Đerzelez Alija: Narodna pjesma


Sve na stranu, Boga spomenimo.
Sve u slavu Boga velikoga,
E da bi nas vazda veselio,
Ovu braću i druge ostale,
Po svoj butum našoj carevini,
I od ovog doma domaćina;
A po tome, da vam zapjevamo
Od istine, od zemana stara.
Bože mili,čuda, golemoga!
što Trebević danas procvilio?
Da je vila, u oblak bi bila,
Da je guja, u prisoj bi bila,
Da je sužanj, tu tamnice nema,

Već siroče, bez oca i majke,

Ludo momče, Gjerzelez Alija,
Njemu nema no dvanaest ljeta.
U muci se Alil dogodio, čuvajuči po planini ovce
Svoga age, Beširović Meha i Čobanluk mu nije dodijao,
No ostali po goričobani;

Služio ih jutfom i večerom,
Hljeb pekao, vodu donosio,
I svačije uzvraćao ovce,
A nejak se Alil namjerio,
Svak ga bio, svak ga progonio,
Od zuluma živjet’ ne mogaše,
Nego staru majku proklinjaše,
Za što ga, je na svijet rodila,
Te pobježe tvrdom Trebeviću,
Čobanima ostavio ovce.
Skitao se po pustoj planini,
U torbi mu hljeba ponestalo,
Dan mu prode o luli duhana,
A po tri dni o bukovu listu;
Travu ije, s lišćća vodu pije,
Cvili momče jutrom i večerom.
No Aliji sreća priskočila,
Nabasao kamenoj pećini,

U pećinu oči upravio,
Dade mu se nešto pogledati,
žensku glavu, prije nevidenu,
Zlatna skuta, a visoka struka.
Zlatnih kosa a bijela lica;
U krilu joj čedo od godine,
jednu sisa, a s drugom se titra.
Obje joj je dojke prihvatilo,
Prepade se, i nevolja mu je,

»Budi meni sada u nevolji«. čula vila, dobra srca bila,
Pa Aliji ‘vako govorila:
»Kazuj, sine, Gjerzelez Alija!
«Što najvoliš na ovom svijetu?
»Il’ ćeš para ili ćeš ši ćara,
»Ill hoćeš ruho i oružje,
»Il’ ćeš znati gdje no leži blago,
»Da si ljepši od svake djevojke ;
»Da u cara isprosiš djevojku,
»Daće ti je od prve riječi;
»Ili želiš konja vilovita,
»Zlatno perje, srebrnečelenke?
»Traži sine, što je tebi drago,
»Traži sine, a brige ne vodi!«

Alil joj se do zemljice klanja.
Pristupi joj ruci i koljenu,
Ruke ljubi, tiho joj govori :
»O, hanumo, tvog evlada majko.
»Danas meni i otac i majka!
»Od svega ti toga ništa neću,
»No te molim i po tri put kumim,
»Pokloni mi snage od pomoči.
»Neka budem junak mimo ljude,
»Da od mene boljeg ne imade,
»Na sve strane ovoga svijeta ;
»Pa mi daruj bilje i kovilje,

»Da me puška ubiti ne može,
»Ni prihvatit oštra sablja mesa«.
,Vila njemu ‘vako govorila
‘»Uzimljem te za svoga posinka,
»A bratimim ćerkom jedinicom«.
To izreče, prihvati dijete,
Pa ga turi na zelenu travu,
ovako njemu progovara :
sine, u krioce majci,
»Da ti dadem materine hrane«. , jede Alil u krioce vili,
Lijeve se prihvatio dojke,
Sisa dojku dok se nasisao.
– A vila mu poče besjediti :
»Moj posinče, Gjerzelez Alija!
»Ti poteci pećini na vrata,

»Te pogledaj s desna na lijevo,
»Dok ugledaš studena kamena,
»Do po njega kostim’ obasuta
»leonjskijema i junačkijema ;
»Dovaljaj ga do pećine blizu,
»Da okušaš jel’ ti dosta dara«.
Alil prođe, do kamena dogje,
Viši kamen od najveće kule,
U kamenu ključi i sindžiri,
Po kamenu od svašta, znamenje,
Te zaprije junačkim plećima,

Iz temelja kamen pomače,
Drugom mače, ni s mjesta ne mače.
Povrati se te kazuje vili ;
Vila njega sjede u krioce,
Izvadi mu dojku iz njedara,
Pa i desnom podojila dojkom,
Kad se Alil s drugom poposao,
Stade kucat’ srce u prsima,
Zaigraše u mišici ruke,
A nešto ga diže u oblake,
Iz oblaka pade pred kamenem,
Rukama je kamen prihvatio,
Podiže ga na prsi junačke,
Donese ga pećini na vrata.

Kad vidjela zagorkinja vila,
Izvadi mu bilja iz njedara,
Te Aliji plete u perčinu,
Da ga puška ubiti ne može,
Niti sablja prihvatiti mesa,
Pa mu dade do dvadeset
Te Aliji ‘vako besjedila
»Ajde, sine, pravo Sarajevu,
»U nedelju, koja prva dogje;

Na čaršiji po pazaru gledaj,
»Ugledaćeš siromaha raju,
»Po pazaru gdje kobilu voda.
»Šugava je, stara i mršava,

»Niko mu je ni gledati neće
»Ti mu podaj sve dvadeset padt,
»Daće ti je od prve riječi.
»Ačuvaj je kao svoju glavu.
»Ne umakni zobi i sijena,
»Dobra će ti oždrijebit’ dora.
»Neće boljeg biti na svijetu,
.»Jer će imat’ u potaji krila,
»Snopa krupna, hairli poleta.
»S njim, ćeš moći preskakaf Dunavo,
»Ugaziti po sred vatre žive,
»Gdie se lome kopl,ja i opklopi,
»Gdje junačke odliječu glave;
»A kad bi ti do nevolje bilo,
»Klikni mene, evo, tvoju majku,
poklikni tvoju posestrimu,
»Bićemo ti vazda u nevolji«

Alil majci pristupio ruci.
Pa ,okrenu gorom u planinom
Pravo ide Trebević planini.
Kad Alija međ čobane siđe,
Šćahu njega rezil učiniti:
Ne da im se Alil rezliti
Već čobane pohvatao žive.
Poveza im na grdilo ruke‹ ,
Na svake ih muke udario,
Čobanima muke dodijale,

Kod Alije pomoć zavikaše :
»Aman, brate, Gjerzelez Alija !
»Oprosti nam život na mejdanu.
»Tvoj je mejdan i tvoje junaštvo
»Svićemo ti biti najamnici,
»Tvoječuvat’ i uzvraćat’ ovce«.
Alija je za Boga hajao,
Odriješičobanima ruke,
I svoje im preporuči ovce ;
Pa eto ga šeher Sarajevu,
Te kad vlaška nedeljica dogje.
Počaršiji i pazaru šeta,
Obzire se na svečetir’ strane.
Dok ugleda jednog rajetinu.
Gdje prodaje šugavu kobilu.
Niko mu je ni gledati neće.
Alija mu poče besjediti :
»Naj ti, vlaše, ovo dvades’ para.
»Više nemam pare ni dinara,
»Drugome je, beli, prodat’ nećeš«

Pare broji, ovako govori :
»Uzmi, vlaše, pa se halalimo
Starac primi pare od Alije,
Rastaše se i halališe se.
Ode Alil gori Trebeviću.
I odvede šugavu kobilu.
ovce čuva, a kobilu žiri.

Kad se svrši po godine dana,
Oždrjebi mu krilata dorata,
S nišanima do sad nevigjenim
Na čelu mu mjesec i zvijezda.
Na šapima od megjeda šapa.
Putonogast u noge četiri,
Duge grive, a kusata repa.
Tako staj'o četiri godine,
Prisp'je njemu dorat za jahanje,
Potkova ga, i opusati ga,
A na sebe dobavi oružje,
Te uzjaha sila na bijesa.
Bože mili, na svemu ti hvala!
Da je kome bilo pogledati
Vilovita Gjerzelez Aliju
I krilata pod njime dorata!

Gdje najboljem konju pet sahata.
Tu Aliji ni po sata nema..
Preigrava gore pustimice, preliječe visoke planine,
Čudilo se malo i veliko ;
Gdje god bješe na glasu junaka
U Turčina i u kaurina.
Svaki mu se s puta uklanjaše.
A prvi mu čašu dodavahu.
I svaku mu poštu odavahu
Po kahvama i po majhanama.

Pa kad jedno jutro uranio,
U mejhani na sred Sarajeva,
I od pića ćeif prihvatio,
Kliče vila s tvrda Trebevića,
Ona zove Gjerzelez Aliju :
Gdje si, Ale, nigdje te ne bilo !
Na raneti pivo izlazilo !
Na Jajce nam Vlasi udariše,
Već su Jajce Vlasi prihvatili,
Ne kolju se u gradu s Turcima.
»Robe, pale, svake jade rade ;
»No na noge, majčine ti hrane!«
Kad Alija riječ razumio,
Hazurao sebe i dorina.,
Otisnuse gorom i ćenarom.
Brzo dogje Jajcu na Krajini,
Kad po zemlji Vlasi halakaju.
Robe, pale, a sijeku glave.

Zubim’ škrinu, sa dorata vrisnu
A sablja mu kao sunce sinu.
Pa megj’ Vlahe juriš učinio,
Sablja s'ječe,odlije ću glave,
Sabljom s'ječe,a gazi dorinom,.
Sve je Vlahe redom isjekao.
A sokake napunio mesom.
Sva čaršija krvlju polivena,
Ne ostavi živa gjavoljega!

Povratio šičar od kaura,
Jajca grada gla'vam’ okitio, Pa odsjede u pjanu mejhanu,
Dva dukata natočio pića,
Jedan njemu, a drugi dorinu.
Svi mu Turci u mejhanu došli,
Na selame, a i hošgeldije,
Te mu ikram i a ferim daju :
»Serhatlijo, neznana delijo !
»Aferim ti, i ko te rodio !
»Tvoje će se ime spominjati,
»Dokle bude Jajca i mjeseca,
»Dok je turskog hajir turkovanja,
»Prave vjere u Boga jednoga !«