Početkom druge polovice XV. stoljeća osmanlijska odnosno osmanska vojna sila sve više prodire u središnje dijelove Bosne. Stanje je doista alarmantno! Pješačko-konjički prijelazi preko rijeke Drine, a potom i Bosne više nisu samo jednom godišnje, već sada u manjim opsezima dolaze i po nekoliko puta tijekom proljeća i ljeta – kad je tlo suho, pogodno za kretanje, teže terete, transporte ratne opreme i slično.
Osim osmanskog pješaštva i konjaništva koje je uglavnom lako oklopljeno te vrlo mobilno, u vojnim transportima počeli su pristizati prvotno manji komadi vatrenog oružja, a u sljedećim godinama tu su i nešto veći bacači projektila, opsadna artiljerija namijenjena razbijanju zidina i sl. Domaći izviđači tako javljaju o pojedinim kolonama osmanske armije koje prijevoze bombarde, odnosno teške bacače kamenih ili metalnih kugli potrebnih za razbijanje većih utvrđenja i opkopa.
Njihov prijevoz je spor ali dobro branjen janjičarskim i spahijskim odredima koji budno paze na zasjede, posebice u nebrojenim klancima i šumskim područjima gdje ih nerijetko znaju zaskočiti kršćanski feudalci potpomognuti seljačkom vojskom ili talijansko-ugarskim plaćenicima.
Osmanski zapovjednici svaki su put sve lukaviji i predostrožniji. Osim što im je iznimno stalo da vojsku i teret prebace do zacrtane točke te se potom tamo dobro utabore oni se itekako boje za svoju glavu jer se svaka veća strateška pogreška sultanu plaća glavom!
Za sad, Osmanlije još uče postavke izrazito zahtjevnog bosanskog terena i upoznaju slabosti domaćih velikaša koje se puno ne razlikuju od bizantinskih, bugarskih, ugarskih, srpskih itd. Od vremena velikog vojvode Hrvoja – koji ih je prvi pozvao na čuvanje krila dok se on bori s kraljem Sigismundom – dosta su naučili!
Tako su znali kako će im razjedinjenost i častohleplje bosanskih Kotromanića, Ostojića, humskih Vukčića, Kosačića, Pavlovića i drugih…, itekako pogodovati u daljnjim osvajačkim kampanjama usmjerenima prema Zapadu.
U stalnim okršajima Srbija je odavno oslabila tako da koliko-toliko ujedinjena kršćanska liga na Istoku više nije mogla odolijevati bujicama maloazijskih brzih jahača koji su sustavno širili paniku i teror.
Udaraju brzim naletom, paleći, robeći i pljačkajući. Jednom riječju šire ozračje terora pustošeći kršćanska naselja pred sobom. Njihovo naziv je akindžije i zaduženi su za stvaranje zbrke i konfuzije na neprijateljskim područjima taktikom „udri i bježi“.
Tako su upadi islamskih vojnih grupacija sve učestaliji i brojniji te se postupno stvara dojam opće nestabilnosti na širokom potezu od Dunava do Drine.
Na bosansko-humskom području tomu još više doprinose i međusobni kršćanski sukobi odnosno iskonska glad bosanske vlastele i humskog plemstva za posjedima, pravima i počastima… – tako da se Osmanlijama počesto otvara slobodan prostor na širokom potezu od Podrinja ka istočnoj Humskoj, a kasnije i dalje prema Donjoj Neretvi gdje je trgovinska žila kucavica Južnih odnosno Donjih krajeva.
Početkom šezdesetih godina XV. stoljeća kraljevina Bosna je na rubu propasti. Ne pristiže ni obećana papinska križarska vojska koja bi trebala osloboditi nesretno kraljevstvo i po mogućnosti međunarodno ujedinjena krenuti prema okupiranom Konstantinopolu. Bosna je nagrižena s istoka i prijeti joj pad! – Na nesreću, to se kroz par godina i ostvaruje.
Ubrzo će pasti i slobodna područja Huma, a Kosače će se u nevolji i gorčini što im nitko ozbiljnije ne priskače u pomoć (kao da i sami nisu pripomogli očajnom stanju?!?) povlačiti prema primorju, na jugoistok. U Herceg-Novom preminu i vojvoda Stjepan Kosača osamljen i tužan na pomisao da je sve osim malih krpica zemlje izgubljeno. Ubrzo će Osmanlije zauzeti stolni grad Blagaj te malo dalje na sjeveru – dvije kule s visećim mostom na rijeci Neretvi.
No dalje na sjeveru glavobolju im zadaje slobodno područje Rame s nevelikom kulom iznad skromnog naselja Prozor. Posada tog osamljenog utvrđenja – smještenom na uglavnom kamenitom i doista za obranu zahvalnom položaju – uporno odbija pješačke napade sa sjeverozapada te kao nekim čudom – posjeduje svježe zalihe vode, što im daje mogućnost održanja tjednima i mjesecima!
Većim dijelom oko kule duboki je usjek zarastao šumom i jedva prohodnom šikarom. Kroz šumu – na suprotnoj strani rječice Prozorčice koja jedva čujno šumi ispod kule – ide puteljak kojim prolaze trgovačke karavane iz Dubrovnika i Mostara dalje za Bosnu…
Sasvim nasuprot puteljka, dakle s desne strane – u stijeni na kojoj stoji kula sa svojim skromnim pripojenim zidovima – nalazi se velika pećina, a svatko tko pokuša prići pećini ili pak kojom spretnošću zidinama, biva zasut rojevima strelica iz lukova, samostrela, potom kopljima, kamenjem iz katapulta, čime sve ne! Ispod stijene i same pećine nalazi se procijep koji nazivaju Ponir.
Osmanlijama ovakvo prirodno okruženje zadaje glavobolju, dok sam položaj prozorske prometno-nadzorne utvrde mrsi daljnje osvajačke planove. Ovakva neosvojena područja čine žarišne točke koje mogu privući ratne grupacije ugarskih velikaša smjerom dolinom Vrbasa, iz smjera Livna ili pak središnje Dalmacije.
Katoličkih dobrovoljaca ima, također i novca što ga je prikupila Crkva, no, miješaju se političke struje iz Ugarske, Venecije, Austrije kojima nije u interesu nikakva akcija. Istovremeno, pojedini gorljivi i borbeni velikaši iz Slavonije, Like i središnje Dalmacije žele poslati oružničke ekspedicije sastavljene od dobro opremljenih domaćih feudalaca, konjanika, kopljanika, samostrijelaca, vitezova i stranih plaćenika, a kako bi razbili Osmanlije te ohrabrili stanovništvo da se ne povlači.
Takve grupe manjih ali bolje opremljenih oružnika kasnije potpomognutih narodom podizali bi Osmanske opsade u pojedinim župama i potom razbijale neprijatelja u zasjedama ili rjeđe na otvorenom polju.
I doista, kroz širi pohod protiv Osmanlija, braniteljima tj. malobrojnoj posadi Ramske utvrde u pomoć je krajem 1482. godine pristigao ogranak vojske po odredbi ugarskog kralja Matijaša Korvina. Prešavši Savu kod Gradiške kršćanska vojska se uz znatne poteškoće i zapinjanja probijala kroz sjevernu i središnju Bosnu.
Manji okršaji pratili su ih pohodom no glavnina se ipak koliko-toliko uspješno kretala prema unutrašnjosti. Osmanlije su potom potučeni kod Travnika gdje su bili smjestili svoju upravu nad novoosvojenom pokrajinom. Vojska ugarskog kralja svugdje je dočekivana s oduševljenjem preostalog puka i svećenstva. U Uskoplju i Rami površno organizirane osmanske opsade bijahu podignute. Osmanlije se razbježaše ostavljajući mrtve i ranjene po Gornjoj Rami, no odlučiše se vratiti čim se priberu i sakupe jaču vojsku!
Kako mu je uz snažnu utvrdu Zvečaj, Bočac, tvrdi grad Jajce i tvrđu Uskoplje trebao još jedan oslonac dalje prema jugu i Humu – odnosno jedna čvrsta zaštitna točka u promidžbeno važnoj povijesnoj regiji Rama – kralj Matijaš dao je naredbu da se nadogradi prozorska kula te opremi zalihama jer Osmanlije očito neće lako odustati, a kršćanska liga mora zadržati jednu takvu stratešku točku na širem području regije Rame.
Tako i bi učinjeno, a oko zidina su čak izvedeni i dodatni radovi utvrđivanja pod nadzorom ugarskih opkopara i vojnih inženjera. Kako je posao bio obavljen (istina samo djelomično) uskoro se vojska povukla natrag u Slavoniju, a u Prozoru je ostavljena jaka posada od dvjestotinjak oružnika koju su sačinjavali uglavnom domaći ljudi i strani kapetan s krilnicima.
No već sljedeće godine iz središnje Bosne i smjera Travnika pristigoše Osmanlije s još većom vojskom i šarenolikim postrojbama, među kojima je bilo i kršćanskih vazala i izdajnika. Ovaj put imali su i nekoliko komada artiljerije, na sreću, uglavnom primjeraka srednjeg kalibra koje su zaplijenili u borbama s Ugarima i Švabama negdje oko Beograda. Utaboriše se potom na livadama oko grada spremajući se za juriš.
Branitelji su noću gledali stotine baklji uz šatore i čuli sporu škripu kotača, zaprega, udaranje alatki od zemlju te tu i tamo zveckanje sablji ili kaciga. Povremeno bi svjetleća strijela proparala nebo dok je ledeni vjetar s Makljena zabacivao kneževski i kraljevski stijeg na kojoj je stajao grb s polu-ispruženom oklopljenom rukom koja drži sablju (svinutu oštricu drži desnica s bočnim štitnikom? za rame na vrhu). Na dva mjesta stijeg se proderao.
Noć je bila mučna i duga. Napeti stražari na zidinama grčevito su stezali koplja, mačeve, helebarde. Drugi su se pak grijali oko vatre i povremeno provirivali kroz uske otvore na zidinama. Iako su zalihe vode i hrane bile dostatne za dugu opsadu znali su da se ujutro sprema veliki napad kojeg je osobno nadzirao neki nemilosrdni paša iz Anatolije.
Voda je plitko ukopanim glinenim cijevima pristizala braniteljima u kulu s obronaka nasuprot – od gorskog mjesta Kolivret – gdje je bilo izvorište, udaljeno neka četiri kilometra. Jednostavan ali krajnje domišljat sustav opskrbe funkcionirao je na temelju principa ”spojenih posuda” te je kao takav nudio mogućnost održanja tjednima i mjesecima pod neprijateljskom opsadom.
Glinene cijevi kojima je voda protjecala izrađene su prije nekih stotinu i pedeset godina u mjesnoj grnčarskoj radionici po uputama nekog nepoznatog nadzornika radova koji je vidio svijeta i razumio se u gradnju. Tada mu je Ramski knez naložio da izvede radove koji će kulu opskrbiti pitkom vodom i napraviti od nje neosvojivo mjesto. Kad su bile oblikovane i ispečene, cijevi su se potom spajale čineći cjevovod.
Jedna cijev bi imala širi kraj odnosno zglob, a druga – uža lako je upadala u proširenje koje bi se potom dodatno izoliralo kudjeljom i zemljom kako voda ne bi obilnije istjecala. Potom bi se tako cijevi spajale od izvora pa sve do rezervoara ukopavajući se radi krajnje zaštite u zemlju. Visinska razlika i izjednačavanje tlaka dalje je ”radilo svoje”, omogućujući svakoj budućoj posadi učinkovit i za odražavanje minimalno zahtjevan sustav opskrbe vodom.
No svakako, Osmanlije za to nisu znali ali su tjednima uporno tragali za točkom otkud bi voda mogla dolazit?!
– Sve dok je tako dobro je, i Bogu hvala, možemo se držati dok ne pristigne pomoć! – mislili su malobrojni ali na borbu spremni branitelji.
Ramska utvrda još je mjesecima odolijevala osmanskim napadačima nanoseći im ozbiljne gubitke u ljudstvu, sve dok jednog dana neprijatelj odjednom nije prekinuo dovod pitke vode prema utvrđenju!!
Dalje pak nastupa legenda po kojoj je neka zla Dedića baba Osmanlijama otkrila kako će pronaći skriveni vodotok…
– No to je sada druga priča i tematika.
Komentariši