Bosanska kriza koja je uzdrmala svijet: Pripreme i konačna aneksija Bosne i Hercegovine

S obzirom da su dvije prilike za aneksiju propuštene, Austro-Ugarska je smatrala da mora biti spremna za sljedeću priliku. Pripreme su vođene od dolaska ministra Aehrenthala. Prilika se ukazala u ljeto 1908. godine. Naime, tada je mladoturski pokret iskoristio pobune vojnih garnizona i prisilio sultana Abdulhamida II da vrati ustavnost Osmanskoj državi. Sultan je na to morao pristati i 24. jula 1908. Osmanska država je ponovo postala ustavna monarhija. Time je provedena Mladoturska revolucija, koja je zapravo značila preuzimanje stvarne vlasti kroz predstavničke institucije, gdje su mladoturci bili najsnažnija politička opcija. Mladoturska revolucija pružila je čekanu priliku Austro-Ugarskoj da provede aneksiju.

Pripreme za aneksiju nakon 24. jula.

Ministar Aehrenthal je 9. augusta uputio edmemoar grupi javnih radnika sa ciljem odgovora Izvolskom, ali i pripreme vrhova Monarhije za aneksiju. Tu objašnjava da se trupe mogu povući iz Sandžaka jer on više nije potreban da spriječi nastajanje velike južnoslavenske države eventualnim spajanjem Srbije i Crne Gore. Umjesto toga, Aehrenthal je obrazložio da zlo treba sasjeći u korijenu, a to je značilo da se Srbiji oduzme šansa da pripoji Bosnu i Hercegovinu. U tom smislu je želio uključiti Bugarsku u cijeli ovaj splet, na način da se podrži proglašenje njene nezavisnosti i teritorijalno proširenje.

Dakle, Aehrenthal je imao jasan plan da prilikom aneksije Bosne i Hercegovine Srbiju dovede pred završen čin uključivanjem Bugarske u ovo pitanje, a istovremeno i osiguravajući podršku Rusije. Također, iznutra je morao osigurati dogovor austrijske i mađarske vlade, pa je sazvao sjednicu dvije vlade 17. august, na kojoj se trebao postići kompromis.

To ipak nije išlo glatko, jer su Mađari zahtijevali aneksiju koja će Bosnu i Hercegovinu uključiti u dvojnu strukturu monarhije, konkretno da će Bosna i Hercegovina pripasti Mađarskoj iz historijskih razloga. Austrijska strana na to nije pristala, pa je zakazana nova sjednica za 10. septembar.

Prije nego je došlo do nove sjednice austrijske i mađarske vlade, Aehrenthal je obavijestio italijanske i njemačke kolege o akcijama Austro-Ugarske, s tim što Italijanima nije direktno spomenuo aneksiju. Iako je bilo predviđeno, diplomate u Istanbulu, Londonu i Parizu nisu poduzele nikakve akcije u cilju obavještavanja ovih država.

Zatim su uslijedili novi razgovori sa Rusijom, odnosno ministrom Izvolskym, sa kojim se Aehrenthal lično sastao 15. i 16. septembra u Buhlauu (Buchlau, danas Buhlovice, Češka R.) sa ciljem usaglašavanja stavova po aktuelnim pitanjima.

Vjerovatno shvativši da je Austro-Ugarska odlučna u svojoj namjeri, Izvolsky je pokušao isposlovati kompenzacije za Srbiju i Crnu Goru, a time ujedno i za Rusiju. Kada to nije uspjelo, pokušao je nagovoriti austrougarskog kolegu da se sazove novi kongres koji bi revidirao odluke Berlinskog kongresa, ali je Aehrenthal i to odbio.

Postignuta je tek usmena saglasnost o povlačenju austrougarskih trupa iz Sandžaka, te austrougarske podrške ruskim zahtjevima za otvaranjem pitanja moreuza. Obzirom da nikakav pismeni ugovor nije izrađen, Izvolsky je vjerovao da Aehrenthal neće ništa dalje poduzimati prije nove zajedničke sjednice austrijske i mađarske vlade, koja je planirana za 6. oktobar.

Nakon sastanka u Buhlauu ruski politički vrh je razmatrao pitanje aneksije i u njoj čak vidio i neke prednosti. Za to vrijeme austrougarska diplomatija se nije zaustavljala. Na poziv cara i kralja u Budimpeštu je 23/24. septembra došao bugarski vladarski par i tada je sklopljen dogovor – Bugarska će proglasiti nezavisnost, a Austro-Ugarska će istovremeno anektirati Bosnu i Hercegovinu.

Proglašenje aneksije

Krajem septembra u vrhovima Austro-Ugarske sve je bilo spremno za proglašenje aneksije Bosne i Hercegovine. Aehrenthalovi diplomatski manevri prema Izvolskom naveli su Rusiju da misli da Austro-Ugarska neće poduzeti nikakav iznenađujući korak, barem ne prije sljedeće sjednice austrijskih i mađarskih Delegacija, koja je zakazana za 6. oktobar.

Međutim, Rusi su se očigledno prevarili u procjenama, vjerovatno ne znajući za razlog posjete bugarskog vladarskog para Budimpešti, gdje je knez Ferdinand od cara i kralja Franza Josepha I lično dobio garancije za austrougarsku podršku proglašenju nezavisnosti Bugarske.

Ta austrougarsko-bugarska saradnja bila je usmjerena protiv Osmanske države i protiv Srbije. Potresena unutrašnjim promjenama sistema vlasti, Osmanska država teško je mogla poduzeti bilo kakve korake u pogledu zajedničkih akcija Austro-Ugarske i Bugarske.

Istovremeno, Srbiji su bile vezane ruke, jer je Bugarska bila pripremljena da uđe u rat na strani Austro-Ugarske, ako Srbija zarati sa Austro-Ugarskom zbog aneksije Bosne i Hercegovine. Prema tome, dva čina su odlično bila pripremljena.

Da će doći do aneksije u Austro-Ugarskoj je bilo sasvim jasno u posljednjim danima septembra. Zajednički ministar finansija Istvan Burian je 27. septembra predao tekst proklamacije o aneksiji Ludwigu Thalloczyu kako bi ga ovaj preveo na bosanski jezik.

Ovaj je to ubrzo učinio uz pomoć Bože Ćerovića i konstatovao da prevod glasi dosta dobro i narodski. Dva dana kasnije, 29. septembra, car i kralj Franz Joseph I uputio je pisma britanskoj, francuskoj, njemačkoj, italijanskoj i ruskoj vladi, koja su tamošnji austrougarski ambasadori trebali predati 5. ili 6. oktobra.

Naravno, vlade tih država nisu znale za ta pisma dok ih ambasadori nisu predali. Istovremeno, vratio se knez Ferdinand u Sofiju i odmah poslao premijera Aleksandra Malinova u Veliko Tarnovo, staru bugarsku prijestonicu. Tamo je obavljen čin proglašenja nezavisnosti Bugarske. Zbog bugarskih političkih tradicija, odnosno baštinjenja srednjovjekovlja, Ferdinand je proglašen tsarem, a Bugarska je postala tsarstvo.

Tekst proglasa. Istog dana, car i kralj je potpisao dokumente o aneksiji Bosne i Hercegovini. Sutradan, 6. oktobra ta vijest se pojavila u štampi, a 7. oktobra su je objavile i službene novine Wiener Zeitung, istog dana kada je prevedena proklamacija objavljena u Sarajevskom listu (Sarajevski list, God XXXI, br. 120, Sarajevo, 7. oktobar 1908).

„Proglas na Narod Bosne i Hercegovine. Mi Franjo Josif I., Car Austrijski, Kralj Češki itd. i Apostolski Kralj Ugarski stanovnicima Bosne i Hercegovine:

Kad je ono prije jednog pokoljenja Naša vojska prekoračila granice Vašijeh zemalja, dano Vam je uvjerenje, da nijesu došli kao dušmani, nego kao Vaši prijatelji s čvrstom voljom, da uklone sva zla, koja su Vašu domovinu godinama teško pritiskala. Ova riječ, dana Vam u onom ozbiljnome trenutku, pošteno je odista održana. Naša vlada se uvijek ozbiljno trudila, da, u miru i zakonitosti marljivo radeći, Vašu domovinu privede srećnijoj budućnosti. I Mi, na Našu veliku radost, smijemo slobodno reći: sjeme, što je bačeno u brazde podrivanoga tla, bogatom je nikli istjerano. I Vi isti morate to kao blagodat osjećati: da su namjesto sile i zuluma stupili red i sigurnost, da se rad i život nalaze u stalnom razvitku, da se oplemenjujući uticaj umnožene obrazovanosti pokazao i da se pod zaštitom uregjene uprave može svak plodovima svoga rada veseliti.

Sviju Nas je ozbiljna dužnost, da ovijem putem neumorno naprijed koračamo. Imajući tumetu pred očima držimo da je došlo vrijeme, da stanovnicima obiju zemalja ukažemo nov dokaz Naše vjere u njihovu političku zrelost. Da bi Bosnu i Hercegovinu podigli na viši stepen političkoga života, odlučili smo Se podijeliti objema zemljama konstitucionalne ustanove – koje će odgovarati njihovijem prilikama i zajedničkijem interesima – i stvoriti na taj način zakonsku podlogu za predstavništvo njihovijeh želja i koristi.

Neka se sluša i Vaša riječ, kad se unaprijed uzodlučuje o stvarima Vaše domovine, koja ćekao i dosada imati svoju zasebnu upravu. No prvi je neophodni uslov za uvagjanje ove zemaljske ustavnosti: opredjelenje jasna i nesumnjiva pravnog položaja obiju zemalja. S toga razloga, a i držeći na pameti one veze, koje su u starijem vremenima postojale izmegju Našijeh dičnijeh Predaka na ugarskome prestolu i ovijeh zemalja, protežemo Mi prava Naše suverenosti na Bosnu i Hercegovinu i hoćemo, da se i na ove zemlje primjenjuje red našljedstva, koji vrijedi za Našu kuću.

Tako će stanovnici obiju zemalja postati učesnici u svijem onijem dobročinstvima, što ih može pružiti trajno učvršćenje njihove dosadanje veze. Novi će poredak biti jamstvo, da će kultura i blagostanje u Vašoj domovini naći sigurno ognjište.

Bosanci i Hercegovci! Megju mnogijem brigama, koje Naš presto okružuju, ne će unaprijed biti pošljednja ona za Vaše materijalno i duhovno dobro.

Viša misao jednakoga prava sviju pred zakonom; sudjelovanje pri donošenju zakona i u upravi zemlje; jednaka zaštita sviju vjeroispovjesti jezika i nacionalne svojstvenosti – sva ova visoka dobra uživaćete u punoj mjeri. Sloboda pojedinca i dobro cjeline biće zvijezda vodilja Naše vlade za obadvije zemlje.

Vi ćete se zato podsigurno pokazati dostojni povjerenja, koje se u Vas polaže odanošću i vjernošću prema Nama i Našemu domu. I tako se Mi nadamo, da će se plemeniti sklad izmegju vladara i naroda, taj najdragocjeniji zalog sveg državnoga napretka, Naš zajednički rad uvijek pratiti.“