Categories
Zanimljivosti

Kako su Bošnjaci nasrnuli na osmanskog vladara na sultanovom dvoru- Vlajko Palavestra, “Historijska usmena predanja iz Bosne i Hercegovine

Osmanska vojska, sve do reformi u XIX stoljeću, služila je sultanu devet godina, tj. vojni rok u osmanskoj državi trajao je devet godina. U vojsku nisu išli kršćani niti predstavnici drugih religija, mimo muslimana. Padom Bosne pod osmansku vlast te širenjem islama i njezino stanovništvo je počelo služiti osmansku vojsku. Bosanskom vojniku se period od devet godina uglavnom činio dug, a zabilježen je i čest bunt pred vojnim starješinama. Osmanske starješine su ih često opisivale kao veoma ljute i teške naravi, pa je prema nekim usmenim predajama nerijetko dolazilo i do tuče između starješine i bosanskog vojnika.

Vlajko Palavestra u knjizi “Historijska usmena predanja iz Bosne i Hercegovine” navodi jednu anegdotu između bosanskih vojnika i njihovih starješina: “(…) Turskom caru je kazato da se ne može sa bosanskom vojskom i bosanskim ljudima postupat’, ‘oće da se biju sa starješinama. Turski je car rek’o: ‘Dovedite mi dva iz Bosne vojnika da ja vidim kakvi su oni i šta oni ‘oće, da i’ pita moj zemlja’. I dobili su dva vojnika u Stambol, ‘đe je car turski živio i doš’o je tamo na divan. Pit’o ga je onaj kod turskog cara, zamjenik carski štokakve riječi i zapitiv’o ga i gled’o da vidi ‘oće li ga naljutit’. Ali su oni vojnici bili mekani kao pamuk što bi bio. Rek’o im je da izađu iz sobe. Kad su izišli, sultan je rek’o onijem koji su ih doveli iz Bosne: ‘Pa kako, ovi ljudi izgledaju dobri a vi kažete da se ‘oće s vami da tuku?’

A oni koji su doveli ona dva bosanska vojnika, kažu: ‘Patiš’u (sultanu) oni su došli u našu zemlju, u Stambol, i oni nijesu u svojoj zemlji. A da ti vidiš kakvi su oni u svojoj zemlji, onda bi ti vidio šta su oni. Ali kad su oni u tuđoj zemlji oni su promijenili ćud i ne smiju i ne mogu da budu kao u svojoj zemlji. Dobij ti iz Bosne zemlje, pa podastri pod ovaj naš prostirač, pod ove serdžade, pa onda prostri serdžade po bosanskoj zemlji, pa ćemo ih onda zovnuti na pitanje i divan, pa ćeš viditi šta su Bosanci!’ A turski car je dobio zemlje iz Bosne i podastro đe će oni doći na pitanje pred cara, a ozgo je prostro onaj prostirač – zvanu serdžadu.

Zovnuli su pred cara one vojnike i kad su došli počeli su ih pitati štokakva pitanja i gledali da vide jesu li sad ljuti, pitali ih onako kako će ih malo izvesti, da se naljute. Čim je izišlo njima malo u pročes ono pitanje, a onaj se jedan odmah raskorači, pa digne na cara ruku i na onoga što je pit’o, a i drugi digne ruku. ‘Nemoj, kaže car, dolje ruke, ovđe se ne tuče!’ Onda su tako vojnici spuštili ruke, a zamjenik onoga cara je rek’o onijem njiovijem starješinama koji su i’ doveli: “Znate li šta je ovo: ovo su ljudi zemljom tako ljuti i žestoki i nemojte š’ njima biti grubi i da bi njih ljutili i na pročes išli, jer to je zemljom taki narod. Š njima polako postupajte, oni će vas sve poslužiti’. I tako su onda počeli malo lješve s onim vojnicima bosanskijem postupati i oni nijesu se š njima popravljali”.

Navedeno anegdotu prenio je izvjesni Todor Radak iz sela Lubova kod Jajca koji je učestvovao kao austrougarski vojnik u na soškom frontu u Italiji u toku Prvog svjetskog rata. Postoji i slična verzija vezana za period Husein kapetana Gradaščevića kada je sultan pozvao grupu Krajišnika u prostoriju u kojoj je bila prosuta krajiška zemlja, da se dogovore o miru između Osmanskog carstva i Austrije jer su Krajišnici često prelazili granicu i uzurpirali austrijsku zemlju. Međutim, kada su Krajišnici sjeli odmah su otkazali poslušnost. Samim time možemo zaključiti da je ovo samo jedna od legendi koja se veže za tvrdoglavost Bošnjaka u matičnoj zemlji i njihovoj borbi da se suprostave svakoj nepravdi koja je načinjena njima Bosni.

Categories
Zanimljivosti

Titova zlatna mladež 1969: Puše hašiš, tulumare…

“Zlatna omladina su mala djeca velikih roditelja. Djevojčice i mladići od 15 do 23 godina. Mladež koja želi ‘love do krova’, uspjeti u društvu linijom manjeg otpora, a ne na osnovu zalaganja, koja želi piti na tuđi račun i voziti ludo ulicama. Njihovo kretanje se može ograničiti na kafić-tulum-ples-kartanje-kino. To je zapravo veliki čopor u kojem je dvojica pravih prijatelja, a ostali samo znanci… To je mladež koja se svaki dan bezidejno i nezainteresirano pita ‘Kaj bumo delali danas?'”, piše u zanimljivom osvrtu na tu pojavu u društvu – Yugopapir iz1969. godine. Osvrt prenosimo u nastavku.

“Ovi mladi spavaju do jedanaest sati, zatim se prošeću do Trga Republike i u jednoj od kafeterija popiju kavicu. Na Zdencu života zadrže se sat-dva, stignu u svoj ‘hram slobode’, kafanu ‘Opera’.

Cijele dane i noći su vani, ali obavezno ručaju s tatom
Prosjede tako nekoliko sati, obično do 15 poslijepodne, a zatim odlaze kući na ručak, jer se tatica tada vraća s posla i nema smisla da bez svog ‘sineka’, ili ‘kćerkice’, ruča. Nisu dugo unutar tog zatvorskog, četvorozidnog prostora, navodi novinar.

U 17 sati već su ponovo vani i – kući se vraćaju kako ko i kako kada, ali najčešće zadnjim tramvajem.

Voze automobile Mini Cooper, Austin, MG, Triumph i slično, puše Kent, Pall Mall, Lucky Strike, a djevojke čitaju magazine Graziju, Elle i Bazar.

Mladići, objašnjavaju, pričaju o djevojkama, autima, muzici, nekad o politici i pomalo filozofiraju, a djevojke o momcima, modi, muzici i intimnim avanturama, zapravo o seksu. Djevojke sanjaju putovati po Zapadu, a momci o putu u Indiju.

Bilo je popularno studirati indologiju na Filozofskom fakultetu, ali u Indiju su primarno željeli zbog droge.

“Tamo se slobodno uživa i poslije se ‘haj’ osjećaš”, kazao je jedan.

Ne drogiraju se svi. Neki su samo pokušali i zatim odustali, a nekima je to, kako objašnjavaju, ušlo u krv.

“Nabavljamo je od stranaca, od bitnika… Veza nije ni potrebna. Oči narkomana dovoljno govore i one su najbolji posrednik pri sklapanju poznanstava s pravim ljudima. Pušimo hašiš, LSD rjeđe, jer se teže nabavlja. Kad nemamo, uzimamo one stvari koje su pronašli Beograđani. Pravimo i dinamit-koktele”, rekao je mladić Yugopapiru.

‘Ne predstavljamo zaista ništa što bi bilo vrijedno spomena’
Kad im grad dosadi, autom ‘skoče’ u Zagorje. Vrlo moderno je krajem ‘70-ih bilo ići u Sutlanske toplice.

Tamo je nekakva špilja, pa se kupamo. Kako? Goli, naravno. Kad je dobra ‘škvadra’, kaj se imaš sramiti.

Demokracija im se sviđa, a evo što bi ona značilo jednom od sugovornika – ‘da sjednem gdje mi se prohtije, recimo na sredinu ulice i da na mene nitko ne obraća pažnju’.

‘Da mi vladamo, bio bi mir, nitko se ni na koga ne bi osvrtao, sve bi bilo dopušteno, a to bi ipak bilo loše. Kod nas nema dinamike, a čovjek treba dinamiku, nama je dosadno, a i to je loše. Prema tome, ne predstavljamo zaista ništa što bi bilo vrijedno spomena”, zaključuje iskreno drugi'”, piše Yugopapir

Categories
Zanimljivosti

Savjeti iz prošlosti o tome kako “uloviti” muža: Plačite u ćošku, spotaknite se….

Članak objavljen 1958. u časopisu McCall's u kojem je navedeno čak 129 bizarnih savjeta za žene koje su u potrazi za mužem brzo se proširio društvenim mrežama.Brojni savjeti danas bi izazvali zgražanje jer su mnogi otvoreno seksistički i politički nekorektni.

Tako oni, primjerice, ženama savjetuju da budu fleksibilne ako njihov muškarac u posljednji tren promijeni odluku.”Ako odustane od izlaska na ples jer bi se radije vozio čamcem po jezeru, pristanite čak i ako ste obukli najljepšu haljinu”, pišu oni.

Savjete je prikupila grupa od 16 osoba među kojima su se našli skladatelj, bračni savjetnik, stjuardesa, bankar, policajac, domaćica, psiholog i neženja, a podijeljeni su u nekoliko sekcija.

1. Kako da vas primijeti
U ovom dijelu savjetuju ženama kako da se istaknu u očima potencijalnog ženika.”Spotaknute se kad ulazite u sobu u kojoj se on nalazi”, “Nosite flaster ne bi li vas upitao što se dogodilo”, “Tiho plačite u kutu, možda će vas doći pitati što vas muči”, Kupite kabriolet, muškarci se vole voziti u njima”, neki su od savjeta.

2. Kako mu biti privlačna
Ovdje se ženama savjetuje kako prilagoditi svoj izgled da bi bile privlačnije muškarcima.”Nosite visoke pete cijelo vrijeme, osim ako je on niži od vas”, “Idite na dijetu ako je to potrebno”, “Nikad nemojte kukati pred njim”, savjetuju oni.

3. Kako ga zadržati
“Na prvom spoju mu recite da niste razmišljali o udaji”, “Ne govorite pred njim koliko djece biste htjeli imati”, “Saznajte tko su njegove bivše djevojke i nemojte ponavljati njihove pogreške”, “Ne spominjite svoje bivše dečke”, “Nikad nemojte dopustiti da pomisli da vam je karijera važnija od njega”.

4. Gdje ga pronaći
Ako nikako ne možete naći svog potencijalnog budućeg muža, evo nekoliko zbilja bizarnih ideja: “Neka vam se auto pokvari na strateški izabranom mjestu”, “Provjerite gdje statistički živi najviše solo muškaraca”…

Categories
Zanimljivosti

Mjesec i zvijezda kao podsjetnik: Irci i danas pamte poklon sultana gladnima

Donacija osmanlijskog sultana dokumentovana je u nekoliko publikacija koje datiraju sredinom 19. vijeka. The Brooklyn Daily Eagle piše da je u vrijeme velike gladi u Irskoj, Osmanlijski sultan Abdul Medžid I ponudio donaciju od 10.000 funti i brodove sa hranom. Charles Mackay u biografiji Sir Roberta Peela iz 1851. godine piše potpuno isto.

Irska je zemlja legendi pa je u pričama o ovoj zemlji ponekad teško razlučiti šta je historija a šta fikcija.
Više kao legenda djeluje priča da je osmanlijski sultan Abdul Medžid I, 1847. godine tokom čuvene Velike krompirove gladi, donirao novac za gladne Irce. Ipak, to je istina historijski dokumentovana i dan-danas prisutna na irskim ulicama.

Kako?

Pogledajte grb irskog fudbalskog kluba Drogheda United i vidjet ćete simbol mjeseca i zvijezde.

Donacija osmanlijskog sultana dokumentovana je u nekoliko publikacija koje datiraju sredinom 19. vijeka. The Brooklyn Daily Eagle piše da je u vrijeme velike gladi u Irskoj, Osmanlijski sultan Abdul Medžid I ponudio donaciju od 10.000 funti i brodove sa hranom. Charles Mackay u biografiji Sir Roberta Peela iz 1851. godine piše potpuno isto.

Međutim, historijski izvori kasnije kazuju da je sutanova donacija iznosila 1.000 funti ili 1.000 turskih lira, što je ekvivalent današnjih 160.000 dolara. Sultan nije odustao od 10.000 funti nego je saznavši da je engleska kraljica Viktorija uputila 2.000 funti pomoći donirao duplo manje, ali uz dodatak. Sve to da ne bi poremetio diplomatske odnose.

Asistent Ahmet Ögreten koji predaje historiju na Kastamonu univerzitetu na sjeveru Turske pojašanjava poteze sultana Abdul Medžida I.

– Bio je običaj među muslimanima da ako kažu da će dati donaciju, a dozvoljeno im je da daju samo dio, novac ne uzimaju nazad. Naći će načina da dostave cijelu donaciju, na ovaj ili onaj način – kaže Ögreten.

Pretražujući arhive u Istanbulu i Irskoj on je našao dokaze da je donacija zaista uručena.

Historičari se spore da li je su uz donaciju u novcu stigla i tri broda sa pšenicom i kukurzom. Sudeći po zahvalnici grada Droghede koja se čuva u Otomanskom arhivu u Istanbulu čini se da jesu. Ipak, neki još pomoć u namirnicama dovode u pitanje tvrdeći da se radilo o komercijalnim brodovima.

Historičar Brendan Matthews smatra da je priča o brodovima s pomoći čista koincidencija. On tvrdi da mjesec i zvijezda na gradskom grbu Droghede potiču iz 12. vijeka. Odatle i taj simbol na grbu Drogheda Steam Packet kompanije. Zbog toga smatra da kada su tri osmanlijska broda s namirnicama došla u luku, da su vidjeli njima bliske simbole, pa su dio svog tereta uručili gladnim Ircima.

Kako god bilo, nesporno je da je sultan Abdul Medžid tokom velike gladi pomogao ljudima koje nikada nije vidio i kojima ništa nije dugovao. Bio je dužan samo svojim vjerskim i ljudskim osjećajima.

O tome svjedoči i spomen ploča koju je 1995. godine otkrio tadašnji načelnik Droghede William Frank. Ona stoji na Drogheda hotelu, u kojem su bili smješteni i otomanski mornari koji su donijeli teret prijeko potrebne pomoći.

Categories
Zanimljivosti

Tekst iz ‘Novog Behara’ 1927. – O propagiranju mržnje kroz školski sistem

„Za krst čast i slobodu zlatnu“.

U svim državama odgoju mladeži pridaje se veliko znamenje, jer ,,na mladima svijet ostaje”, pa i pojedini narodi, pojedine države ili pojedini elementi kako odgoje svoje mlade generacije, tako će osigurati svoju nacionalnu i državnu egzistenciju. Ne bi ni malo čudno bilo jedno skroz površno shvatanje u tome pogledu, ako se radi o nacionalnoj i vjerskoj cjelini, ali ako su u stvari sastavni dijelovi jedne ovakove cjeline heterogeni, onda je prijeka nužda postavljanje medusobne snošljivosti kao temelja zajedničkom životu kroz buduća vremena.

To je sve onako, kako bi imalo biti, ali žalibože u stvari je to drukčije. Neka čovjek uzme našu omladinsku literaturu, neka prelista ma koju đačku knjižicu, uvjeriće se, da mi imamo u našem knjižarskom obrtu i među našim književnicima ljudi, koji su se čisto zavjetovali, da do kraja iščupaju iz srdaca naše omladine sve ono, što bi je moglo zbližiti i sljubiti, a da usade najtežu nesnošljivost i najljuću mržnju, mržnju do smrti. Nije puno pomogao ni naš Zakon o štampi, koji u svom 61. 47 najstrožije zabranjuje razdražavanje protiv države, kao i pobudivanje vjerskog i plemenskog razdora; pa ni 61. 50 kojim se najstrožije zabranjuje izrugivanje koje priznate vjeroispovijesti.

Ovomu mi je dalo povoda, kad mi je ovih dana dopala u ruke „Ðačka knjižica” broj 3 „ilustrovane narodne pesme” sveska 11. koju je uredio neki Jovan M. Popović, a izdala god 1927. Sveslavenska Knjižirnica M. J. Stefanović i dr. u Beogradu.

Sama naslovna slikana ovoj knjižici, koja je namjenjena našoj školskoj omladini, djelo zločina stvarajući vjerski razdor kad se u državi, gdje je jednadobra desetina žiteljstva muslimanske vjere, na slici prikazuje pravoslavna crkva sa sunčanim tracima, u kojima je upisano: ,,Za krst časni i slobodu zlatnu“, a od koje crkve nekakav srpski junak u narodnoj nošnji i na konju, sa golim mačem u ruci juri naprama jednoj džamiji pokazujući na nju golim mačem, dok su čitavu džamijsku zgradu obuhvatili gusti dimovi požara.

Sam jezik pako u toj pjesmi je vrlo slab, gdje najbrutalnije i najpikantnije izraze tura u usta našoj omladini, gdje u vrlo ružnu svjetlu prikazuje srpske junake kao podlace, a za koga su Turci (pod čim misli stalno na bosanske muslimane) pogani i nečiste duše.

Ova knjižica ili nije bila na stolu drž. odvjetnika u Beogradu (nego je nekako prokriomčarena) ili ju je g. drž. odvjetnik stisnutih očiju proturio u promet, ne misleći na zle pošljedice koje će ova knjiga unijeti u redove naše mladosti. Bilo jedno ili drugo, ovu bi knjižicu trebalo zaplijeniti ma gdje se ona prodavala.

Izvor: NOVI BEHAR, 01. 08. 1927.

Categories
Zanimljivosti

Svi vole Adidas: Znate li priču o Adiju Dassleru i tri crte koje su promijenile svijet?

Sve je započelo davne 1920., a prvotna je ideja bila jednostavna – opskrbiti svakog sportaša najboljom mogućom opremom

Prije 116 godina rođen je Adi Dassler, osnivač jedne od najpoznatijih kompanije sportske oprema na svijetu. Naravno, riječi je o legendarnom Adidasu koji je i dan danas nezaobilazno ime u svakoj kolekciji.

Neovisno o tome jeste li sportaš, sneakerhead ili osoba koja tu i tamo zna obući tenisice, velika je vjerojatnost da ste barem jednom u životu na nogama imali par adidaski- piše Index.hr.

I koliko god se to činilo kao preuveličavanje jer ipak se, reći će neki, radi samo o tenisicama, Dasslerove tri crte promijenile su svijet.

Sve je započelo davne 1920., a prvotna je ideja bila jednostavna – opskrbiti svakog sportaša najboljom mogućom opremom. Tada dvadesetogodišnji postolar u kuhinji svoje majke u obiteljskom domu u Herzogenerauchu napravio je prvi par cipela koristeći skromne materijale koji su mu tada bili dostupni.

Susret s Jessejem Owensom koji je sve promijenio

Adolf “Adi” Dassler nakon povratka s ratišta napravio je prvi par sportskih cipela, ali unatoč ambicijama malo je tko vjerovao da će skromni obiteljski biznis postati jedan od najpoznatijih brendova u svijetu.

Mladom Dassleru pomogao je njegov otac Christoph koji je radio u tvornici cipela i braća Zehleon koji su ručno proizvodili krampone za njegove cipele u svojoj kovačkoj radnji. 1. srpnja 1924., njegov stariji brat Rudolf Dassler pridružio se tvrtki koja je uskoro dobila i novo ime – Gebrüder Dassler Schuhfabrik (tvornica cipela braće Dassler).

Međutim, na prvi veliki uspjeh GDS-a morali su pričekati sve do ljetnih Olimpijskih igara 1936. kada je Dassler s kovčegom punim tenisica za trčanje iz Bavarije doputovao do olimpijskog sela i nagovorio američkog sprintera Jesseja Owensa da ih koristi i tako osigurao prvo spoznorstvo afroameričkom sportašu u povijesti. Nakon što je Owens Amerima osigurao četiri zlatne medalje, njegov uspjeh osigurao je i odličnu reputaciju Dasslerovima, a ponude sportskih timova iz svih dijelova svijeta omogućile su braći da godišnje prodaju preko 200 tisuća pari tenisica godišnje.

Adidas i Puma

Uspjeh je potrajao sve do početka Drugog svjetskog rata.

No, tada su se već pojavili i prvi problemi između Rudolfa i Adolfa, a sve je doživjelo kulminaciju tijekom savezničkog bombardiranja 1943. Adi i njegova supruga dotrčali su do skloništa u kojem je već bila Rudolfova obitelj. Adi je samo kratko prokomentirao: “Gadovi su se ponovno vratili”. Rudolf je to doživio kao kritiku njega i njegove obitelji, a ne savezničke vojske i kada su ga američki vojnici uhitili pod sumnjom da je član Waffen SS-a (što nije bio), bio je uvjeren da ga je otkucao upravo njegov brat Adi.

Naravno, u godinama prije rata oba brata pridružila su se Hitlerovim nacistima što je u to vrijeme bilo uobičajeno i na neki način nužno jer malo je koja tvrtka mogla uspjeti bez priklanjanja nacionalsocijalistima.

Nakon što je rat završio, američke sile koje su okupirale Njemačku, postale su jedan od velikih kupaca Dasselorovih cipela. No, odnosi su postajali sve napetiji, a braća su 1947. odlučila da je vrijeme za rastanak.

Rudolf je osnovao novu tvrtku naziva Ruda (kasnije Puma), a Adi – Adidas AG.

Zbrisao im Jordan

Od samih početaka dviju kompanija bilo je jasno da je Adi uspješniji, a jedan od ključnih razloga poslovne nadmoći bila je i svađa koju je Rudolf imao s izbornikom njemačke reprezentacije što je u konačnici rezultiralo pojavljivanjem Adidasa na Svjetskom prvenstvu 1954. kada je Njemačka unatoč svim predviđanjima pobijedila Mađarsku. Upravo nakon te pobjede sve zemlje svijeta htjele su da i njihovi sportaši nose Adidas kopačke. I koliko god Puma bila kvalitetan brend, ta im je okolnost znatno usporila probijanje na svjetsko tržište.

Kopačke su oduvijek bile jedan od glavnih fokusa kompanije, a Adidas je i dan danas jedna od najprisutnijih kompanija na tržištu i opskrbljuju niz međunarodnih timova i klubova (Bayern Munchen, Real Madrid, Manchester United, Chelsea, Milan i Juventus, Argentina, Njemačka, Japan, Španjolska i Iran), a tijekom godina potpisivali su unosne sponzorske ugovore s najvećim nogometnim njuškama kao što su Messi, Zidane, Beckham, Robben, Bale, Pogba i Neur.

U tenis su ušli šezdesetih godina prošlog stoljeća, a jedna od ekskluziva, ona povezana sa Stanom Smithom, i dan danas spada među najpoznatije tenisice u povijesti.

Doduše, bilo je tu i ogromnih pogrešaka. Bivši zaposlenik Adidasa prošle je godine podsjetio na veliki propust kompanije koja 1984. nije željela potpisati ugovor s Michaelom Jordanom. Nike je iskoristio priliku i stvorio brend koji je polučio nevjerojatan uspjeh i premda Jordan već godinama nije sportski aktivan, “jordanice” i dalje rasturaju.

Doduše, nešto slično dogodilo se Nikeu nakon što su izgubili Kanyea Westa koji je prešao u Adidas, i neovisno o tome što mnogi mislili o problematičnom glazbeniku, stvorio jedan od najvećih hypeova oko neke tenisice.

Tri crte

1949. Adidas je i službeno zaštitio legendarne tri crte, a zanimljivo je spomenuti da je finski brend Karhu Sports, koji je prije toga držao prava na spomenute tri crte, prava prodao 1951. za (današnjih) 1600 eura i dvije boce viskija.

Popularni “Adidasov trolist” prvi se puta pojavio 1971. i izabran je između čak stotinu predloženih ideja. Naravno, inspiriran je s tri crte koje su se u tom trenutku pojavljivale na svoj njihovoj opremi, a logo je simbolizirao raznolikost brenda. Na odjeći i obući prvi se puta pojavio 1972., a nakon toga je postao korporacijski simbol. Danas pak predstavlja njihovu kolekciju Originals.

Logo postaje i neizostavni dio pop kulture s posebnim naglaskom na hip-hoperima koji su još osamdesetih prigrlili brend zahvaljujući sponzorskom ugovoru koji su s tvrtkom potpisali tada mega popularni Run-DMC. Međutim, kasnije su im se pridružili i kompletni Def Jam, U2, Daft Punk, Jamiroquai, Noel i Liam Gallagher, Katy Perry, Korn, Snoop Dogg, Kanye West, Pharrell Williams, Missy Elliott, Rita Ora i brojni izvođači iz ostatka svijeta. Naravno, naglasak je i dalje na sportašima, a pokrivaju sve od nogometa preko skateboarda pa sve do cijelih nacionalnih reprezentacija na olimpijskim igrama.

1997. simbol doživljava redizajn iako je sam logo nastao još 1990., a iza njega stoji Peter Moore koji je otkrio da logo predstavlja planinu koja simbolizira prepreke s kojima se sportaši svakodnevno suočavaju.

Adi Dassler umro je 6. rujna 1978. u Herzogenaurachu u zapadnoj Njemačkoj, a na čelu uspješne tvrtke od ove se godine nalazi Kasper Rørsted.

Categories
Zanimljivosti

Misterij nestale kolonije u Novom svijetu

Jedan od tragova koje je John White našao na mjestu nestale kolonije bila je riječ Croatoan urezana u stablo tamošnjeg drveta.

Dana 18. augusta 1590. godine engleski guverner John White vratio se iz Engleske u američku koloniju Roanoke i zatekao je praznu. Radilo se o velikom misteriju, koji sve do danas nije u potpunosti objašnjen. Naime, nestalo je svih 90 muškaraca, 17 žena i 11 djece, koji su nekoliko godina ranije naselili tu koloniju na obali današnje američke savezne države Sjeverne Karoline. Danas koloniju Roanoke, zbog tog misterija, nazivaju i Nestalom kolonijom (engl. The Lost Colony).

Kolonija Roanoke predstavljala je jedan od prvih pokušaja engleskog naseljavanja Sjeverne Amerike. U koloniji se rodilo i prvo englesko dijete ikada rođeno na području Sjeverne Amerike. Radilo se o djevojčici imena Virginija Dare. Spomenuti guverner John White bio je djed Virginije Dare.

Jedan od tragova koje je John White našao na mjestu nestale kolonije bila je riječ Croatoan urezana u stablo tamošnjeg drveta. Postoji pretpostavka da su nestali kolonisti tom riječju željeli uputiti svoje sunarodnjake Engleze na to da su se iz kolonije Roanoke preselili na otok Croatoan, nekoliko desetaka kilometara dalje. Ipak, ni ondje ih nisu pronašli pa je cijela stvar ostala misterijem.

Categories
Zanimljivosti

PRVI NA KROVU SVIJETA

Sir Edmund Hillary (Auckland, 20. JULI 1919 – 11. JANUAR 2008), novozelandski planinar.

Zajedno sa Sherpom Tenzing Norgay uspio se 29. maja 1953. kao prvi čovjek popeti na Mount Everest, najvišu planinu svijeta.
Rođen je kao drugo od troje djece i pohađao je školu u Aucklandu. Kao dijete je počeo da planinari. Dvije godine je pohađao fakultet Auckland, prije negoli je postao pčelar kao njegov otac. Za vrijeme 2. svjetskog rata bio je Navigator u “Royal New Zealand Air Force”. 1948. popeo se sa Harry Ayres na Mount Cook prvi put preko južne strane.

Hillary je 1951. bio dio neuspješne novozelandske Everest-Ekspedicije. Dana 29. maja 1953., uspjeli on i Sherpa Tenzing Norgay prvi put se popeti na vrh 8844 m visokog Mount Everesta (Tschomolungma). Nekoliko mjeseci kasnije kraljica Elizabeta II. Ujedinjenog Kraljevstva dodjeljuje mu titulu viteza (Sir). Na daljnjim ekspadicijama 1950-ih i 1960-ih godina popeo se još na razne vrhove Himalaje. Kao dio jedne Trans-Antarktis-Ekspedicije stiže u januaru 1958. na Južni pol nešto prije Vivian Fuchsa, i time uspješno okončava treću ekspediciju na Južni pol nakon Roald Amundsena i Robert Falcon Scotta.

Godine 1975. smrtno stradaju njegova supruga Louise i kćer Belinda u nesreći aviona u blizini Katmandua (Nepal). Hillary se vjenčava 1989. drugi put za udovicu June Mulgrew, 1995. Uprkos svom uspjehu i priznanju kao avanturista i autor, Hilari je uvek bio opisan kao ponizan čovek. Bio je visoki komesar Novog Zelanda u Nepalu, kao i Indiji i Bangladešu, od 1985. do 1988. godine, a postao je počasni građanin Nepala 2003. godine, na 50. godišnjicu postizanja uspona.

Hillary je osnovao „Himalayan Trust“ radi podrške nepalskih Sherpa. Pomoću „Himalayan Trust“-a su počele izgradnje škola i bolnica u tom području. Hillary smatra tu pomoć kao svoje najveće životno postignuće.Različite geografske regije koriste ime Hillarya, a novozelandski zapis od pet dolara sadrži njegov lik. Magazin ” Time ” navodi ga kao jednog od 100 najuticajnijih ljudi 20. vijeka.

Categories
Zanimljivosti

Svijet legendarnih nordijskih junaka: Obješeni kralj

Starkad, ilustriran na Carta Marina Olausa Magnusa

Kao središnja epizoda legende o junaku Starkadu, pripovijest o vješanju kralja Vikara, premda u fantastičnom ključu, predstavlja važno svjedočanstvo o odinskom kultu, ritualno prikazujući njegov mitski božanski slijed. Ipak, drugi elementi prisutni u različitim verzijama – primjerice, prema jednoj predaji, junak je rođen s mnoštvom ruku koje mu je kasnije odsjekao bog Thor učinivši ga na taj način normalnim – čine od Starkada jedan problematičan lik, pola odinskim junakom, pola čudovištem zbog čega je ismijavan ili veličan ovisno o kontekstima u kojima je neka pripovijest nastajala.

Vikinzi ili “morski ratnici”, nepobjedivi borci koji su ostavljali tragove svojih upada po obalama čitavoga svijeta, plovili su morima u potrazi za novim pustolovinama, prezirući opasnosti i smrt. Jedan od njih, čuveni Starkad, stekao je prijateljstvo kralja Vikara Agdirskog u jugozapadnoj Norveškoj, zapovijedajući zajedno s njime flotom brodova kojoj nadaleko nije bilo premca. Jedanput, dok su se spremali da isplove u tko zna koji ratnički pothvat, jedno nikad ranije viđeno zatišje blokiralo je njihovo brodovlje u luci. Nije bilo ni daška vjetra, a more je bilo glatko poput ulja. Izgledalo je kao da je neka božanska volja protiv njih.

Tada je Starkad, ponavljajući tisućljetne obredne čine, bacio žrtvene komadiće drveta u vodu kako bi magijski izazvao nalete povoljnog vjetra. Međutim, udes se nastavio žestoko srditi na njih, budući da su jedra i dalje nemoćno visila, a brodovi su bili kao zalijepljeni za ogromno vodeno prostranstvo. Očito je neko božanstvo, i to veoma moćno, bilo rasrđeno pa ga je trebalo umilostiviti nekom žrtvom. Na komandnom su brodu uznemireni mornari vršili tradicionalne vračarske prakse te se, nakon okončanih postupaka, otkrilo da je Odin, gnjevan zbog nekog nepoznatog razloga, želio život jednog od njih. Poštujući božansku volju, svi su, uključujući i kralja i Starkada, bacali kocku kako bi odredili čovjeka kojega treba žrtvovati bogu. Malodušnost je spopala odvažne mornare kada su u atmosferi koja je postala ledena doznali da je izabran njihov kralj, plemeniti Vikar. Prema svetim obredima, on je morao biti obješen, nudeći svoj život uzvišenom Odinu.

Iz zbirke nordijskih mitova i razmišljanja o njima, koju je priredio Miroslav Jurešić. Ovo je 45. tekst

Nitko nije imao hrabrosti govoriti ili spomenuti tragičnu sudbinu koja je zadesila njihovog kralja. Budući da je u međuvremenu pala večer, Starkad je predložio da odlučivanje odlože do sutra kako bi uklonio i ublažio opći osjećaj smetenosti. Te noći, uoči tužnoga dana, Starkad nije uspijevao nikako zaspati jer su ga uznemiravale mračne slutnje i zbrkane slike smrti i nesreće. Iznenada, upravo kada ga je konačno počeo hvatati san, razbudilo ga je jedno uistinu uznemirujuće viđenje: njegov stari skrbnik, koji je odavno bio mrtav, stajao je pred njegovim očima i nalagao mu da ga slijedi. Starac je junaku, koji je sve više bio ispunjen nevjericom, rekao da se zove Hroshars-Grani, što u prijevodu znači “Brada od konjske dlake”. Stigavši u luku, njih su dvojica uzeli jedan čamac te su, snažno veslajući, pristali na jedan obližnji otočić koji je potpuno bio pokriven bujnom vegetacijom. Krčeći sebi put kroz šume koje nikada prije nisu bile istraživane, našli su se nasred jednog proplanka gdje su vidjeli jedanaest bića u ljudskom liku kako sjede na isto toliko tronova.

Starkad je dobro promotrio čitav prizor i opazio da je jedan tron, viši od ostalih, bio prazan. Hroshars-Grani nikako nije izgledao uzbuđen, nego se sasvim prirodno uputio prema praznom tronu i sjeo. Prekidajući tišinu u koju su bili uronjeni, jedanaestorica su pozdravila starca nazvavši ga Odinom što je još više iznenadilo junaka. Bila je to skupština Asa, najviše sudište koje je odlučivalo o sudbinama ljudi. Noćni je posjetitelj, starac s konjskom bradom, rekao svojim božanskim drugovima da je došao trenutak odluke o Starkadovoj sudbini. U svom je srcu vjerni Vikarov sluga bio miran jer je znao da je uvijek bio najbolji ratnik i da je svoje pothvate posvećivao ocu bogova i, uostalom, zaštitniku umijeća ratovanja.

Prvi koji je progovorio bio je Thor. Gospodar groma i zakleti neprijatelj gigantâ nije s naklonošću gledao na Starkada jer se veoma dobro sjećao da je on bio sin giganta i da mu je njegova majka uskratila svoju naklonost. Stoga je Thor prezrivo rekao da će ga učiniti impotentnim tako da će s njime nestati i njegov rod. Teške riječi crvenog gospodara groma bile su ublažene Odinovim riječima koji mu je, sjećajući se junakove pobožnosti, obećao tri životna razdoblja, iako će biti kratki.

Thor je tada prešao u protunapad pa je objelodanio da će junak, kojega je Odin štitio, u svakom od tih života počiniti neko zlodjelo, čin protiv moralnih zakona. Nastavljajući nadmetanje s Thorom, otac je bogova obećao ratniku sjajna oružja pomoću kojih će steći neprocjenjiva blaga. Postajući sve uzrujaniji, budući da je želio baciti svoj malj na ovoga sina gigantâ, Thor je, nastavljajući s verbalnim obračunom, rekao da Starkad nikada neće posjedovati zemlje, nego će uvijek biti prisiljen vječito lutati u potrazi za bogatstvima koja ga nikada neće zadovoljiti. Tada je Odin svome štićeniku udijelio dar pjesništva, tako da će stihovi izlaziti iz njegovih usta onom istom lakoćom kojom se izgovaraju obične riječi. Thor je podrugljivo i nepristojno uzvratio da se Starkad nikada neće sjećati stihova koje je on sastavio, nego će biti osuđen slušati druge kako recitiraju plodove njegovog duha.

Starkad u bitci, iz Historia de gentibus septentrionalibus (1555) Olausa Magnusa

Pred Starkadovim iznenađenim pogledom, božanska se prepirka bližila svome kraju. Odin je odredio da će mu najplemenitiji gospodari zemlje iskazivati poštovanje, te se tim posljednjim i neopozivim riječima sveti zbor razišao, a Odin je, ponovno zaodjenuvši pohabanu odjeću starog Hroshars-Granija, otpratio Starkada u tabor. Prije nego je nestao u ništa, bog je svoga štićenika podsjetio da mu u zamjenu za podijeljene darove treba posvetiti život kralja Vikara. Zatim mu je, bez ikakva vidljiva razloga, dao jezersku trsku, govoreći da će mu trebati.

Prve zrake novoga dana probudile su Starkada koji, prisjetivši se događaja od prošle noći, nije znao je li to sve sanjao ili je bila istina. S ovom nerazrješivom sumnjom, junak se uputio na sazvanu skupštinu kako bi se donijela odluka o eventualnom vješanju kralja. Nije trebalo mnogo kako bi se izglasalo “nekrvno vješanje” koje je bilo posve simbolično. Radilo se o jednom obredu koji je imao određeno značenje i koji je više nego jednom razriješio slične situacije. Formiravši povorku, izabrani su se ratnici uputili do jednog stabla jele iz kojega je stršila tanka grana ispod koje se nalazio odsječeni panj. U međuvremenu je slugama bilo naređeno da zakolju jedno tele bez mane i da se iz njega izvade crijeva. Vršeći za tu priliku službu odinskog svećenika, Starkad je dograbio životinjska crijeva, te je od njih vješto napravio omču. Zatim se, poštujući poredak obrednih čina, približio nagnutoj grančici i na nju objesio omču od crijeva.

Kralj je bio doveden ispod stabla gdje mu je njegov ratnik namaknuo bezopasnu omču oko vrata. Čvrsto držeći u ruci trsku, Starkad ga je potom udario njome izgovarajući: “Ja te sada predajem Odinu”. Bila je to sveta “formula posvećenja”. Kao čarolijom, ostavljajući Starkada zaprepaštenim, trska se pretvorila u oštro koplje posve jednako onim kopljima koja ratnici koriste u borbama prsa u prsa. U istom trenutku, otkotrljao se panj na koji se popeo Vikar, ostavljajući ga da visi na grani, dok mu se omča od crijeva, koja su također postala čvrsta poput brodskih konopa, stezala oko vrata. Osim toga, dovršavajući ovaj čudesni čin, grančica se pretvorila u snažnu granu koja je, odapevši se uvis, postala pogubno stratište na kojemu je okončan kraljev život. Tako je Starkad bio nehotični izvršitelj Odinove volje. Međutim, prema nekim predajama, koje su ubojstvo najdražega prijatelja smatrale gnusnim nedjelom, ovo je ustvari bilo prvo nemoralno djelo koje je u skladu s Thorovom voljom Starkad trebao počiniti, piše Prometej.ba

Categories
Zanimljivosti

Najjači zemljotres u historiji BiH: Razorio grad i odnio 15 života (VIDEO)

Sjećate li se razornog zemljotresa koji je Banjaluku pogodio 1969. godine? Najrazorniji zemljotres koji je pogodio Bosnu i Hercegovinu u historiji. Zemljotres je bio jačine 8 stepeni po Merkalijevoj, ili 6,6 stepeni po Rihterovoj skali

Datum 27. oktobar 1969. godine. zauvijek će se pamtiti kao crni dan za našu državu. Sve je počelo  jakim udarom u noći 26. oktobra u 2:55 sati, a podrhtavanje tla se nastavilo do 8:53. Zemljotres se zbio u 16:35. Hipocentar je bio 20 kilometara ispod grada. Zemljotres je tada devastirao cijeli grad. Poginulo je 15 ljudi, a njih 1.117 je bilo teže i lakše povrijeđeno.

Potpuno je uništeno 86.000 stanova ili 3,7 x 106 metara kvadratnih stambene površine. Velika oštećenja nanesena su školskim (266), kulturnim (146), zdravstvenim (133), društvenim i objektima javne uprave administracije (152).

Privreda je pretrpjela značajne gubitke. Sva preduzeća su naredni period radila sa značajno smanjenim kapacitetima, a neka su u potpunosti prestala sa proizvodnjom.