Početak XIX stoljeća je vrijeme kada sultan Selim-han III pokušava spasiti državuod propasti, nastojeći da je reorganizuje i provede napredne reforme, protiv čega su se mnogi bunili.
Također, to je vrijeme Napoleonovih ratova, pa se može reći da se početak ustanka smederevskih seljaka uklapa u jednu opštu sliku haosa u Europi u prvim godinama XIX stoljeća. Vlast u Smederevskom sandžaku, neposredno pred početak ustanka, zapravo su imali lokalni jeničeri poznati kao dahije.
Oni su iskoristili nemire u Osmanskoj državi i stvarno zagospodarili sandžakom. Samovoljno su ubirali poreze od seljaka. Sultan ih je nakratko istjerao iz sandžaka, ali su se brzo vratili. Osim smederevskih seljaka, nezadovoljstvo prema dahijama je dolazilo i od sloja tek izrastajuće sitne seoske buržoazije, uglavnom trgovaca, zatim seoskih kneževa, sveštenika, hajduka, ali i spahija i lokalnih muslimana, kojima su dahije također činili zulum. Jeničeri su se toliko osilili da su 1801. pogubili čak i smederevskog sandžakbega. Svojim bezobzirnim ponašanjem i samovoljom, jeničeri su navlačili na sebe mržnju skoro svih u Smederevskom sandžaku. Ona se nakupljala postepeno i dovodila do pripremanja pobune. Pripreme za ustanak su najaktivnije provođene u nahijama Kragujevac i Valjevo.
Povod i tok Prvog srpskog ustanka.Jeničerisu znali da se priprema ustanak. Kako bizaplašili stanovništvo, početkom 1804. su preuzeli svu vlast u sandžaku i pogubili veliki broj ljudi: kneževa, sveštenika, buljubaša, trgovaca i dr. Taj događaj, poznat kao sječa knezova, bio je povod ustanka u Smederevskom sandžaku.
Seoske stariješine, koje su izbjegle sječu, pozivale su seljake na oružje, hajduke da im se pridruže, te bivše habzburške vojnike, uglavnom iz Vojvodine. Ustanak je započeo kao buna protiv dahija, a ne protiv osmanske vlasti. Zato su upočetku ustanici pozivali ilokalne muslimane i spahije da im se pridruže. Neki muslimani su se pridružili pobuni. Pozivali su i Austriju da interveniše i zagospodari Smederevskim sandžakom.
Vođe ustanka bili su seoske stariješine i preživjeli kneževi (knezovi). Oni su u Orašcu 14. 2. 1804. organizovali prvu ustaničku skupštinu. Na njoj je izabran vrhovni vožd, vođa ustanka. Ta čast i obaveza su pripali bivšem harambaši i buljubaši Đorđu Petroviću, nazvanom Karađorđe.
On je od početka vođenja ustanka pokazivao namjeru da se u potpunosti osamostali Smederevski sandžak, a da on postane apsolutni vladar. Protiv toga je bila većina ostalih knezova i stariješina, pa se brzo pojavilo pitanje donošenja nekog zakonskog okvira unutar kojeg će ustanak djelovati (vidi Ustavno pitanje u ustaničkoj Srbiji).
Do kraja 1804. Smederevski sandžak je bio očišćen od jeničera dahija. Međutim, nije se smirivao. Vođe ustanka, na čelu sa Karađorđem, željeli su nastavili ustanak dok osmanska vlast u potpunosti ne bude uklonjena. Tada ustanak dobija nacionalno-oslobodilački karakter, koji se uokvirio u borbi protiv Osmanske države i njene vlasti, kao i svega onoga što je bilo simbol prisustva osmanske vlasti, uključujući i lokalno muslimansko stanovništvo. Sa Prvim srpskim ustankom počinju masovna ubijanja i progon muslimana sa prostora današnje Srbije. Već u prvoj godini ustanka „(…) nož i puška ubijahu, što je muslimansko muško a što je žensko i djeca rastjerano je često golo i boso sa domaćih ognjišta (…).“Centralne vlasti u Istanbulu su vrlo brzo shvatile daustanak zapravo nije eškija (lokalni nemiri manjeg obima) kako su prvobitno mislili, nego pravi ustanak protiv njihove vlasti. Pozivi za vojnu akciju su stalno stizali u susjedni Bosanski ejalet, čiji je valija trebao da okupi vojsku iz Bosne i porazi ustanike.
Vojska iz Bosne je nekoliko puta pokušavala, ali bez uspjeha. Najveći poraz je doživjela 1. VIII 1806. na Mišaru. Ustanak se sve više širio i prešao je granice Smederevskog sandžaka. Ustanici su planirali aktivirati i pravoslavce u Bosni, pa su zato pokušavali, i nakratko uspjeli preći Drinu. U međuvremenu, u plan je dolazila i Crna Gora, gdje su bili i ruski garnizoni. Od februara 1807. Rusija i Osmanska država su bile u ratu, tako da su i Crnogorci mogli učestvovati i pomoći smederevskim ustanicima. Cilj je bio udariti na Novi Pazar i presjeći vezu Bosne sa ostatkom Osmanske države, ali u tome nisu uspjeli.
Spora i neodlučna reakcija centralne vlasti u Istanbulu, kao i nedovoljna aktivnost bosanskih begova i kapetana, dovela je do toga da ustanička vojska postigne velike uspjehe u prvim godinama ustanka. Oni su krunisani osvajanjem Beograda 1807. kojeg su morali napustiti predstavnici osmanske vlasti na čelu sa sandžakbegom.
Nakon ulaska u Beograd započinje pokolj muslimana. Savremenik događaja, njemački historičar Leopold von Ranke, zabilježio je: „Dva dana su tražili (T)urke koji su žurili da se sakriju i ubijaju ih. Ko je trećeg dana još bio živ – mahom siromasi, prosjaci, otpraćen je u Vidin. Neki su se pokrstili (…).“ Kako je i sam Ranke zapisao, taj događaj je stvorio nepremostiv jaz između Srba i (T)uraka. Ubrzo su i u samom Istanbulu shvatili kakve razmjereustanak ima, pa je od šejh-ul-islama dobijena fetva o tome da je krv ustanika halal i da je dozvoljeno ubijati ih bez obzira na spol i dob.
I u Bosni se počinje spremati odlučnija akcija. Najprije su razoružani svi bosanski kršćani, za koje se znalo da će se pridružiti ustanku, jer se čekalo „(…) da Srbi stignu do Tuzle da će cijela Bosna listom ustati (…).“ Potom je bosanska vojska odbacila ustaničkesnage preko Drine. Uslijedile su borbe na granicama i odbijanje ustaničkih napada u cilju spajanja ustanka sa Crnom Gorom. No, te akcije su još uvijek ciljale na suzbijanje ustanka na bosanskoj teritoriji, a ne na gušenje ustanka u susjedom sandžaku. Bošnjaci su tvrdili da se ejaletska vojska može dizati jedino kada se radi o odbrani zemlje (Bosne), a šta se sa carevinom događa to njih nije briga, a posebno ih se ne tiče što se u Šumadiji pobunila raja.Ustanici su do 1809. došli na vrhunac ustanka. Tek u proljeće 1810. bosanskibegovi i ajani odlučuju intervenisati protiv ustanka u Smederevskom sandžaku.
Slom ustanka. Važan događaj došaoje 1812. Naime, Rusija iOsmanska državasu 28. Vsklopile mir u Bukureštu. Rusija se našla te godine u opasnosti od francuske invazije, pa nije mogla da pomogne smederevskim ustanicima. Ipak, izborila se da Uzvišena Porta garantuje amnestiju za srpske pobunjenike. Zauzetost Rusije ratom sa Napoleonovom Francuskom dala je odriješene ruke Osmanlijama da riješe problem u svom pograničnom sandžaku. Spremala se odlučna akcija velikog vezira Huršid Ahmed-paše i novog bosanskog valije, Derendeli Silahdar Ali-paše. Ali-paša je pripremio veliku vojsku da konačno uguši ustanak.
Vojska je prešla Drinu 26. VII 1813. i redom nanosila poraze ustanicima. Vojska je porazila ustanike kod Badovinaca, zatim zauzela Loznicu i Lješnicu i krenula na Zasavicu. Pad Zasavice je odredio sudbinu Šapca, u kojeg je bosanska vojska ušla bez otpora, a zatim u Beograd. Ulaskom u Beograd vojske iz Bosne, 5. X 1813, a potom i vojske sa istoka koju je vodio veliki vezir, završen je Prvi srpski ustanak. Karađorđe je pobjegao u austrijski Zemun, a potom u Besarabiju.
Ustavno pitanje u ustaničkoj Srbiji.
Ustavno pitanje u početku se odvijalo u znaku pokušaja ruskih predstavnika Pauličija i Rodofinikina da svojim ustavnim projektima riješe sukob između Karađorđa i starješina, da osiguraju premoćan uticaj srpskim vojvodama i ostalim starješinama u vlasti. Tako je na jednom sastanku između srpskih predstavnika i ruskog pukovnika Pauličija bio stvoren jedan akt u kojem je izražena želja srpskog naroda da se stavi pod pokroviteljstvo Rusije: zatraženo je od ruskog cara da u Srbiju pošalje jednog zemljoupravitelja, da u srpskim gradovima budu ruski garnizoni itd. Kada je ovaj akt bio sastavljen i usvojen i kada su na njega stranke trebale da stave svoje potpise, Karađorđe se izgovorio da je zaboravio pečat, pa je ovaj projekat pao u vodu.
Iste godine na projektu ustavnog uređenja radio je drugi ruski predstavnik u Srbiji, Konstantin Rodofinikin. On je bio izradio jedan nacrt ustava u kojem je predvidio organizaciju vlasti u Srbiji u duhu ruskog shvatanja. Konkretno, on je predvidio da kao vrhovni organ vlasti u Srbiji bude Praviteljstvujušči senat, koji bi bio sastavljen iz tri kategorije članova. Jednu kategoriju sačinjavali bi vojvode ili sijatelni voždi, drugu kategoriju sačinjavali bi dotadašnji članovi Praviteljstvujuščeg sovjeta (organa kojeg su ruski agenti formirali kako bi ograničili Karađorđevu vlast, a zadržali ruski uticaj), koji bi se zvali prevashodni senatori i najzad, treću kategoriju članova činili bi narodni predstavnici ili sovjetnici senata. Rodofinikinov projekat nije stupio nikada na snagu zbog toga što ga nije potvrdio ruski car.
Nasuprot spomenutim projektima rješenja ustavnog pitanja, Karađorđe je nastojao da uz pomoć svojih pristalica u Praviteljstvujuščem sovjetu sam uredi ustavno pitanje i u tom cilju je zajedno sa starješinama, odnosno sa sovjetnicima izdao dva ustavna akta. Prvi 1808, a drugi 1811. godine.
Prvi ustavni akt sadrži svega dvije odredbe. Prvom odredbom starješine ili sovjetnici su priznali Karađorđa i njegovo zakonito potomstvo za prvog i vrhovnog srpskog predvoditelja. Drugom odredbom Karađorđe se obavezao da će sve zapovijedi izdavati u dogovoru sa Sovjetom. Ovaj ustavni akt je bio sačinjen u formi dviju pismenih izjava koje su izmijenjene između Karađorđa, s jedne, i Sovjeta, s druge strane.
Pošto u periodu od 1808. do 1811. godine dolazi do daljih sukoba između najuticajnijih starješina i Karađorđa, jer se starješine nisu uvijek držale odredbi ustavnog akta iz 1808. godine, Karađorđe je poslije značajnih pobjeda nad Osmanlijama sazvao 1811. godine Skupštinu na kojoj je uspio da ga sovjetnici priznaju za jedinog vrhovnog vođu i da se zakunu na vjernost, poslušnost i pokornost njemu i njegovom potomstvu. S druge strane, Karađorđe se tim povodom zakleo sovjetnicima da će se držati ruskog cara kao zaštitnika i da ništa neće preduzeli bez sporazuma s Praviteijstvujuščim sovjetom; da neće nikoga kazniti smrću i vječitim zatočenjem bez saglasnosti Sovjeta; da neće dozvoliti nikome da silom prisvoji vlast i da će sve činovnike postavljati zajedno sa Sovjetom.
Drugi srpski ustanak.
Nakon gušenja Prvog srpskog ustanka, vraćena je osmanska vlastu Smederevski sandžak. Iako je obećana amnestija ustanicima, pojedini činovnici osmanske vlasti su se počeli svetiti Srbima. Njihova nasilja su dovela do nove pobune 1815. godine. Nju je vodio jedan od stariješina iz Prvog ustanka, koji je ostao u Smederevskom sandžaku nakon pada Šapca i Beograda, Miloš Obrenović, dotadašnji trgovac svinjama. Za razliku od Đorđa Petrovića, Obrenović je znatno mudrije vodio ustanak. Umjesto na oružane akcije, akcenat je stavio na diplomatiju. Doduše, bilo mu je mnogo lakše, jer je Rusija tada već otklonila opasnost od Francuske, pa se mogla posvetiti smederevskim ustanicima. Također, Obrenović je bio spreman prihvatiti ono što je u tom momentu mogao dobiti, a to je u najboljem slučaju bila ograničena autonomija, za razliku od Karađorđa koji je imao, izgleda, prevelike i nerealne ambicije za tadašnje vladajuće okolnosti.
Već do kraja 1815. ustanak je završen, ovaj put uspješno po Srbe. Uz posredovanje Rusije, Osmanska država je pristala dati ograničenu autonomiju Smederevskom sandžaku, odnosno tada već poluautonomnoj Kneževini Srbiji. Miloš Obrenović i sandžakbeg Marašli Ali-paša su sklopili sporazum o uspostavljanju mješovite osmansko–srpske uprave u Smederevskom sandžaku. Usmeni sporazum je priznao i sultan izdavanjem fermana sljedeće godine kojim je ozakonjeno dvovlašće, odnosno mješovita uprava u Smederevskom sandžaku.
Sporazumom se osmanska vlast obavezala da se neće miješati u ubiranje poreza, već će to ostaviti knezovima, da će biti dozvoljeno srpskim knezovima da učestvuju u vlasti pored osmanskih organa (pored muselima biće po jedan srpski knez); da Srbi imaju svog predstavnika (glavnog kneza) i 12 knezova iz pojedinih nahija u Beogradu koji bi trebalo da sačinjavaju Narodnu kancelariju.
Komentariši