Srednji vijek je doba kraljeva, prinčeva, princeza, dvoraca, viteških turnira, trubadura, i života u kojem je svako zauzimao mjesto koje mu je pripadalo po rođenju i staleškoj pripadnosti. U tome su vitezovi imali poseban značaj jer su predstavljali silu od koje je ovisio ugled, moć i opstanak njihovog vladara i zemlje kojoj su pripadali.
To je sve imala i srednjovjekovna Bosna o čemu govore brojna spomenička građa.
Svaki mladi bosanski feudalac je po rođenju bio predodređen da bude vitez. Već od osme godine života započinjala je duga mukotrpna obuka koja je imala cilj da se dotični već od dječje dobi privikne na tegobe, da se obuči u rukovanju oružjem, ratnim vještinama i da svim i svačim brani čast i ugled svoje porodice, vladara i domovine kojoj pripada.
Uz tjelesnu i vojnu obuku budući vitezovi su obučavani i u muzici, pjevanju te lijepom ponašanju. Bio je običaj da se obuka odvija daleko od očinskog doma, obično na dvoru drugog feudalca, a na njegovo mjesto bi došao njegov vršnjak sa drugog dvora, kako bi u tuđoj sredini režim odgoja bio stroži. Tek tako obučen mladi feudalac, nakon dugog niza godina, stjecao je uvjete da uđe u red vitezova.
To je bio veliki događaj i obavljao se svečano u prisustvu njegovih najbližih i uzvanika. U nekim prilikama svečani čin obavljao je vladar, tako što bi klečećeg novaka pljoštimice dotaknuo mačem po ramenu. Inače je to činio neki stari, ugledni i proslavljeni vitez, starješina viteškog reda, tzv. meštar. Po proglašenju, mladi vitez je dobijao vitešku opremu i štitonošu koji je postajao njegov vjerni pratilac za čitav život.
Vitez je morao voditi strogo računa o svom ponašanju i postupcima. Postojala su pravila (kodeks) viteškog ponašanja. U ratu, tokom borbe ili u dvoboju, znalo se šta je dozvoljeno a šta nije. Slabijeg od sebe morao je štititi a jačeg poštivati. Glas o hrabrom i nepobjedivom vitezu širila se daleko, često i po drugim zemljama. O takvim su pjevane pjesme i ispredale se priče.
Kako je Bosna bila stalno napadana od znanih i neznanih neprijatelja, da bi opstala, morala je sve podrediti odbrani. U njoj je kao malo gdje sve stanovništvo bilo uključeno u odbranu. U tome su se posebno isticali pripadnici gornjeg društvenog sloja, to jest feudalci. Vojevanje bosanskih feudalaca je bio dio njihovog života. Borbena iskustva su se stjecala na bojnim poljima. Vojni zanat je nasljeđivao sin od oca, unuk od djeda.
Ponos Bosne
U Bosni je sve bilo u znaku oružja i vojevanja. O tome svjedoče brojni ratnički prizori na stećcima, na kojima su prikazani dvoboji, turniri, razno oružje i dr.
Bosna je imala vojsku s kojom je malo koja strana mogla izići nakraj. Udarnu snagu činili su upravo njeni nadaleko poznati vitezovi. Oni su bili ponos i jamstvo opstanka Bosne i njenih Bošnjana.
Braneći se stoljećima izrasli su u vrle ratnike i izgradili su kult borbenosti od kojeg su strepili svi koji su s njima dolazili u dodir. Bili su strah i trepet, kako na bojnim poljima, tako i na viteškim turnirima. Vojska sastavljena od takvih junaka bila je dika i ponos Bosne i njenog naroda.
Šta je značila za zemlju i narod, i šta je sve čilila da da ih zaštiti, govori podatak da je njen zvanični naziv glasio “Slavna bosanska vojska” dok se u svakodnevnici za nju govorilo “Slavna naša vojska”.
O toj i takvoj vojsci, njenim vitezovima, narodu i zemlji iz koje su ponikli, govore brojni dokumenti. Svi ih opisuju kao izuzetno hrabre, borbene i plemenite. Ljetopisci su zabilježili da su bosanski vitezovi svojom pojavom kod stranaca izazivali koliko radoznalost i divljenje toliko i strah.
Jedan poljski ljetopisac opisuje njihovo učešće na turniru kojeg je 1412. godine u Budimu priredio madžarski kralj Sigismund. Na njemu se okupilo 1500 vitezova sa 3000 štitonoša iz dvanaest zemalja, da se odmjere u snazi i borbenim vještinama. Bosanski vitezovi su svima pali za oko. Ljetopisac ih opisuje kao krupne, okretne, neustrašive, vične svakom oružju, i kaže da im u borbi među tolikim vitezovima nije bilo ravnih.
Iz pisanih vrela zna se da su među tim vitezovima, između ostalih, bili vojvoda Sandalj Hranić i Hrvoje Vukčić, predvođeni svojim kraljem Ostojom. Može se zamisliti kakvi su tek bili u bojnim okršajima kad su branili svoju Bosnu. A bili su strašni, i to toliko da se nerijetko dešavalo da neprijateljska vojska napusti bojno polje već kad bi se izdaleka začula huka i buka s kojom se približavala bosanska vojska.
Strah i trepet viteških turnira
Bosanski vitezovi su borbeno iskustvo stjecali na bojnim poljima, za razliku od većine evropskih vitezova koji su to stjecali „treninzima“. Zato nije čudo da su bosanski vitezovi svojom hrabrošću, spremnošću, odvažnošću i obučenošću u baratanju svim vrstama oružja bili nadaleko poznati.
Bosanski vitezovi su na turnirima pravili pomor. Dešavalo se da im nije niko smio izići da se s njima ogleda.
Bosna je na jedinstven način sačuvala uspomenu na svoje vitezove. Na hiljadama stećaka koji se susreću širom Bosne, uklesani su njihovi likovi u raznim prizorima, po pravilu u punoj bojnoj opremi, bilo da jašu na konju, u dvoboju sa protivnikom, ili na turniru s dugim kopljem kako u galopu jure na protivnika i sl.
U tekstu koji prati te predstave navodi se ime dotičnog viteza, nabraja se šta je učinio od junačkih djela, kako je branio Bosnu ili dao život za nju. Natpis nerijetko započinje riječima: “Ja … poćteni vitez …” itd.
Lijepu likovnu predstavu bosanskih vitezova također sadrži stećak iz Zgošće kod Kaknja. Na jednoj od bočnih strana, u gornjem redu, prikazano ih je šest kako jašu na konjima a u rukama drže s duga turnirska koplja na čijim vrhovima se vihore zastavice. Na brojnim drugim stećcima prikazuju se na razne načine: u borbi kao pješaci, na konjima i sl.
Predstave vitezova su prikazane i u minijaturama nekih rukopisa. Najbolji takav primjer je minijatura u Hrvojevom misalu u kojem je prikazan upravo on, veliki vojvoda bosanski herceg Hrvoje Vukčić-Kosača, najistaknutiji velikaš Bosne s kraja 14. i početkom 15. stoljeća. Prikazan je na bijelom propetom konju, u oklopu.
Umjesto kacige na glavi ima nisku kapu s nekom vrstom turbana iz koje strše tri čapljina pera. U desnoj povijenoj ruci drži dugo turnirsko koplje. Na vrhu leprša duga uska bijela zastava koja se račva u četiri kraka. Na koplju, tik do rukohvata, je još jedna zastava bijele boje koja pripada njegovom rodu, s heraldičkim sadržajem koji se sastoji od propetog lava ispred kojeg je oklopljena ruka sa isukanim mačem.
Izgled bosanskih vitezova
Bosanske vitezove su opisivali i suvremenici. U izvještaju talijanskog analiste Galeotta, koji spominje posjetu kralja Ladislava Napuljskog Zadru, navodi se da je na dočeku bilo brojno plemstvo pristiglo sa raznih strana, među kojima i mnogi bosanski plemići predvođeni velikim vojvodom Hrvojem Vukčićem. U izvještaju se između ostaloga za njih kaže: „To su ljudi koji tijelom nadmašuju sve što sam ikada vidio“.
Jedan prsten pronađen u grobnici u Arnautovićima kod Visokog ima promjer 3 cm. Može se zamisliti kolika je bila ruka koja ga je nosila. Naprijed je navedeno šta su o njihovom izgledu pisali talijanski historičar Farlati i poljski Dlugoš. Kada je talijanski vojskovođa Broglio da Lavelo sreo na ušću Neretve kralja Tomaša zabilježio je: „Ne sjećam se da sam vidio ljepšega gospodina i plemenitijeg izgleda. Čak prevazilazi presvjetlog kneza Frederika“.
Jedan podatak koji se odnosi na kraljicu Katarinu za boravka u izbjeglištvu, opisuje dostojantsven izgled njenih dvorjanika (plemića i plemkinja), pa se kaže da imaju plave kose duge do ramena.
Dubrovački historičar Orbini za njih je zapisao: „Bošnjani su vrli ratnici ali nesložni između sebe“.
Zanimljiv je izvještaj dubrovačkih izaslanika koji iz Bosne pišu svojoj Vladi s kakvim sjajem i pratnjom je 1446. godine došao herceg Stjepan Vukčić na kraljevski dvor u Milodražu kod Kiseljaka, i s kakvim ceremonijalom je bio primljen.
Može se zamisliti kako su izgledale bosanske plemkinje i plemići kad su išli u pohode na strane dvorove, na sabore, svadbe i druge skupove. One, bučene u zlatom protkane haljine, okićene skupocjenim nakitom ukrašen biserima i draguljima, praćene svojim očevima ili muževima, a oni obučeni isto tako u skupocjene odore, opasani sjajnim oružjem, k tome, još stasiti i lijepi, nije čudo da su svima gdje se pojaviljivali zapadali za oko.
Red bosanskih vitezova
Sačuvali su se brojni zapisi o znamenitim vitezovima koji su bili sudionici značajnih zabivanja u srednjovjekovnoj bosanskoj prošlosti. U vrijeme kralja Tvrtka I jedan od takvih je bio vojvoda Vlatko Vuković. Slavu je stekao bijući se po Srbiji, Hrvatskoj i Zeti, tukao se s Turcima, Albancima, Mlečanima, Ugrima i drugima koji su stajali na putu bosanske vojske.
Taj vitez je predvodio bosanski odred koje je Tvrtko poslao knezu Lazaru da mu pomogne protiv Turaka na Kosovu polju 1389. godine, uz napomenu, da je upravo lijevo krilo koje je on držao sa svojim Bošnjanima, potuklo dio sultanove vojske koja je bila naspram njih.
Od znamenitih velikaša i vitezova u 15. stoljeću bili su još Pavle Klešić, Pribislav Vukotić, Ivaniš Pavlović, Bjelak Sanković, Hrvoj Vukčić, Stjepan Vukčić itd. Većina ih je nosila titulu „veliki vojvoda“ ili „veliki vojvoda bosanski“, što je bio najveći vojni čin u srednjovjekovnoj Bosni. Iza svih su stajala nebrojena junačka djela i podvizi iskazani u ratovima braneći Bosnu ili na viteškim turnirima.
Samo takvi su mogli postati članom viteškog reda koji se u Bosni zvao „Red bosanskih vitezova“. Bili su ponos svoga kralja, naroda i sve Bosne. Kad bi se pojavili na turnirima u inozemstvu, ili bi tamo otišli kao izaslanici svoga kralja, sa svih strana su trčali da ih vide kao neko čudo, da se dive njihovom stasu, sjajnom oružju i njihovim junačkim podvizima.
Stranci su im iskazivali počast i na taj način što su ih proglašavali članovima svojih viteških redova. Najpoznatiji od njih bio je „Zmajev red“ osnovan od ugarskih kraljeva. Zna se da su mu članovi bili nekoliko naših vitezova među kojima Hrvoje Vukčić, Sandalj Hranić, Pribislav Vukotić i dr.
U vrijeme svetkovina vitezovi su se okupljali na zajedničke gozbe na Bobovcu, održavali ratne savjete sa svojim vladarem i priređivali natjecanja u borilačkim vještinama. Najatraktivniji dio natjecanja bili su konjanički turniri u kojima su u oklopu i naoružani dugim kopljima jurili na konjima jedan na drugoga nastojeći da se protivnik zbaci sa sedla. Upravo su takvi prizori…
Podvig Kulina bana
Bosanski vitezovi su zbog svoje snage, neustrašivosti i kao pouzdani, bili visoko cijenjeni i izvan zemlje. Zabilježen je podvig koji se veže za Kulina bana iz 12.stoljeća, kada je u bitci sa bizantskom vojskom na rijeci Tari stupio u dvoboj s bizantskim carem naočigled obje vojske, kojom prilikom ga je mačem udario tako snažno po licu da se ovome usjekla kaciga u meso.
Već je u 14. stoljeću na mnogim evropskim dvorovima bilo prestižno imati stražu sastavljenu od Bosanaca. Bosanski gardisti su 1361. godine posvjedočeni na dvoru Hermana I Celjskog u Štajerskoj. Često se spominju u okršajima koji su u to doba vođeni u tom dijelu Evrope (Austrija i Slovenija).
Zabilježen je slučaj kada je u sukobu između celjskih grofova i Habsburgovaca stradao izvjesni zapovjednik Dirnbach. Njega je u okršaju neki Bosanac (gardista) naprosto iskasapio i razmrskao mu lice. Zna se da su i mletački duždovi imali Bosance u svojoj gardi.
U nekim slučajevima u natpisu na stećku doslovno se kaže da tu leži taj i taj vitez, pa tako na stećku iz Bujakovine stoji: “… počten vitez, ovdi jadan dojde…”, a na jednom drugom stećku: “ ase (ovdje) leži Tvrdiša Banović, dobri vitez…” , dok na jednom stoji “ovdje legoh braneći Bosnu” itd.
Autor: Prof. Enver Imamović
Komentariši