Krajem oktobra 749. godine Abdulah Ebul-Abas se proglasio khalifom u Kufi. Kad je preuzeo vlast sa pristalicama surešene umajadske dinastije se krvavo obračunao tako da su ga historičari prozvali krvolokom, Es-Sefah. Međutim, samo ovakav čovjek, sa izvanrednim vladalačkim osobinama, a uz to još i okrutan i bezobziran, je mogao uspostaviti red u onom haotičnom stanju kakvo je tada vladalo u islamskoj državi. Perzijanci i Arapi, šiiti i haridžije, pristalice Umajada, Alijevaca i Abasida, sve je to bilo izmiješano u unutrašnjoj revoluciji, koja je tada nastala i samo strahovlada, koju je Ebul-Abas zaveo, je mogla spriječiti nove ratove i krvoprolića među sukobljenim stranama.
U istočnim dijelovima islamske države, Ebu Muslim i Ebu Seleme su se najviše istakli u borbi protiv Umajada. Oni su u dogovoru sa Ebul-Abasom i njegovim bratom Ebu Džaferom proširili ustanak na istoku, dok im nije pošlo za rukom da u Kufi od naroda ishode priznanje Ebul-Abasa khalifom. Ebu Seleme je bio pristalica Alijevaca i mislio je da će Abasidi dobrovoljno ustupiti khalifat porodici koja vuče korijene od khalife Alije, a samim tim i od Muhameda, ali Abasidi nisu na to ni pomišljali. Bezobzirni Ebul-Abas je naredio ubistvo Ebu Selema da bi obezbijedio khalifsko prijestolje Abasidima.
Abas je 754. godine umro od bolesti, a pred smrt je za nasljednika odredio Ebu Džafer, kojeg je priznala vojska i on je proglašen khalifom. Novi khalifa je pogubio Ebu Muslima iz straha da se ovaj neće pobuniti, iako je bio izuzetno zaslužan za dolazak na vlast Abasida. Ebu Džafer se prozvao El-Mensur, što znači od Boga pobjedom nadaren. Slična imena i nadimke uzimale su sve kasnije khalife odmah nakon što bi preuzeli vlast ili bili proglašeni za prijestolonasljednike. Abasidi su kao i Umajadi uveli pravilo da svaki khalifa obezbijedi svom sinu mjesto prijestolonasljednika, a posljedice toga su bile strašne. Svaka promjena na prijestolju je praćena dvorskim intrigama, ubistvima i često građanskim ratovima koji su doprinijeli brzom slabljenju abasidske dinastije, ali i pored toga njihova je vladavina bila veoma duga. Strogi Ebu Džafer El-Mensur je zaveo red u državi i takvu organizaciju da je ona omogućila bolju asimilaciju arapskog i perzijskog naroda nego je to bio slučaj u umajadsko doba.
El-Mensur (754-775) i Bermekije
El-Mensur je za vrijeme dvadesetdvogodišnje vladavine na odličan način riješio zadatak koje su mu nametnule ranije khalife, a to je održavanje veze i ravnoteže između Perzijanaca i Arapa. Vladavina nad Perzijancima nije se mogla više održavati onako kako je to ranije uspijevalo, dakle kao što su Umajadi vladali samo u korist arapskog naroda. Ugled Perzijanaca se podigao padom Umajada, jer su upravo Perzijanci doveli Abaside na tron. Abasidi su shvatili da moraju svoju politiku urediti tako da ona izgleda prihvatljiva i za jedan i za drugi narod, kako bi lakše održavali red i mir. To im je uspjelo, ali u samo jednom periodu. Pomaganje umjerenih stranaka i suzbijanje religioznih i etničkih stranaka su bli glavni zadaci abasidske politike. Pri tome su se služili centralizacijom državne uprave, širenjem islama i stvaranjem zajedničkog interesa za Arape i Perzijance.
Da bi to ostvarili, trebali su im (Abasidima, koji su bili Arapi) perzijski saradnici, a našli su ih u porodici Bermekija. Ta porodice je određeno vrijeme stajala uporedo sa vladajućom dinastijom i s njom dijelila časti. Bermekije su preko 50 godina obnašali najvažnije dužnosti u državi i pripadaju im najveće zasluge za brzi procvat abasidskog khalifata. Njihov visoki položaj je djelovao pomirljivo na široke mase perzijskog stanovništva, jer su uz stranog khalifu vidjeli moćne zaštitnike svog naroda. Perzijski uticaji se jasno prepoznaju u organizaciji državne uprave za vladavine El-Mensura. On nije bio slab vladar da bi mu neko trebao sastavljati razne dekrete, nego je kao dobar državnik znao iskoristiti to što Bermekije odlično poznaju staroperzijska državna načela i uredbe.
Osnivanje Bagdada (762)
Jedna od najvažnijih El-Mensurovih zamisli je bila podizanje jednog grada kao centra gdje će se Perzijanci i Arapi osjećati ravnopravnim. Tako je 762. godine udario temelje Bagdada na Tigrisu u blizini ruševina drevnih gradova Ninive i Ktesifona. Novi grad je nazvan Medinetul-Mensur, Mensurov grad, dok ga je narod prozvao Daruselam. Imao je veoma povoljan geopolitički položaj, nalazio se na sredini islamske države, na raskršću puteva Sirije, Armenije, Arabije i Perzije, na rijeci Tigris kojom su brodovi mogli ploviti.
Nakon što su se tu smjetili njegova vlada i dvor, tamo su navalili brojni trgovci, zanatlije, naučnici, umjetnici. Dvor khalife i glavni bedem bili su impozantnih dimenzija. U grad su vodila četvera vrata sa željeznim kanatima, kroz koja je mogao proći konjanik sa kopljem. Glavne džamije su bile u sredini, rastavljene bedemima i kapijama kao male tvrđave. Veliki broj kanala razvodio je vodu na sve strane do Eufrata, a išli su na jug sve do Basre, koja je i prije bila izlazna tačka za trgovinu sa Indijom i zapadom.Za kratko vrijeme Bagdad je postao islamsko kulturno sjedište, gdje su se mogli dobiti proizvodi sa čitavog istoka i zapada, u kojem su nauka i umjetnots postigle veoma visok nivo razvoja.
Brzom razvoju Bagdada doprinijela je okolnost da Abasidi nisu širili svoje granice, nego su se posvetili uređenju postojećih sastavnih dijelova svoje države i kulturnom uzdizanju. Njihova vanjska politika je bila miroljubiva, pa su se tada razne trgovačke karavane kretale khalifatom. Osim toga, ostvaren je trgovački promet sa Rusima, koji je bio veoma intenzivan i trajao je preko dvjesto godina, a dokaz tome su česti pronalasci arapskog novca po Rusiji i obalama Crnog mora.
Vezirat
Razlika između khalifa iz dinastije Umajada i Abasida se najviše opažala u odnosu khalifa prema podanicima. Pod uticajem Bermekija, koji su kao glavni državni službenici stajali uz El-Mensura, počele su se i na samom dvoru razvijati prilike slične onima kakve su bile na starim perzijskim dvorovima. Sjaj i raskoš khalife i dvora rastao je iz dana u dan, a time je dvor postajao sve manje pristupačan običnom narodu. Zbog toga je nastala funkcija vezira, koji su imali obavezu da snose sve teškoće vladavine, kako bi khalifa imao više vremena za uživanje. Vezir je morao biti vješt i sposoban da iz svake neprilike izvuče khalifu, morao je sve učiniti što bi khalifa od njega tražio, morao je biti vrstan činovnik, finansijski ekspert, duhovit, morao je znati odogovore na sve što ga khalifa pita, te mu je uvijek morao davati najpovoljniji savjet.
Međutim, i khalifa je morao biti oprezan kako ne bi došlo do spletkarenja između vezira i dvorjana. Nije bio rijedak slučaj da se preko noći dogodi ubistvo, a da na prijestolje dođe njegov ubica ili učesnik u ubistvu. Narod, koji je vrlo rijetko viđao khalifu, proživljavao je takve stvari bez naročitog uzbuđenja. Zavjere i protuzavjere su toliko bile česte da je izgledalo čudno ukoliko bi jedan abasidski khalifa umro prirodnom smrću.
Harun er-Rešid (786-808)
Među El-Mensurovim nasljednicima nije bilo energičnih ljudi koji bi se znali suprotstaviti svojoj moćnoj okolini i vezirima, koji su često kovali zavjere. Muhamed El-Mehdi (775-785) se zahvaljujući svom veziru neko vrijeme uspio održati, ali se on kasnije prepustio raskošnom životu i uživanjima. I pored toga, ipak nije zanemario rad na blagostanju svojih podanika. Naredio je da se na putu za Meku izgrade svratišta, da se uredi vodosnabdijevanje za putnike, te da se invalidima obezbijedi opskrba. Zatim je uspostavio stalnu poštu između Meke i Medini, a u Mesdžidi-haramu je dao da se dograde neka odjeljenja.
Odredio je dan u kojem je primao tužbe koje mu je dostavljao određeni službenik. Pošto je ustanovio da se službenik ne drži reda, nego je puštao neke preko reda, dao je da se postavi jedan željezom ograđen prozor kroz koji su ubacivane tužbe, a on ih je lično uzimao. El-Mehdi je kao prvog prijestolonasljednika odredio Musu El-Hadija (785-786), čiji je khalifat kratko potrajao jer je ubijen na spavanju, pa je za novog khalifu proglašen Harun Er-Rešid (786-808). To je bilo popraćeno burnim reakcijama na dvoru, ali se zahvaljujući Bermekijama održala vlast u rukama Abasida.
Za vladavine Er-Rešida u Bagdadu su izgrađene prekrasne palače, na čijoj su izgradnji i ukrašavanju radili najpoznatiji arhitekti. Godine 794. je izgrađena prva fabrika papira u Bagdadu. Sjaj dvora i države je bio takav da ga niko kasnije nije uspio nadmašiti, zbog čega se usadio u sjećanju muslimana, pa su ga ovi obavili tajanstvenim velom poezije i priču o hiljadu i jednoj noći širili istokom. Grad Bagdad je u Er-Rešidovo vrijeme imao oko 2 miliona stanovnika. Međutim, sa Harunom počinje opadati Bagdadski khalifat. Idrisije su 788. godine izdvojile iz khalifata zapadni dio Afrike i osnovali svoju državu u Maroku. Osim toga, Algebije su u sjeveroistočnoj Africi dobili autonomiju. Harunova najveća greška je ta što je 803. godine likvidirao porodicu Bermekija.
Povod za uništenje Bermekija je osjećanje khalife da svakim danom gubi ugled i sve više pada pod uticaj ove moćne porodice, te se bojao da će jednog dana oni potpuno preuzeti vlast. To je izazvalo poremećaj ravnoteže između Arapa i Perzijanaca, što je odmah dovelo do negativnih posljedica. Osim toga, Harun je napravio još jednu grešku kada je donio odluku o imenovanju trojice sinova za nasljednike. Tom odredbom je izazvao sukob među rođenom braćom oko prijestolja. U istočnim provincijama khalifata došlo je do ustanka, kojeg je Harun krenuo lično ugušiti 808. godine u Horasanu, ali se razbolio i umro u Tusu u 45. godini života.
Emin (809-813)
Harun je svojom lošom politikom doprinio slabljenju islamske države. Imao je tri sina: Abdulaha, Muhameda i Kasima. Najstariji sin Abdulah je bio sin jedne perzijske robinje, što je Harunova supruga Zubeida iskoristila i nagovorila khalifu da prvim prijestolonasljednikom imenuje njenog sina Muhameda, koji je bio mlađi od Abdulaha. To se i dogodilo, a Muhamed je uzeo ime El-Emin, a Abdulah je imenovan za drugog prijestolonasljednika pod imenom El-Memun, dok je treći sin, Kasim, bio i treći prijestolonasljednik pod imenom El-Mutemin.
Emin je bio lakouman i bezbrižan mladić, a Memun razborit i inteligentan, te je pokazivao veliko interesovanje za svjetske nauke. Po nagovoru svog vezira Fadl ibn Rebia, Emin je 810. godine izdao dekret kojim je prekršio očev testament i lišio Memuna časti prijestolonasljednika, zbog čega je došlo do sukoba među braćom. Memun je imao više uspjeha u ratovanju, pa je 812. godine njegova vojska stigla pred Bagdad. Više od godinu dana Bagdad je bio pod opsadom, teško je opustošen tako da više nikada nije povratio svoj stari sjaj. Stanovništvo je bilo nezadovoljno khalifom, pa je u većem broju prešlo na stranu Memuna. Najzad i sam khalifa je 813. godine bio uhvaćen u bjekstvu i na kraju ubijen.
Memun (813-833)
Mada je Memun bio tada jedini gospodar, haos koji je nastao zbog rata među braćom je potrajao još nekoliko godina. Tek 819. godine je Memun došao u Bagdad. Nakon što je učvrstio svoj položaj, mroao se posvetiti odbrani države od unutrašnjih i vanjskih neprijatelja. U Egiptu je još od 811. godine trajao građanski rat i Memunov vojskovođa Tahir ibn Husein je sa velikom mukom uspio uspostaviti red.
Tokom srednjeg vijeka u islamskom svijetu nauka je doživjela veliki procvat. Arapi su upoznali djela grčkih naučnika, preveli su ih na arapski jezik, sačuvali od zaborava i dali vlastiti doprinos unaprijeđenju nauke i umjetnosti. Za vladavine Memuna, zaštinika nauke koji je zlatom plaćao težinu napisanog djela, Bagdad je postao naučno središte. U njemu su učenjaci proučavali matematiku, medicinu, astronomiju, historiju, geografiju i druge nauke. Memun je u Bagdadu podigao i jedan naučni institut Daru-l-ilm, jednu biblioteku i jedan astronomski opservatorij. Bagdad je postao tako središte naučnog rada ovog doba. Interesantno je da se khalifa Memun, pored pružanaj izdašne pomoći za nauku, i sam bavio literarnim i naučnim radom. Vladavina prvih sedam khalifa smatra se najboljim dijelom abasidske vladavine. Smrću Memuna 883. godine prestalo je sjajno doba abasidske dinastije.
Komentariši