sultanu Sulejmanu-hanu tefsir. Padišah je bogato nagradio mollu koji je bio posrednik i mladića koji je donio tefsir. Posebno je nagradio šejhulislama na taj način da mu je plaću koja je bila trista akči povećao za još dvjesto akči dnevno, a kad završi preostali dio još za sto akči dnevno.

Otac Ebussuud-efendije, šejh Yavsi-efendi, bio je halifa šejha Ibrahima Tebrizija. Rahmetli Ebussuud-efendi učio je kod svoga oca Muhtasarat, Hašiye-i tedžrid, a kasnije i Šerh-i Miftah i Šerh-i Mevakif.

Onda je postao pripravnik kod Sadi-čelebija, zatim je postavljen u medresu u Inegol uz plaću od trideset akči, odatle je otpušten, ali je brzo postavljen u Davud-pašinu medresu uz plaću od 40 akči dnevno, poslje toga do kraja službovanja nije otpušten.

Odatle je dobio posao na Semaniye medresi, a onda je postavljen za kadiju Burse, pa Istanbula, zatim je osam godina bio rumelijski kazasker i na kraju je postao šejhulislam.

Godine 925. h (1545.) postao je muftija (šejhulislam), a 982. (1574-75.) prispio je u milost Božju (umro). Dženazu namaz mu je klanjao Muhašši Sinan-efendi.

Ebussuud-efendi napisao je jednu knjižicu o tome kako je ispravno uvakufiti novac, tako je u toj temi otklonio razlike koje su se pojavljivale kod učenjaka, također je izdao značajne fetve o zemljišnim pitanjima i razriješio teškoće s kojima se svi susreću.

Ebussuud-efendi je bio visok, mršava lica, nije pridavao pažnje smotavanju saruka, stanje i držanje bilo mu je potpuno hodžijsko. Do danas ga niko nije nadomjestio. Jedino je Ali-efendi za njega rekao da mu je nedostatak što nije ušao ni u jedan tarkat. Međutim, njegov rahmetli otac je bio muršid i šejh tarikata i pošto je Ebussuud pohađao nastavu kod svoga oca, ove Ali-efendijine riječi nemaju nemaju uporišta – ističe Pečevija.

Korišteni izvoriFojnički grbovnik, 

Historija 1520-1576. – Ibrahim Alajbegović Pečevija, prijevod prof. dr. Fehim Nametak

Categories
Srednjovjekovna Bosna

Vlatko Vuković vojvoda bosanski: Vojskovođa kralja Tvrtka

Vojvoda bosanski Vlatko Vuković, čuveni vojskovođa kralјa Tvrtka, učesnik u Kosovskom Boju i, vjerovatno, očuvan u narodnoj tradiciji pod imenom Vladete vojvode (koji donosi knjeginji Milici crne vesti), nije do sada pobliže prikazan. Mi smo u ovom članku pokupili sve vijesti o njemu do kojih smo mogli doći i radi samog vojvode Vlatka, a i radi njegove značajne porodice, iz koje potiču Sandalј Hranić i Herceg Stjepan.

Prvi put pominje se Vlatko Vuković, i to već kao vojvoda, u kralјevskoj povelјi Tvrtkovoj od 10. aprila 1378. Očevidno je, da je on i prije toga bio čovjek od izvesne vrijednosti, jer se za svjedoke kralјevskih povelјa ne uzima ma koji čovjek s reda. Na žalost, o vojvodinoj mladosti i porijeklu nemamo sada nikakvih sigurnijih vijesti.

Ali od 1378. god. podaci o Vlatku bivaju sve češći i puniji i mi na osnovu njih, možemo dosta dobro pratiti njegov uspon u državnoj karijeri. Kao čovek prema kome se treba imati obzira on je u Dubrovniku u jesen 1378. god. dobio izvjesne dozvole za izvoz soli i ulјa (17. septembra i 29. oktobra) iako su u republici, zbog tadanjeg mletačko-đenoveškog ratovanja, u koje su i Dubrovčani bili uvučeni, nije rado pristajalo na izvoz potreba određenih za ishranu naroda i stoke.

U povelјi od 12. marta 1380., kojom Hrvoje Vukčić dobija od kralјa Tvrtka čin svoga oca, vojvoda Vlatko Vuković »s braćom« stoji na prvom mjestu među »svjedocima i ručnicima kralјevstva mi«, što nesumnjivo znači, da je stao u red prvih lјudi bosanske kralјevine. Među tri svjedoka na Tvrtkovoj povelјi od 2. decembra 1382., kojom je ukinuo trg soli pod Novim nalazi se i Vlatko kao jedan od glavnih lјudi kralјeve okoline. Dubrovčani, koji su znali odnose u susjedstvu, imali su puno pažnje prema vojvodi. 3. avgusta 1381. odlučili su, da pošalјu jednu malu lađu da prime ženu vojvodinu, a 29. novembra 1385. doneseno je rešenje, da mu se pokloni 20 lakata svile bolјe vrste, koja je vrijedila dukat lakat.

Kad je umro mađarski kralј Lajoš Veliki (11. septembra 1382.) kralј Tvrtko je znao, da će u Mađarskoj nastati zapleti oko prijestola, jer kralј nije imao muških nasljednika. Kako je Dubrovnik u to vrijeme bio pod vrhovnom vlašću Mađara, Tvrtko je uputio tamo jedno svoje poslanstvo, da razvide kako idu stvari i kakve su sve vijesti na dnevnom redu. To poslanstvo, vrlo povjerlјivo, sačinjavala su samo dva lica, od kojih jedno biješe vojvoda Vlatko.

Kralј Tvrtko spremao se za svaki slučaj ne želeći da novi događaji prođu bez njegova učešća. U Dubrovniku, među ostalim, on je tražio i jednog vješta čovjeka koji bi postao vrhovni nadzornik njegovih gradova i tvrđava, pošto je tvrđavna tehnika u Dubrovniku bila vrlo lijepo razvijena. Poslanici nisu uspjeli da postignu što više u maloj republici pod Srđem, jer je ona željela da nikako ne dođe u sumnju radi ma kakve nelojalnosti prema Mađarima. To se, u ostalom, vidjelo i 1387., kad je skloplјen savez između Tvrtka i Dubrovnika. Dubrovčani su pristali, da budu s Tvrtkom u svakom slučaju sem u sukobu s mađarskom krunom, prema kojoj oni ostaju u nepokolebivoj vijernosti.

Pri sklapanju toga saveza bio je i opet glavni pregovarač vojvoda Vlatko sa protovestijarom Tripom Bućom. Kad se Tvrtko odlučio da iskoristi mađarske nerede i otpočne aktivnu politiku u Dalmaciji i Hrvatskoj, pomažući protivnike kralјa Zigismunda, on se i opet znatno oslonio na vojvodu Vlatka. Početkom 1388., u drugoj polovini marta, on je uputio u Klis Vlatka i Stanoja Jelačića, da pozovu dalmatinske gradove na predaju, čuvajući im stare povlastice; a ako ne ushtednu onda je trebalo upotrijebiti silu. Na tom putu Trogirani lijepo dočekaše kralјeve izaslanike davši im 50 libara srebra kao poklon. Dalmatinski gradovi, na čelu sa Splјetom, volijahu u taj mah vlast mađarskog, nego bosanskog kralјa i odbiše sve pregovore da se pokore. Posle toga došao je napadaj Tvrtkove vojske na splјetsku okolinu, koji je znatno oštetio i uplašio grad.

Tvrtkovu akciju u Dalmaciji omela je jedna opasna navala Turaka na njegovu državu. Avgusta meseca 1388., nagovoreni od Tvrtkova protivnika Đurđa Stracimirovića, bijehu krenuli Turci s većom vojskom, u kojoj se nalazilo i nekoliko prinčeva, put Raške i Bosne. Kralј hitno pozva vojvodu Vlatka iz Dalmacije i povjeri mu vodstvo svoje vojske. U bici kod Bileće, 27. avgusta, Turci biše potpuno razbijeni i jedva se spasao njihov vođa Šahin sa nešto lјudi. Prirodna je stvar, da je pobjednik bio naročito nagrađen, još te jeseni kralј ga imenova svojim namjesnikom u Dalmaciji, ali i tu više sa zadatkom da dobije tu zemlјu za Bosnu, nego da se odmara na jednom ugodnom položaju.

Vojvoda Vlatko počeo je doista odmah s proljeća 1389. živlјu akciju. Krenuvši vojsku i suzbivši mađarske pomoćne čete, on je pozvao dalmatinske gradove da priznaju vrhovnu vlast kralјa Srbije i Bosne ili da prime njegove udarce. Videći, da je kralј Sigiemund zabavlјen na drugoj strani, a da njegove pomoćne čete, nedovolјno jake, hrđavo prolaze, počeše dalmatinski gradovi da pregovaraju o uslovima predaje.

Kralј Tvrtko, želeći da budućim podanicima pokaže svoje široko shvatanje i pažnju, bio je vrlo obazriv prema njima i ostavio im je čak rok od nekoliko nedelјa, da dođu u vezu sa bivšim gospodarem i da i sebe i njega uvjere, da su morali prići onom, koji je imao više stvarne snage. Ali i opet su tu akciju na zapadu omeli za izvjesno vreme turski napadaji. Krenula je silna vojska sultana Murata protiv kneza Lazara.

Kralј Tvrtko kao saveznik Lazarev i kao čovjek koji je jasno vidio opasnost od turske najezde i shvatio da bi propast Lazareva bila osjetan udarac i za njegovu državu, odlučio se odmah da pošalјe pomoć. Vođa savezne vojske bosanske postade turski pobednik kod Bileće, vojvoda Vlatko. Idući u Bosnu Vlatko je 7. maja 1389. svratio u Dubrovnik i dobio tamo poklon od 100 perpera. U velikoj borbi na Kosovu Polјu stradalo je središte vojske, dok su oba krila, Vuka Brankovića i vojvode Vlatka, mogla da odolijevaju iako s gubicima.

Veoma je zanimlјivo, da je vojvoda Vlatko obavijestio svog kralјa da je pobjeda na njihovoj strani. Povlačenje Turaka sa Kosova činili su se bosanskom vojvodi kao dovolјan kriterij da čitav ishod borbe ne shvati kao.

Za vrijeme Vlatkova bavlјenja na Kosovu i malo posle toga stvari u Dalmaciji pođoše vrlo hrđavo. Mađarska stranka diže glavu i odnese nekoliko pobjeda. Tek krajem avgusta mogla je Tvrtkova vojska preći ponovo u napade. Ne znamo iz izvora, da li je tu vojsku vodio ponovo vojvoda Vlatko, ali nije nevjerovatno. Ona je brzo popravila stanje i omogućila kralјu konačnu pobjedu na toj strani.

I. Ruvarac izrekao je pretpostavku, da se vojvoda Vlatko »može biti nije ni vratio s Kosova«, jer se ni u jednoj listini ne pominje posle god. 1389. Ali već je ranije Ot. Stanojević naveo činjenicu da je dubrovačko Veliko Veće 3. novembra 1389., dakle posle kosovske bitke, većalo o tom, da dade jedan poklon vojvodi. Prema tom, Ruvarčeva pretpostavka otpada. Pored toga ima i drugih podataka o vojvodi. Ali samo nije jasno, gde je Vlatko živeo od povratka s Kosova do svoje smrti. U nekim povelјama pominje se u Usori neki »vojvoda Vlatko«, ali kako uz to ime nema prezimena, a u Bosni su bila dvojica vojvoda Vlatka, Vuković i Tvrtković, to nije sigurno da je usorski Vlatko u stvari Vlatko Vuković.

Kad je umro kralј Tvrtko (oko 17. marta 1391.) požurili su Dubrovčani da kupe od braće Sankovića, humskih župana, župu Konavlјe ne tražeći za to odobrenje bosanskog kralјa. To je bila prva samovolјa bosanske vlastele koja je, kao u Srbiji cara Uroša, vodila gublјenju autoriteta centralne vlasti i državnom rasulu. Stari vojvoda učinio je poslednju uslugu mrtvome kralјu i bosanskoj državi, kad je još te zime, 1391. god. s knezom Pavlom Radenovićem napao svojeglavu vlastelu i zauzeo im oblast. 2. januara 1392, išlo je dubrovačko poslanstvo da pozdravi vojvodu i kneza »sve do Konavlјa«. Posle toga vojvoda se razboleo i maja meseca poslat je dubrovački lekar Albert da ga leči. Verovatno, da je posle toga ubrzo umro.

Autor: VLADIMIR ĆOROVIĆ – KALENDAR SPKD PROSVJETA, 01.01.1925.

Categories
Srednjovjekovna Bosna

Stari grad Samobor – ljetnikovac Kosača

Stari grad Samobor se nalazi u Gornjem Podrinju kod Ustiprače. Smješten je na litici brda (786 m nv) u masivu planine Gostun, nad kanjonom rijeke Janjine, u blizini njenog ušća u Drinu. Sa najviše tačke grada mogla se kontrolisati važna raskrsnica puteva koji su srednjovjekovnu Bosnu povezivali s Dubrovnikom, Srbijom i ostalim krajevima Balkana. Samobor se prvi put spominje u istorijskim dokumentima 1397. godine. Sagradio ga je vojvoda Sandalj Hranić Kosača (1393.-1435.). Nakon njegove smrti naslijedio ga je bratić, herceg Stjepan Vukčić Kosača (1435.-1466.) koji upravlja Samoborom i drugim utvrđenim gradovima koje su Kosače izgradile za vrijeme vladavine.

Samobor je bio omiljeni grad Kosača u kojem su često ljeti boravili i u njemu primali strane poslanike i trgovce. Reljef na kome je sagrađeno utvrđenje je kos i stjenovit, sa uskim prolazima i manjim platoima. Takvoj konfiguraciji terena je prilagođen vrlo razuđen oblik ovog utvrđenog grada. Na pojedinim tačkama grad je širok od 350 do 400 m. Utvrđeni grad Samobor predstavlja snažan odbrambeni sistem koji se sastojao iz tri dijela, glavne utvrde, odbrambenog bedema i jedne samostalne odbrambene kule. Južni, sjeverni i istočni dio utvrđenja bio je samo djelimično opasan bedemom jer su litice bile dovoljna i efikasna zaštita.

Glavni ulaz u tvrđavu (na jugozapadnoj strani) čuvala je visoka kula sa osnovom oblika istostranog trougla, vanjske dužine stranica: 10x10x10 m, zidovi kule debeli su oko 2 m, sačuvana preostala visina je oko 7 m. Na sjeverozapadnoj strani utvrđenja na vrhu izbočene stijene, sagrađena je donžon-kula (branič-kula) koja dominira nad velikim dijelom okoline. Kula je imala tri etaže i svojim ovalnim oblikom je prilagođena zaravni brijega i nešto je niža od polovine svoje prvobitne visine, sačuvana preostala visina je oko 11 m.
U kasno proljeće 1465. godine Osmanlije pod komandom bosanskog sandžakbega Isa-bega Ishakovića, zauzimaju Samobor. Nakon zauzeća u tvrđavi uspostavlja se stalna posada na čelu sa dizdarom. Unutar obora izgrađena je džamija, a bedemski zidovi i kule pretvoreni u tabije za topove. Utvrđenje je napušteno 1832. godine.

Do starog grada Samobor automobilom se prilazi iz Ustiprače putem za Međuriječje. Iz Ustiprače krenuti u pravcu Višegrada i nakon 1 km napustiti magistralni put, preći most na Drini i nastaviti lokalnom makadamskom cestom preko sela Hladila, Gornje Dvorište i Vina do kuće vl. Idriza Đedovića (7 km). Dalje od kuće zaraslom pješačkom stazom kroz šumu do kapije grada (oko 1 sat hoda).

Stari grad Samobor je nacionalni spomenik BiH i pod zaštitom države od 2006. godine. Zidovi utvrđenja i objekata unutar njega su u dosta ruševnom stanju. Najbolje je očuvana glavna kula, koja još uvijek odoljeva vremenu, ali i na njenim zidovima ima napuklina. Ova kula predstavlja jednu od najslikovitijih i najzanimljivijih građevina u kompleksima starih bosanskih tvrđava. Od mnogih objekata unutar bedema viri poneki razrušeni zid. Od ulaza u centralni i gornji dio grada idući prema glavnoj kuli vide se 4 stolice isklesane u živoj stijeni. U šumi ispod grada, nalazi se mezarje potpuno zaraslo u šikaru i korov. Među mezarima ističe se jedan četvorougli nišan ukrašen sabljom dimiskijom i jabukama iznad nje. Za ovaj mezar postoji narodno kazivanje da je u njemu sahranjena djevojka, koja je prerušena u muško služila sultanovu vojsku da bi zaštitila brata, jedinog muškog potomka u njenoj porodici.

Autor: Braco Babić

Categories
Srednjovjekovna Bosna

“LJUBAVNI SLUČAJ” HERCEGA STJEPANA KOSAČE: Razlog četverogodišnjeg rata svih protiv Hercega

Historija Blagaja u dubokim slojevima vremena nije dovoljno ispitana, za razliku od arheoloških slojeva do kojih je znanost došla i precizno je propitala. Iz tih je ispitivanja potpuno razvidno da je srednjovjekovni Blagaj podignut na antičkim temeljima, ilirskim, i na rimskim podzidima i proširenjima s ponekom, prvi put, upotrijebljenom ciglom kao građevinskim materijalom i zidanjem kamenih slojeva na „riblju kost“.

Pisana dokumentacija historijske vrijednosti vezana za vladare grada na litici ispod koje izvire rijeka Buna, svojom političkom pričom prati samo njegove srednjovjekovne gospodare iz kuće Hranića, posebno Vlatka Vukovića, Sandalja Hranića i njegovog nećaka – nasljednika, čuvenog hercega Stjepana Vukčića Kosaču (1405. – 1466.).

Nijedna osoba vezana za tisućgodišnje postojanja tog grada-tvrđave, nije toliko u narodu legendama „opričana“ koliko je ta inteligentna, otresita i lukava povijesna figura posljednjeg zbiljnog gospodara Hercegovine prije konačnog pada pod Turke 1468. godine. Mora se također reći da je bez dvojbe najpoznatija priča o Hercegu Stjepanu – ona „legenda“ u najrazličitijim verzijama, a koja zapravo nije legenda nego samo sliči na nju! Riječ je o „ljubavnom slučaju“ koji nije doduše bio razlog četverogodišnjeg rata „svih protiv Hercega, ali ga je svojim „gorivom“ dobrano potpalio i razbjesnio! Vjerodostojnost temeljnom sadržaju te historijske zgode, potvrđuju najeminentniji historičari u svojim povjesnicama bosanske države u srednjem vijeku.

Priča je i za današnje stanje morala prilično slobodna, pa i skandalozna, ali nije – zbog toga – manje luckasta i vesela, gotovo da više odgovara duhu i kontekstu Bokačijevih dekameronskih priča a nikako „mračnom dobu srednjovjekovlja“ kako ga historičari prikazuju.

Kazuje se tako da su Mlečani koji su po Bosni putovali, bili izuzetno spretni trgovci svim i svačim (od svile i roblja, špijunskih vijesti i relikvija, kostiju svetaca, do bogate ponude erotskih napitaka i pomagala). Jednoga su dana u dvoru velikog vojvode rusaga bosanskoga Stjepana na Blagaju, doveli ljepoticu, Firenčanku imenom Elizabeta (kako je bilježe svi ozbiljni historičari). Hercegov dvor nikada takvu ljepotu, navodno, nije vidio. Bila je ne samo lijepa, nego i prpošna, slobodnijeg izražavanja i slobodnijeg ponašanja. Mlečani su imali skrivenu namjeru da mladom hercegoviću Vladislavu, obogate noćni život, ali njihovi planovi nisu se ostvarili kako su zamislili.

Nijeme dogovore Mlečana i Vladislava svedene na „išarete“, dakako, opazio je svevideći Herceg, pa se poput uvijek gladnog riđobradog lava – približio plijenu koji je brzo pao pod njegov neodoljivi šarm. A kad stariji govore, djeca moraju šutjeti!

Herceg je, usprkos bjesomučnim provalama bijesa svoje žene Jelene od zetskih Balšića, na zaprepaštenje cijeloga svijeta – zadržao Elizabetu na „neodređeno vrijeme“ u svom blagajskom dvoru. Vojvotkinja je sa sinom Vladislavom demonstrativno napustila Blagaj i sklonila se u Dubrovnik. Dubrovnik je to jedva dočekao i započeo s hercegom oružani rat zbog problema oko Konavala. Polovicu Konavala im je još ranije prodao Sandalj, ali im je Herceg – nakon toliko godina! – poništio kupoprodajni ugovor. Rat je započeo godine 1451., i u njega se, na strani Dubrovčana, uključiše sa svojim vlastitim odredima hercegović Vladislav s majkom Jelenom. Uključio se i sam bosanski kralj Tomaš, hercegov zet, u oružanu bitku sa svojim vlastitim puncem što je zaista bio presedan bez usporedbe! Rat je trajao pune četiri godine, dok se Stjepan kosača ne rasrdi i ne pozva u pomoć turske ordije, pa rat naglo splasnu a kralj se, kao i Dubrovčani, skriše u „mišje rupe“.

Osamljeni i iznevjereni ostadoše hercežica Jelena i neljubljeni sin Vladislav – nigdje stigli, nikamo pristigli! Najaviše svoj pokajnički povratak, pa Herceg isprati Elizabetu u njezinu lijepu Firencu, ruke joj ljubeći i dugo sa zidina Blagaja njezinim joj crvenom maramicom mašući!

Tako je to sa historijama u kojima gotovo da nema ni jedne jedine zrake svjetla. Kolektivna memorija ih se sjeća rastjerujući mrak a želeći bar malo vedrine, kakva je u ovoj (historijskoj) priči, mada nije baš prilog socijalnoj a još manje pedagoškoj pravdi.

Categories
Srednjovjekovna Bosna

SAČUVANI NATPISI BOSANSKIH DIJAKA: Stari bosanski tekstovi

Prof. Marko Vego je obradio blizu četiri stotine natpisa koji se uglavom nalaze na stećcima, te u manjem broju na crkvenim građevinama i nekim drugim spomenicima. Pisanom riječi u srednjevjekovnoj Bosni služile su se crkvene organizacije, pa dvor i oblasni gospodari (dvorske kancelarije) visoki feudalci i neke gradske opštine, posebno trgovci… Dosta rano, najkasnije u XII st., javlja se funkcija dijaka-pisara, kao profesija, a veliki broj imena dijaka na stećcima upućuje na zaključak da ih je, kao i drugih zanatlija, bilo i po malim naseljima, gdje su zadovoljavali lokalne potrebe pisanja.

BARTOL BRAJKOVIĆ (XIV-XV vijek)
A se leži Bratmio Brajković, Boljeradov unuk, na svojoj zemlji, plemenitoj.
Tko li će sij bilig pogubiti – pogubi ga bog!
A postavi pismo sin njegov najmladi, Bartol, svojemu ocu na ovaj greb…

RADOMIL DIJAK (1400-1401)
A se leži uzmožni muž tepčija Batalo bosanski.
A pisa Radomil dijak.

DIJAK IZ DIVINA (Prva pol. XV v.)
U dobru prebih…
I ovi kami postavih, i ostavih..
I legoh, na Polovinu.
Tko li će uzeti, da je proklet…

HOTČANIN (Početkom XV v.)
A se kamen Mirisava Mišinića.
U dobroga gospodina vojevode — hotih i mogoh…

DIJAK KULDUK (Početak XV v.)
Se leži Milac Crnič.
Dobri živ, dobri i umrije.
Sina u njega ne biše – sinovac kami postavi …
To mu pisa Kulduk.

BRACA PETROVIĆI (Prva polovina XV v.)
Da se zna – kako bi u Marka Petrovića osam sinova, od plemena Pojmilića.
I usikoše kamen na oca Marka i mater Divnu.

DIVAN MILOŠEVIC (Početak XV vijeka)
A se leži Stojisav Milošević na svojoj zemlji, na plemenitoj – koga mnogo ljudi znaše…
A se čini Pribil Bjelopčelanin, a pisa Divan, sin jegov.

RADIČ RADOJEVIC (1405—1420)
Se zlamenije kneza Radoja, velikoga kneza bosanskoga…
A postavi jega sin njegov, knez Radič, z božijom pomoću i svojih vjernih,
A s inom, ni jednom inom pomoćju – nego sâm on.

DIJAK IZ KLJUČA (1404—1415)
A se leži Radonja Ratković.
Pogiboh pod gradom, pod Ključem, za svoga gospodina vojevodu, za Sandalja.

DIJAK IZ UBOSKOG (XV vijek)
A se leži Dabiživ Radovanović.
Čoče, tako da si blag!…

DIJAK IZ PROZRAČCA (1423—1434)
A se leži knez Pavao Komlinovic na svojoj plemenitoj, na Prozračcu, u dni vojevode Sandalja – koji ga virno i počteno služaše. Učrto na plemenitoj…

RADOVAC VUKANOVIC (Početkom XV v.)
A se p'še Radovac Vukanović, koji znah carinu u vojevode:
I dok mu ne sgriših – prijatelje ne izgubih!

DIJAK RADOJE (1415–1423)
Smrti ne poiskah…
Navidjen od kraljevstva bosanskoga i gospockoga srbskoga – za moga gospodina službu bodoše me i sikoše me i oderaše.
I tuj smrti ne dopadoh.
I umrih na rošstvo Hristovo.
A gospodin me vojevoda okrili i ukopa i pobiliži.

NEPOZNATI DIJAK (Poslije 1415)
Se leži vojevoda Miotoš, sa svojim sinom Stipkom, svome gospodinu Vlatku Vladeviću kon nogu, koji mu posluži živu, a mrtva pobiliži, božijom pomoću i kneza Pavla milostju.
A sakopan je na plemenitom.
I pravi vojevoda Miotos:
I mnogo ot moje ruke na zemlji bi, a ini nikor ot mene ne bi mrtav – neh ga ubiti!…

VOJEVODA MIOTOS (Prije 1415)
A se leži Vlatko Vladević – koji ne moljaše nijednog človjeka, gospodina!
A obidje mnoge zemlje, a doma pogibe…
I za njim ne osta ni sin, ni brat.
A na nj usiče kami njegov vojevoda Miotoš s Lužina, božijom pomoću i kneza Pavla milostiju, koji ukopa Vlatka pomenuv boga.

DIJAK IZ VRPOLJA (Godine 1413)
V dni gospodina vojevode Sandalja.
A sej leži knez Pokrajac Oliverović. Bratijo i vlastele, ja Pokrajac, gospodinu momu sluga, što mogoh v pravdi, toliko hotjeh.
U mom domu bog mi podili – ja mogah gospodina moga i druga moga u počtenije prijeti.
I u tom mom dobru dode smrt u vrijeme života – dom moj ožalostih!..

RADOVAN IZ MEDVJEĐE (Sredina XV vijeka)
Ovoj kamenje uzvuče Radovan s milim bratom, s krstijaninom s Radašinom, za života – na se.

IVAN MARSIC (XV vijek)
Zivih na zemlji mnogo ja – Osamdeset osam lita.
A ništa ne nesoh!…

ANA OBRADOVA (XV vijek)
A se leži Vuk, sin kneza Obrada, sa sestrom Jelom.
I pokamenova ga mati Ana…
Klet i proklet tko će kreti u me!

DIJAK SEMORAD (XV vijek)
A se leži Vlatko Vuković…
Dobri junak i čovjek.

RADOJE IZ PRIDVORICE (XV vijek)
Saj kami Ostojin.
I ovo pravi Radoje:
0. da je prost!

PETKO KRSTIJANINA (Do 1448. godine)
Smrtni postavih bilig za života, a čekah smrt u dvoru vojevode Stipana.
I u ime počteno hranih njegovu dušu…

VUKOSAV STIRUNOVIC (Sredinom XV vijeka)
Počteno žih, a počteno i legoh…

VITOJE IZ SLIVLJA (XV vijek)
A sej postavi Vitoje, na se – i na svojeju milu i dragu kućnicu.

MIOGOST IZ KALINOVIKA (XV vijek)
I sije sin moj postavi Vukašin …
Bog mu dobrome plati!..

KALINOVČANIN (XV vijek)

DOBRI
Va ime oca, i sina, i svetago duha:
A sije dobri ležiju…

DIJAK IZ DJEDICA (XV vijek)
A sije krst Radoja Mrkšića:
Stah boga moleće i zla ne misleće – i ubi me grom!…

ANONIM IZ BOLJUNA (Druga pol. XV v.)

I MEKA I BLAGA
Ovo legoh na svojoj plemenitoj odmirači.
I ta je – meka, a blaga…

DIJAK IZ GRAHOVČIĆA (XV vijek)
Sije leži Mihoijo Grahovčie, prave vire rimske — koji počteno hoćaše, i bogu se moljaše i dobro knjigu znaše.
Daj mu bože duši da bude spasen!…

TOMAS BORO (XV vijek)
A se greb… sina Luke Stjepanova.
Rodih se u veliku radost, a umrh u veliku žalost.
A se kipi jesu Tomaša Bore – jeda mu deseto vrijedi!…

DIJAK IZ OPRASICA (Druga pol. XV v.)
A si je bilig počtenoga viteza, vojevode Radivoja Oprašića.
I dokle bih, počteno i glasito prebih. I legoh u tudoj zemlji, a biljeg mi stoji na baštini.

PODUBOVCANIN (XV vijek)
A se leži Zagorac Brajanović.
Bratije, koji vidite ovo zlamenje – pomenite!
Bratije, ja sam bio kako vi, a vi ćete biti kao i ja!

LASTVANIN (XV vijek)
A se leži Vlatko Branković, s Tanarova i veće, sa sinom.
Gospođa Medana postavi – te Vlatku dode…

RADIN PLAVIČIC (XV vijek)
Se leži Luka, sin Pavla Plavičića.
A se piše brat njegov Radin.
Brate, dobar ti san duši tvoje.
Amin.

KOVAC RADIC (XV vijek)
A se piše na krstu Jurja – da je znati svakomu čoviku:
Juraj Ivanović kako stekog blago – i š njega pogiboh!

VUJAN DRAGIŠIC (XV vijek)
A sije leži i rab božiji dijak Vujan Dragišić Prosti mu, bože, grehe!

UGARAK (XV vijek)
A se leži Bogčin, kneza Stipka Ugrinovića sin, na svojoj zemlji, plemenitoj.
Družino, žalite me mlad sa sega svita otidoh, a jedan bih u majke..
A se pisa Ugarak.

DRAGIŠA DRAGILOVIC (XV vijek)
A se leži Dragilo Miletić, na svojoj zemlji, na plemenitoj, u Dopascih.
Pravih četir deset ljeta su svojim rodom.
A volimi covjekkomu mu godje služiti gospodinu.
A komu godje služah – vjeran bješe.
I se pisa Dragiša, sin njegov.

PAVKO RADOHNIC (XV vijek)
Ovi kami usijekoh na se, za života.
Molju seke, bratijo i gospodo:
Nemojte mi kosti pretresati!

PAVKO RADOHNIC (XV vijek)
Ovi kami usijekoh na se, za života.
Molju seke, bratijo i gospodo:
Nemojte mi kosti pretresati!

DIJAK IZ MRSICA (XV vijek)
A sej leži Dibac zlatar i svojom ženom, milostiju božijom.
Za moga života komu god služih – služih mu pravo, vjerno…

DIJAK IZ VLAHOVICA (XV vijek)
A se leži knez Vlad Bijelić, u svojoj crkvi, u svetom Lazaru.
Človječe, tako da nijesi proklet – ne tikaj u me!…

DIJAK IZ JASENE (XV vijek)
A se leži Milorad Mrčić s dobrim sinom, s Ivanišem.
Bih živomu rad – a mrtva sahranih!

DIJAK IZ VLAHOVICA (XV vijek)
S mojom drugovah družinom i sagiboh na razmirnoj krajine, kon moga gospodina.
I donesoše me družina na svoju plemenitu baštinu.
I da je proklet – tko će u me taknuti!…

BRACA PRIBILOVIĆI (Sredinom XV v.)
Na Ričici bjeh z brator, sa Stamenim…
I ubi me Radmio Božinić – i svojom bratijom.
A brata mi isikoše … I učiniše vrhu mene krv nezajmitu
Neka vje – tko je moj mili!…..

RADONJA VLAĐEVIC (XV vijek)
A sej leži Vukobrat Vladević, božiji rab.
A se greb mu djela sin mu Radonja.
Tugo moja, a tko li će mene?…

ANONIM IZ ZOVOG DOLA (Prije 1468. godine)
Sije leži Vukša Mitrović.
Ubiše me na službi gospodina moga.
Ma osveti me Rade Pribisalić – kako je vidito dobromu gospodinu!

DIJAK IZ BRANKOVICA (1463–1480)
A si bilig Mahmuta Brankovića na svojoj baštini, na Petrovu polju…
I pogibe na boju despotovu.
Da je blagoslovena ruka koja sijede i pisa.

DIJAK IZ BLAGAJA (Kraj XIV vijeka)
Sij kami, varda!…
Či li je bio?
Či li je sade?
Či li neće biti!

DIJAK IZ KOVANJA (XIV-XV vijek)
Va ime božije.
Se leži Tvrdiša Banović,
dobri vitez – na svojoj, plemenitoj…

DIJAK IZ PODRINJA (XIV–XV vijek)
I dobri ži, i dobri umre.

PREDRAG VOJINOVIĆ (XIV-XV vijek)
A se leži Branko Benković na svojoj zemlji, na plemenitoj baštini.
I postavista na njem bratija bilig: Milbrat i Milko, i sin Pavko.
A pisa ga Predrag Vojinović.

DIJAK IZ DABRA (1391-1404)
A se leži Bogdan Hateljević, Radiča vojevode sluga.
U dobri čas rodih se u Dabrje – u družini pravo čineći.
I umrijeh gospodinu vjerno služeći.
A saj biljeg sinove moji postaviše.

DIJAK IZ KONJICA (1398. godine)
A se leži gospoja Gojsava, kći Jurija Baošića, a kućnica vojevode Radiča.
A prista u kuću kaznaca Sanka i župana Bilijaka s počtenijem – i prija svoju viru i višnju slavu…

DIJAK IZ BOGUTOVA (XIV-XV vijek)
I postavi bilig sij sin mu Vlč i bratija njegova:
Ljubjen i Medoš i Pribil i bratija,
Tko će pisanije sije pogubiti – proklet bogom i sinom…

DIJAK IZ HRASNA (Kraj XIV vijeka)
Dobri junak ja bih…
Molju se ja vas – ne ticajte…
Vi ćete biti kako ja, a ja ne mogu biti kako vi!

PETAR STUK (XIV-XV vijek)
U to doba bjeh junakom i mil bratiji i gospodinu Novaku.
I vjeroše me, kako dijete svoje…
Ali, smrt me umori…
Da žalu me družina!…

DIJAK IZ BUJAKOVINE (Kraj XIV vijeka)
Si bilig kneza Tvrdisava Brsnića.
Počten vitez ovdi jadan dojde…

PRESJENIČANIN (možda XIV vijek)
Se leži Hrelja…
Mnoge zemlje obidjeh, i domom dođoh, i počteno postah.
I na svoji baštini legoh.

PREČKOPOLJANIN (XIV vijek)
Se leži Ivan na svojej zemlji.
Bratija i družino – žalite me!
Ja sam bil jako vi, a vi ćete biti jako i ja.

DIJAK IZ GORAŽDA (XIV–XV vijek)
Cuždnome – željeti ovoga svijeta..

VUKAŠIN IZ VLAHOLJA (Druga polovina XIV v.)
A se leži gospoja Bjeoka, krstjanicom, kći Pribisava Kosače.
A pisa Vukašin.

ANONIM IZ POBRDICE (XIV-XV vijek)
A se, neka se zna – jere ubi puska Brešku Borovičića.
A da su klete te ruke koje bi ovo priturile…

NERETVLJANIN (XIV-XV v.)
Va ime boga,
velikoga cara,
nebesnoga i zemaljskoga.
A se leži Radivoj Krivoušić.

POLJIČANIN (XIV-XV v.)
A se sjen popa Bogčina.

DIJAK IZ HRVATA (XIV-XV vijek)
A se leži Božićko Banović na svojej zemlji, na plemenitoj, na Dramešini.
A postaviše Hlapac i Obodan i Branko z bratijom.

DRAGOJE DIJAK (XIV–XV vijek)
A se leži Braja Tvrdojević – na zemlji tuždi…
A postavi na njem kamen Prohtjen Radosalić, pastorak mu, i Ozrko, sin mu, dobri,
živ,
umre…
A se pisa Dragoje dijak.

GOST MIŠLJEN (Kraj XIV vijeka)
A se leži dobri gospodin gost Mišljen, komu biše priredio po uredbi Avram svoje veliko gostoljubstvo.
Gospodine dobri, kada prideš pred Gospodina, našega Isuhrista jednoga, spomeni i nas svojih rabov.

VUK RADIŠIC (XIV-XV v.)
A se leži knez Radiša Zloušić.
A se piše kami na junaka Vuk Radišić.

NIKOLA DRAGOLJEVIĆ (XIV-XV vijek)
A se leži Dabiživ, na svojej zemlji, na plemenitoj.
Kada htjeh pobiti – tada i umrijeh!
Usiječe na me kami Milutin Kablović, u Goduši.
A pisa Nikola Dragoljević.

DIJAK DRAŽESLAV (Oko 1353 g.) VELIKI PEHAR VINA
A sije se (pisanije) svrši na Suhoj, na Prozračci, kada gospodin ban Tvrtko grediše najprvo u Hlmsku zemlju.
A se pisa Dražeslav dijak, gospodina bana Tvrtka nadvorni pisac, a prvo dijak velikoslavnoga gospodina bana Stjepana.
I kada sije pisah, tada mi da gospodin ban Tvrtko ispred sebe velik pehar vina popiti – u dobru volju!…

BRATOJE IZ ULOGA (Po 1353. godini) PRIBISLAV

A se leži dobri Pribislav, na svojoj zemlji, na plemenitoj.
Služih banu Tvrtku, gospodinu, vjerno… i na tom pogiboh.
Pisa Bratoje.

ANONIM IZ DREZNICE (1355-1357) DVOR VOJEVODE MASNA

Va ime otca i sina i svetago duha.
A se dvor vojevode Masna i njegoviju sinu Radoslava i Miroslava.
Se pisa rab božiji i svetago Dmitrija… u dni gospodina kralja ugarskoga Lojiša, i gospodina bana bosanskoga Tvrtka.
Tko bi to potral, da je proklet – otcem i sinom i svetim duhom!…

DIJAK IZ KALESIJE (Možda XIV vijek) SLOVO O DRAGCU TIHMILICU
Kada hotjeh biti – tagdi i ne bih …

DIJAK POMOČAN (Poslije 1363) VLADISLAV NIKOLIC
A se leži knez Vladislav, Župana Nikole sin, bana Stjepana neti…
A leži na svojoj zemlji i na plemenitoj.
A pisa Pomočan.

DIJAK DRAŽESLAV (1. juna 1367) NA KRAJU PUTA
A se pisa Dražeslav dijak, rodom Bojić, svojom rukom, malokorisnom…
Zemlja mi je mati, a otačstvo mi je grob.
Ot zemlje jesmo – i u zemlju unidemo.

PREMILOVAC (XIV vijek) SLOVO O VREMENU
Bože, davno ti sam legao i vele ti mi je ležati…

ANONIM IZ VIDOŠTAKA (XIV-XV vijek) RUDINA
A se županica Rudina.
Priteški dan…
Kto da sij znadjaše?

MILAT PRIPCINIC (XIV-XV vijek) PORUKA O VJERNOSTI
A sije veli Milat Pripčinić:
Cijem služih — tem pokojen bih!

NEPOZNATI PATAREN (Godine 1375) NEBO I ZEMLJA
Mitnica – mjesto patrijarhovo, ideže se patrijarhi postavljaju – srebrom i zlatom.
Prepodobnejši Ratko, daj mi da ručam – gladan siromah…

VUKAŠIN DIJAK (XIV-XV vijek) PLEMENITI SVIBNIČANIN
A se leži Dragoje Junotić Tupković plemeniti Svibničanin.
A postavista bilig dva sina: Milobrat i Pribil.
A tko će sij bilig pogubiti pogubi ga bog!
Sjekao Vukašin.


DIJAK IZ VELIČANA (1377-1391) O RODU RABE BOŽIJE POLIHRANIJE
V ime otca i sina i svetago duha: Se leži raba božija Polihranija, a zovom mirskim gospoja Radača, župana Nenca Čihorića kućnica, a nevjesta župana Vratka i sluge Dabiživa i tepačije Stipka, a kći župana Miltena Draživojevića, a kaznacu Sanku sestra.
A postavi saj) biljeg njen sin Dabiživ, s božijom pomoštiju sam svojimi ljudmi, a vidni gospodina kralja Tvrtka.

ŽUPAN MEDULIN (Kraj XIV v.) NIKADA
Nikada mnogo ne imah…
Nikada ništa nesta…
A dijelih…

RADAN HRANIC (XIV–XV v.) SLOVO ZA BOGDANA OZRINOVICA
U toj doba umrijeh.
Ni se bjeh omrazil zlu ni dobru.
I kto me znaše vsak me žaljaše.
Dobar hotjeh junak biti ali mi smrt prekrati.
Ojdoh od oca — veoma pečaona…

DIJAK PRIBOJE(Oko 1322. g.) SVJEDOCI NA DAROVNICI BANA STJEPANA VUKOSLAVU HRVATINICU
A tomu daru biše svjedoci:
Dobri Bošnjane – tepčija Radoslav i s bratijom, knez Dragoš i s bratijom, župan Krkša i s bratijom.
Ot Zagorija – Župan Poznanj i s bratijom. Ot Rame – knez Ostoja i s bratijom. Ot Uskoplja – Hrvatin Vlčković i s bratijom.
Ot Usore – vojevoda Vojko i s bratijom, Vranoš Ceprnjić i s bratijom.
Ot Soli – župan Budoš i s bratijom, čelnik Hlap is bratijom.
Ot Trebotića — župan Ivahn i s bratijom.
A tomu je pristav ot dvora – Vlk Stitković, vojevoda bosanski, a drugi Vitanj Tihoradić.
A siju knjigu pisa Priboje, dijak velikoslavnoga gospodina, bana Stipana, na Mileh.

DIJAK RADOJE (Godine 1189)
Ja, Radoje, dijak banj, pisah siju knjigu poveljov banov, od rožstva Hristova tisuća i s'to i osm'deset i devet ljet, mjeseca avgusta, u dvadeseti i deveti dn, usječenije glave Jovana Krstitelja.

DIJAK PRODAN (1180-1204)
V dni bana velikago Kulina, bješe Gradiša sudija velij u njega.
I sazida svetago Jurija i se leži u njego.
I žena jegova reče: Položite me u njego!
A se zida Draže Ohmučanin – to mu voli, bože…
Na nj az pisah Prodan …

DIJAK IZ PODBREŽJA (1180—1204)
Slava velikago Kulina bana – pisah dni Gradiše:
I pojdosta…
Žalahu ih dobri ljudije i plakahu…

BRACA IZ CRNCA (Prije 1200 g.)
Poleta, Drusan i Dražeta, činu raku nad materiju, u dni slavnago kneza Hramka.

KAZNAČICA BJELOKA (XII–XIII vijek)
U ime velikog kaznaca Nespine brata – pozida Bjeloka kaznačica svojega gospodina.
I ostavi sebi mjesto – poleg svojega gospodina.

GRAMATIK DESOJE (1214-1217)
A se pisah imenom Desoje, gramatik bana Ninoslava, velijega bosn'skoga – tako vjerno kakore u prvih
Božere, ti daj zdravje!

DIJAK IZ VIDOŠTAKA (Godine 1231)
Mjeseca marta, prvi na desete,
prestavi se raba božija Marija,
a zovom Djevica,
popa Dabiživa podružije, va ljeto…..

NEPOZNATI TRAVUNJANIN (Prva pol. XIII vijeka)
Mjeseca septembra, u tretji na desete din, prestavi se rav božiji Đeorđije, na večerije Hristova dne – a imenem župan Krnje…

DIJAK IZ POLIĆA (1241. godine)
Va dni pravovjernago kralja
Vladislava prestavi se rab božiji,
od Grdomila poriklom, župan Pribilša
A leže, po božijoj milosti, na djedinu njiju, va ljet’ Hristovih…

DESIN RATANČEVIĆ (XIII vijek)
Desin Ratančević pisa u dni bana Stipana.
Bog mu daj zdravje a mnije život.
Siče Milgost.

ANONIM IZ ZGOŠČE (XIII vijek)
Sije leži Stjepan, ban bosanski
i brat mu Bogdan i Dragiša
i knez Bakula i knez Stanko
i Tvrtko, s družinom …

DIJAK IZ HUMSKOG (1304—1318) ŽITIJE GOSTA MILUTINA
Va ime tvoje – pričista trojice!…
Gospodina gosta Milutina bilig, rodom Crničan’.
Pogibe ino nego li milosti božjeji…
Žitije: A žih u časte bosanske gospode.
Primih darove od velike gospode…
I vlasteo i od grčke gospode… A vse vidomo!

ANONIMC IE CAREVCA (XIII-XIV)
Se kuća Milutina Marojevića i njegove žene Vladisave i njiju ditce.
I za ime Milutina – da se niktor ne stani š njim.

DIJAK PRIBISAV (Godine 1323)
A se pisa Pribisav, dijak bana Stipana – koji držaše od Save do mora, od Cetine do Drine…

DIJAK IZ LAŠVE (XIII–XIV vijek) SLOVO O ČOVJEKU KOJI JE ŽIVIO USPRAVNO
I u tom, steće žih – počteno i slavno…
Jere, znah da je umrti…
A taj greb učinih i uzvukoh za svoga života – budućemu…
I posli uzvučenja greba, na četvrto lito – toj pisah…
I pridah se bogu svomu…

DVORSKI DIJAK (Poslije 1326) NATPIS NA VIJENCU PECATA
Sije pečat gospodina Stjepana bana – svobodnoga gospodina vse zemlje bos'nske, usorske, solske i dolnjekrajske i vse zemlje hl'm'ske.

ZAVRŠANIN (Oko 1330 godine)

ŠTA JE TO KRIN? Lilije, cvijetu ime — krin…

MUDRE I LUDE DJEVICE
Togda, upodobi se carstvo nebesnoje deseti djeva, eže prijemše svjetiljniki svoje, izidu protivu ženihu.
Pet že bješe ot njih buji i pet mudrih.
Buje bo prijemše svjetiljniki svoje — ne uzeše s’ soboju olije.
A mudrije priješe olije v sudijeh s’ svjetiljniki svojimi …
ZA KOGA JE PISANA OVA KNJIGA?
Knjigi Divoša… Pisa knjige Divošu… Knjige Divoša Tihoradića.

VUKAŠIN IZ POJSKE (XIII–XIV vijek) NIŠTI
Se leže Dragaj, na kraju — ništ…
A se pisa Vukašin, svom gospodini, koji me biše veoma s'bludio.
Zato, molju vas, gospodo, ne nastupajte na nj!…
Jere ćete vi biti kako on, a on ne more biti kako vi…

GOST IZ POJSKE (XIII–XIV vijek) SLAVA ČETI I SABORU
V ime oca i sina, az Bogdan na Dragaja novi kameni postavih.
I da viste da ćete umriti i vsi vi, i domu poginuti…
I pravi vi apustiol: I slava četi i saboru!…

VLADISLAV NIKOLIĆ (Poslije 1349) KOJI SLUZASE SLAVNOGA BANA
A se leži gospoja Katalina, sa svojim gospodinom, županom Nikolom. koji služaše Kotromanića tasta i slavnago bana, Stipana… Postavi na nju (kami) Vladislav i Bogiša – brat mu.