Pišući, prvi put na našim prostorima, o strategiji istimaleta, odnosno vojno-političkoj doktrini osmanlijskih sultana, Bešlija je pojasnio na koji je način vršeno osvajanje Balkana i Bosne i s koliko se predrasuda pisalo o osmanlijskim pohodima u ovom dijelu svijeta.
Važan dio knjige jest i objašnjavanje procesa širenja islama na području srednjovjekovne Bosne, koje je, kako autor to vidi, vođeno bez nasilnog “prevjeravanja”. To je bio proces, kaže Bešlija, u kojem su podjednako učestvovali bosanski plemenitaši, kao i seljaštvo, koje su Osmanlije zatekle na osvojenom prostoru.
- Uvriježeno je mišljenje da su Osmanlije srednjovjekovnu Bosnu osvojile “na juriš”. Koliko je to mišljenje u koliziji s historijskom istinom?
– Savremena percepcija prošlosti složen je fenomen, a time i doživljaj vremena koje je proteklo. Davna vremena zaista su daleko za naš um, dok godine iz bliske prošlosti kao da su prošle za trenutak. Volim se našaliti i reći da su historičarima svježije godine iz 15. stoljeća nego posljednja decenija koju lično prožive. To je valjda profesionalna deformacija. Kad neko gleda na period od 1401. do 1463. ili 1592. godine, osim što za historiju kao nauku predstavlja djelić vremena, doima se da je zaista riječ o vrlo kratkom periodu. Međutim, za savremenike tog perioda stoljeće ili stoljeće i po jest životni vijek ili dva u kojem su proživjele najmanje dvije generacije. Iz tog razloga, iako se čini da je osmansko osvajanje prostora srednjovjekovne Bosne (i određenih teritorija koje su tada bile sastavni dio susjednih zemalja, a danas su dijelom Bosne i Hercegovine) proteklo vrlo brzo i usputno, ipak je to bio jedan jako dug, postepen i složen proces, koji je počeo negdje krajem 14. stoljeća, kulminaciju doživio 1463. godine, a završnu fazu tek 1592. godine, kad je osvojena bihaćka tvrđava.
- I osmanlijska osvajanja uglavnom se doživljavaju kao silovita vojnička nadiranja. Međutim, manje je poznato da su se sva osvajanja povodila politikom istimaleta. Šta taj pojam znači u osmanlijskoj geostrategiji?
– Istimalet u najužem smislu označava političku strategiju pridobijanja (lojalnosti ili naklonosti) domaćeg nemuslimanskog stanovništva s kojim su Osmanlije došle u dodir, na način da se prema njima postupa blago i trpeljivo, što bi na koncu trebalo rezultirati uvećanjem teritorije nad kojom će država imati neposrednu kontrolu, učvršćenje i stabilizovanje vlasti. U najširem smislu, istimaletom se može označiti vodeća politika (ali ne i jedina) osmanske države koja je obuhvatala niz postupaka gotovo prema svim prostorima i narodima, bilo da su došli u formalni kontakt s osmanskim vlastima ili su bili pod njihovom direktnom ingerencijom.
Drugim rječima, najveći broj mjera i metoda koje su Osmanlije poduzimale u cilju osvajanja, uspostave, učvršćivanja i stabilizacije svoje vlasti na određenoj teritoriji naziva se istimâlet politika. One se odnose na sve sfere društva na koje je hijerarhija osmanske vlasti imala određeni utjecaj. Naime, riječ je o cjelokupnoj strategiji ili doktrini jedne efikasne državne politike. Naravno, ova efikasnost ima vremenska ograničenja. Ovu političku doktrinu Osmanlije su preuzele od prethodnih državnih organizacija na Istoku (prvenstveno onih s islamskim predznakom, kao što su Seldžuci) i vješto prilagodile svojim potrebama, te je učinili prvom, odnosno vodećom opcijom u dodiru sa svim unutarnjim i vanjskim faktorima.
- U knjizi objašnjavate kako je dio osmanlijske politike bilo neprekidno stvaranje saveza s lokalnim plemstvom. Otkad je osmanlijska politika prisutna u srednjovjekovnoj Bosni i jesu li Osmanlije, u političkom i vojnom smislu, bile prisutne na ovom prostoru prije konačnog osvajanja Bosne 1463. godine?
– Nakon što je Skoplje ušlo u sastav osmanske države 1392. godine, počele su ozbiljne pripreme za osvajanje preostalih dijelova Balkana, a među njima i srednjovjekovne Bosne. Skopsko krajište, kao izuzetan geostrateški centar, predstavljalo je svojevrsnu odskočnu dasku za daljnja osmanska osvajanja na evropskom tlu. Upravo su krajišnici Skopskog krajišta svojim djelovanjem pripremali teren za konačan slom Kraljevine Bosne ljeta 1463. godine. Više od 70 godina skopski krajišnici širili su i učvršćivali osmansku vlast na liniji Skoplje – Hodidjed.
Taj period osmansko-bosanskih odnosa moguće je podijeliti u četiri faze: a) od prvog upada osmanskih akindžija (poluregularne vojne jedinice – konjice) na prostore Bosne 1386. do bitke na Lašvi i početka haračkog statusa Bosne 1415. godine; b) od 1415. do 1426. ili 1428. godine, tj. do prvih privremenih osmanskih zadržavanja u nekim bosanskim utvrdama; c) od tog vremena do 1448. godine, tj. najranije moguće godine (terminus antequem) kad je formirano Bosansko krajište i d) od tada do pohoda sultana Mehmeda II Fatiha i zvaničnog kraja srednjovjekovne Bosanske kraljevine 1463. godine. U ovom periodu u Bosnu s istoka dolaze istovremeno akindžije, tvrđavski posadnici, ali i trgovci, zanatlije, derviši, umjetnici.
- Jesu li sve zemlje Balkana bile tretirane istimalet politikom i kada je završen proces osvajanja srednjovjekovne Bosne?
– Ova politička strategija bila je prisutna u svakom kutku osmanske države, od srednje i jugoistočne Evrope preko Krimskog hanata i ostrva, poput Kipra, pa sve do krajnjih istočnih granica – na prostorima današnjeg Azerbejdžana. Mnogi podaci govore u prilog tome. Naprimjer, u literaturi se navode zanimljivi “pregovori” između srpskog despota Đurđa Brankovića i vojnog zapovjednika u službi Ugarske Janoša Hunjadija, s jedne, te despota i sultana Mehmeda II Fatiha, s druge strane. To se dogodilo u godinama velikog rivalstva Ugarske i Osmanlija u borbi za prostore jugoistočne Evrope. Naime, na despotovo pitanje o sudbini pravoslavlja u Despotovini ukoliko Ugarska pobijedi Osmanlije Hunjadi mu odgovara: “Na svim mjestima podići ću katoličke crkve, a srušiti pravoslavne.”
Na isto pitanje sultan daje sljedeći odgovor: “Pored svake crkve, izgradit ću jednu džamiju.” Drugi primjer, Mahmud-paša Anđelović, osim preduzetih mjera za osvajanje tvrđave Golubac (istok Srbije), obećao je timare svim “golubačkim nevjernicima” osim njenog kastelana. Krišom im je slao kaftane, raznim načinima i srcu dragim riječima uspio ih je pridobiti za sebe (izvorno: envâ-ı istimâlet). I pošto “srca nevjernika bijahu zadobijena, od trospratne tvrđave doniješe ključeve i predadoše ih”. Ustvari, to je bio klasični primjer istimâlet politike, samo nekoliko godina pred pohod na Bosnu 1463. godine. Proces teritorijalnog osvajanja Bosne završen je krajem 16. stoljeća, osvajanjem Bihaća 1592. godine pod vodstvom Hasan-paše Predojevića.
- Je li osmanska politika na Balkanu, a posebno u Bosni, vodila sistemsku politiku islamizacije i je li Carstvo bilo nasilno nastrojeno prema kršćanskoj populaciji?
– Sva relevantna historiografija stoji na stanovištu da osmanska država nije imala političku agendu prevjeravanja niti je to bio faktor na kojem je ona počivala i trajala. Ustvari, tom državnom sistemu može se prigovoriti svašta, ali jedno nikako, a to je upravo zadiranje u jednu od temeljnih ljudskih vrijednosti – pravo na vjersko opredjeljenje. U historiografiji se ne ističe dovoljno činjenica da je osmanska vlast u Bosni u većini mjesta, npr., od polovine 15. do početka 16. stoljeća, bila stabilna iako je na tim mjestima većinski živjelo nemuslimansko stanovništvo.
Poznato je da je na vrhuncu vladavine sultana Sulejmana I Kanunija 1528–1530. godine u Rumeliji (evropskom dijelu osmanske države) bilo četiri puta više nemuslimana u odnosu na muslimane. Malo se zna o Vlahu Svinjareviću u sviti Ajaz-bega, Milivoju Mihoćeviću ili Vuku Baličeviću u sviti Mustafa-bega Milivojevića, Radiču Bogašinoviću na dvoru Ahmet-paše Hercegovića, Heraku Vranešu i Branilu Stjepanoviću na dvoru Isa-bega Ishakovića itd. Da je bilo sistemske politike prevjeravanja, nakon pet stoljeća, na Balkanu 19. stoljeće ne bi zateklo nijednu crkvu. Osmanski državni i društveni sistem temeljio se na dvije riječi: pravda i porez.
- U svjetlu islamizacije pisali ste o “osmanskoj agitaciji”, posebno među seljaštvom. Šta su Osmanlije i islam donijeli toj populaciji u Bosni?
– Feudalni sistem evropskog tipa bio je na izdisaju. Seljaštvo na Balkanu općenito je bilo u teškom položaju. Nameti i fizičko izrabljivanje čovjeka prevršili su mjeru. Osmanlije su nudile jedan novi sistem, rekao bih pošteniji, za čovjeka dostojanstveniji. Osmanska vlast obećavala je nižim slojevima stanovništva spas od raznih pritisaka (ekonomskih, vjerskih, vlastodržačkih) s kojima su se ljudi susretali. Ta agitacija, propaganda, apeli, pozivi, proglasi, obećanja zaista su davali rezultate. Ljudi su birali osmansku državu. Mnogi su prihvatali i vjeru osvajača. Na Balkanu, na albanskom i bosanskom prostoru to je bilo dominirajuće. Fenomen koji mnogi nastoje objasniti, ali je još nedovoljno objašnjen.
- Na jednom mjestu govorite i o dva istovjetna procesa, koja su se odvijala u 15. stoljeću – islamizaciji i kristijanizaciji Bosne. Šta to znači?
– Kada se govori o osmanskim vremenima, nekako u javnom diskursu dominira priča o islamu, muslimanima, vakufima, a zatim se sve drugo i drugačije poima kao nešto što je bilo drugorazredno, trećerazredno, ugnjetavano i slično. To je suviše prosta i potpuno pogrešna slika tih vremena. Uporedo sa širenjem islama u Bosni dogodio se i razvoj pravoslavlja. I to mnogo više nego katoličanstva zbog činjenice da je vladao trajni vojni i politički sukob između Porte i Papinske države.
Dakle, što se tiče pravoslavlja (i pravoslavne crkve u Bosni), dolaskom Osmanlija (polovinom 15. stoljeća) ono je bilo zastupljeno samo u nekim krajnjim istočnim i jugoistočnim dijelovima Bosne koji su došli u sastav srednjovjekovne bosanske kraljevine za doba kralja Tvrtka I Kotromanića. Kako su ostali dijelovi Bosne potpadali pod osmansku vlast, tako se širio i pravoslavni element u Bosni. To je historijska činjenica. Također, poznat je odnos osmanske države prema jevrejskoj zajednici. Najbolje ga je opisao Moritz Levy: “Nije se s Jevrejima ni u tadašnjim civilizovanim državama zapadne Evrope bolje postupalo nego u tadašnjoj Turskoj. Turci, oklevetani kao intolerantni, nisu se nikada oglušili na želje drugih konfesija.”
- Je li osmanlijska vojska, nakon osvajanja nekog prostora, uništavala postojeću vojnu infrastrukturu i administrativni sistem ili je postojao način da se oni inkorporiraju u njihove geostrateške i osvajačke planove?
– Osmanski sistem bio je inkluzivan. Prihvatao je sve pozitivne tekovine drugih civilizacija. Nekima se čak i prilagođavao. Naprimjer, Osmanlije su racionalno koristile zatečene odbrambene kapacitete, prilagođavajući ih samo svojim potrebama, popravkama ili proširenjem. Nepotrebne objekte dale su porušiti. Novija istraživanja pokazuju da Osmanlije nisu neposredno nakon 1463. godine po naredbi sultana masovno rušile i uništavale zatečene srednjovjekovne utvrde, već da su zadržale i u funkciju stavile sve značajnije zatečene srednjovjekovne utvrde. Uporedno posmatranje bosanskih srednjovjekovnih i osmanskih gradskih naselja pokazuje da su se osmansko-bosanski gradovi najčešće nadovezivali na srednjovjekovne gradove i trgovišta, rjeđe na sela.
Stećak je očuvan, zatim kombiniran s nišanom u jednoj etapi. Hramovi i bogomolje su očuvani, mnogi su popravljani, novi podizani. Zatim, nisu naglo ukidali zatečenu pravnu strukturu i domaće stanovništvo potpuno prepuštali pravnom sistemu koji im je bio stran; oni su smatrali pogodnijim zadržati jedno vrijeme na snazi postojeću pravnu tradiciju i običaje i tokom vremena objedinjavati ih s osmanskim zakonodavstvom. Naprimjer, iz zakona o rudniku Fojnica i njegovim pomoćnim rudnicima iz 1489. godine vidi se da su Osmanlije preuzele neke zakonske odredbe iz vremena bosanske samostalnosti i sankcionirale ih svojim pravom.
U tzv. Saskom zakonu sultana Sulejmana I Kanunija iz 1520–1525. godine bilo je više od 50 starih, iskrivljenih slavenskih i više od 50 starih, iskrivljenih njemačkih termina. Naprimjer, to su riječi: ruda, ubaština, osmica, rupa, preubaština, sabor, zakon, zbor, knez, podela, cast, laz, okrut, svića, opan, otkup, plaća, pomoć, proboj, slom, teklič, udava, uzboj i druge riječi. Na koncu, od svih imena zemalja na Balkanu jedino se administrativno-teritorijalno očuvao termin Bosna, kroz upravne jedinice sandžak i ejalet. To mnogo govori o historijsko-političkim korijenima Bosne, ali i o svojevrsnom priznanju i političkoj pragmi osvajača s Istoka.
- Neizbježno je da Vas pitam i koliko je politika današnjih turskih vlasti, koje nastoje barem u ekonomskom i simboličkom smislu, napraviti nekakvu “obnovu” Osmanlijskog carstva izrasla iz pojma istimalet.
– Nisam siguran koliko aktuelna turska vlast nastoji “obnoviti” Osmansko carstvo. Prije bih kazao da žele izgraditi jaku, nezavisnu i prosperitetnu državu, cijeneći pritom da se temelji tog procesa nalaze u autohtonim nacionalnim (i vjerskim) vrijednostima koje su dominirale u osmansko doba, posebno u 16. stoljeću. U tom kontekstu može se govoriti o pokušaju uspostave kontinuiteta političkih vrijednosti. Jednim dijelom su uspjeli, drugim dijelom sve je to još uvijek na razini maštarija bez pokrića.
- Za kraj, ima li ikakve sličnosti između onoga što je u 15. i 16. stoljeću značio pojam istimalet i onoga što danas savremeni geostratezi opisuju kao neoosmanizam?
Pojam neoosmanizam asocira na srednjovjekovni evropski pojam metus turchorum(“strah od Turaka”). Naime, oni koje obuzima svrab na ekonomski uspjeh jedne države, odnosno na njen prirodni povratak tamo gdje je stoljećima bila – među svjetske sile – nemajući nikakav suvisao komentar na takav proces, služe se prizemnim kvaziintelektualnim uzrečicama i terminima. Jedan od njih je i neoosmanizam. To je izvanturska percepcija stvari. Nije autentična već stereotipna i puna predrasuda. To je potpuno nenaučan pristup, kojim se želi diskreditirati svaka objektivna priča o osmanskim vremenima.
Nema ništa prirodnije od toga da velike države nastoje ostvariti politički i ekonomski utjecaj gdje god mogu. Do 2010. godine na Balkanu niko nije spomenuo neogermanizam, neorusizam ili neoanglizam. Ali eto dežurni komentatori sjetili su se kovanice neoosmanizam. Stoga, pojam i značenje istimaleta u naučnom i historijskom smislu ne može se dovoditi u vezu s tim za političke i kvaziakademske potrebe skovanim izrazom.
Izvor: Al Jazeera
Komentariši