Prva legenda govori o tri brata koji su zidali grad. Kada su zidali, što bi ozidali i napravili, to bi se srušilo. Oni između sebe zavjere se, kako da im bolje počne. Sva tri su bili oženjeni. Zakunu se oni jedan drugome, da koja žena prije dođe i donese ručak u grad, da istu uzidaju živu u grad.
Dvojica su braće svojim ženama kazali svoju tajnu, da one ni po koju cijenu ne bi donijele ručak u grad. Treći brat svoju tajnu nije rekao ženi i ona je donijela ručak u grad zidarima. Kako je donijela, oni je zazidali u zid i baš u onaj sa desne strane (kraj) istočno prema Zvečaju vodi, što iz kamena teče.
On je molio na svaki način, da je ne zazidaju, ali ga braća nisu poslušala. Ona mlada bila je imenom TEŠA i imala je malo dijete koje je još uvijek dojila. Dijete je bilo kod kuće. Istu, dakle, sazidaju i od tada se nazvao , po njenom imenu, i grad Tešanj.
Druga legenda vezana je za putopisca Ser Artur Jon Evansa. Za vrijeme svog boravka u Tešnju, putopisac Ser Artur Jon Evans piše da je Tešanj jedan od najstarijih slavenskih utvrđenja u Bosni o kojem postoje neki zapisi. On ističe da bi se sa sigurnošću moglo dozvoliti da se indentifikuje sa mjestom TESNEC, koje u desetom stoljeću pominje Konstantin Porfirogenit kao srpski grad.
Tu je bila rezizdencija Usorskih banova i, vjerovatno, prvih župana, a područje njegove jurisdikcije pominje se još i danas po imenom župe koja je ležala u ovom planinskom trouglu između Bosne i Vrbasa. Kada je Usora postala Bosanskom provincijom i Bosna kraljevstvo, Tešanj je tada bio kraljevski zamak i, vjerovatno, jedno od onih sedamdeset uporišta „branjenih prirodnim vještinama“, koja su pala u ruke Muhameda II za vrijeme onih užasnih dana, godine 1463, poslije kojih je došao kraj i ropstvo poslednjeg bosanskog kralja. EVANS predpostavlja da CASTRUM TESSENII iz hronike znači Tešanj.
Treća legenda. Davno je bilo. I stari ljudi su se jedva sjećali da su im to pričali oni što su još stariji od njih bili. U Tešnju je stanovao neki ban. Dvori su mu se bijelili na vrh Gradine. Umire iznenada tom banu žena, a on osta sam sa kćerkom. Pripovijeda se da takve ljepotice nije na daleko bilo.
Otac ju je mnogo volio i pazio. Nije bilo te želje koju joj ne bi ispunio. A ona je od svega voljela trešnje i stalno ih je jela ( pričali su da se moglo vidjeti kako joj niz grlo silaze, tako je bilo tanko, bijelo i lijepo). Da bi djevojka imala uvijek trešanja ban naredi svojim podanicima da svako mora na svom imanju imati po nekoliko zasada raznovrsnih stabala trešanja.
Pa zato, kad proljeće dođe, sva se okolina i sam grad zabijeli od trešnjeva behara. A kako su putnici najviše u to doba ovdje dolazili, oni nazvaše grad – TREŠANJ, pa poslije od toga ispade TEŠANJ. Prema jednoj anketi iz 1877. godine, u tadašnoj štampi, u okolini Tešnja postojale su 33 vrste trešanja.
Komentariši