Bosanski franjevac Ivan Frano Jukić i njegov prvi susret s Hrvaćanima (Hrvatima) u Bosni

‘Putovanje po Bosni godine 1842’

.. I prešavši Krnjin, spustimo se do podne u ravnine, doline i bregove fočanske. Ovdje spazih Hrvaćane, ljude po imenu i izgovoru od šokaca različite. Zapitam Kiridžiju:

– Kakvi su to Hrvaćani?
– Bježi, ne pitaj – veli on – to su ljudi izvraćeni, koji se ne boje ni Turčina ni fratra, pod puškom po vazdan rade, a rijetko će je i po noći iza pasa izvaditi! Prije 15 godina malo se koja kuća šokačka ovdje nalazila, pak evo se goli doseli Hrvaćanin, i to sve ispod ljubuške i vergoračke krajine.

A to sam i sam iz njihovog odijela i govora poznao: je, bija, vidija, naresto, mjesto: jest, bio, vidio, narastao; a odijelo njihov i kod ženska i kod muška sukneno je sve.

Hrvaćani usred ljeta nose čakšire suknene bez gaća prtenih, koporan (gunj) sukneni bez košulje; a ženska: bečve do koljena, izvezene svakojakim pletivom, i dugu haljinu, koju sapne bez košulje; no mnogi su počeli već s prtenilom odijevati se, prvo što lan ovuda dobro raste, a drugo što im se šokci rugaju.

Ručavši u Foči nastavimo put preko sela i njiva, te isti dan dođemo u selo Zelenike, u kom, kao i u Foči, ima župnička (parohijska) kuća, gdje prenoćivši uputimo se niza savske ravnine i prije podne stignemo u selo Koraće kraj Save.
Od Foče do Save sve su njive žitne, sjenokosi i čitavi lugovi vinjagom prekriveni, koje putnika na negdašnja blažena vremena opominju, kao da su ne samo šljivići (kao što su sad preobilati) nego i vinogradi cvali.

Al drugo je što opazih bilo za me čudnovatije, da prešavši fočanski predjel dođoh među šokce, i čuvši njihov muklozatezani izgovor, pomislih odmah na Bugare. I doista, ko je ikada Bugarina čuo govoriti, kad šokca čuje, pomisliće da li to nisu pobošnjačeni Bugari.
Osim toga njihovog čudnovatog načina zatezanja, u kratko vrijeme moga bavljenja čuh dvije riječi koje kod drugig Bošnjaka nikad čuo nisam: tj. klas umjesto kukuruz, i vaška mjesto pseto. Da sam se više među njima baviti mogao, ne velim da ih više podobnih čuo ne bih.

Izvor: ‘Putopisi’ – Ivan Frano Jukić