Zaslužni gvardijan samostana fojničkog, gosp. fra Mijo Batinić, dostavio mi je jednu vrlo zanimljivu ispravu, da je objavim u ovom listu.
Ta isprava napisana na papiru, koji je gragjen rukom (Schoplpapier), više puta je prelomljena i pokazuje u spoljašnosti svojoj tragove starine.
U visinu mjeri 30 cm, a u širinu 13-5 cm. Na vrhu napisana je tugra, ili kako se u samom tekstu veli ‘gospodski biljeg’; na njemu se još i danas vide tragovi pijeska od tinjca, kojim bijaše posipan.
Tugru sačinjava pobožni usklik … (‘el mulkju illa malik’), što znači: ‘O Stvoritelju svemira!’ Iza tugre slijedi bosančicom napisana sadržina isprave, dok je datum napisan na strani.
Dodatna slika predočuje nam u smanjenom ponešto formatu fotografski snimak ove isprave, koja doslovce glasi:
Pismo u ovoj ispravi ima – kako nam fotografska slika pokazuje – nekoje odlike od običajene bosančice, naročito u znakovima za Б, Є, Ϲ, Ь i u kraticama… (autor navodi primjere).
U jezičkom pravcu vrijedi da se istakne upotreba južnog govora, pri čemu se ie (ije) ne označava sa… (primjeri).
Za našu povijest ima ova isprava s toga vrijednost, jer nam posvjedočava, da su se Osmanlije u početku svoje vladavine služile domaćim govorom i pismom, i to posve pravilno.
Izdavatelj isprave, Skender-baša, identičan je sa sedmim bosanskim sandžak-begom Iskenderom, koji je prvi put godine 880. po Hidžretu (1475.), a drugi put 890. (1485.) godine bio na čelu uprave u vilajetu Bosna.
Zanimljivo je, da se u ovoj ispravi Iskender naziva bašom, dočim nam dosad poznati izvori kazuju, da su se bosanski sandžak-bezi tek počevši od Ferhada godine 993. po Hidžretu dobili naziv ‘paša’.
Izvor: dr. Ćiro Truhelka: Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini (Sarajevo, oktobar-decembar 1894.)
Komentariši