legenda

Ličnosti

LEGENDA O SAFIKADI: najljepšoj Bosanki sa vjerom u ljubav jačom od života


Bosanskohercegovačka narodna kultura obiluje legendama koje pripovijedaju o tragičnim ljubavima koje su spriječile rat i bolest, o ljubavima koje nisu uspjele zbog socijalnih razlika ili religioznih. Moglo bi se reći da su ovakve legende uvijek istinite jer pripovijedaju tipičnu sudbinu, iz razloga što su prošla ali i današnja vremena isprepletena nesretnim ljubavima.

Prema mnogim mišljenjima najljepša bosanska legenda je ona o “najljepšoj Bosanki”, djevojci iz Banja Luke po imenu Safikada ili Safikaduna. Postoji nekoliko verzija ove priče, a jedna kaže da je mlada ljepotica bila zaljubljena u vojnika koji je služio u tvrđavi Kastel. Ljubav je bila obostrana, ali ga je njegova vojna služba odvela na daleki front gdje je poginuo. Kada su to javili Safikadi ona je iz djevojačke sehare izvadila svoje svadbeno ruho i tako odjevena se uputila prema tvrđavi Kastel, sačekala da se upali fitilj topa koji je svaki dan označavao vrijeme Podne namaza, zagrlila top misleći na svog dragog, nakon čega ju je topovsko đule raznijelo. Prema tumačenju, otišla je u svadbenom ruhu da se nađu i vječno ostanu zajdno, pokazujući time neviđenu hrabrost braneći svoju ljubav i vjeru da ljubav kao univerzalna vrijednost može biti jača od svih prepreka ovoga svijeta. Safikada je sahranjena u haremu Ferhadija džamije, dok druga verzija kaže da je sahranjena nadomak mjesta na kojem je umrla. Mnogo godina poslije praksa je bila da na tom mjestu zaljubljeni parovi pale svijeće i ostavljaju cvijeće te ceduljice na kojima su bile ispisane ljubavne želje, nadajući se da će im hrabra Safikada pomoći u njihovom ostvarenju.

Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu džamija Ferhadija kao i Safikadino turbe su uništeni. Danas je ostao mezar, na uglu ulice koja od Ferhadije vodi prema tvrđavi Kastel. Današnja historiografija pokušava odgonetnuti da li je Safikada bila turska djevojka zaljubljena u vojnika vezirske ordije ili je bila kćerka ugledne banjalučke porodice zaljubljena u austrougarskog vojnika pa su njezini roditelji bili protiv te ljubavi. Prema određenim verzijama, Safikadin izabranik nije poginuo ni na kakvom dalekom frontu, nego je otišao za njom u vječnost, tj. izvršio samoubistvo kada je saznao da je njegova draga izabrala smrt kao svoj odgovor na roditeljsku zabranu njihove ljubavi. Postoji još i verzija da je možda bila unuka Ferhat paše Sokolovića ili kćerka Hadži Kejze Kahrimanovića. Na osnovu svega možemo zaključiti da je živjela ili krajem XVI stoljeća ili možda u XVIII ili krajem XIX stoljeća. U svakom slučaju pravu istinu je teško otkriti. Naime, pri rekonstrukciji pravog ili navodnog Safikadinog mezarja 1987. godine utvrđeno je “da na dubini od jednog metra, ispod donje ivice spomen groba, postoji ljudski kostur položen u smijeru zapad – istok. Prema strukturi kamena, upotrebi klamfi i obradi, kao i monumentalnosti nadgrobne ploče, grob se može smjestiti u kraj XVI stoljeća”, kako je naveo u izvještaju arheolog Boris Graljuka. Također, nemoguće je utvrditi i da li je u pitanju kostur Safikade ili neke druge djevojke. Jedino što preostaje je usmena tradicija koja svjedoči da je Safikada postojala – bila je prelijepa djevojka, hrabra, zaljubljena sa ogromnim povjerenjem u moć ljubavi.

Safikadin grob
Kao ni legende o Safikadi, tako ni mjesto njenog vječnog prebivališta nije usaglašeno. Safikadino turbe, koje je bilo dijelom kompleksa Ferhadije, navodno je bilo mjesto gdje je ona sahranjena. Po drugoj priči, koja je više prihvaćena među Banjalučanima, Safikadin grob, jednostavni sarkofag, nalazi se nedaleko od Ferhadije u ulici koja vodi prema Kastelu.

Pri rekonstrukciji Safikadinog groba 1987. godine, utvrđeno je da na dubini od jednog metra, ispod donje ivice spomen groba, postoji ljudski kostur položen u smijeru zapad-istok. “Prema strukturi kamena, upotrebi klamfi i obradi, kao i monumentalnosti nadgrobne ploče, grob se može smjestiti na kraj 16. vijeka”, pisalo je u izvještaju arheologa Borisa Graljuka. Mjesto Safikadinog groba postalo je kultno mjesto gdje generacije Banjalučana pale svijeće, sa željom da budu srećni u ljubavi. Zaljubljene duše, najčešće na Valentinovo, 14. februara, dolaze na grob da zapale svijeću, ostave ružu i ceduljicu sa napisanom željom.

Opera Safikada

Izvršni producent opere “Safikada” jeste muzičko-scenska agencija “Arion”. Kompozitor opere je Muharem Insanić, libreto je napisao banjalučki novinar i publicista Slavko Podgorelec. Orkestraciju opere Safikada potpisuje Svetozar – Saša Kovačević, profesor muzike iz Novog Sada, a dirigent je Ognjen Bomoštar. O značaju legende Safikada za Banjaluku, ali i pripremama za predstojeću operu novinari portala buka.com su razgovarali sa banjalučkim publicistom Slavkom Podgorelecom koji potpisuje libreto ove opere.

Šta za Banjaluku znači legenda o Safikadi?

Ne mogu govoriti u ime grada, ali po mišljenju Banjalučana koje poznajem, s kojima se družim i sarađujem (i mom ličnom), Safikada je (sad govorim o legendi-baladi) banjalučki urbani, kulturni, civilizacijski i multinacionalni ’mrtvi kapital’ odnosno ’brend’. Nismo mi ’otkrili’ Safikadu: pominje ovu legendu i veliki Banjalučanin (osnivač našega Muzeja) Špiro Bocarić, a mi smo (mislim na grupu okupljenu oko realizacije Opere i novinare) samo tu žišku raspalili 2004. godine, i kasnije. Kada smo februara 2009. doživjeli da uvertirom Safikade Sarajevska filharmonija praktično otvori 25. jubilarni festival ’Sarajevsku zimu’, već u martu je na Safikadinom grobu svijeću zapalio i Martin Luter King III. Turistička organizacija Banjaluke na čelu sa gospodinom Ostojom Barašinom reagovala je na način da se prvi puta (otkad postoji Safikadin grob) ovo mjesto institucionalno i trajno obilježi. Dakle – ova Banjalučka legenda suštinski afirmiše LJUBAV kao univerzalnu vrijednost, i predstavlja idealan temelj za prošlo, sadašnje i svako buduće prepoznavanje emocionalnog stanja koje (i doslovno!) ruši sve zapreke i zidove. Jer, kako (u operi) kaže Safikada: ljubav je darovana ljudima od Boga.

Da li je ovu legendu potrebno više njegovati i dati joj veći značaj u gradu?
Naravno! Zašto je, na primjer, ne bismo analizirali (već u osnovnoj školi) na časovima maternjeg jezika?! Mislim da bi to bilo trajno korisno – ako baš hoćete i „europski“… Safikadina priča kao da je među građanima Banjaluke zaboravljena. Na neki način, tek se sa istoimenom operom koja je u pripremama vraća sjećanje na nju. Kako to komentarišete? Jednostavno, a to sam otkrio baveći se profesionalno istraživanjem prošlosti Banjaluke: naime, u stanju smo decenijama (da ne kažem vjekovima) prolaziti, pa i spoticati se o neke značajne (recimo-kulturološke) detalje – a ne biti ih svjesni sve dok ne naiđe neki ’stranac’ (svjetski putnik, publicista, sveštenik) koji to ’iz prve’ uočava! Takvi smo po prirodi. Možda je naša (ne)sreća u tome što na Safikadu nije ’nabasao’ neki Šekspir, ili makar Gete, ili neki Andrić ili Selimović… Kako god – sada smo napravili nešto vrijedno, i iskreno vjerujem – trajno. Opera Safikada je, moram to priznati – takvo (prije svega – muzičko) djelo čije će se arije i dueti, horske i orkestralne dionice i pjevušiti, i zviždukati, i (kao zasebne cjeline) izvoditi na koncertima. Kao ’Napitnica’ iz Traviate ili hor Jevreja iz opere Nabuko…

Koliko je bio težak i zahtjevan rad na operi? Koliko ste Vi zadovoljni svime, sad kad su probe već pri kraju, a datum premijere se približava? Teško je objektivno prosuđivati vlastiti ’uradak’. Drugi su rekli da je moj libreto (scenarij opere, sa monolozima-arijama i dijalozima-duetima) dobar, i zahvalan za komponovanje jer sam sve pisao u stihovima koji se rimuju. S obzirom da je riječ o prioritetno ’muzičkom’ pa onda ’scenskom’ djelu, nastojao sam pokazati kako su jednostavne ’stvari’ zapravo i – najljepše (da ne kažem – najbolje).

To su prepoznali i kompozitor Muharem Insanić i dirigent Ognjen Bomoštar koji je pojedine dijelove opere filigranski sizelirao: to se vidi na probama hora, solista, i orkestra – kada se na licima izvođača iščitavaju radost i polet. Orkestrator Svetozar-Saša Kovačević je perfektno razradio neke muzičke teme kompozitora. Reditelj Nenad Bojić je libreto (koji je pisan u tipično romantičarskom maniru) ’upakovao’ u vanvremensko metaforički-univerzalno scensko ’prikazanije’. Da zaključim: „Safikadu“ koju će vidjeti i slušati banjalučka publika, apsolutno je moguće postaviti i izvoditi na bilo kojoj evropskoj operskoj sceni – i to bez (nekada neophodnog) jezičkog prevoda.