HABIBA STOCEVIC-RIZVANBEGOVIC (1845. – 1890.): Jedina pjesnikinja iz Bosne koja je pjevala na turskom jeziku.

Nakon pogibije njenog oca Ali-paše Stočevića, otišla je u progonstvo, najprije u Sarajevo a zatim u Istanbul, gdje je završila školovanje. Pisala je, uglavnom, ljubavnu poeziju po uzoru na svoje savremenike u orijentalnim književnostima. Prema nekim istaraživanjima ostavila je cjelovit Divan.

Rođena je u Stocu 1845. Umrla u Carigradu 1890. Među ono malo pjesnikinja mi imademo odličnu zastupnicu u Habibi kćeri Ali-paše Rizvanbegovića Stočevića…

Iza pogibije Ali-pašine, s cijelom obitelji otišla je u progonstvo put Male Azije. S početka su bili u Sarajevu, a kasnije su otišli u Carigrad. Tu je počela i svršila nauke. Kao djevojka počela je pisati, pa je nastavila pjesnikovanje i kad se udala za jednog višeg činovnika u Visokoj Porti.

A. Muhtar tvrdi da joj je poslo za rukom sastaviti cijeli divan i tako među miljenicima turskih muza zauzeti odlično mjesto.”

Kad od tvoga ostrog pogleda

Kad od tvoga ostrog pogleda
Ima rana nasred dzigarica,
Ne strijeljaj! Vec je dosta, dragi,
I treptanja gustih trepavica.

Moj dragane, kad ti pogled pjani

Oko drugih djevojaka bludi;
Ko sablja je tvoj otkaz ljubavi
Nanovo mi obranio grudi.

Nerazumnoj, neznanoj, nesjetnoj
Protivnici ti si drug postao,
A meni si otkazao ljubav;
Gdje je rijec sto si je zadao?

Nevjernice, zalud je od tebe
Ocekivat djela milostiva;

Od iskona ne imades vjere,
Nevjernikom svijet te naziva.

O, Habiba, spasiti se tesko
Od ljubavnih – neprebolnih jada;
Kao i ti, mnoga nesrecnica,
Pustoj sreci nikad se ne nada.

S turskog: Safvet-beg Basagic