Ovo, dodao je Filipović, nije prvi slučaj da jedan naš veliki književnik tako stradao.
– Tako je ubijen i Skender Kulenović. Obaviješten da je dobio NIN-ovu nagradu i da dođe da je primi. A kade je došao, rečeno je da je nagrada dodijeljena drugom. Bio se obradovan da mu Beograd konačno da neko priznanje nakon godina poniženja, a onda je doživio ogromno razočaranje. Ovo su sve psihološke metode. Koristi se rovito psihičko stanje kod čovjeka, koje se proizvodi, da mu se zada konačan udarac. Tako on sam sebe takoreći ubije, njegovo tijelo popusti, naglasio je Filipović.
Ogorčen je jer Maka i danas koriste “razni politički skupovi”, citirajući se njegove pjesme “kao da se slijede njegove ideje”, a “njegove ideje niko nije elaborirao, izložio niti poštovao”.
– Maka Dizdara ja sam ga jako dobro poznavao, drugovao sam s njim, postali smo brzo prijatelji. On je bio fin čovjek, mekan, pravi naš Bošnjo… Nije imao teške riječi, zle pomisli. Nisam ga čuo da je protiv nekog zločesto mislio, govorio, odnosio se… Jednostavno radovao se životu, ljudima, susretima… To je jedan od bitnih karakteristika mentaliteta jednog Bošnjaka. Mi Bošnjaci smo rođeni iz osjećaja slobode i solidarnosti. To što nas je okupilo i učinilo jednim narodom jeste to što smo željeli i voljeli slobodu i što smo željeli da među ljudima vladaju bratstvo i ljubav. Napustili smo našu arijansku varijantu hristološkog vjerovanja i prihvatili islam. Nas niko nije gonio u islam, već nas je gonila naša priroda. Islam je zastupao ideju slobode vjerovanja, a u to vrijeme je sloboda vjerovanja bila simbol svake slobode, kaže Filipović.
Mislio je da ne može…
Prema tome, dodao je, u Maku je kao u pojedincu, u osobi, bio izražen genotip našeg čovjeka bogumila, Bošnjaka, muslimana, stopljenog u jednog bića.
– Vidjelo se da je on talentiran. No, u jednom trenutku bio je pomalo rezigniran, govorio mi je da ne može da stvori veliku poeziju. Ja sam mu rekao: “Ti ne treba da se brineš, ti si autentičan pjesnik. To se vidi iz tvoje poezije koja se može kvalificirati kao tipska, poezija socijalne vrste. Ti odstupaš od toga. Ti imaš note koje nisu tipične za tu vrstu poezije i ti ćeš naći jezik, govor svoj”. Pjesnik se rađa u smislu potencije, ali pjesnik sam sebe mora proizvesti. Kada je počeo da piše pjesme iz kasnijeg ciklusa, on je to meni pokazivao i ja sam mu kazao da je pronašao rudnik, zlatnu žilu, sjeća se Filipović.
Gdje je tajna Makovog ogromnog djela?
– Naše biće uopšte i naše biće duhovno ne može da se izrazi ako ne uspostavi vezu s krojenima našim. Naši korjeni nisu samo u islamu već i u onom što je bili prije njega. Ja sam Maku rekao da pravi naš most. Tako je i bilo. Sreća je da imao Ahmeta Hromadžića koji je bio veliki izdavač i književnik. On je volio Maka, kao čovjeka, privukao ga je u Izdavačku kuću “Veselin Masleša”. Trudio se oko toga, trudio se da se “Kameni spavač” objavi na adekvatan način. To je knjiga poezije koja je kod nas izdana s velikom pažnjom izdavača i angažmanom. To je prva promocija koja je organizirana javno, uz koktel. Ahmet Hromadžić je učinio puno da Didzar uđe u književni života na jedan takav veliki i njemu dostojan način, govori Filipović.
Komentariši