Categories
Srednjovjekovna Bosna

“Kako bi mogli reći dobri ljudije ki se imenuju od Bosne i od Hrvat’ i od Bnetka i općine dubrovačke”: SANDALJ HRANIĆ (4. marta 1410. godine)

Kunu se i zakleh se bogom živim i vsimi njega ugodnici i virom koju viruju i dušom mojom, materi mi bogom danoj, gospoji banici Anci, na to da ju primam za mater ka me jest rodila.

A kako da joj jesam bezgrišni, pravi i počteni sin, sa vsakom počtenom ljubavju i prijazaniju, dobrim hotinijem, kako tribuje sinu materi ka ga je rodila od srca svoga.

I da ju hoću hraniti i počtovati kako mater ka bi me rodila.

I da je neću ostaviti za života moga i ne ni za čijure volju i ni za kojure rič segaj svita, voljnu ali nevoljnu – ni za blago, ni za grade, ni za jednu stvar rečene matere moje, banice Anke.

Ni nje kuće, ni nje općine, ni nje udržanija, doma nje i našega, kako pristoji sinu u matere svoje, do lahka i do teška vrimena i do vsega što prihodi…

…dokoli bi ne bilo matere mi, rečene gospoje banice Anke, suproću meni takovo učinjenije kako bi mogli reći dobri ljudije ki se imenuju od Bosne i od Hrvat’ i od Bnetka i općine dubrovačke – da je za to podobno ostaviti sinu mater svoju.

I, česa bog ne dopusti, ako bi se zgodila smrt Katarini – da ne imam dovesti u kuću u svoju ine žene za kućnicu na misto gospoje Katarine, za života gospoje banice Anke, hotinijem ili znanijem mojim.

I na vse toj: takoj primamo da uzroka ne moremo ni ćemo učiniti, ni ćemo tomu pogrišiti odlucenijem i neprijateljskim učinjenijem na odlučenije od matere moje, rečene gospoje banice Anke-dokoli bi timi stranami imenovanimi zgora ne osvidočena takova krivina, za ku bi tribi učiniti sinu k materi zlu volju, ali odlučenije od nje.

I to vse zgora pisano tvrdu i potvrdih virom mojom, kom’ duši spasenija ištu…


Categories
Srednjovjekovna Bosna

Opis opsade i konačnog pada Prozorske kule pod Osmanlije

Početkom druge polovice XV. stoljeća osmanlijska odnosno osmanska vojna sila sve više prodire u središnje dijelove Bosne. Stanje je doista alarmantno! Pješačko-konjički prijelazi preko rijeke Drine, a potom i Bosne više nisu samo jednom godišnje, već sada u manjim opsezima dolaze i po nekoliko puta tijekom proljeća i ljeta – kad je tlo suho, pogodno za kretanje, teže terete, transporte ratne opreme i slično.

Osim osmanskog pješaštva i konjaništva koje je uglavnom lako oklopljeno te vrlo mobilno, u vojnim transportima počeli su pristizati prvotno manji komadi vatrenog oružja, a u sljedećim godinama tu su i nešto veći bacači projektila, opsadna artiljerija namijenjena razbijanju zidina i sl. Domaći izviđači tako javljaju o pojedinim kolonama osmanske armije koje prijevoze bombarde, odnosno teške bacače kamenih ili metalnih kugli potrebnih za razbijanje većih utvrđenja i opkopa.

Njihov prijevoz je spor ali dobro branjen janjičarskim i spahijskim odredima koji budno paze na zasjede, posebice u nebrojenim klancima i šumskim područjima gdje ih nerijetko znaju zaskočiti kršćanski feudalci potpomognuti seljačkom vojskom ili talijansko-ugarskim plaćenicima.

Osmanski zapovjednici svaki su put sve lukaviji i predostrožniji. Osim što im je iznimno stalo da vojsku i teret prebace do zacrtane točke te se potom tamo dobro utabore oni se itekako boje za svoju glavu jer se svaka veća strateška pogreška sultanu plaća glavom!

Za sad, Osmanlije još uče postavke izrazito zahtjevnog bosanskog terena i upoznaju slabosti domaćih velikaša koje se puno ne razlikuju od bizantinskih, bugarskih, ugarskih, srpskih itd. Od vremena velikog vojvode Hrvoja – koji ih je prvi pozvao na čuvanje krila dok se on bori s kraljem Sigismundom – dosta su naučili!

Tako su znali kako će im razjedinjenost i častohleplje bosanskih Kotromanića, Ostojića, humskih Vukčića, Kosačića, Pavlovića i drugih…, itekako pogodovati u daljnjim osvajačkim kampanjama usmjerenima prema Zapadu.

U stalnim okršajima Srbija je odavno oslabila tako da koliko-toliko ujedinjena kršćanska liga na Istoku više nije mogla odolijevati bujicama maloazijskih brzih jahača koji su sustavno širili paniku i teror.

Udaraju brzim naletom, paleći, robeći i pljačkajući. Jednom riječju šire ozračje terora pustošeći kršćanska naselja pred sobom. Njihovo naziv je akindžije i zaduženi su za stvaranje zbrke i konfuzije na neprijateljskim područjima taktikom „udri i bježi“.

Tako su upadi islamskih vojnih grupacija sve učestaliji i brojniji te se postupno stvara dojam opće nestabilnosti na širokom potezu od Dunava do Drine.

Na bosansko-humskom području tomu još više doprinose i međusobni kršćanski sukobi odnosno iskonska glad bosanske vlastele i humskog plemstva za posjedima, pravima i počastima… – tako da se Osmanlijama počesto otvara slobodan prostor na širokom potezu od Podrinja ka istočnoj Humskoj, a kasnije i dalje prema Donjoj Neretvi gdje je trgovinska žila kucavica Južnih odnosno Donjih krajeva.

Početkom šezdesetih godina XV. stoljeća kraljevina Bosna je na rubu propasti. Ne pristiže ni obećana papinska križarska vojska koja bi trebala osloboditi nesretno kraljevstvo i po mogućnosti međunarodno ujedinjena krenuti prema okupiranom Konstantinopolu. Bosna je nagrižena s istoka i prijeti joj pad! – Na nesreću, to se kroz par godina i ostvaruje.

Ubrzo će pasti i slobodna područja Huma, a Kosače će se u nevolji i gorčini što im nitko ozbiljnije ne priskače u pomoć (kao da i sami nisu pripomogli očajnom stanju?!?) povlačiti prema primorju, na jugoistok. U Herceg-Novom preminu i vojvoda Stjepan Kosača osamljen i tužan na pomisao da je sve osim malih krpica zemlje izgubljeno. Ubrzo će Osmanlije zauzeti stolni grad Blagaj te malo dalje na sjeveru – dvije kule s visećim mostom na rijeci Neretvi.

No dalje na sjeveru glavobolju im zadaje slobodno područje Rame s nevelikom kulom iznad skromnog naselja Prozor. Posada tog osamljenog utvrđenja – smještenom na uglavnom kamenitom i doista za obranu zahvalnom položaju – uporno odbija pješačke napade sa sjeverozapada te kao nekim čudom – posjeduje svježe zalihe vode, što im daje mogućnost održanja tjednima i mjesecima!

Većim dijelom oko kule duboki je usjek zarastao šumom i jedva prohodnom šikarom. Kroz šumu – na suprotnoj strani rječice Prozorčice koja jedva čujno šumi ispod kule – ide puteljak kojim prolaze trgovačke karavane iz Dubrovnika i Mostara dalje za Bosnu…

Sasvim nasuprot puteljka, dakle s desne strane – u stijeni na kojoj stoji kula sa svojim skromnim pripojenim zidovima – nalazi se velika pećina, a svatko tko pokuša prići pećini ili pak kojom spretnošću zidinama, biva zasut rojevima strelica iz lukova, samostrela, potom kopljima, kamenjem iz katapulta, čime sve ne! Ispod stijene i same pećine nalazi se procijep koji nazivaju Ponir.

Osmanlijama ovakvo prirodno okruženje zadaje glavobolju, dok sam položaj prozorske prometno-nadzorne utvrde mrsi daljnje osvajačke planove. Ovakva neosvojena područja čine žarišne točke koje mogu privući ratne grupacije ugarskih velikaša smjerom dolinom Vrbasa, iz smjera Livna ili pak središnje Dalmacije.

Katoličkih dobrovoljaca ima, također i novca što ga je prikupila Crkva, no, miješaju se političke struje iz Ugarske, Venecije, Austrije kojima nije u interesu nikakva akcija. Istovremeno, pojedini gorljivi i borbeni velikaši iz Slavonije, Like i središnje Dalmacije žele poslati oružničke ekspedicije sastavljene od dobro opremljenih domaćih feudalaca, konjanika, kopljanika, samostrijelaca, vitezova i stranih plaćenika, a kako bi razbili Osmanlije te ohrabrili stanovništvo da se ne povlači.

Takve grupe manjih ali bolje opremljenih oružnika kasnije potpomognutih narodom podizali bi Osmanske opsade u pojedinim župama i potom razbijale neprijatelja u zasjedama ili rjeđe na otvorenom polju.

I doista, kroz širi pohod protiv Osmanlija, braniteljima tj. malobrojnoj posadi Ramske utvrde u pomoć je krajem 1482. godine pristigao ogranak vojske po odredbi ugarskog kralja Matijaša Korvina. Prešavši Savu kod Gradiške kršćanska vojska se uz znatne poteškoće i zapinjanja probijala kroz sjevernu i središnju Bosnu.

Manji okršaji pratili su ih pohodom no glavnina se ipak koliko-toliko uspješno kretala prema unutrašnjosti. Osmanlije su potom potučeni kod Travnika gdje su bili smjestili svoju upravu nad novoosvojenom pokrajinom. Vojska ugarskog kralja svugdje je dočekivana s oduševljenjem preostalog puka i svećenstva. U Uskoplju i Rami površno organizirane osmanske opsade bijahu podignute. Osmanlije se razbježaše ostavljajući mrtve i ranjene po Gornjoj Rami, no odlučiše se vratiti čim se priberu i sakupe jaču vojsku!

Kako mu je uz snažnu utvrdu Zvečaj, Bočac, tvrdi grad Jajce i tvrđu Uskoplje trebao još jedan oslonac dalje prema jugu i Humu – odnosno jedna čvrsta zaštitna točka u promidžbeno važnoj povijesnoj regiji Rama – kralj Matijaš dao je naredbu da se nadogradi prozorska kula te opremi zalihama jer Osmanlije očito neće lako odustati, a kršćanska liga mora zadržati jednu takvu stratešku točku na širem području regije Rame.

Tako i bi učinjeno, a oko zidina su čak izvedeni i dodatni radovi utvrđivanja pod nadzorom ugarskih opkopara i vojnih inženjera. Kako je posao bio obavljen (istina samo djelomično) uskoro se vojska povukla natrag u Slavoniju, a u Prozoru je ostavljena jaka posada od dvjestotinjak oružnika koju su sačinjavali uglavnom domaći ljudi i strani kapetan s krilnicima.

No već sljedeće godine iz središnje Bosne i smjera Travnika pristigoše Osmanlije s još većom vojskom i šarenolikim postrojbama, među kojima je bilo i kršćanskih vazala i izdajnika. Ovaj put imali su i nekoliko komada artiljerije, na sreću, uglavnom primjeraka srednjeg kalibra koje su zaplijenili u borbama s Ugarima i Švabama negdje oko Beograda. Utaboriše se potom na livadama oko grada spremajući se za juriš.

Branitelji su noću gledali stotine baklji uz šatore i čuli sporu škripu kotača, zaprega, udaranje alatki od zemlju te tu i tamo zveckanje sablji ili kaciga. Povremeno bi svjetleća strijela proparala nebo dok je ledeni vjetar s Makljena zabacivao kneževski i kraljevski stijeg na kojoj je stajao grb s polu-ispruženom oklopljenom rukom koja drži sablju (svinutu oštricu drži desnica s bočnim štitnikom? za rame na vrhu). Na dva mjesta stijeg se proderao.

Noć je bila mučna i duga. Napeti stražari na zidinama grčevito su stezali koplja, mačeve, helebarde. Drugi su se pak grijali oko vatre i povremeno provirivali kroz uske otvore na zidinama. Iako su zalihe vode i hrane bile dostatne za dugu opsadu znali su da se ujutro sprema veliki napad kojeg je osobno nadzirao neki nemilosrdni paša iz Anatolije.

Voda je plitko ukopanim glinenim cijevima pristizala braniteljima u kulu s obronaka nasuprot – od gorskog mjesta Kolivret – gdje je bilo izvorište, udaljeno neka četiri kilometra. Jednostavan ali krajnje domišljat sustav opskrbe funkcionirao je na temelju principa ”spojenih posuda” te je kao takav nudio mogućnost održanja tjednima i mjesecima pod neprijateljskom opsadom.

Glinene cijevi kojima je voda protjecala izrađene su prije nekih stotinu i pedeset godina u mjesnoj grnčarskoj radionici po uputama nekog nepoznatog nadzornika radova koji je vidio svijeta i razumio se u gradnju. Tada mu je Ramski knez naložio da izvede radove koji će kulu opskrbiti pitkom vodom i napraviti od nje neosvojivo mjesto. Kad su bile oblikovane i ispečene, cijevi su se potom spajale čineći cjevovod.

Jedna cijev bi imala širi kraj odnosno zglob, a druga – uža lako je upadala u proširenje koje bi se potom dodatno izoliralo kudjeljom i zemljom kako voda ne bi obilnije istjecala. Potom bi se tako cijevi spajale od izvora pa sve do rezervoara ukopavajući se radi krajnje zaštite u zemlju. Visinska razlika i izjednačavanje tlaka dalje je ”radilo svoje”, omogućujući svakoj budućoj posadi učinkovit i za odražavanje minimalno zahtjevan sustav opskrbe vodom.

No svakako, Osmanlije za to nisu znali ali su tjednima uporno tragali za točkom otkud bi voda mogla dolazit?!

– Sve dok je tako dobro je, i Bogu hvala, možemo se držati dok ne pristigne pomoć! – mislili su malobrojni ali na borbu spremni branitelji.

Ramska utvrda još je mjesecima odolijevala osmanskim napadačima nanoseći im ozbiljne gubitke u ljudstvu, sve dok jednog dana neprijatelj odjednom nije prekinuo dovod pitke vode prema utvrđenju!!

Dalje pak nastupa legenda po kojoj je neka zla Dedića baba Osmanlijama otkrila kako će pronaći skriveni vodotok…
– No to je sada druga priča i tematika.

Categories
Srednjovjekovna Bosna

Ribe i narandže za bosanskog kralja, njegove dvorjane i barone: Dubrovnik, 16. februar 1423. godine

Dubrovnik, 16. februar 1423. godine

….”Vi kažete da kralj moli za ribu i narandže i više vrsta voća, na što vam mi govorimo da nikad nije bio naš običaj podvrgavati zemlju tako sitnim stvarima za bilo kojeg gospodina.

A ranije je želio opteretiti ovu zemlju troškom za velike i skupe poklone i za stvari koje su njega dostojne, a ovo znači da želi nekoga dovesti u potčinjen položaj zbog tih malih stvari, što bi naravno izgledalo kao velika uvreda časti, kako za kralja, toliko i za ostale njegove dvorjane i barone, koji prema sadržaju vašeg pisma također pitaju za takve stvari.

Ali, ako vama ambasadorima trebaju takve stvari, vi imate porodicu ovdje i popriličan broj prijatelja i rodbine i općinskog novca za troškove i možete se dobro pobrinuti za svaku vašu potrebu. I ako vam u budućnosti gospodin kralj bude tražio slične stvari, vi se izvinite u ime naše Općine na onaj način koji vam se bude činio najljepšim.”

Categories
Srednjovjekovna Bosna

Jurij Stojanov: “Proganjanje i segregacija krstjana pomogli su širenju islama”

Profesor Jurij Stojanov kaže da je Crkva bosanska bila šizmatička, ali da nema dovoljno dokaza za tvrdnju da je bila dualistička.

Izučavanje skrivene religijske tradicije Evrope i mjesta koje su heretička vjerska učenja imala u evropskoj historiji glavna je znanstvena preokupacija profesora Jurija Stojanova. Njegovi radovi o gnozi, manihejstvu i historiji dualističkih vjerovanja temelj su proučavanja historije religijskog života Evrope.

Baveći se kontinuirano, u svojim naučnim radovima, historijom evropske hereze, profesor Stojanov pisao je dosta i o mjestu srednjovjekovne Bosne u razvitku heretičkih pokreta. Za Crkvu bosansku Stojanov tvrdi da je bila šizmatička, ali kaže da nema dovoljno materijalnih dokaza kako bi se ustvrdilo, bez svake sumnje, da su njeni pripadnici slijedili neku vrstu dualističke teologije.

S druge strane, veliki broj srednjovjekovnih spisa i dokumenata, pojašnjava Stojanov, Bosnu opisuje kao heretički centar i mesto s kojeg su se heretična učenja širila dalje Evropom.

Profesor Stojanov gost je Sarajeva i jedan od učesnika naučne konferencije koju Fondacija „Mak Dizdar“ organizuje u sklopu obilježavanja stote godine od rođenja bh. pjesnika Maka Dizdara.

Šta je religijski dualizam, ili šta je dualizam u religiji, što je jedna od glavnih tema Vašeg naučnog rada?


– Jedna od mojih glavnih tema jeste historija religijskog dualizma, a to je vjerovanje čiji su princip, koji govori stvaranju svijeta i čovjeka, začet na Bliskom istoku, a kontinuirano se nastavlja do srednjeg vijeka u različitim varijacijama. U kršćanstvu imate elemente dualizma, ali nikada, naravno, u normativnom kršćanstvu koje nikada nije dozvolilo da se do kraja razvije dualistička teologija. To se desilo u gnostičkim kršćanskim predajama i u srednjevjekovnim herezama i srednjovjekovna Bosna je bila snažno središte dualističke hereze, kako tvrde mnogi naučnici koji se bave proučavanjem religija i srednjeg vijeka.

Kada govorite o teološkoj dimenziji dualizma, kako gledate odnos koji je kroz historiju uspostavljan između tog učenja i kršćanstva?

Dualistička hereza uobičajeno stvaranje svijeta i čovjeka pripisuje drugostepenoj negativnoj stvaralačkoj moći. Fizičko stvaranje ne smatra se dobrim i savršenim. A spašenje čovjeka i čovječanstva i ljudske duše je prioritet za sljedbenike i vjerenike dualizma. Dualističke religije u pravilu imaju jaku strukturu u kojoj vjernici ostvaraju svoja religijska prava. Ali, spoznaje koje imamo govore nam da se dosljedno svih religijskih pravila dualizma pridržavalo možda svega deset posto onih koji su sebe opisivali ili doživljavali kao sljedbenike dualizma. Klasična dualistička gnostička religija, koja je postala univerzalna, jeste maniheizam koji se proširio sa Bliskog istoka do Atlantika, Kine i centralne Azije. U Kini se manihejstvo u nekim oblicima zadržalo čak i do modernog doba.

Ima li sličnosti ili fizičke i duhovne veze između Katara, bugarskih Bogumila i bosanskih patarena u srednjem vijeku?

U inkvizitorskim dokumentima ovaj pokret se smatrao kao dualistička i alternativna crkva sa biskupijama ponekad sa antipapom, a nekada se antipapa vezivao i za Crkvu bosansku i za bogumilskoi pokret u Bugarskoj. Svi su viđeni kao povezani dualistički pokreti sa razvijenom infrastrukturom, dakle biskupima i njihovim pomoćnicima. Srednjovjekovna katolička crkva sve je ove pokrete doživljavala kao dobro organizovane crkvene strukture koje su bile konkurentske u borbi za duše ljudi. Istina je da nisu bili baš tako dobro organizovani kao katolička crkva.

Veliko pitanje je da li se Crkva bosanska može identificirati kao dualistička crkva kako stoji negdje u inkvizitorskim spisima. Neki učenjaci kažu da se može originalni teološki kod u Bosni može smatrati dualističkim. Druga grupa naučnika tvrdi da su dva trenda koegzistirala i da nisu postojali samo bosanski patareni, kršćani.

Pitanje je veoma teško i još nije do kraja razriješeno, ali kada pogledate pisane tragove iz tog vremena Crkve bosanske i druge dokumente, ali i generalno kada posmatrate to razdoblje u historiji Bosne, čini se da je ideja dualizma koja je u početku bila veoma zastupljena u Bosni, tokom godina bila sve manje izražena. Zapisi iz kasnijeg vremena Crkve bosanske govore da nemamo mnogo naznaka heretičke heterodoksije.

Da li je srednjovjekovna kršćanska religija u Bosni bila gnosticizam ili neka vrsta manihejstva?

Tu se javlja problem latinskih izvora, iz kojih crpimo većinu znanja o prirodi Crkve bosanske i njenog učenja. Oni zovu Bosnu manihejskom zemljom i markiraju je kao snažno uporište manihejizma. I zemljom heretizma dualističkog hereze. Optužuju sekularne vlasti kako dozvoljavaju da heretici sa zapada nalaze utočište u Bosni. Imamo dosta eksternih indikacija.

To je bila percepcija Bosne. Problem je mnogo složeniji. Očigledno je da je u Bosni postojala snažna dualistička heretička sekta, ali glavno je pitanje mogu li se oni poistovjetiti sa pripadnicima Crkve bosanske. Lično mislim da je Bosna u srednjem vijeku bila mjesto religijskog pluralizma sa katolicizmom, pravoslavljem, Crkvom bosanskom, a dualističko religijsko shvatanje bilo je zastupljeno dva stoljeća – do osmanskog osvajanja Bosne.

Ako sam Vas dobro shvatio, Vi dualističko učenje ne poistovjećujete sa teologijom Crkve bosanske. Šta nam onda možete reći o religiji koju je propovijedala Crkva bosanska?

Ne mislim da je dokazano da se Crkva bosanska može poistovijetiti sa dualističkim crkvama sa Zapadnog Balkana i za tu tvrdnju trebamo mnogo više dokaza. Ali to je bila šizmatička crkva u odnosu na pravoslavlje i katolicizam. Moramo mnogo pažljivije proučiti njene tekstove da bismo pronašli tragove dualističke heterodoksije.

Većina rukopisa i rituala koji se pominju u izvanjskim izvorima ne potvrđuju tezu da je Crkva bosanska bila dualistička crkva. Međutim, u jednom parcijalno sačuvanom spisu vidimo da je on po sadržaju veoma sličan nekim spisima koje imamo od Katara. Za mene je to i dalje velika misterija.

Kakav su odnos katolička crkva i pravoslavlje imali sa Crkvom bosanskom i dualizmom u Bosni. Je li taj odnos bio prijateljski ili neprijateljski?

Posebice u 14. stoljeću možemo vidjeti kada dokumenti počinju otkrivati krstaške ratove koji se pokreću protiv hereze. To je religijska i vojna strategija koja se pokreće protiv Zapadnog Balkana koji je pod jurisdikcijom katoličke crkve i biskupa, a samim tim i protiv Bosne. U toj fazi katolička crkva koordinira svoje akcije protiv hereze sa pravoslavnom crkvom kada god može. Očit je latinski uticaj u zbivanja na Bizantu.

U isto vrijeme dolazi do miješanja Latina, Slavena i Grka. Kontekst postaje intenzivan i to pomaže širenju hereze. Inkvizitorski dokumenti pokazuju da je u 12. stoljeću, a neki ljudi kažu čak i u 13. stoljeću, zabilježeno pomjeranje križara i plaćenika sa Konstantinopolja ka Evropi, gdje se hereza proširila pa i Bosni. A sama se Bosna spominje kao glavno mjesto s kojega se heraza širi prema zapadu.

Nemamo mnogo materijalnih dokaza o tom periodu, ali imamo stećke. Šta ti kameni spomenici govore o srednjovjekovnoj bosanskoj religiji?

Prvo, imamo neke glose, marginalne komentare na nekim rukopisnim knjigama Crkve bosanske, koji govore o tome koliko je moguće da se prakticirao dualizam. Drugo, imamo apokrifne spise u jednom srednjovjekovnom bosanskom rukopisu Plovdivski zbornik. Imamo reference na Bosnu u klasičnim apokrifnim tekstovima Bogumila. Imamo dokaza koji treba da se na neki način poslažu. Rad se nastavlja jer su neki tekstovi tek sada dostupni, jer su bosanski rukopisi razbacani po mnogim zemljama.

Stećci su jedna od velikih stvari o kojima se diskutuje u raspravama o srednjovjekovnoj religiji, srednjovjekovnoj ikonografiji i srednjovjekovnoj umjetnosti. I mišljenja se po tim pitanjima sukobljavaju. Jasno je da radikalno mišljenje mora biti isključeno i to ono koje kaže da su jasni simboli heretičke heterodoksije u ranom periodu srednjovjekovne Bosne, a drugi radikalni pol kaže da ni jedan simbol ne govori o tome. Radovi naučnika koji kombiniraju studije o epigrafiji stećaka situacioniraju ih u neko socijalno okruženje. Najzanimljivija i najkomplikovanija simbolika na stećcima može proizvesti nekoliko interpretacija.

U Bosni imamo proces islamizacije, koji je razvijeniji nego u drugim djelovima Balkana u kojima su bile Osmanlije, a to se objašnjava sličnostima Bosanske crkve i islama?

To je osamnaestovjekovni historiografski model. Prvi posmatrači bosanskog religijskog života sa zapada rekli su da je proces islamizacije bio toliko rasprostranjen zbog srednjovjekovnog proganjanja bosanskih krstjana od strane katoličke crkve pod optužbom za heretizam. I to naročito u posljednjoj fazi postojanja bosanskog kraljevstva. Ali, sada kada imamo uvid u osmanske deftere i druge dokumente, dokazi nužno ne podupiru tu teoriju.

Čini se da je tada postojao religijski pluralizam tri denominacije kršćanstva i to je omogućilo da islamsko propovijedanje bude tako uspješno. Ali, proganjanja i društvene nejednakosti, koje su trpili bosanski krstjani, vjerovatno su pomogli procesu islamizacije, kao i nedavne konverzije u katolicizam. To je komplikovana situacija, a tu je i veliki šok prelaska u novi osmanski društveni sistem. Nekoliko je načina na koji se može posmatrati taj problem, ali najvažnije je ne pojednostavljivati stvari, piše Al Jazeera

Categories
Srednjovjekovna Bosna

Naselja bosanske srednjovjekovne države: Makarska

ŽUPA MAKARSKA

Konstantin Porfirogenet spominje Župu Makarsku u X vijeku (to Mocron, lat Mocrum; slov. Makar(ska)). Rimljani su Makarsku zvali Mucurum.

Ona se nalazila u oblasti Paganija. U njoj su živjeli Pagani koji su se pokrstili koncem IX vijeka. Paganija se prostirala od Neretve do rijeke Cetine. Kasnije se prozvala Krajinom.

U Župi Makarska nalazio se grad Makar blizu današnje luke Makarske. Njegove ruševine postoje i danas.

Bosanski kralj Ostoja sa kraljicom Helenom i sinom Stjepanom darovao je selo Makar svojim feudalcima Vukašinu, Baranu i Georgiju ‘Vucach’ za učinjene usluge prilikom kraljeve borbe protiv Humljana, 1417 godine.

Vojvoda Donjih Kraja Juraj Vojsalić je darovao sela: Makar, Pasičinu i još neka druga braći Radivojevićima, 12-VIII-1434 godine.

Paganija (Krajina) je došla pod tursku vlast 1498-9 god.

Izvor: Naselja bosanske srednjovjekovne države, Marko Vego

Categories
Srednjovjekovna Bosna

Stari bosanski gradovi: Ljubuški

Ljubuški je pripadao župi Večerić. U istorijskim izvorima se javlja dosta kasno, prvi put 1452. godine, prilikom rata Stjepana Vukčića sa Dubrovnikom.

Kada je Vladislav Hercegović prešao na stranu Dubrovčana, oteo je ocu čitav Hum osim Ljubuškog, u koji se Stjepan Vukčić sklonio. Tada je i kralj Tomaš mislio doći pod Ljubuški.

Kao posjed Stjepana Vukčića spominje se u povelji kralja Alfonsa V od 1.6.1454. godine. Turci su ga zauzeli 1463. godine, ali samo na kratko, jer je već 18. jula javljeno u Dubrovnik da ga je Turcima oteo Vladislav Hercegović. Turci su ga ponovo zauzeli 1477. godine i smjestili u njega posadu sa dizdarom.

Od početka XVIII vijeka sjedište je kapetanije. Prema hronici popa Šilobadovića više puta su ga napadali Kotorani između 1662. i 1669. godine. Napušten je 1835. godine.

Grad zauzima prostor od nekih 500 m2. Razvijenog je tlocrta sa sistemom bedema koji opasuju glavnu kulu. Bedemi ponegdje dostižu visinu i do 10 m, a u temeljima debljinu od 2 do 3 m.

Popravljan je u više navrata. Danas su mu sačuvane jake ruševine na brežuljku iznad Ljubuškog.

Utvrđeni grad Ljubuški je nepravilan mnogougao dužine oko 90 m i maksimalne širine oko 50 m. Na prvi pogled, posmatrajući njegov situacioni plan, zaključujemo da je dograđivan u nekoliko vremenih faza.

Najstariji dio srednjovjekovnog grada Ljubuškog činila je četvrtasta snažna kula sa malim oborom jugoistočno od kule. Ova kula je imala vanjske dimenzje 8,5 x 7 m, a obor je bio dug oko 15 m i širok oko 11 m. Oblik obora je bio nepravilan četverougao.

U drugoj fazi dogradnja je obuhvatala nastavak jugoistočne strane u vidu prislonjenog nepravilnog petougaonog obora, koji je na sjevernoj strani bio ojačan sa dvije kule. Polukružna kula je imala vanjski promjer oko 5,5 m, a četvrtasta najdužu vanjsku stranicu oko 6,8 m.

Najvjerovatnije je da je samo prva faza srednjovjekovna, predturska. Međutim, nije isključeno i da druga faza potječe iz vremena prije 1463. godine. Odgovor na ovo pitanje dobit će se nakon arheoloških i arhitektonskih istraživanja radova.

U trećoj fazi utvrđenje se proširilo na sjevernu, istočnu i zapadnu stranu od najstarije utvrde. Ovo je sigurno turska dogradnja koju karakteriše izgradnja brojnih zidanih zgrada u zapadnom dijelu dograđenog utvrđenja. Najbolji način utvrđivanja raznih faza izgradnje je izučavanje maltera, koji su u svakoj fazi različiti, kao i izučavanje načina zidanja i upotrebljene vrste kamena.

Istraživanja koja bi se provela na ljubuškom gradu mogla bi nam odgovoriti na niz pitanja o tome kako su Turci dogradnjama i pregradnjama transformirali naše srednjovjekovne gradove, posebno hercegovačke, koji su imali neka specifična obilježja.

Izvor: Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini, Husref Redžić

Categories
Srednjovjekovna Bosna

TEKSTOVI NEPOZNATOG KRSTIJANINA

ISCJELJENJE BOLESNE ŽENE

Žena krvotočiva jest – ljudije božiji, eže Hristos očisti od grijeh’ ih’.
A vračeve – zakonici.
A dvanadesete ljeti – dvanadesete apostol, iže vse dni grijehe obličajut, jako že i Hristos reče u jevandelji: ašte ne Hristos prišal i ne glagolal im, grijeh ne bi imjeli…

PRIČA O MILOSRDNOM SAMARJANINU

On človjek jest — plijenici.
A Jerusalim – Žilište svetih.
Jeriha — mir.
A jazvi – grijesi.
A jerej – Mojsij.
A levgit – Ivan Vodonosac.
A Samarijanin – Isus.
A olij i vino – milost božija.
A skot — zakon.
A gostinica – crkva.
A gostinik – Petar.
I dva pinjeza – vjera Jidina.

PROROČANSTVO HRISTOVO

Avram, Isak, Jakov i vsi duhovni proroci – ljudije božiji sut.
A sinove carstva – otstupnici ježe uvede Sotona u skrovišta skudilnije.

PRIČA O BLUDNOM SINU

On’ človjek jest – otac nevidimi.
A sin manji -andeli ježe shini Sotona.
A sin stariji – andeli iže vinu ocu služe.
A telac upitjenij – Hristos.

PRIČA O BOGATAŠU I PRISTAVU

On’ človjek — knez vijeka.
A ikonob – starješina crkve jego.
A dlžnik zakonici iže po vse dni grijehe otpuštaju človjekom, i tako gube duše človječ’ske.

PRICA O BOGATOM I UBOGOM LAZARU

Bogati človjek – sinove vijeka, ideže jest prostranoje žitije. To je i gospodin vijeka.
A ubogi Lazar — ljudi božiji.
A Avram – otac nebesni.
A lono — krilo.

ČUDO SA PET HLJEBOVA
Pet hljebi sut — četiri jevanđelisti i vjera Jidina.

O ISCJELJENJU SLIJEPCA
Brenije – milost božija iskupil mir sa, ideže potreba jest očistiti se človjeku.

Categories
Srednjovjekovna Bosna

“Jere ćete biti vi kako jesam ja, a ja neću biti kako jeste vi”: Dijak Veseoko Kukulamović

Se kami Radojice Bilića.
Milostiju božijom i s pomoću roda moga izidah mnogočasnu grobnicu i postavih si kamen na grobnici mojej i ugotovih si vični dom za života svojega – ako hoće gospodin bog sebi i drugu mojemu.

Molju bratiju i strine i neviste pristupite i žalite me i ne popirajte me nogama. Jere óete biti vi kako jesam ja, a ja neću biti kako jeste vi…

A se pisa Veseoko Kukulamović.

Categories
Srednjovjekovna Bosna

“Ot rojenija sina božija 1393. lito, po umrti kralja Tvrtka drugo lito.”: TEKSTOVI DIJAKA STANKE KROMIRIJANINA

O STARJEŠINAMA CRKVE PRIJE GOSPODINA RASTUDIJA
V ime otca i sina i svetago duha.
1. Jeremis, 2. Azarija, 3. Kukleč, 4. Ivan, 5. Godin, 6. Tišemir, 7. Didodrag, 8. Bučin, 9. Krač, 10. Bratič, 11. Budislav, 12. Dragoš, 13. Dragič, 14. Ljubin, 15. Dražeta, 16. Tomiš.
Se pišu predrečenije redove, ki su se narekli u red crkve, prije gospodina našego Rastudija.

O STARJEŠINAMA CRKVE GOSPODINA NAŠEGO RASTUDIJA
Se pišu, v ime otca i sina i svetago duha.
1. gospodin Rastudije, 2. Radoje, 3. Radovan, 4. Radovan, 5. Hlapoje, 6. Dragoš, 7. Povržen, 8. Radoslav, 9. Radoslav, 10. Miroslav, 11. Boljeslav, 12. Raatko.

O KNJIZI OKOVANOJ SREBROM I ZLATOM
V ime otca i sina i svetago duha.
Sej knjige napravi tepačija Batalo, svojim dijakom Stankom Kromirijaninom.
I okovav je srebrom i zlatom, i odiv krosnicom – prikaza je starcu Radinu.
A napisaše se sije knjige u dni kralja Dabiše, ot rojenija sina božija 1393. lito, po umrti kralja Tvrtka drugo lito.

O TEPAČIJI BATALU KOJI BIŠE MNOGO SLAVAN
Sej spravi knjige tepačija Batalo, koji biše mnogo slavan, koji držaše Toričan i Lašvu.
A za njim biše gospoja Resa, Vukca vojevode kći.
A biše joj jedan brat vojevoda bosanski, a drugi knez bosanski, a tretji ban hrvatski.
A tada Batalo tepčija držaše Sanu
I grediše mu na voznicih vino iz Kremene u Toričan.
A on biše mnogo dobar dobrim ljudjem, i mnogo slavan dobrim krstijanim.
I zato ga bog množaše, u viki vikom, amin.

Categories
Srednjovjekovna Bosna

DABIZIV ČIHORIC (Oko 1380—1390): “NEMOJTE ME OD SEBE ODGONITI”

Knezu i sudijam i vlastelom i vsoj općini dubrovačkoj, od vašega sluge i mladijega, Dabiživa Cihorića, smireno poklonjenije, kako gospodi:

Vi, bog i vaša milost, što ste zapovidili meni, svomu sluzi plaćati, a tu vije dobri bog kako je pravo, vlastele – da ugovorih so onimi vojevodami (i) nitko mi ne hti pristati, ni u jedne riči, ke vi zapovidate menil…

Da vas molju, kako gospodu, nemojte mene, svoga srčana sluge, od sebe odgoniti, jer vi ni pravo

lose nij u mene i u mojih ljudi! Zato mi prostite – toga ne mogu plaćati…

A što bi bilo u mene i u mojih ljudi, a vi rekli – ono bi bilo na vašu čast!

Da, molju vas, kako gospodu, nemojte me od sebe odgoniti, učinite što je pravo.

I bog daj vlastelom!