Categories
Uncategorized

O SREDNJOVJEKOVNOM BOSANSKOM DINARU

Autor Boris Nivelić prezentira proces kovanja novca u srednjovjekovnoj Bosni u okviru njenog privrednog, političkog i kulturnog razvoja od vremena bana Stjepana II Kotromanića do pada pod osmansku vlast. Također, analizirani su odnosi bosanskih vladara prema Mletačkoj i Dubravačkoj republici i njihovoj finansijskoj politici na bosanskom tržištu forsiranjem vlastitih valuta.

Ime dolazi od latinske riječi dinarius, kojom su sredinom III stoljeća prije nove ere Rimljani nazivali srebreni novac koji je zamijenio dotadašnji bakarni novac, a vrijedio je deset puta više od njega (lat. deni: po deset). Ovaj novac kolao je, u vremenu Rimskog Carstva, po čitavom Sredozemlju. Denarius je u VIII st. pod Karlom Velikim naziv za 240-ti dio funte srebra. Javlja se, potom, u francuskim oblastima kao denier, te u talijanskim kao denaro. Na Istoku mu je ime poprimilo grčki oblik denarion, koji se, u novogrčkom jeziku, izgovarao dinarion. Iz Vizantije su taj naziv preuzeli Arapi i nadjeli ga svom zlatnom novcu, koji su počeli kovati ugledajući se na vizantijski solid još za vladavine kalifa Abdulmelika 695. godine. Arapi su, u naponu svoje moći, ubrzo zavladali Bliskim Istokom, Sjevernom Afrikom i Španijom. Znatan dio onovremene svjetske trgovine (VIII-X st.) bio je u njihovim rukama, pa se, tom trgovinom, širio i arapski novac, osobito zlatni dinar, od Sredozemlja pa do Baltičkog mora. Kada su Osmanlije, pod sultanom Mehmedom II 1454. godine, počeli kovati svoj zlatni novac, kovali su po ugledu na arapski dinar. Iz novogrčkog jezika došao je, preko Vizantije, naziv dinar i u naše zemlje, samo što on na ovim prostorima ne služi kao naziv za zlatni, nego, isključivo, za srebreni novac.

Osvajanjem Huma tridesetih godina XIV stoljeća, a naročito eksploatacija rudnika, izmijenili su, iz osnova, fizionomiju bosanske srednjovjekovne privrede ka naglom i intenzivnom razvitku. Rudarska proizvodnja je podstakla kovanje domaćeg novca, te nije slučajno što je ban Stjepan II Kotromanić (1322-1353), za čije vladavine počinje rad bosanskih rudnika, prvi vladar koji kuje domaći novac. Međutim, još ranije, za nekadašnjim “gospodinom” Bosne, Pavlom Šubićem, koji je u Bosni vršio bansku vlast, kovao se novac koji je imitirao mletačke srebrene dinare. Ipak, od bosanskih vladara prvi to čini Stjepan II Kotromanić. On se vrlo aktivno bavio, što se može zaključiti po većem broju sačuvanih emisija njegovih dinara. Za srebro Stjepan II nije morao da brine, dobijao ga je iz svojih rudnika. Kao uvijek kod prvih koraka u kovanju novca, bosanski ban se ugledao na one novčane vrste koje su do tog vremena, bile u opticaju, te je ovim potezom, novi novac sticao povjerenje u kolanju i postepeno potiskivao stari. Kod Stjepana II primjećuje se imitiranje venecijanskih, srpskih i dubrovačkih emisija, dakle onih novčanih vrsta koje su mogle biti rasprostranjene u bosanskoj državi.

Izgleda da je pustio u promet i falsifikate dubrovačkog novca. U srpskoj državi, opet, prvi srebreni novac (grossi di Rassa), kovan u Breskovu na Tari (pominju se od 1277. godine),rađeni su po uzoru na novce Mletačke Republike. Republika Sv. Marka protestovala je energično, u nekoliko mahova, protiv denarii de Brescoa ili grossi de Brescoa jer su bili lakši za jednu osminu od pravog mletačkog novca. Literarni velikan Dante (umro 1321. g.) u svojoj Divina Commedia, ovjekovječio je raškog kralja koji “imituje kov mletački”. Na novcima bana Stjepana II Kotromanića te, kasnije, Tvrtka, ne javljaju se heraldički motivi, već se tu nalazio, uz lik bana na aversu (ban s mačem ili stoji ili sjedi na prijestolju), samo lik Isusa na reversu (na prijestolju, kao i na mletačkom novcu). Razvoj robno-novčane privrede, međutim, nije potisnuo naturalnu privredu, niti obuhvatio sve oblasti privrednog života onovremene Bosne. Tako, u povelji iz 1322. godine, ban Stjepan II Kotromanić pominje kazne u stoci, te se, tako, ovaj tradicionalni način plaćanja i dalje održavao.

S obzirom na porast značaja novca u privrednom životu, ban Tvrtko je (1353-1377. ban, 1377-1391. kralj) nastavio sa njegovim kovanjem. Pored novca, koji, po tipu, odgovara dinarima bana Stjepana II, Tvrtko, poslije 1365. godine, kuje dinare sa novim kalupima, dobijenim iz Dubrovnika. Tvrtko I Kotromanić je uveliko olakšao trgovinsku razmjenu između bosanske države i Dubrovačke Republike time što je postavio bosansko novčarstvo na istu osnovu na kojojse zasniva i dubrovačko, te tako izjednačio valutnu stopu svog novca s dubrovačkim. Za razliku od novca koji, po tipu, odgovara dinarima njegovog strica, bana Stjepana II Kotromanića, druga vrsta Tvrtkova novca podudara se, u potpunosti, sa dubrovačkim dinarima. To su dinari koje ban kuje poslije 1365. godine, nakon što je dobio nove kalupe iz Dubrovnika. Zna se da je dubrovačko Vijeće umoljenih (Consilium Rogatorum), na molbu bana, odlukom od 18. III 1365. godine, dopustio da se za njega u Dubrovniku napravi nekoliko kalupa, koji će imati, s jedne strane, Isusa, a s druge, bana s mačem. Zna se i ime tog kalupara. Bio je to majstor Radoja.

Srodnost bosanskog i dubrovačkog novca nema samo tehnički i stilistički karakter, nego se bosanski i dubrovački dinari i težinom, pa prema tome i novčanom vrijednošću, potpuno podudaraju. To kazuje nalaz iz sela Vranjske u bilećkom kraju, iskopan 1901. godine. To je hrpa srebrenog novca od 203 komada: 19 komada su novci bana Tvrtka, a ostali jesu dubrovački dinari iz istog vremena. Sačuvani bosanski pisani izvori ne pružaju nikakvih podataka o nazivu bosanskog novca, ali kako su dinari Dubrovačke Republike imali u Bosni potpunu slobodu opticaja i trošenja svakako je i bosanski novac imao isti naziv, kao i republike Sv. Vlaha. Najstariji dubrovački srebreni novac naziva se, u njihovim pisanim spomenicima, grossus ili grosso (kao i mletački), ali u narodnom govoru zove se dinar. Najstariji mu se spomen nalazi 1392. godine u listini bosanskog kralja Dabiše (1391-1395) u navodu: “dvi tisući perper dinari dubrovačkih”, a spominje se i poznije, kako u bosanskim i humskim pisanim vrelima, tako i u dubrovačkim književnim djelima. Imenom grošnije narod u Dubrovniku nikada nije svoje dinare zvao. Inače, težina mu je bila 0,64 – 1,85 grama i vrijednost 6 solda ili 30 minca.

Mada se numizmatičari ne slažu da li je Tvrtko, poslije proglašenja kraljevstva 1377. godine, uopšte kovao svoj novac, ostaje činjenica da se 1387. godine u dva navrata spominju srebrenički groševi i da je kovnica postojala već u XIV stoljeću dok je grad bio pod Bosnom. A u Kotoru, kad je došao pod bosansku vlast 1382. godine, ovaj znameniti primorski grad kuje novac sa imenom bosanskog kralja. Ministri finansija, grčki – protovestijar, imali su veliki uticaj, što zasvjedočuje i narodna poslovica sa prostora srpske države: “Car da, ali Buća ne da”. Uzimani su najviše iz primorskih gradova. U tom pogledu, veliku ulogu je imala kotorska vlasteoska porodica Buća (Bućić, Buchija). Viteza (miles) Trifunova Petrova Buću nalazimo kao protovestijara kralja Tvrtka I Kotromanića.

Nakon smrti kralja Tvrtka I 1391. godine nastaje duži prekid u kovanju domaćeg novca, vjerovatno izazvan nesređenim prilikama i čestom smjenom vladara na bosanskom prijestolju. U ovom dekadentskom vremenu kraljevine razumljivo je, da se ni jedan od bosanskih kraljeva nije mogao smireno i smišljeno dati na posao, ni da uredi bosansku državu, a kamoli njeno novčarstvo. Tako je novac Dubrovačke Republike i u ovom razdoblju uživao potpunu i neograničenu slobodu kolanja, koju je stekao i dobio od kralja Tvrtka I. Tek Tvrtko II Kotromanić, 1436. godien, počinje, ponovo, da kuje vlastiti novac. Od emisija njegovog novca najpoznatiji su groševi, koji su se isticali svojom veličinom. Od ostalih vrsta poznati su dinar i poludinar. Tada se pojavljuju i motivi sa domaćim grbom koje je Tvrtko II kopirao sa širokih groša ugarskih kraljeva Karla I i Ludovika I. Na aversu šljem sa krunom i natpisom T (kao monogram kraljeva imena) dni regis Bosne, a na reversu zaštitnik zemlje Sv. Grgur.

I poslije smrti kralja Tvrtka II, domaći novac se kuje neprekidno, sve do pada bosanske države. Novac, označen kao kraljev (grossi di Re, denarii regis bossine), često se pominje u izvorima, i to u vezi sa poslovnim transakcijama dubrovačkih trgovaca u Bosni. Postavlja se pitanje gdje je upravo u prvoj polovini XV stoljeća, kada Srebrenica više nije bila u okvirima bosanske države, bila kovnica bosanskih vladara. Izvorna građa iz dubrovačkog arhiva navodi na zaključak da bi to mogla biti Fojnica, jer ona upravo od tridesetih godina XV stoljeća, postaje najjači rudnik srebra u srednjobosanskom rudarskom bazenu i jedan od glavnih centara bosanske države. Od značaja je i činjenica da se Fojnica nalazila pod neposrednom vlašću bosanskih vladara.

U Bosni je, inače, svaki novac bio u slobodnom opticaju. U svojim poveljama Mlečanima, bosanski vladari, u nekoliko navrata, ističu da će mletački novac, kao i Dubrovačke Republike, slobodno kolati po Bosni. Međutim, veoma čest predmet raspre u dubrovačko-bosanskim odnosima iz ovog vremena bila su pitanja novčanog prometa. Kovanje vlastitog novca, čega se, u prvoj polovini XV stoljeća, prihvataju Tvrtko II, Stefan Tomaš i Stefan Tomašević, nije išlo u prilog interesima Dubrovačke Republike, te svaka nova emisija dinara bosanskih kraljeva ili priprema njihog izdavanja, izaziva njihova burna reagovanja. Oni uvijek nastoje svim silama da onemoguće bosanske vladare u njihovoj namjeri bilo povlačenjem svojih trgovaca iz Bosne ili traženjem da bosanski vladari zatvore svoje kovnice. Razlog ovim upornim nastojanjima Dubrovčana da spriječe izlaženje bosanskog domaćeg novca prevashodno leži u traženju da njihov novac bude jedino platežno sredstvo na području bosanskog kraljevstva.

Drugo se obrazloženje ne bi moglo usvojiti, jer bosanski kraljevi, izdavanjem svojih dinara, nisu nikako uskratili Dubrovčanima pravo opticaja njihovog novca. O tome, uostalom, govore nalazi dubrovačkog novca na bosanskom području iz tog vremena (skupine dubrovačkog novca koje su nađene u Konjicu, Kupresu i Sarajevu zakopane između 1422. i 1438. godine), kao i pisani izvori u kojima bosanski vladari u nekoliko navrata, spominju, u svojim poveljama, izdatim Mlečanima, slobodu kolanja dubrovačkog novca. Oni ističu da će novac mletački, kao i dubrovački, kolati slobodno po kraljevstvu bosanskom. Mada je dubrovački novac bio u velikoj upotrebi u trgovinskom prometu strednjovjekovne Bosne, interesantno je da se tek pri kraju samostalnosti bosanske države, prvi put zvanično dozvoljava njegov opticaj. Posebnom poveljom od 25. novembra 1461. kralj Stefan Tomašević odobrava kolanje dubrovačkog novca.

Categories
Uncategorized

“Moraš umrijeti nekoliko puta prije nego što zaista počneš živjeti!”

“Moraš umrijeti nekoliko puta prije nego što zaista počneš živjeti!”

“Problem s današnjim svijetom je taj što su inteligentni ljudi puni sumnji, dok su glupi puni samopouzdanja.”

“Ljudi koje svi vole ne mijenjaju svijet.”

“Svijet se počinje spašavati spašavajući jednog čovjeka; sve ostalo je ili grandiozna romantika ili politika.”

“Mislim, ako recimo zaključite kako je sve besmisleno, onda to ne može biti sasvim besmisleno, jer ste već svjesni da je besmisleno i ta svijest o besmislenosti samim tim daje neki smisao. Znate na šta mislim? Kao neki optimistični pesimizam.”

“Ako se dogodi nešto loše, piješ kako bi zaboravio; ako se dogodi nešto lijepo, piješ kako bi proslavio; a ako se ništa ne događa, piješ kako bi se nešto događalo.”

“Ako želite nešto napraviti, idite do kraja. U protivnom nemojte ni započinjati.”

“Svi ćemo umrijeti, svi, kakav cirkus! Samo to bi nas trebalo natjerati da volimo jedni druge, ali to ne činimo. Teroriziramo jedni druge glupostima, pojede nas ništa.”

“Moja ambicija je hendikepirana lijenošću.”

“Neki ljudi nikada ne polude, ono što je uistinu strašno jeste kakve oni to živote zapravo žive.”

“Ništa nije bilo zanimljivo, baš ništa. Ljudi su bili rezervirani i oprezni – svi isti.”

“Ono što je zlo i ono što su nas učili da je zlo, mogu biti dvije sasvim različite stvari. Društvo nas uči da su određene stvari zle da bi nas držalo u pokornosti.”

“Prečesto se ljudi žale da nisu učinili ništa sa svojim životima i onda čekaju da im neko kaže da to nije tako.”

“Razlika između diktature i demokracije je ta što u demokraciji prvo glasate pa tek onda primate naređenja, dok u diktaturi ne morate gubiti vrijeme na glasanje.”