.. Da je pako ta obitelj bila prava bosanska, sam nam Tvrtko svjedoči u povelji danom Dubrovčanim na 9. Trav. 1387. pišući ‘jere od starijeh vremena od kojih nije pametara vazda jest bila srčana ljubav, prava dobra volja, krjepn mjer, i tvrda prijazan megju pri visokoga i uzmnožnoga g. Stefana Tvrtka… i njegovijeh prjegnjeh, a navlašno dobroga uspomenitija g. Stefana bana i g. Vladislava roditelja njegova, gospoda plemenita bosanska.
Luduju dakle Magjaroni kad vele da je Stjepan Magjar, i od Magjara za bana Bošnjacim postavljen.
Za ženu imao je Doroteu kćer Stražimira Aleksandrovića brata Ivana Šišmana posljednjeg kralja bugarskog. U povelji danoj Dubrovčanima na 10. Trav. 1378. ne samo ju Tvrtko spominje, nego i s majkom Jelinom poredi.
Po smrti bana Stjepana, zasjede bosansku bansku stolicu, i sviestno poče vladati, al ga do malo Ugri smetoše. Oni uvjek su tražili Bosnu podjarmiti, negledajuć na prevare, lukavštine, potvorke, i licumierstva.
Stavljamo u kratko, što Orbini piše o njihovoj namjeri o banu Stjepanu i izvedenju s Tvrtkom obširno-Stjepan ban bosanski – piše Orbini – osvoji Humsku zemlju. – Pod tom izlikom Stjepan Dušan stupi u Bosnu, tobože da mu tu zemlju otme, i povede 30, 000 konjanika, i 30,000 pješaka – silu strahovitu – te poče Bosnu nemilo harati i plieniti, nepraštajuć nit dvoru banovu, koj se bijaše odbio u planine da Dušana dočeka.
Vlada Dubrovačka i Mletačka htjedoše posredovati, ali bez koristi!
Dušan je zahtjevao da mu ban dade Humsku zemlju, – i priplemenitu Jelisavu kćer od 13 godina, oli bar nju samu; a ban ništa nije dao – tako mu je silu prezirao!
– Dušan se vrati u Srbiju preko Dubrovnika, u Bosni ništa neopravivši.
– Mati ugarskog kralja Ludovika čuvši za izvanrednu mudrost i ljepotu kćeri banove, zamoli bana da joj ju u dvor dade a da će je ona kao vlastitu kćer držati; to ban odbije; što ona videći, dodje u Usoru, i poruči po bana, te ga najiskrenije za istu milost zamoli, obečajući i kuneći mu se da će ju ona najsjajnije udati, kao što se dolikuje tako izvanrednom stvoru ‘promettendo, e giurando di maritarla nobilissimamente, come gia conveniva un par suo.’
– Poslie duljeg oklievanja, ban joj želju ispuni, i ona krasnu Jelisavu odvede. – Tri godine poslie, umre žena Ludovikova, i on vjenča liepu Jelisavu. – Tad poruči da mu ban punac dodje na veselje, i taj se zaputi, ali na putu umre (što je bilo za Bosnu velika sreća, jer da bude umro u Ugarskoj, ostala bi Bosna u tisuću zamršajah!)
Nasliedi mu ban Stjepan Tvrtko – sliedi Orbini – te i ovoga Ludovik pozove, da se sa stričevkom razveseli. Tvrtko s odličnom pratnjom dodje, i bude sjajno dočekan, te po provedenom veselju dade naredbu, i htjede se u Bosnu povratiti, nu iznenada Ludovik čini mu navjestiti da je on njegov sužanj, i da ga pustiti neće, dok mu vjernost neobeća, i bar – Ercegovinu na vieke neustupi ‘Tvrtko fece metter in ordine cose sue per tornare in Bosna, ma Lodovico lo ritenne contro la sua aspettasione, facendo gli intendere : che non lo volea lasciar andar sin tanto che non gli restituiva il contado di Chelmo.’
Onda doznajemo opaku namjeru, koju su imali Ugri prot banu Stjepanu, a izveli prot banu Stjepanu Tvrtku; nu se je baš namjerila kosa na brus!
– Tvrtko sve obeća i povrati se u Bosnu, , pa znajući da nasilje pravo nedaje, poče tražiti kako će odreći ono što je usilovan obećao. – Narodne izdajice taku stvar poznadu i Ludoviku jave, a taj opet na prijateljsku Tvrtka pozove.
Tvrtko podje, a mjesto sebe u Bosni ostavi svoju majku; al dok je on u Ugarskoj boravio, Ugri podgovore, i prevrat u Bosni učini se. Majka njegova bude u Dubrovnik zatjerana, on zbačen, a brat mu Vuk mjesto njega stavljen.
– Ludovik drži Tvrtka, pomoć mu obećaje, al pod ugovor da mu vjeran bude; Tvrtko – lukavo – ne samo to obećaje, nego se još nestidi i kod vlade mletačke njega ‘svojim gospodarom’ prozvati.
– Pomoć uzme, i stupi u Bosnu, a ondje pokupi svoje privrženike, brata potjera, protivnike njeke poubija a njeke zatvori u tamnice, te slavodobitan na priestolje zasjedne.
Pokorivši tako svoje neprijatelje, Tvrtko svečano odkaza ono što je usilovan Ludoviku obećao, pa jer mu brat Vuk – … – bijaše u Dubrovnik pobjegao, on se diže prot njemu u potjeru. Vuk pobježe k Ludoviku, i cielu mu stvar priobći.
Ludovik piše pisma najoštrija, i najstrožije Tvrtku naredjuje da vjeran bude, polu banovine bratu Vuku dade, i svoje obećanje točno ispuni, nu Tvrtko sve take naredbe prezire i gazi.
Ludovik i Vuk pišu Papi, Tvrtka najgadnije ozloglasuju i mole da ga on svojom vlašću na posluh primora, nu Tvrtko štuje S. Oca kao glavu crkve, al ne priznaje da ima vlast njega, njegovu kraljevinu, i narod tudjinu Magjaru na milost i nemilost pridati.
– Srdit Ludovik šalje prot njemu vojsku silovitu, i pred njom Nikolu Kontu, al Tvrtko pokupi hrabre Bošnjake; sjeti ih na ponos narodni, udari na Magjare, sve izsječe, i samo ih se malo biegom spasi, a tako riečju, i činom odkaza ono što je usilovan obećao.
Kao što po Ugrima bijaše pala Bosna u napast, tako i još gore mogla je pasti Ugarska po smrti Ludovikovoj.
Jelisava bijaše jedini vladar u Ugarskoj a poslie sa kćerkom Marijom; budući dakle one od vladajuće kuće bosanske, to se je mogao lahko uplesti Tvrtko u stvari Ugarske, i prisvojiti kakovo pravo vrhu spomenute krune. To nit bi mu prepriečila Jelisava ni Marija; al jer je Tvrtko u pameti imao ‘svoje nedati, a tudje poštovati, to je od toga bježao’.
Zato odrekavši se toga, on poče izvoditi svoju namjeru, koja ga je navieke velikim, slavnim, i neumrlim učinila. Ta bijaše: po Turčinu, i Ugrima porušeno carstvo srbsko podignuti, Hrvate od jarma ugarskog osloboditi, i sve u jedno Carstvo pod krunom bosanskom ujediniti, da tako učini narod velik, slavan i moguć, a od robstva ga osloboditi. Misao velika, koju je samo mogla zasnovati velika mudrost Tvrtkova, i uzvišeni razum njegov!
Izvor: Antun Knežević/Bošnjak iz Varcara – ‘Kratka povjest kralja bosanskih
Komentariši