Categories
Vladari

STJEPAN DABIŠA (29. septembra 1393) OD VSEGA NAM PREDA PRAVI I PUNI I OBILAT RAZLOG

Jegda gospod bog milosrdno priniče s viših visot svojego božstva – prizri na me, svojego raba, i učini me naslidnika v zemljah roditelj i praroditelj naših, po pristavljeni privisokago gospodina brta našego staršago, gospodina Stefana Tvrtka, Ispravljaje pravila v bogodarovanih mi zemljah, pače že dile vlasti i primaje dostojne od njih razloge…

I tagda pride prid kraljevstvom mi vzljubljeni, srd'čni, pače že virni sluga kraljevstva mi, gospodin Zore Dubrovčanin, naš protovistijar, i moli srd'eno i umiljeno, kako da bismo od njega primili razloge od njegove vlasti protovistijarne, i paki, što je drzal carine i komore za rečenoga brata našego Stefana Tvrtka, ali su koje ine kupnje bile, a ili s nami ali rečenim kraljem Tvrtkom.

I mi, vidivše njega virnu službu i smislivše njegove podobne prošnje i molbe, svitom kraljevstva mi vlastel’ koji tada bihu v dvori kraljevstva mi, koji su zdola pisani, stvori milost kraljevstvo mi i s blagoljub mom mi kraljicom kir Jelenom, rečencmu protovistijaru rekosmo mu primit razlog I prida nam vas kupnjo pln i obilat razlog od vsega sto je recenoga kralja Tvrtka držal, koje godi carine, kuplje i komore.

I paki, takoje, što je u nas držal komore, carine i našu kuću do današnjeg Mihovja dne, od vsega nam prida pravi plni i obilat ovoj kupnjo razlog, kako pravi virni sluga prid kraljevstva mi, vlasteli i vlasteličići.

I mi, vidjevše njegove rečene razloge istinitije i prave, primismo je kako je dostojno za pravo i za plno, ničimre ne štrbe ni priročne ni uzročne, i zato simi našimi listmi rečenoga protovistijara od vsega osvobajamo i njegovu ditcu, viku vikoma.

I paki, vidjevše tuj njegovu virnost učinismo mu navlastitu milost kraljevstva mi i taki njim uvit učinismo da što god od selu u našoj kući opraylja, ali koje carine i komore držal naprida ali što je pridje držal, da ga od toga nitkor ne ima pitati ni jednog razloga u Dubrovniku ni zvati iz Dubrovnika na razlog, ni njega ni njegovu ditcu u viki, ni mi ni naš poslidnji, ni kto inoplemenik, jere ga u sve oslobodismo i blagoslovismo, za njegovu virnu službu, u svidočanstvo naših vlastel’: bana Ivaniša, vojevode Hrvoja, tepačije Batalja, kneza Priboja, kneza Dobroslava, Jure Stipanića, Jurja Radivojevića i Koča vojevode Petra Pavlovića

Tko li bi više pisano iskrenil ali pritvoril – da nema očasti meju pravednici v dan sudnji.


Categories
Vladari

STJEPAN DABIŠA (15. 4. 1392): “I GLEDAHOMO NAŠIM OČIMA GDI NAŠI VIRNI POLIVAHU SVOJE SVITLO ORUŽJE KRVJU TURAČKOM”

Buduće že mi kraljevstvu na svakom miru bespečalno:
I tagda pride na kraljevstvo mi plna moć vojske turačke i ulize naprasito u vladanije kraljevstva mi.
I tada, hitaje, pospišno skupih kraljevstva mi boljare, vojevode, banove, knezove, tepačije, župane i ine velmožani, vlastele že i vlasteličiće.

I potegoh na rečenu turačku vojsku, dnem i noću.
I božijim htijenjem i tajnimi svojimi milostmi im že me smilova, a naših virnih srčanim trujenjem – rečenu vojsku turačku pobismo i pod mač obratismo.
I gledahomo našima očima gdi naši virni polivahu svoje svitlo oružje krvju turačkom od udarac mačnih kripkije ih desnice, ne štedeće se nam poslužiti, a svoje mišice nasladiti v poganskoj krvi.

I u tom rečenom boju i rvaniji posluži mi, viteški virno i srdačno, kraljevstva mi vsesrdačni i vazmožni vitez, virni naš vojevoda Hrvoje, sin vojevode Vukca.
I za tu njegovu službu virnu, stvori milost kraljevstvo mi i s bogoljubimom gospojom, s blagodarovanom mi kraljicom kir Jelenom, rečenom vojevodi Hrvoju dasmo mu naši dvi seli gospodski…

Categories
Vladari

Stjepan Dabiša: “ZA DEVEDESET I PET LITARA FINA SREBRA – DA MOŽE UZETI NA PRAVDU I IZVAN PRAVDE “

Dragoje sa svojom bratijom plati svršeno vas njih’ dil što njih staše platiti.

I odbivše dvanadeseti dni, što ne dodržaše rečene carine skrozi smrti kralja Tvrtka, i odbivši ine štete koje su imali rečenih carina, i odbivši što su dali u srebri i u sviti i u postavcih i u putca biserna, i odbivši za pustu Srebrenicu, odbivši vase više pisano i učiniy vas čist razlog -osta dlžan kraljevstvu mi Novak Macedol s bratijom devetdeset i pet litar pina srebra.

I za taj dlg Novakov i bratije njegove, ne htismo platiti Dragoju i njegovi bratji što im osta dlžan gospodin kralj Tvrtko za mnoge potribe i rabote. I ne htismo im platiti što uze kralj Alvizu, bratu Dragojevu, gredući Aluviz na Ugre, bisera i papra.

I zato, ja kralj Dabiša, dasmo Dragoju Gučetiću i njegovi bratiji i vsakomu od njih, vasu našu moć i kripost, pravdu i virovanje, da od danas naprijed, misto nas u Dubrovnik i u Bnetke i po vasih stranah, Dragoje i njegova bratja i vsaki njiju, može pitati i uzeti, na pravdu i izvan pravde, na Novaku Macedolu i njegove bratje i vsakoga njiju naše carnike, i kako onezi koji su držali naše carine a ne doplatili do devetdeset i pet litar fina srebra – toliku moć, kripost, oblast, pravdu, virovanije da ima Dragoje i njegova bratja i vasaki njuju, suprotivu Novaku Macedolu i njegovi bratji, vasakoga njiju kako na carinike, dlžnike naše.

Categories
Vladari

STJEPAN DABIŠA (6. 3. 1392.): “U VASEM OSTA PRAV DRAGOJE I NJEGOVA BRATIJA “

Kraljevstvo mi daje vasakomu vidinje, sadinjemu i poslidnjemu, kako Dragoje Gučetić, s bratijom i s družbom svojom, drža carinu kameničku osam godišt’, za gospodina Tvrtka kralja.

I najdosmo da su počteno i svršeno držali i platili rečenu carinu gospodinu Tvrtku kralju – iu ničem neostali dužni.

I kupi Dragoje s bratijom i Novak Macedol s bratijom od gospodina Tvrtka kralja Srebrenicu i Ponor, u općinu.

I najdosmo da Dragoje s bratjom počteno i svršeno plati gospodinu Tvrtku kralju vasu svoju polovicu – što ih dostajaše platiti rečene carine.

I za vase ine rabote volja dlge, koje jest imal Dragoje i njegova bratja s gospodinom Tvrtkom kraljem, volja sa mnom, kraljem Dabišom – uvasem osta prav Dragoje i njegova bratija, i ničim ne dlžan.

I zato gospodstvo mi zapovidi upisati saj list i suzi povelju svobodnu Dragoju i njegovi bratiji – da su svobodni i ničim ne dlžni ostali.

I da ih ne mogu od sele naprid pitati ni dižiti, ja, kralj Dabiša, ni ini gospodin bosanski, za nijedne carine ili rabote ili dlge ili oprave, što godi su imali činiti ili opraviti.

Categories
Vladari

Stjepan Kotromanić 1323. godine: “ZAPISANO U HIŽI VELIKOGA GOSTA RADOSLAVA U RADOSLALI”

Az sveti Grgur, a zovom ban Stjepan, gospodin bosanski, i brat moj knez Vladislav, da je vidomo vsim zemljam’ bosanskim:

Dasva vjeru i dušu otca naju, gospodina bana i vsih roditelja naših i svoju, knezu Vlkoslavu, sinu kneza Hrvatina Ključkoga, pred djedom velikim Radoslavom, i pred gostem velikim Radoslavom, i pred starcom Radomirom, i Žunborom, i Vlčkom, i pred vsom Crkvom, i pred Bosnom.

Da nije u naju Vladislav sužanj ni pogubljenik, i da na nj ne poslušava klevete.

I, ako bi u čem sgriješil Vlkoslav, da stane pred dobrimi mužmi da se opravi – a da za jegovo ne pohitiva nizaštore.

A ako bisva sije pritvorila bez jegove nevjere – da sva otstupila ot boga i ot vjere i da nam nije otčine molitve i materine, i da sva druga Jude.

I sije se učini na Mojštri.

I na sijej vjeri dasva knezu Vlkoslavu dvije župe u djedinu i u isklad, Banice i Vrbanju, i dva grada, Ključ i Kotor. I ondje da nije naših vladavca ni sade, razvje kada hoće Vlkoslav.

Dasva one župe, od meje do meje, a ne inom bratu jegovu, ni sinovcu, razvje knezu Vlkoslavu i jega ostalšemu – a od niju da služi gospodinu oružjem, koliko može najbolje.

A od Lužac, otkole je Vlkoslav pristupil k nama, za deset ljeta, kto te ljubi bez naju srdca – zovi ga!…

I sije pisanije svrši se u gosti velikoga hiži, u Radoslali.

Categories
Vladari

Stjepan Kotromanić 1322. godine: “BI MILOST NAŠA GOSPODINU JERE OSTAVI HRVATSKOGA GOSPODINA”

V’ ime otca i sina i svetoga duha.

Az sveti Grgur, a zovom ban Stjepan, sin gospodina bana Stjepana, po milosti božijej gospodin vsim zemljam’ bosn'skim, i Soli i Usori i Dolnjim krajem, i Himske zemlje gospodin, i brat moj knez Vladislav:

Bi milost naju knezu Vlkoslavu, sinu kneza Hrvatina Ključkog, jere ostavi hrvatskoga gospodina i Bapšiće – naju milost djela.
I dasva knezu Vlkoslavu za jegovu vjernu slubu dvije župe: Banice i Vrbanju, od meje do meje, i u niju dva grada: Ključ i Kotor.
Dasva mu u djedinu i isklad u vijeki, jemu i jegovu posljednjemu, dokole je naše sjeme u Bosni i dokole je vjeran nam Vlkoslav.

A ni jednomu jegovu bratu ne dasmo, ni sinovcu jegovu, razvje knezu Vlkoslavu.
I jako bi (bio) božiji osujenik u djetci Vlkoslav, komu hošte dati – voljan je da ot onoga služi gospodinu banu.
I da ondje nije ni jednoga dohotka k'nam’, ni sade, razvje kada hošte Vlkoslav.
I da nije inoga vladavca ondje, razvje da su vladavci kneza Vlkoslava. A da od onoga služi gospodinu oružjem – kako može najbolje.

I zato, dasva knezu Vlkoslavu one župe za jegovu vjeru – a one župe bista nevjerne i stasta naprotivu nam polog Hrvata.
A tomu daru biše svjedoci dobri Bošnjane…
A kto hošte si je potvoriti i poreći bez nevjere – da je proklet otcem i sinom i svetim duhom, i četirije evanđelisti i dvanadeseti apustoloma i vsimi bogu ugodivšimi, u si vijek i pridušti.

Categories
Vladari

Kruna Elizabete Kotromanic

Kruna Elizabete Kotromanic, (kćeri Bosanskog bana Stjepana Kotromanica, ) čuva se u muzeju u Zadru.

Ban Stjepan II je odbio ponudu srpskog cara Dušana, koji je želio oženiti svoga sina Elizabetom, koja bi u miraz donijela bosansku teritoriju oko Huma. 

Poslije se udala za udala za hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca,čime je postala hrvatsko-ugarska kraljica.

Kruna
Categories
Vladari

Pismo posljednjeg bosanskog kralja upućeno papi Piju II 1461. godine

Stjepan Tomašević je, pored titule bosanskog kralja, nosio i titulu despota Srbije. Naime, dvije godine prije nego je postao kralj, on 1. aprila 1459. ženi Jelenu (Maru) Branković, kćerku srpskog despota Lazara koji je umro godinu dana ranije. Time je Stjepan Tomašević de facto postao vladar Srbije.

Međutim, njegova vlast u Srbiji nije bila dugog vijeka. Već 20. juna 1459. godine Srbija pada pod osmanlijsku upravu, te Stjepan Tomašević gubi vlast koja mu je ženidbom, odnosno Lazarovom smrću pripala. On se vraća u Bosnu, gdje je hrabro čekao dolazak Osmanlija na čelu sa sultanom Mehmedom II Fatihom.

Za odbranu Bosne od Osmanlija posljednji bosanski kralj nije imao dovoljno snage. Toga je bio i sam svjestan, te je zbog te činjenice u više navrata tražio pomoć od kršćanske Europe, na čelu sa Vatikanom. Uprkos što je nekoliko puta tražio pomoć od europskih vladara, koji su bili gluhi na njegove vapaje, Stjepan Tomašević je vojnu podršku zatražio i od samog pape Pija II.

U nastavku pročitajte pismo koje je Stjepan Tomašević Kotromanić 1461. godine uputio papi Piju II:

“Obaviješten sam da turski car Muhamed misli idućega ljeta s vojskom da me udari da je već vojsku i topove pripravio. Tolikoj sili ne mogu ja sam odoljeti, stoga zamolih Ugre i Mlečane i Jurja (Kastriotu) Arbanasa da mi u pomoć priteku. Jednako molim i tebe; ja ne tražim zlatnih gora, ali bih rado da moji neprijatelji i zemljaci znaju da im neće uzmanjkati tvoja priklonost.

Ako doznaju Bošnjaci da neću sam samcat biti u ratu, hrabrije će vojevati, a neće se ni Turci osmjeliti na moje zemlje napasti, jer su ulazi u njih vrlo tegotni, a gradovi na monogim mjestima gotovo neosvojivi. Tvoj predšasnik Eugenije ponudio je mom ocu krunu i još htio podići u Bosni biskupske crkve. Otac se ustručavaše da ne izazove protiv sebe mržnje Turaka; bijaše nov kršćanin i nije još izagnao maniheja (patarena) iz kraljestva. Ja sam pak kao dijete kršten i učio sam latinsku knjigu i čvrsto prihvatio kršćansku vjeru, pak se ne plašim čega se otac bojao. Stoga želim da mi krunu pošalješ i svete biskupe, što će biti znak da me nećeš ostaviti, ako bi rat planuo. Od tebe krunjen, donijet ću pouzdanje podanicima, strah neprijateljima.

Za života moga oca bio si naredio da mu se pošalje oružje, skupljeno za križarsku vojsku a spremljeno u Dalmaciji u mletačkoj ruci; ali to nije mletačkom vijeću bilo po volji; zapovijedi da se sada meni pošalje. Sada ćeš valjda naći više odziva, budući da i mlečani drgačije misle, jer nakaniše, kako se govori, rat Turčinu navijestiti. Još molim da izašalješ poslanika također u Ugarsku, koji će moju stvar kralju preporučiti i naputiti ga da sa mnom pođe u vojnu. Tim se načinom može Bosna spasiti, inače će propasti.

Turci su u mojoj kraljevini podigli nekoliko tvrđava i ljubezni se prema seljacima pokazuju; obećavaju da će svaki od njih biti slobodan koji k njima otpadne. Prosti um seljaka ne razumije prijevare te misli da će ona sloboda vazda trajati. Lako da će puk, tim varanjem zaveden, od mene otpast, ako se ne vidi da sam tvojom vlašću ojačan; ni vlastela nisu se dugo održala u svojim gradovima, ostavljena od seljaka.

Kada bi Muhamed samo moju kraljevinu tražio, a ne bi htio dalje poći, onda bi me mogli sudbini prepustiti, te ne bi trebalo uzbuniti ostalo kršćanstvo radi moje obrane. Ali nezasitljivo vlastoljublje nema granica; nakon mene napast će na Ugarsku i Dalmaciju, potčinjenu Mlecima, i preko Kranjske i Istre potražit će Italiju koju želi svladati. I o Rimu često govori te mu onamo srce čezne. Ako on nemarom kršćana moju kraljevinu osvoji, naći će najprikladniju zemlju i najzgodnija mjesta da ispuni svoju želju. Ja prvi dočekujem buru, a za mnom će Ugri i Mlečani i ostali narodi okusiti svoju sudbinu.

Ovako misli neprijatelj: ono što iskusih tebi obznanjujem, da ne bi jednom rekao da nije bilo prijavljeno i da ne bi mene s nemarnosti potvorio. Moj je otac tvomu predšasniku Nikoli i Mlecima udes Carigrada proricao; kršćanstvo je na veliku štetu izgubilo carski stol, stolicu patrijaršije i stup Grčke. Sada ja o tebi proričem: ako mi vjerujete i pomognete, spasit ću se; inače ću propasti i sa mnom mnogi drugi. Ovo ti doglasuje Stjepan; ti, koji si otac kršćanstva, daj savjet i pomoć.”

Papa Pio II bosanskom kralju Stjepanu Tomaševiću je poslao kraljevsku krunu, ali ne i vojnu pomoć

Ipak, papu Pija II nije izmolio. Niti papu, niti bilo kojeg drugog europskog vladara. Jedini znak podrške koji je stigao iz Vatikana bila je papska kruna. Stjepan Tomašević je tom krunom okrunjen u Crkvi sv. Marije u Jajcu 17. novembra 1461., te je tako postao prvi, a kasnije će se ispostaviti i jedini bosanski kralj okrunjen krunom iz Vatikana. Kraljevi prije njega su se krunili krunom kralja Tvrtka I.

Categories
Vladari

Jerina Prokleta kamen grijala na vatri kako bi poslušnici brže sagradili grad

Šta kaže legenda?

Kako u narodu omražena carica ništa nije gradila milom već prisilom, i grad Vratar je sazidan na “suzama i znoju”. Kamen se iznosio iz doline, onako kako je jedino bilo moguće – sa ruke na ruku. Od umora i tereta nosači bi posustajali i posrtali. Nekima bi se “oteo kamen iz ruku”, a neki bi se zajedno s kamenom otiskali u ambis. Jerina nije imala milosti. U žurbi, da što prije sazida grad, kamen je grijala na vatri!

Za srednjovjekovni grad Vratar, čiji ostaci leže na strmom i teško pristupaćnom grebenu na desnoj obali rijeke Žepe pet kilometra zapadno od istoimenog naselja, vezuje se više narodnih predaja nego pisanih tragova koji kazuju o njegovim prvim graditeljima. Od nekadašnje kamene utvrde, koja je imala vojno i strateško značenje na nadmorskoj visini od 745 metara, ostali su očuvani temelji, zidovi četiri okrugle kule, ostaci velike sale i sudačka stolica uklesana u matičnoj stijeni.

Daleko je više sačuvano podataka o Žepi koja se ugnijezdila na obalama istoimene riječice, lijeve pritoke Drine. Ovo rogatičko naselje spada u red najstarijih bosanskohercegovačkih naselja o čemu kazuju i tragovi ilirskih plemena. U okolini postoje i brojni srednjovjekovni nadgrobni spomenici. Najviše je stećaka, a najveća nekropola je u selu Ljubomišlje. Među najbolje očuvanim stećcima je onaj u selu Tuleži na groblju Trojan.

U osmanlijskom defteru pod današnjim imenom Žepa se prvi put se pominje 1485.godine, kao selo koje je pripadalo Vrataru, starom gradu srednjovjekovne Bosne. Gradini na “visoku brijegu” može se prići samo sa južne strane grebena zbog izuzetno složenog planinskog reljefa. Cijelo brdo na kome leži prokopano je tunelima i kanalima.

Prema legendi staru gradinu je sazidala prokleta Jerina, a dolaskom Osmanlija na ove krajeve zauzeo ga je Redžep-paša, koji je u mjestu dao sagraditi kulu i džamiju koji i danas nose njegovo ime, dok je vezir Jusuf ostavio iza sebe čuveni Most na Žepi.

Categories
Vladari

KRUNISANJE TVRTKA I KOTROMANIĆA

Nakon što je smirio pokušaje svrgavanja od strane bosanske vlastele predvođene svojim bratom Vukom 1371. godine, ban Tvrtko se osjetio dovoljno siguran i pokrenuo je svoju vojsku želeći teritorijalno proširiti Bosnu. Iste te godine umire i srpski car Uroš. Nije postojala ni formalno vlast Nemanjića, budući da direktnih potomaka loze Stefana Nemanje nije bilo.

U okršajima za prevlast u Srbiji počele su se okupljati dvije grupacije, oni koji su bili uz župana Altomanovića, i oni koji su uz kneza Lazara Hrebeljanovića. Knez Lazar je stupio u kontakt sa banom Tvrtkom i 1373. godine sklopljen je savez protiv Altomanovića koji se na kraju predao a njegove zemlje su podijeljene.

U toj podjeli ban Tvrtko je dobio gornje Podrinje, dio Polimlja sa manastirom Mileševom gdje je bio grob Svetog Save i Gacko, dok je zetski vladar Đurađ Balšić zauzeo Konavle, Trebinje i Dračevicu. Tvrtko je 1377. godine izazvao pobunu u pomenutim mjestima i tako olakšao ulazak svoje vojske u njih.

Nakon svega ovoga odlučio sa ban Tvrtko na jedan potez koji je izazvao dosta pažnje u tadašnjoj jugoistočnoj Evropi. Činjenica je da je držao pod svojom vlašću svu onu zemlju koju su i ranije držali Kotromanići, ali isto tako kontrolisao je i veliki dio teritorije koja je nekada pripadala Srpskom carstvu.

To su bile zemlje Nemanjića čija je loza sa carem Urošem izumrla. Srbija je, dakle, bila bez vladara iz svete Nemanjićke dinastije. To je dalo pravo banu Tvrtku da se on proglasi za kralja, odnosno “po milosti božijoj kralj Srbljem, Bosni i Pomorju i Zapadnim stranama“. Pravo na takvu titulu on je izveo iz toga što je on na posredan način vukao porijeklo od Nemanjića. Naime, majka njegovog oca je bila srpska princeza Elizabeta (Jelisaveta) Nemanjić, kćerka srpskog kralja Dragutina, koji je dakle bio Tvrtkov pradedo. Time je stvoren pravni osnov sa Tvrtko istakne svoje pravo na naslijeđe Nemanjića. To mu nije mogao niko da ospori, jer bližih rođaka Nemanjićima od njega, jednostavno nije ni bilo.

Tvrtko je time proglasio apsolutnu nezavisnost Bosne. Oblasni gospodari iz Srbije se njegovom krunisanju nisu ni odupirali. Pragmatični knez Lazar je očekivao sukobe sa Osmanlijama, pa mu je sa te strane trebala Tvrtkova pomoć. Ugarski kralj Ludovik I nije na to obraćao pažnju. No on je naredne godine umro a njegova nasljednica Marija (inače unuka Tvrtkovog strica Stjepana II Kotromanića) počinje da u svojim obraćanjima Tvrtku da mu dodaje titulu: kralj.

Nakon svoga krunisanja, kralj Tvrtko se počeo baviti sa onim događajima koji su se dešavali na jadranskoj obali. Prvo je pokušao pridobiti grad Kotor, ali kako mu to nije pošlo za rukom, na ulazu u Boku Kotorsku sagradio je tvrđavu koja je kasnije dobila ime Novi (današnji Herceg Novi) koji je vremenom postao novo trgovačko središte.

Nako smrti ugarskog kralja Ludovika I, naslijedila ga je kćerka Marija koja je jedva imala 12 godina i očekivali su se sukobi u Ugarskoj i Hrvatskoj oko izbora novog ugarskog kralja. To će Tvrtku pružiti izuzetnu priliku da još više proširi svoju kraljevinu. On sklapa poslove sa Venecijom od koje kupuje brodove i tako stvara prvu bosansku ratnu mornaricu.

Tvrtko koristi pobune u Hrvatskoj i preuzima kontrolu nad pograničnim župama Livno, Duvno i Glamoč. Ugari mu u zamjenu za nemiješanje u sukobe daju grad Kotor. Zapravo, sve do 1387. godine on se ponašao nekako rezervisano pomalo sarađujući sa svima. Od te godine on je otvoreno na strani pobunjenika kada zauzima grad Klis odakle napada na Zadar i Split čiju je teritoriju u potpunosti spalio. U strahu pred Tvrtkovim nadiranjem mnogi gradovi razmatraju opciju da mu se predaju kako bi izbjegli razaranje s mora od strane bosanske mornarice koja je imala luku u Kotoru.

Za kratko vrijeme Tvrtko slabi pritisak na dalmatinske gradove zbog provale Osmanlija. Do tada najveća provala se desila 1388. godine kada je veliki osmanski odred pod vođstvom Lala Šahin-paše duboko zašao u Bosnu. Kod Bileće je 27. avgusta 1388. godine ovaj odred od strane Tvrtkovog vojvode Vlatka Vukovića dočekan i vraćen natrag. Sljedeće godine Vlatko Vuković odnosi pobjedu na svom krilu Kosovske bitke a u njegovu i Tvrtkovu čast zvone zvona crkve Notre Dame u Parizu.

Istovremeno, Tvrtko preuzima dalmatinske gradove i sada se unutar Bosanskog kraljevstva nalaze Split, Trogir, Šibenik i ostrva Brač, Hvar i Korčula. Njegove posljednje političke aktivnosti bile su usmjerene ka Zadru koji je ostao izvan dometa njegove vlasti.

Pridobijanjem stare hrvatske jezgre, Tvrtko se kruni za hrvatskog kralja, a titulu mijenja u kralj Hrvata, Srba, Bosne, Dalmacije, Hrvatske, Primorja, Huma, Donjih krajeva, Zapadnih strana, Usore i Soli sa kojom se prvi put javlja 10. jula 1390. godine.

Tvrtko iznenada umire 10. marta 1391. godine. Imao je tek nešto više od pedeset godina. Time je bio završen jedan veliki period bosanske istorije. Nesumnjivo da je kralj Tvrtko I bio bosanski vladar koji je na najveći mogući nivo uzdigao bosansku državu. Nikada prije, a još manje kasnije, Bosna neće imati tu snagu koju je imala za Tvrtka.

On je uspio ono što su možda mnogi vladari prije njega pokušavali, ali nikako nisu uspjevali. On je bio taj koji je pod svoju vlast uspeo da ujedini Bosnu, dio Srbije i skoro cijelu Hrvatsku i Dalmaciju. Sve je to trebala biti jedna država pod vlašću jedne krune – krune bosanskog kralja.