Istočno Rimsko carstvo preživjelo je masovne seobe koje su srušile Zapadno carstvo. Međutim, ono nije pošteđeno u potpunosti, pa je i unutar samog Istočnog carstva dolazilo do imanentnih promjena. Ono što su Germani bili Zapadnom, to su Slaveni, Avari, Bugari i drugi narodi bili Istočnom carstvu. Masovno naseljavanje Slavena na Balkan u VII stoljeću zahtijevalo je određene izmjene dotadašnjeg privrednog i društvenog poretka u bizantskom društvu.
Kako su Slaveni dolazili na Balkan, oni su organizovali svoje opštine. Reformu povodom prisustva Slavena na Balkanu proveo je car Heraklije (610-641) tako što je donio „Zemljoradnički zakonik“. Taj zakonik priznaje seoske opštine kao zasebene zajednice koje imaju unutrašnju autonomiju, ali vrhovnu vlast carstva moraju poštovati. Uz to, moraju plaćati danak državi, a šume, pašnjaci i vode na njihovom području ostaju kolektivno vlasništvo.
U vezi sa novim zakonima, uveden je i novi sistem unutrašnjeg uređenja. Naime, carstvo je podijeljeno na nove upravno-teritorijalne jedinice teme, na čijem čelu su stajali stratezi (strategos). Unutar tema zemljišne posjede su dobijali vojnici, pa je na taj način stvorena nova klasa vojnika-zemljoposjednika koji su dobili ime stratioti. Ti vojnici su bili obavezni da sami obrađuju zemlju, da održavaju svoje naoružanje, da sami snose troškove rata i da se odazovu ako budu pozvani.
Stratioti su također postajali i sitni zemljoposjednici i slobodni seljaci. Tematsko uređenje podiglo je vojnu moć carstva i pospiješilo državnu upravu. S obzirom da je država bila nanovo podijeljena, bilo je potrebno izmijeniti i državnu upravu, pa su u državnoj upravi teme predstavljane po logotezijama – ministarstvima, na čijem čelu su stajali logoteti, a najviši od njih je imao naslov dromos, čija funkcija odgovara današnjoj funkciji premijera, tj. predsjednika vlade. Na taj način učvršćena je moć vojničko-zemljoposjedinčke aristokratije, a slobodno seljaštvo je dovedeno do propasti.
Uporedo sa jačanjem feudalne klase na Zapadu, jačala je i feudalna klasa na Istoku. Na Istoku su ostatke sitnih zemljoposjednika nastojali da unište krupni feudalci iz svjetovne, ali i crkvene vlasti. Državne vlasti su se tome protivile i nastojale da to zaustave. Kada se ispostavilo da se to ne može zaustaviti, car je lično počeo dopuštati krupnim feudalcima da preuzimaju imanja sitnih zemljoposjednika, te je čak i sam (car) feudalcima dodjeljivao zemljišta. Takva zemljišta su dobila ime pronije, a oni koji su ih dobijali su postali pronijari. Na taj način je i na Istoku došlo do kristalizacije dvije klase – feudalaca i kmetova, ali je dubok jaz između dvije klase oslabio unutrašnju odbrambenu snagu carstva.
Komentariši