Categories
Zanimljivosti

TRAGOVI BURNE HISTORIJE OVIH PROSTORA: Džamije u Hrvatskoj koje su preuređene u crkve

Od islamskih vjerskih građevina iz osmanlijskog perioda u Hrvatskoj su do danas sačuvane tek tri džamije, po jedna uĐakovu, Klisu i Drnišu, a bilo ih je oko 250, govori reportaža Agencije Anadolija (AA).

Jedna od njih je bila i u Osijeku, gradu na istoku Hrvatske, mjestu u kojem su se crkve i džamije nalazile na istom mjestu. Kroz tešku historiju ovih prostora crkve su pretvarane u džamije, a džamije u crkve.
bogomolja u Osijeku

Kasim-pašina džamija izgrađena je u vrijeme kada su Osmanlije osvojile Osijek 1526. godine. Na mjestu gdje je nekada bila ova poznata džamija, danas se nalazi župna crkva Svetog Mihaela Arkanđela.

Za vrijeme osmanlijske uprave stanovništvo Osijeka su uglavnom činili doseljeni Turci, odnosno stanovnici ranije pokorenih zemalja, te je ovaj grad u to vrijeme izgledom i načinom života imao obilježja pravog orijentalnog grada s nekoliko džamija.

Najviše su se spominjale Kasim-pašina džamija, na mjestu današnje župne crkve Svetog Mihaela arkanđela, kao i Sulejman-hanova na mjestu današnjeg franjevačkog samostana u Osijeku.

Kako je za Anadolu Agency (AA) kazao predsjednik Društva hrvatsko-turskog prijateljstva Osijek Damir Jurić, džamija je bila u funkciji tokom osmanlijske vladavine u Osijeku. Dakle, sve dok ovaj grad 1687. godine nije osvojila austrijska vojska.

“Praktično je tada srušen cijeli turski Osijek, a na tim temeljima je napravljen potpuno novi grad”, kazao je Jurić i dodao da se o džamiji danas zna samo iz nekih grafika.

Na Kasim-pašinu džamiju se potpuno bilo zaboravilo u Osijeku sve dok nije rađenakonstrukcija trga 70-tih godina prošlog stoljeća, te su onda pronađeni temelji Kasim-pašine džamije i njegovog turbeta.

“Odlučeno je da se od žutih cigli napravi jedan obris koji pokazuje kako su izgledali temelji džamije i turbeta”, ispričao je za AA Jurić.

Jurić navodi da je na istom mjestu izgrađena crkva početkom 16. stoljeća. Ona još uvijek služi kao župna crkva.

“U temeljima mnogih džamija i crkava postoje crkve odnosno džamije. Susjedna crkva, koja je udaljena samo 300 metara od ove crkve, bila je ranije džamija. No, ta džamija je nastala iz crkve nakon turskih osvajanja”, pojasnio je Jurić.

Značajan dio Hrvatske bio je pod turskom vladavinom gotovo stoljeće i pol. No, od prvih osvajanja 1493. godine, kad pod tursku vlast pada Imotska krajina, s donjim Poneretavljem, do konačnog oslobađanja Cetingrada i Drežnika 1796. godine kad je uspostavlja granična crta s Bosnom kakva je danas, prošlo je više od 300 godina.

Međutim, do današnjih dana ostalo ih je sačuvano vrlo malo od osmanskog perioda u Hrvatskoj, jer već u prvim godinama austrijske vladavine počinje sistemsko rušenje svega što nosi vidljiva obilježje islama i orijentalne kulture, a to znači prvenstveno vjerskih građevina.

Ostaju sačuvani samo objekti od funkcinalne koristi, kao što su mostovi.

Od islamskih vjerskih građevina iz toga razdoblja u Hrvatskoj danas postoje sačuvane tek tri džamije, po jedna u Đakovu, Klisu i Drnišu.

Sve su građene u 16. stoljeću, a opstale su zahvaljujući tome što su pretvorene u katoličke crkve, kao što su u prvim godinama turskih osvajanja i katoličke crkve bile pretvarane u džamije.

Iako niti jedna nije opstala u izvornom obliku, džamijska arhitektura je, ipak, ostala prilično dobro uočljiva.

Najveća i najreprezentativnija među njima, nekadašnja Ibrahim-pašina džamija, s očuvanom monumentalnom visokom kupolom, danas je Župna crkva Svih svetih u Đakovu.

Džamija na vrhu tvrđave Klisa u Splitu je današnja crkva Svetog Vida, a ispod tvrđave se nalazi i najljepša od nekoliko sačuvanih turskih česmi, česma Tri kralja.

Prema podacima Mešihata islamske zajednice, u vrijeme osmanlijske vladavine u Hrvatskoj je postojalo oko 250 džamija i mesdžida.

Categories
Zanimljivosti

Kako je Karadžić htio da preimenuje Sarajevo

Likom Gavrila Principa kroz historiju se manipulisalo, a zbog zloupotrebe, tokom opsade Sarajeva, spomenik njegovih stopa je uklonjen
Namjera ljudi iz Muzeja Sarajeva da revitaliziraju turističko-spomenički kompleks Sarajevskog atentata, između ostalog, podrazumijevat će i povratak uklonjenih „Principovih stopa“ na mjesto sa kojeg se pretpostavlja da su upućeni hici koji su usmrtili austrougarskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i bili okidač za početak ratnih sukoba koji će prerasti u Prvi svjetski rat.

O povratku „Principovih stopa“ na nekadašnje mjesto već se godinama govori i raspravlja, a sve te inicijative dio su jednog šireg i obuhvatnijeg procesa ponovnog sagledavanja motiva i posljedica ubistva koje je počinio. Na Principa i njegov čin, u različitim periodima bosanske historije, različito se gledalo, a njegov čin tumačio se na nekoliko krajnje ideološki suprotstavljenih načina.

Njegovo ime, njegov lik i njegov atentatorski čin bili su predmet svakojakih manipulacija i ideoloških učitavanja, a zloupotreba njegove historijske uloge najekstremnije se ispoljila u godinama opsade Sarajeva kada je Radovan Karadžić ime Gavrila Principa koristio u propagandne svrhe svojih nacionalističkih planova.

Spiegelov tekst iz 1993.
Sarajevski germanist Vahidin Preljević sam čin uklanjanja „Principovih stopa“ razumijeva kao reakciju na agresiju koju je glavni grad Bosne i Hercegovine trpio podsjećajući na tu „zlokobnu“ Karadžićevu zamisao o kojoj je pisala i svjetska štampa.

„Prvo, treba podsjetiti na to da je postojao i jedan drugi spomenik, i to onaj žrtvama atenata koji je podignut 1917. godine i uklonjen odmah nakon Prvog svjetskog rata. Ne znam konkretno zašto su uklonjene ‘Principove stope’. Vjerovatno je to rezultiralo iz konteksta opsade grada, u kojem su barbarske vojne snage koje su opsjedale i ubijale ovaj grad same istaknule Gavrila Principa kao svoju identifikacijsku figuru. Prema jednom izvještaju njemačkog magazina Der Spiegel iz 1993, Karadžić je očito izrazio zamisao da Sarajevo nakon zauzimanja preimenuje u Principovo. Ne znam koliko je to bila ozbiljna ideja, ali rječito govori o jednom signifikantnom pomjeranju i prekodiranju ovog historijskog lika, odnosno njegovoj redukciji sa općejugoslavenskog na simbol srpskog nacionalizma“.

Na Principov čin u različitim fazama historije gledalo se na različite načine i percepcija njegovog lika se mijenjala i modificirala, kaže historičar iz Sarajeva Edin Omerčić.

„Profesor Robert J. Donia je odlično ‘poredao’ faze u metamorfozi javne percepcije Principa i njegovog atentata na nadvojvodu Ferdinanda. Tako je od 1914-1918 Princip bio terorista, potom je bio jugoslavenski nacionalni heroj-junak do 1941, potom je tokom Drugog svjetskog rata, odnosno za vrijeme NDH Princip smatran izrodom i degenerikom, kriminalcem, nakon toga do 1970-ih je bio heroj revolucionarne omladine, a od 70-ih postaje zvijezda, celebrity“.

Slično razmišlja i historičar Husnija Kamberović koji smatra da je ličnost Gavrila Principa bila predmet grube „političke instrumentalizacije“.

„Čini mi se da nijedna ličnost nije bila toliko snažno predmet manipulacije i političke instrumentalizacije kao Gavrilo Princip, i to kako početkom 20. stoljeća tako i sada: Princip je 1914. bio predmet manipulacije određenih srpskih krugova vezanih za Crnu ruku, a i danas Principovi ‘interpretatori’ ga više koriste samo kao platformu na kojoj projiciraju vlastitu viziju Principove uloge u historiji, pri čemu su upravo ti narativi o njemu kao heroju ili teroristi zgodan način da se Principom manipulra. A današnja podijeljenost bosanskohercegovačkog društva je dobar okvir da se takvi narativi dalje održavaju“.

Zloupotreba Principove ličnosti
Ta zloupotreba Principove ličnosti, smatra Kamberović, ključni je razlog zbog kojeg su se Sarajevo i Princip „razdvojili“ tokom opsade grada 1990-ih. Mnogo primjerenije bi bilo na sve te događaje gledati sa razumnom stogodišnjom distancom i koristiti Gavrila Principa u „turističke a ne političke svrhe“.

„Instrumentalizacija ličnosti Gavrila Principa tokom rata 1990-ih razdvojila je Sarajevo i Principa. Ukoliko se pođe od teze da je Princip bio predmet manipulacija, i ukoliko se to uzme kao osnova na kojoj Sarajevo treba gledati na svoju prošlost, tada je, po mom mišljenju, ostavljeno i dovoljno prostora u kojem možemo promatrati Principa kao dio naše tragične prošlosti.

Ne možemo promijeniti činjenicu da su Principovi sarajevski pucnji 1914. izazvali veliku svjetsku tragediju, ali ukoliko prihvatimo činjenicu da je to bilo prije više od jednog stoljeća, onda to danas možemo koristiti, recimo, u turističke, a ne političke svrhe. Samo treba pokušati odvojiti Pincipa od etnonacionalističkih interpretacija. Ali, budući da tu postoje dvije strane snažno opredijeljene da ‘brane’ ili ‘napadaju’ Principa – jasno je da to nije nimalo lagan posao“.

Ideološko presagledavanje prošlosti kao jednu od posljedica imalo je i uspostavljanje drugačije perspektive u sagledavanju ličnosti Gavrila Principa, pojašnjava Vahidin Preljević pojašnjavajući kako je Princip „žrtva“ procesa reinterpretacije motiva kulturnog pamćenja.

„Naravno da je posljednjih desetljeća došlo do ideološkog preformatiranja cijelog našeg prostora, pa time i pogleda na određene historijske fenomene. U konkretnom slučaju, moramo imati u vidu da je Gavrilo Princip bio ključni lik jugoslavenske utemeljiteljske naracije, te da je njegov status u kulturnom pamćenju bivše države bio gotovo neprikosnoven i, dakako, izrazito ideološki utemeljen. Danas takvog ideološkog okvira nema, i kao što to u tim promjenama obično biva, s raspadom neke ideološke matrice, prvo se pristupa reinterpretaciji ključnih motiva i likova kulturnog pamćenja unutar te matrice. To je slučaj i sa Principom“.

Uklanjanjem spomenika kojim je obilježeno mjesto Principovog atentata Sarajevo se nije odreklo vlastite prošlosti decidan je Prljević, jer je historija „puno šira od spomenika i imena ulica“. Današnje Sarajevo, smatra Preljević, samo je „odbacilo herojski status koji je Princip imao i više se ne identificira sa njegovim činom“, o čemu najbolje govori neutralno intonirana tabla koja „samo konstatira šta se kod Latinske ćuprije dogodilo, bez ideoloških učitavanja“.

„I mislim da je to načelno ispravno, a pogotovo je ispravno u ovom slučaju, jer je jako problematično za bilo koji kolektivni identitet ako u njegovo središte stavite političko ubistvo, i to ubistvo osobe koja nije bila nikakav tiranin, nije bila nikakav zločinac, i čak je bila protivnik rata. Da ne govorim o ubistvu Sofije von Hohenberg. Uzimajući ovo prethodno u obzir, valja reći da je to ubistvo naprosto bilo zločin, bez obzira na motive njegovih vinovnika. Dakle, takva vrsta identifikacije odnosno obnavljanje identifikacije sa zločinom, bilo kojim zločinom, bila bi nedopustiva, i ona je inače bila velika greška, ja bih rekao i traumatična tačka jugoslavenske politike pamćenja“, jasan je Preljević.

Princip je postao ličnost popularne kulture
Preljević dalje pojašnjava kako je trenutno markiranje mjesta, zbog njegove historijske i simboličke važnosti, neadekvatno i da treba osmisliti način koji će na sveobuhvatan način objašnjavati okolnosti atentata bez partikularnog isticanja jedne strane.

„S druge strane mislim da se upravo zbog fatalnog značaja tog događaja on mora adekvatno obilježiti u kulturi pamćenja, te da je trenutno minimalističko markiranje tog mjesta također neadekvatno. Treba osmisliti model koji će istaknuti kontekst tog vremena, izbjeći heroiziranje ali i demoniziranje aktera tog događaja, dakle promovirati kritičku distancu i općenito humanistički stav. To sigurno nije jednostrano isticanje atentatora, odnosno vraćanje Dimitrijevićeve skulpture. Možda je taj model kritičke kulture pamćenja istovremena rekonstrukcija oba spomenika: i spomenika žrtvama Franzu Ferdinandu iz 1917. i Principovih stopa, koji bi se onda međusobno komentirali. A možda je bolje i neko treće rješenje“.

Ono o čemu se najmanje govori kada se vode rasprave o Gavrilu Principu i njegovom činu jeste činjenica da je stotinu godina nakon atentata njegov počinitelj postao više ličnost popularne kulture nego historijskog interesovanja. Edin Omerčić „pozdravlja“ inicijativu povratka „Principovih stopa“ željno očekujući da vidi na koji način će spomenik komunicirati sa publikom u novom društveno – historijskom kontekstu.

„Takozvane Principove stope su početkom opsade Sarajeva, tokom žestokih četničkih granatiranja, razaranja i uništavanja bosanskohercegovačkog bića, bile koliko znam (a slabo je znanje) uklonjene. Sama inicijativa vraćanja takvog spomenika, koji je postao dio pop-kulture, a koji je u neku ruku i falsifikat, govori o tome da Princip nije nestao niti iz urbane kulture, niti se može govoriti o tome da je dio urbane ‘neželjene historije’, a svakako će biti zanimljivo pratiti taj, prije svega tihi povratak Principovih stopa i način na koji će sam spomenik komunicirati s publikom. U nadi da će ‘stope’ biti okrenute u prvobitnom smjeru svakako pozdravljam povratak na lokaciju na kojoj je prvotno i bio postavljen“.

Izvor: Al Jazeera

Categories
Zanimljivosti

Sevdalinka, pjesma koju svi baštinimo

Bosanskohercegovačka gradska pjesma sevdalinka je jedan od najznačajnijih elemenata nematerijalnog kulturnog nasljeđa Bosne i Hercegovine i kao takva treba da bude i dio svjetskog nasljeđa.

To je pjesma izuzetne poetske, muzičke i historijske vrijednosti, s kontinuitetom izvođenja od 15. vijeka do danas i predstavlja ukorijenjenu kulturnu tradiciju. Treba poduzeti neophodne mjere njene zaštite od prijetnji kulturne homogenizacije i infiltriranja drugih muzičkih stilova, piše Fena

Sevdalinka, tradicionalna pjesma koja se pjeva stoljećima, jedinstvena je u melodijskom i poetskom smislu i kao takva može se kandidirati za listu nematerijalne svjetske baštine UNESCO-a, ocjenjuju stručnjaci. Kako bi se to ostvarilo, mjesecima traju pripreme.

Konferencija održana u Tuzli pod nazivom “Nominacija sevdalinke za upis na Reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog naslijeđa čovječanstva”, svakako je veliki doprinos ovim nastojanjima.

Proces nominacije sevdalinke za UNESCO listu nematerijalne kulturne baštine još je u začetku.

Državna komisija BiH za suradnju s UNESCO-om prihvatila je takvu inicijativu, ali ključni odgovor dat će UNESCO i iznijeti svoj stav prema sevdalinki, koja predstavlja kulturno i povijesno nasljeđe Bosne i Hercegovine.

“Nezahvalno je govoriti koliko će trajati, jer, prema postojećem iskustvu, zavisi od toga o čemu je riječ. Dosadašnje aktivnosti u BiH bile su oko upisa kulturnih dobara, počev od Starog mosta u Mostaru, mosta u Višegradu, zmijanjskog veza iz nematerijalne baštine, zatim što je najnovije upisano – konjičko drvorezbarstvo. Mi želimo da otvorimo riznicu bosanskohercegovačkog naslijeđa cijelom svijetu”, kaže šefica Odsjeka za kulturu u Ministarstvu civilnih poslova BiH Amira Redžić.

Sevdalinka je stara stoljećima i prenosila se s koljena na koljeno. I danas je mnogi čuvaju od zaborava i izvode u njenom tradicionalnom obliku, mada je mlađe generacije i istaknuti glazbenici prenose u nešto drugačijem, modernijem maniru.

Interpretatorica sevdalinke Ramiza Milkunić kaže da je početkom 2017. godine podnesena inicijativa da sevdalinka bude proglašena nematerijalnom kulturnom baštinom čovječanstva.

“Želimo da bosanskohercegovačka pjesma, ja kažem naša dama, zauzme mjesto na kojem je – možda ja to iz pristrasnosti kažem – među prvima trebala da bude na UNESCO-ovoj listi. Imam običaj u svojim izjavama, svojim nastupima, da kažem da je sevdalinka lična karta Bosne i Hercegovine”, ističe Milkunić.

Neophodno je sevdalinku uvrstiti na UNESCO-ovu listu, jer samo tako će biti sačuvana u njenom tradicionalnom i izvornom obliku, smatra interpretatorica sevdalinke Zekija Suman.

“Možda je ovo pravi trenutak, kada se muzikolozi i ostali stručnjaci boje da bi se sevdalinka mogla skrnaviti, pošto se pojavljuje u nekim novim aranžmanima, nameću se neke nove izmjene, tako da bi onaj okvir koji traje otprilike 70, 80 godina tzv. klasične sevdalinke, njene klasične interpretacije, trebalo zaštititi. Ona je sklona promjenama, uticajima sa strane, tako da je ovo dobar trenutak. Možda je trebalo ranije, ali nije ni sada kasno”, ocjenjuje Suman.

Povijesni značaj sevdalinke je ogroman, kaže za Radio Slobodna Europa povjesničar i profesor na Univerzitetu u Tuzli Izet Šabotić.

“Sevdalinka je spomenik nacionalne kulture, ali i više od toga. Ona izlazi iz nacionalnih okvira, univerzalne vrijednosti u razmjerima svjetske javnosti. Ja se nadam da će ovaj pokušaj biti uspješan i da ćemo mi u dogledno vrijeme imati još jedan spomenik kulture na Listi UNESCO-a, a to je jako važno za državu Bosnu i Hercegovinu, važno je i za njene narode, jer sevdalinku podjednako baštinimo svi”, kaže Šabotić.

Sevdalinka je omiljena na cijelom Balkanu. Posvećuje joj se posebna pažnja na javnim servisima zemalja regije.

U Hrvatskoj se, primjerice, svake godine održava koncert pod nazivom “Sevdah u Lisinskom”.

Također, sevdalinka je imala svoje stvaratelje i izvođače među svim narodima. To su, između ostalih, Aleksa Šantić, Jozo Penava, Nedeljko Bilkić, Jovica Petković, Ismet Alajbegović Šerbo, Himzo Polovina, Zaim Imamović, Nada Mamula, Beba Selimović i mnogi drugi.

Poznato je, također, da je na koncerte Safeta Isovića sedamdesetih godina prošlog stoljeća u najvećim dvoranama Berlina, Štutgarta, Minhena toga doba, dolazilo i po tisuću, dvije njemačkih slušatelja.

Muzička urednica na BH radiju 1 Enisa Hajdarević-Šojko kaže da bi javni servisi u Bosni i Hercegovini trebali više njegovati sevdalinku, odnosno da im je to i obveza.

“Trebalo bi da mi, kroz ono što je naš muzički specifikum, gradimo jedan identitet. Želja je nas, ove generacije, da stvaramo nešto prema onome što su nam ostavili naši preci. A naši preci su ostavili kroz sevdalinku jednu divnu poruku. Imamo mi štošta naučiti toga od njih”, navodi Hajdarević-Šojko.

Sevdalinka je stara ljubavna pjesma čiji korijeni sežu još u 16. stoljeće.

U knjizi profesora Esada Bajtala “Sevdalinka, alkemija duše” navodi se podatak da je ona nastala u Splitu i da govori o prvoj, nesretnoj i neostvarenoj ljubavi, opjevanoj 1574. godine. Njezini akteri bili su mladi trgovac Adil i Marija Mara Vornić. Događaj je zabilježen u spisima ondašnjeg splitskog kneza.
Sevdalinke govore o životu, o ljubavi. Djevojke patrijarhalnog vremena pjesmom su iskazivale bol zbog nesretnih ljubavi, jer im je vrlo često bilo zabranjeno voljeti čovjeka kojeg su željele. Sevdalinka je velika umjetnost, kako glazbena, tako i književna.
piše Maja Nikolić za RSE

Categories
Zanimljivosti

Razlaz Tita i Avde Hume

Sjećam se jednog ručka, početkom 70-ih u Klubu u Tolstojevoj 2, na kojem smo bili Koča Popović, Avdo Humo i ja.

Piše: Ognjen Humo, Danas

Koča je potpuno otvoreno govorio o temama koje su u to vrijeme bile tabu teme. Između ostalog rekao je da je Tito trebalo da se povuče sa funkcije još 1956. godine kako bi društveni sistem vrijednosti dobio šansu da se razvije u okolnostima kada njegov autoritet nije odlučujući.

U to vrijeme Avdo Humo je bio zadužen za pitanja kulture i htio je da okupi naše viđenije intelektualce, koji su se bavili društvenim naukama i filozofijom, na razgovor o mogućnostima održivog razvoja humanog društva. Pozvao je na razgovor: Miladina Životića, Zagu Pešić Golubović, Mihajla Markovića, Milana Kangrgu, Rudija Supeka, Svetu Stojanovića, Veljka Koraća, LJubu Tadića, Nebojšu Popova, Radomira Konstantinovića, Dragoljuba Mićunovića, Arifa Tanovića i druge. Kada je došao na sastanak, zatekao je praznu salu. Pitao je sekretaricu šta se desilo a ona je briznula u plač: spriječili su me da pošaljem pozivnice. Ne vjerujem da su tu intervenisali srpski liberali, tada na vlasti – to pitanje je vjerovatno Udba riješila.

Avdo Humo je bio potpuno svjestan slabosti tadašnjeg društvenog i političkog sistema. Za njega, osnovne slabosti su bile jednoumlje i dominacija birokratskih vrijednosti, što je išlo jedno sa drugim. Smatrao je da je birokratija prevladala, “ušančila se, stvorila monopole i etatističke tvrđave po republičkim vrhovima vlasti” i da ona razara sve ostale vrijednosti, društvo i državu. Bilo mu je jasno da “mi bježimo od toga da vidimo da je… osnovna društvena struktura petrificirana, zakržljala i da je takav odnos i među ljudima. …

I zato što bazične demokratije nema mi živimo u svijetu iluzija. … Ako sporazumijevanje ne proistekne iz osnove društva, od čovjeka pojedinca, koji sada ne odlučuje gotovo ni o čemu, ono ne može da doprinese stvaranju demokratskih odnosa i dovede do razrješavanja osnovnih protivrječnosti, (prevazilaženju) neposrednih parcijalizovanih interesa u opći interes i dovede do procesa integracije. Treba stvarati uslove za razvoj bazične demokratije. Svaka integracija koja počinje subjektivistički, odozgo, vodi dezintegraciji, a atomizirani interesi će stvoriti haos.” (A. H. Skup u Bačkoj Palanci, 2. 11. 1971)

“Jedna od krupnih slabosti postojećeg političkog sistema jeste jednopartijski sistem. … Ako imamo samo jedno mišljenje, koje se ne suočava ni sa čim, zašto ono mora da bude u pravu. … Jednopartijski sistem nužno vodi hipertrofiranom, nerealnom mišljenju, odvojenom od stvarnosti, birokratizaciji i etatizaciji društva, i do straha od opozicije.” (ibid)

Jednoumlje i birokratski monopol treba prevazići uvođenjem višepartijskog sistema, odnosno druge partije levo orijentisane “koja će biti potpuno nezavisna od Saveza komunista. … Logički gledano ne postoji nijedan razlog da nova partija ne bude adekvatnija društvenom razvoju od Saveza komunista, da ne bude manje konzervativna i zastarjela. … Bila bi vezana za autentične interese društvene osnove … i bolje odražavala postojeće stanje u društvu. … Ona treba da služi i procesu sinteze, a to znači stvaranju vizije budućnosti… za koju je nužan vrijednosni sistem, ako nećemo… stalno da budemo pod pritiskom stihije i postojećeg konfliktnog stanja.” (ibid)

Oktroisano samoupravljanje ne može da bude lijek za slabosti koje su postojale. “Ono je uvedeno kao politička potreba u borbi protiv staljinizma, … u vrijeme kada nisu postojali uslovi za uvođenje samoupravljanja. … Društvena osnova nije nametnula potrebu za samoupravljanjem. Pozivanjem na radničku klasu i uvođenjem samoupravljanja stvorila se iluzija da je prevaziđen etatizam, a došli smo do dezideologizacije i depersonalizovanog čovjeka. … Kod nas “politički sloj predstavlja samoupravljače. … Na kongresu samoupravljača mjesto da govore samoupravljači, govore: Kardelj, Bakarić, Milentije Popović i Kiro Gligorov.” (ibid)

“Nijedna predstavnička organizacija, politička ili društvena, ne može da izrazi neposredan interes ljudi. Nova partija treba da utiče da ta samoupravna struktura nestane onakva kakva je, kako bi neposredan, autentičan odnos sa društvenom osnovom bio moguć, a ne da ima posredovan, predstavnički odnos. … Ako se ta situacija na izmijeni, ni nova partija ne bi mogla da bude integracioni faktor.” (ibid)

Avgusta 1972. godine, određen broj ljudi, među kojima i Avdo Humo, bio je pozvan na ručak kod Tita na Brionima. Već za vrojeme ručka čuli su se neki kritički tonovi. Vjerovatno je to, a možda i Krležina sugestija da treba razgovarati o pokrenutim temama, podstakla Tita, poslije ručka, da pozove Avdu Humo na razgovor. Tito je počeo razgovor time što je rekao da je u dilemi da se povuče sa nekih funkcija, ali razmišlja o tome sa kojih, i da li bi to bilo opravdano. Zbog važnosti onoga što je htio da kaže, Avdo Humo je bio potpuno direktan.

Ponovo je prešao na ti, jer je Tita od 1943, kada je došlo do izvjsnog udaljavanja, oslovljavao sa vi. Imajući na umu da nijedna značajnija društvena promjena u to vrijeme nije mogla da se napravi bez Titove podrške, rekao je da pitanje njegovog povlačenja nije najvažniji problem jer je zemlja u veoma lošem stanju: po republikama je birokratija uspostavila monopole vlasti, neprobojna je za svaku kritiku, za bilo koju vrijednost koja nije njena vrijednost, ali da koketira sa nacionalističkim vrijednostima – i da birokratija razara društveno i državno tkivo.

“Tebe će proklinjati generacije koje dolaze za loš rasplet koji slijedi, ako se nešto ne preduzme”, rekao mu je. Tito je slušao, odobravao, rekao da uviđa situaciju, da će morati nešto da se preduzme i da treba češće da se viđaju.

Međutim, nikada se više nisu vidjeli. Nije došlo ni do prilike da se testira Titova dobra volja u vezi sa ovim razgovorom. Problem je u to vrijeme već bio dosta težak. Da situacija bude još gora, zahvaljujući određenim slabostima među samim kritičarima postojećeg stanja, birokratija u Bosni i Hercegovini je već početkom septembra 1972. bila upozorena da joj možda prijeti opasnost i dobila je šansu da aktivira birokratsku mašinu – da organizuje punu mobilizaciju Partije, od vrha do dna, i uspjela je da trajno eliminiše svako potencijalno suprotstavljanje.

Objavili su da je oko 30.000 (trideset hiljada) članova Partije uzelo učešća u diskusiji o prijedlogu da se mišljenje Avde Humo osudi, da je protiv Avde Humo glasalo 156.000 (sto pedeset šest hiljada) članova, da je 17 članova tražilo dopunska objašnjenja, a četiri člana su izrazili izvjesne rezerve.

U takvoj situaciji, Tito i da je htio nešto da mijenja ne bi išlo lahko. Birokratija je dobro preparirala i njega i Kardelja. Mikulić se ukrcao u avion jednog poznatog starog komuniste i odveo ga kod Tita da mu pokaže jedinstvo svih generacija. Tito je vjerovatno procijenio da je bolje da zanemari podršku koju je dao Avdi Humo u razgovoru koji su imali i pustio ga je niz vodu. Kardelj je detaljno bio obaviještavan o svakoj riječi izgovorenoj na brojnim sednicama CKSKBIH i drugim sastancima, koji su trajali tri mjeseca, i odazvao se pozivu da posjeti Bosnu i Hercegovinu i da podršku progonu koji se odigravao. Samom Avdi Humo i njegovoj porodici oduzeta su osnovna društvena prava.

Zemlja se polahko spremalo za najgori rasplet. 1972. godine u svim jugoslovenskim republikama potpuno je prevladala birokratija. Novi teren je dobila, nešto kasnije, još većim osamostaljivanjem republika. Ali, kao što se to u društvenoj neravnoteži uvijek dešava, potpuna dominacija je postepeno dovela birokratiju do gubljenja smisla i snage i ona se jednim dijelom jednostavno urušila a drugim dijelom se pretopila u najpristupačniju novu vrijednosnu kategoriju: birokrate su postale nacionalisti. Krajnji rezultat znamo.

Categories
Zanimljivosti

Zabranjen snimak: “MA MARŠ…”. Na kraju snimka Tito upozorava da se obriše dio snimka. (VIDEO)

Ovaj snimak koji je najprije bio zabranjen, a potom i zaboravljen, sada kada je ugledao svetlost dana privlači pažnju javnosti ne samo kontroverznošću maršalovih izjava već i time što Tito praktično nije mogao da dođe do riječi od svojih pudlica koje su bez prestanka lajale dok ih je on bezuspješno smirivao.

Ovo je snimljeno 3. aprila 1975. godine kada se Tito obraćao javnosti, ali skoro ništa nije moglo da se čuje jer se morao boriti sa svojim pudlicama, koje su konstantno lajale.

Međutim, nije ovo jedini razlog zbog kojeg je Tito stavio embargo na snimak. Naime, on je smatrao kako njegov govor nije baš dobro odmjeren, te je tražio da se dio sa Italijom izbriše, što se i može čuti u poslednjim sekundama snimka.

Categories
Zanimljivosti

Crkva Gospe samuje u Olovu

Bogomolja podignuta na mjestu ukazanja Gospe čuva čudotvornu sliku Bogorodice i ogleda se u priči nobelovca.

Nema takve crkve nadaleko. Koja to sred oltara ima stećak, ili ključ koji se pretvara u samokres, ili crni kamen oko kojeg se vjernici hiljadiše u tisućama? Koja je to čuvala čudotvornu sliku Bogorodice, oglednula se u priči nobelovca, a niknula na mjestu gdje se ukaza Gospa?

Kosta Herman, historičar, pisao je ovako: “Olovljani su imali crkvu odvajkada, a franjevci iz obližnjih samostana ih služili, dok napokon uz crkvu samostan načiniše“. Herman je 1886. iskopao temelje samostana. Tog ljeta je, kaže, u Olovo došlo 5.000 hodočasnika. “Svake godine dolaze, sa svih strana Bosne, ali, dolaze i iz Bugarske, Srbije, Arbanske, vjernici na crkveničku ravan da se ondje mole kod nekog kamena…“

Crkvu Gospe Olovske historija bilježi 1454. u Dubrovačkom ljetopisu. Evo tih riječi i na ulazu: “Dne 10. IV izmiri se Herceg Stjepan sa Dubrovnikom, sa ženom Jelenom, sinom Vladislavom, te sa svojim zetom, bosanskim kraljem. Ovom se izmirenju obradovaše oba zeta, a obje njegove kćeri, Katarina (žena predzadnjeg kralja bosanskog Stjepana Tome) i Marija (žena Ivana Crnojevića, gospodara Crne Gore) poslaše darove Gospinoj crkvi u Olovo.”

A na suprotnoj strani ulaznog portala, na drugoj kamenoj ploči, piše: “Blažena Katarina, kraljica bosanska, trećerodica Sv. Franje, kći Hercega Stjepana: Svojim je rukama vezla crkveno ruho u kraljevskom dvoru u Sutjesci. Donijela je narodu oko Kraljevske Sutjeske novu, zgodniju preslicu i poučavala seoske žene i djevojke u ručnom radu. Zato i danas, iza 500 godina, katoličke seljanke oko Kr. Sutjeske ruše se (nose na glavi crne rupce) za dobrom kraljicom Katarinom.” Iznad ovih natpisa, na centralnoj niši, nalazi se mozaik sklopljen u Katarinin lik.

Predaja o Gospinom ukazanju
I kao nigdje, ovdje predanje ne ide dublje od historije. Iako dokument kaže da je, eto, izgrađena prije 1454, legenda, mimo svih običaja, po logici samo njoj znanoj, pomiče utemeljenje crkve za cijeli vijek. Priča se kako se na vrh ovih stijena ukazala Gospa. Zatražila je da se pod stijenjem načini crkva, ali muslimani ne dadoše. Tad uslijedi pretpotopsko nevrijeme, i trajaše sve dok svi ne priznadoše da neće stati ako se ne ispuni njen zahtjev. Otad gromovi zaobilaze ove krajeve.

Drugi, pak, pripovijedahu kako se ukazala samo Gospina slika. Kazivalo se i da je donesena iz razrušenog samostana u Zvorniku i da su se pred njom i najbolesniji pridizali, slijepci progledavali i progovarali gluhonijemi. Bila je čudotvorna, vjerovalo se, pa je stoljećima nošena na čelu procesije za vrijeme hodočašća. Zasigurno je izgorjela u požaru.

Nakon provale Eugena Savojskog, mnogi katolici su, bojeći se odmazde, napustili svoj zavičaj, a poharana Bosna upade u duboku ekonomsku krizu, što je još više doprinijelo iseljenju. Tada su iz olovskog kraja, kako pišu franjevački hroničari, svi katolici otišli u Ilok, a za njima na kraju i gvardijan, koji je četiri godine sam boravio u samostanu.

Smatra se da je opustjelu crkvu 1704. zapalio neki Kotroman, a po naređenju olovskog upravitelja Sefer-paše. Muslimani pričahu da se palikuća iste noći pretvorio u kameno brdo, a katolici kako je nastavio paliti, ali kada je stao pred crkvu u Jelaškama, sva mu se utroba rasula. Ujutro, dok je vatra lizala ostatke Gospine crkve, u Donjim Bakićima, selu nadomak Olova, neki je rajetin u njivi zatekao čudotvornu sliku olovsku. Nikako je nije mogao podići. Iskupilo se cijelo selo, ali nisu je cimnuli ni za milimetar. Na tom mjestu izgrađena je Crkva sv. Roka.

Požar i vrijeme ostaviše iza sebe tek kameni dovratak sa ulaza. Crn je od silnih svijeća koje vjernici pale oko njega. To je centar hodočasničkih procesija. Vjeruje se da može ponuditi ozdravljenje ako se kruži oko njega u iskrenoj molitvi. Njegova tajanstvenost stoljećima provocira narodnu maštu. Jedna od priča kaže da je odvaljen od Isusovog groba. Kad je vaskrsnuo, krenu i ovaj kamen sa njim u raj, a Isus se okrenu i reče mu: „O kamene, okameni se“. U taj čas kamen je skliznuo s neba i pao u Olovo. Narod tvrdi kako svake godine potone u veličini pšeničnog zrna. Kada sasvim nestane pod zemljom, vjeruju, nastupiće smak svijeta.

Od stare crkve ostao je i ključ, jedinstven. O čas posla pretvara se u samokres. Ubaci se u njega olovno zrno i ispali pomoću barutnog punjenja. Za paljenje služi fitilj provučen kroz rupicu na bočnoj strani. Original je u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, a kopija ovdje, u Olovu.

Dva vijeka bez crkve
Skoro dva vijeka bilo je Olovo bez crkve, a onda je podignuta drvena. S početka Prvog svjetskog rata srušila se sama od sebe. Ova, današnja, završena je u praskozorje fašističkih pohoda. Izgrađena je po nacrtu Karla Paržika, oca mnogih crkvi u Bosni. U centralni dio kamenog oltara ugrađen je stećak. Franjevci kažu da je u blizini bila cijela nekropola, ali su je mještani raznijeli ugrađujući stećke u crkvene temelje. Da i posljednji ne bi završio u temeljima, ugradiše ga u srce crkve.

Oltarna slika tek je kopija nestale čudotvorne ikone. Hroničari kažu da je rođena iz sjećanja baruna Ivana Brnjakovića, Iločanina porijeklom iz Olova. U Bosnu, kao dio uspomena čovjeka koji je morao zauvijek napustiti rodni kraj, prenešena je 1920. Drugu „Čudotvornu sliku Gospe Olovske“ naslikao je Gabrijel Jurkić, jedan od najznačajnijih bh. slikara.

Karl Paržik je u svom nacrtu predvidio četiri kule, ali su izgrađene samo dvije – svjedoče o tome slijepa vrata u sred zida. Jedna je posvećena fra Ljudevitu Zloušiću, organizatoru radova pri izgradnje crkve, a druga fra Matiji Divkoviću, sahranjenom u nekdašnjem manastiru. Evo, na kamenoj ploči piše: „Ocu bosanske književnosti, fra Mati Divkoviću 1563. Jelaške – 21. VIII 1631. Olovo. Nauk karstianski v Mnetgie 1611.“

Priča se kako je zbog „Nauka krstijanskog“ fra Mate iz Olova odvezao tovar rude u Dubrovnik, prodao ga i tako namakao novac za štampu. Kada je stigao u Veneciju, u štampariji Petra Bertana nije našao bosaničnih slova, pa ih je sam izlio, što mu i nije predstavljalo problem jer je tolike godine proveo na mjestu gdje se olovo vadilo iz zemlje. Svoj jezik zvao je bosanski. U Nauku krstijanskom piše: „I ovo istomači aliti privede iz jezika dijačkog u pravi istiniti jezik bosanski“.

To što je Matija Divković sebe vidio kao Bošnjaka, pisao bosanski, a knjige štampao bosančicom, danas, izgleda, niko ne poštuje. Autori antologija književnosti bh. Hrvata od 15. stoljeća, sasvim su zanemarili da su katolici u Bosni, a i Divković među njima, smatrali sebe, sve do sredine 19. vijeka, Bošnjacima, pa će Divkovića u svoje antologije strpati kao Hrvata koji je pisao hrvatskim jezikom. Na drugoj strani, sastavljači bošnjačkih antologija i leksikona sasvim će ga zaobići. Oni pod Bošnjacima podrazumijevaju samo bosanske muslimane i ne smeta im takva nelogičnost da u jednom leksikonu može biti Kulin, i Tvrtko, i cijela bosanska kraljevska dinastija, ali, eto, ne može fra Mate.

Čudno je, evo, vrijeme nastupilo u zemlji dobrog Mate Divkovića i još čudnija nastanila se logika. Onaj ko je razmrsi možda i uspije razjasniti zašto danas Crkva Gospe Olovske, obnovljena i ukrašena, dotjeranija nego ikad u svojoj stoljetnoj povijesti, samuje vrh Starog Olova, prazna, i zašto je dole, u gradu, katolika toliko da ih na prste izbrojiš.

Izvor: Al Jazeera

Categories
Zanimljivosti

Legende o zanimljivim ljudima iz starog Sarajeva

Kajgusuz i njegov drug bećar

Na Pirinu brijegu, u kraju koji se zvao medrese, bila su dva groba, Kajgusuza i njegova druga. To su bili grobovi dvojice bećara, koji su još za života govorili da će, poslije njihove smrti, narod između njih prolaziti. I stvarno, put koji su ljudi kasnije izgradili, prolazio je između njihovih grobova. Vjerovalo se da će se kasnom prolazniku, koji tuda prolazi u gluho doba noći, svašta prikazati i strašiti ga.

Po Ali Ufaki nastade Alifakovac

Kako se pričalo i vjerovalo u starom Sarajevu, u groblju u Alifakovcu sahranjen je i neki Ali Ufaka, po kome je čitav ovaj kraj starog dijela grada dobio ime. Kazivali su da je bio malog rasta, pa su ga i zvali “mali Alija” ili Ali Ufaka.

Dječiji grob u Staroj crkvi – tijelo koje ne truhne

Živio je u Sarajevu neki udovac, kome je iza žene ostalo nejako muško dijete. Kako je poslom mnogo putovao i od toga živio, odluči da se ponovo oženi da mu ima ko da pripazi sina i da ga njeguje dok je on odsutan. Tako i učini. Jednom, kada je bio na putu, maćeha – zla i ljubomorna, naljuti se nešto na siroto dijete, a kako ga je i inače tukla i zlostavljala, u ljutnji dohvati siroče i baci ga niz stepenice. Dijete ostane na mjestu mrtvo.

Kada su nekom prilikom otvarali dječiji grob, ljudi ustanove da dječije tijelo nije istruhlo, da je “cjelokup”, te narod poče vjerovati da se to nevino ubijeno dijete – posvetilo! I onda ga prenesu u Staru srpsku crkvu gdje se i sada nalazi.

Dobro je ponekad biti niko i ništa

Živio je tada u Sarajevu, negdje u nekoj maloj kućari pod Trebevićem, neki siromašni hamal. Nigdje ništa nije imao osim žene i jedva je sastavljao kraj s krajem. Jedne noći, dok je spavao sa ženom, probudi ga pucanje topova sa tabije. Probudi se i žena, pa ga, uplašena upita:

– Šta je ono? Što to puca u ovo doba?

– Znaš, ženo – odvrati hamal – u Sarajevu je ovih dana buna bila. Digli se age, begovi i draga gospoda protiv cara, ali ih pohvataše, baciše u tamnicu i osudiše na smrt. Juče je iz Stambola došao carev kapidži-baša i donio za svakog osuđenika po svilen gajtan kojim će ih udaviti. Ono ih sada dželati rastavljaju s dušom, a top s tvrđave za svakog od njih opali, puca im pred dušu.

Upita ga žena:

– A koji su to, kukala im majka?

Hamal joj odgovori:

– Sve sami prvaci i gospoda sarajevska: Morići, hadži Pašo i brat mu Ibrahim, Hajdar-paša i drugi.

Zamisli se žena i ušuti, pa pokrivajući jorganom i muža i sebe, reče:

– Bogu hvala, neka si ti meni niko i ništa.

Categories
Zanimljivosti

Priča o zaboravljenom selu i groblju Mladoš

Toponim Mladoš usko je povezan za lokalitet u općini Busovača odnosno za svojevrsnu goru koja se nalazi na tromeđi tri srednjobosanske općine (Busovača, Kiseljak i Visoko) s nadmorskom visinom od cca. 850 metara. Stanovnicima Busovače i susjednog Kiseljaka i Fojnice Mladoš je poznatiji kao staro groblje na čijem se lokalitetu susreću tri konfesije – kršćanska, islamska i bogumilska (ili šizmatička) – Crkva bosanska.
Piše: Dario Plavčić 

Mladoš…
Točno značenje toponima Mladoš kao svojevrsnog naziva jednog lokaliteta nitko sa sigurnošću ne može reći. Ono što je sigurno jest da je riječ o lokalitetu s burnom i bogatom višestoljetnom poviješću. Riječ je o mjestu koje se nalazi na vrlo povoljnom geografskom položaju s kvalitetnim prirodnim resursima dostojnim za razvoj i život naselja. Kroz svoju dugu povijest, prema tvrdnjama dr. E. Pašalića u knjizi „Antička naselja i komunikacije u BiH“, područje busovačko-kiseljačke (sarajevske) kotline bilo je oduvijek gusto naseljeno. Jasno je vidljivo da arheološki ostaci iz prošlosti, koji su vidljivi svakom posjetitelju, ukazuju na činjenicu da ovaj kraj, pored svega zajedničkog, ima i dosta različitosti. Posebno se to odnosi na vremenski period nastajanja i migracija stanovništva. Područje općine Busovača pa i tako Mladoša kao mjesto u kulturnom pogledu uopće nije zaostajalo za mnogim poznatijim mjestima. Sama pojava nadgrobnih spomenika koji su vezani za najmanje tri konfesije ukazuje da je ovo mjesto kroz svoju dugu povijest predstavljalo vrlo bitno područje za život tadašnjeg stanovništva. To se vidi kroz snažne manifestacije ljudskog duha i stvaralaštva. Očito je da su se društvene formacije i etnički sastav stanovništva mijenjali kroz stoljeća.

Ono što želim uraditi pisanjem ovog kratkog teksta jest da tragovi minulih vremena ovog dijela Busovače ostanu trajno zapisani te da predanje o vrlo burnoj i zanimljivoj povijesti bude predmet drugim istraživačima koji odluče detaljnije izučiti povijest ovog kraja.

Povod za pisanje ovog teksta je sveta misa za pokoj duša koja je služena jučer (22. srpnja 2018. godine) na ovom lokalitetu. Svetu misu za 70-ak okupljenih vjernika predvodio je župni vikar fra Josip Mihael Matijanić, a uz njega je tu bio i naš Busovljak fra Zvonimir Batista.

Tri groblja na jednom mjestu uz dvije legende

Katolici se na ovom mjestu sredinom mjeseca srpnja okupljaju godinama. Slavi se sveta misa za pokoj duša ukopanih na ovom groblju. Točan broj osoba katoličke vjeroispovijesti koje su ukopane na ovom mjestu nije poznat. Zna se samo, što je vidljivo i na spomeniku, da je najveći broj ukopan 1866. godine. Ta je godina u povijesti Bosne i Hercegovine zapamćena kao godina kada je donesen bosanski-vilajetski ustav kojim su ova područja zajedno sa Sandžakom ujedinjene u novu upravnu cijenu Bosanski pašaluk. Po nekim usmenim predanjima (legenda) ukop većeg broja vjernika na ovom prostoru povezan je s bolešću „kolera“ – u narodu nazvanom „kuga“. Naime, između 1850. i 1870. godine u nekim krajevima Bosne i Hercegovine kolera je usmrtila dosta ljudi pa se tako gore navedena godina može povezati s ovim grobljem . To je danas nakon mise potvrdio jedan od vjernika kazavši da je upravo takvo predanje čuo od svojih predaka

Drugo predanje predstavlja živopisnu pustolovinu vezanu za period osmanlijske okupacije ovih krajeva. Tako jedna legenda kaže da je mlada djevojka (katolkinja) išavši na obližnji izvor zaustavljena i silovana od strane osmanlijskog vojnika. Nakon što se vratila u selo kazala je svojoj obitelji da je silovana, a oni odmah odlučiše da ubiju vojnika. To su na koncu i učinili te nakon toga, zbog straha od progona, napustili selo i zaputili se prema današnjem naselju Gojevići i Otigošće na području općine Fojnica. Najbrojnija obitelj iz sela Mladoš koja je napustila taj kraj bila je, prema ovoj legendi, obitelj Miličević. Dokaz tomu je i tragično stradali fra Nikica Miličević koji je prema ovom kazivanju nosio nadimak „Mladošak“. Dalje se u ovom predanju navodi kako je u napušteno selo došao niz pravoslavnih obitelji s područja Hercegovine i tu se naselio. Ponajviše je bilo pripadnika obitelji Vanovac te nešto manje Bencun. Vanovcima je slava bila Jovandan, a nešto više informacija, koji u određenoj mjeri potvrđuju ovo predanje, dostupno je u parohiji Kralupi kod Visokog. Tu se navodi da je obitelj Vanović nesumnjivo potekla od Vanovaca. Navodi se da su se doselili sa Mladoša u Radovlji (oblast oko rječice Radovlje i planine Kondžilo) u Zimču. Godine 1927. pri popisu i ispitivanju kuća u selu Mladoš zabilježene su dvije kuće Vanovaca. U spomenutim podacima parohije Kralupi navodi se da im prezime potiče od uzrečice van-de, umjesto ovamo de.

Ono što je točno jest da se na pravoslavnom groblju koje se nalazi odmah uz katoličko nalazi oko dvadesetak nadgrobnih spomenika na kojima su ispisane godine smrti, a po onom vidljivom riječ je o godinama s konca 19. i cijelog 20. stoljeća. U katoličkom groblju nalazi se nešto manje nadgrobnih spomenika odnosno većina njih je uništena uslijed vremenskih neprilika tijekom stoljeća. Negdje oko 20-ak komada takvih spomenika je vidljivo golim okom, a samo jedan spomenik je nešto očuvaniji i na njemu stoji isklesana 1927. godina. Ostali spomenici su znatno stariji, a na sebi imaju iscrtane križeve.

Treće groblje, ono bogumilsko (ili šizmatičko) i u narodu poznato kao ‘stećci’, nalazi se nešto niže u odnosu na katoličko i pravoslavno. Vremenom je kao i katoličko dosta stradalo, a vidljivo je samo nekoliko stećaka dosta velikih dimenzija. Na njima nema ili se ne vide pisani tragovi. Izrađeni su od materijala koji najviše podsjeća na šljunak. Točan broj stećaka sa sigurnošću se ne može reći, no sigurno je da ih ima više od deset.

Dvjestotinjak metara iznad stećaka u obližnjem šumarku nalazi se i malo islamsko groblje – mezarje. U mezarju se nalazi dosta nadgrobnih spomenika s natpisima na arapskom jeziku. Prisustvo tadašnje tri religije (rimokatolička, pravoslavna i islamska) dokaz je da je ovo područje itekako bilo atraktivno te da su na tom području živjeli pripadnici svih u to vrijeme prisutnih religija u Bosni.

Službeni podaci

Ono što je službeno i za što postoji pisani trag jest da je na ovom području i u obližnjim selima u 20. stoljeću živio određen broj katolika. Prema službenim podacima matice krštenih župe Fojnica 1790-tih na Mladošu su živjele obitelji Bagarić i Jurić. Početkom 19. stoljeća spominje se i prezime Jazičić/Jezičić (moguće današnji Jazildžići/Jezildžići). U matici krštenih uspjeli smo pronaći i prezime Miličević te prezime Zec. Po narodnom predanju, a za što nemamo službene podatke, na ovom području živjele su obitelji Kegelj i Katava. Danas selo Mladoš nema stanovnika. Najčešće se mogu vidjeti i susresti oni koji dođu na izlet ili nešto ljudi okupljenih oko žega – ‘peći’ za pravljenje ćumura. Upravo jedna takva se nalazi tik uz sva tri groblja.

Tekst ću završiti uz poziv za sve one koji imaju nekih podataka, saznanja i usmene predaje o ovom kraju i povijesti groblja i sela Mladoš da nam to jave na našu Facebook stranicu ili na email [email protected] kako bi to mogli dopisati u ovaj tekst i sačuvati od zaborava.

Napomena: Podaci u tekstu prikupljeni su manjim dijelom u knjigama, a većim dijelom se to odnosi na Internet informacije te usmena predanja danas živih ljudi. Unaprijed se ispred redakcije portala ispričavamo ako su neki podaci djelomično ili u potpunosti netočni.

Categories
Zanimljivosti

ZLA BABA OD DEDIĆA I LEGENDA O PADU PROZORSKE KULE

Skoro svima koji u Prozor dolaze iz pravca Jablanice za oko zapne ruševina srednjovjekovne kule smještene na brdu iznad ceste.

Spojene posude

Prozorska kula, u narodu ovog kraja poznata i kao kula na Gradini, utvrđenje je sagrađeno krajem 14. stoljeća i godinama je bilo u posjedu bosansko-humskih plemića, među kojima se spominje i obitelj Vukčić, te ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin, koji je kulu dodatno utvrdio zidovima i opkopima.

Posada ovog usamljenog utvrđenja dugo je osmalijskim osvajačima stvarala nerješiv problem. Pored toga što se oko kule nalazio duboki usjek zarastao šumom, u samoj kuli je, kao nekim čudom, uvijek bilo svježe vode, tako da su dugotrajne opsade, karakteristične za to doba, bile beskorisne.

A tajna opskrbe vodom je ustvari bila ukopana, odnosno glinenim cijevima voda je stizala sa obronaka nasuprot kuli, sa izvorišta udaljenog oko četiri kilometra.

Odatle je stizala sistemom spojenih posuda, a zna se i da su glinene cijevi bile izrađene u lokalnoj grnčarskoj radionici, prema uputama nepoznatog majstora.

Tako je ovaj učinkovit, a s druge strane za održavanje minimalno zahtjevan sistem, od prozorske kule napravio skoro neosvojivu utvrdu.

Prozorska kula godinama je odolijevala napadima, sve dok jednog dana neprijatelj nije otkrio tajnu i prekinuo dotok pitke vode, nakon čega su se branitelji bili primorani predati…

I upravo tu počinje legenda, narodno predanje o tome kako su osvajači saznali za neprekidnu opskrbu kule vodom.

Naime, bila je neka zla baba iz roda Dedića koja im je otkrila kako će pronaći cijevi.

Ovo narodno predanje prenosilo se s koljena na koljeno, u različitim verzijama, ali uvijek sa istom babom.

Ćatićeva priča

Tako smo naišli i na interesantan tekst autora Alije Ćatića Narodna predaja o gradini prozorskoj objavljen u Glasniku Zemaljskog muzeja BiH još 1896. godine, koji prenosimo u originalnoj verziji.

Ko je proputovao samo nekoliko gradova Bosne i Hercegovine, taj je mogao svoje oči napariti na onim starim gradinama, što u prošlosti imađahu dosta znamenitosti, a i sada svjedoče, da je naša domovina u ono doba imala mnogo gospodara svojih, zbog kojih i propade bosansko kraljevstvo.

Takova stara gradina nalazi se u Prozoru, na južnoj strani same varoši.

Lako će svakomu putniku ta gradina u oči upasti, čim stupi u varoš, jer joj je relativna visina iznad varoši oko 300 metara.

Narodno predanje o toj gradini zanimalo je ne samo mene, nego i svakoga putnika, koji ju je posjetio, pa ću ja ovdje zabilježiti ono što mi je kazivao narodni pripovjedač.

Kad se ono zamrači nebo nad Bosnom ponosnom i kršnom Herceg zemljom, te kada Sultan Fatih Mehmed II godine 1463. provali u našu domovinu, da učini kraj bosanskom kraljevstvu, koje je toliko godina predalo od osmanlijske invazije – dakako da je i ova gradina sa svojim područjem pala pod vlast osmanlijsku.

U narodu se priča, da je Sultan Fatih od svijeh okupiranih gradova, koji su tada pripadali Bosni, najkašnje oduzeo Prozor sa provincijom Ramom, te da ga je osvajao šest godina; a da se prozorska gradina, koja i danas opstoji, nije šale pustila u ruke Osmanlija.

To nam najbolje svjedoče ona mnoga groblja u tom kotaru, zvana šehiti, gdje je ginula osmanlijska vojska za vrijeme opsade.

Bog zna, bi li ikako Osmanlije ovo mjesto osvojili, da nije bilo babe Dedića (porodica u selu Gmići, četvrt sata od Prozora), koja reče Sultanu, da će još mnogo potrošiti praha i olova na taj grad, ako se ne posluži drugim sredstvima, o kojima će mu ona naputak dati.

Otkud Kraljevac

Sultan joj obeća nagradu i reče oprostiti svu njezinu porodicu od državnih dohodaka, samo ako pomoću njezina savjeta uspije.

Baba pristade drage volje na riječi Sultanove i kaza mu da uzme konja ždrijepca od tri godine, pa da mu daje zob kroz cijelu sedmicu, ali vode da ne smije piti; osmi dan pak da ga odvede u borovničke bare k Bijeloj vodi, pa gdje konj zagrebe nogom, tu je rezervoar, odakle dovode vodu u grad.

Ako im se – reče – voda odvrati, onda će se oni sami, ne imajući vode u gradu, predati.

Tako Sultan učini i zbilja mu posao pođe za rukom, jer treći dan opsađenici riješiše se na predaju.

Kraljica, koja je tu u gradu boravila, nije htjela Osmanlijama u ruke već je uzela svoja dva sina pod pazuhe i skočila s grada u potok, koji da se je otada prozvao Kraljevac.

Baba se dobavi sultanovih obećanja, i poslije smrti njezine potomci joj ne plaćahu nikakovog poreza sve do Fenah paše, koji im oduze turali ferman i učini ih kao i ostale građane.

Na Dedića koljeno bi radi izdaje metnuto crkveno prokletstvo, i od tada od njihova koljena ne može niko postati svećenikom.

Ova narodno-istorična pripovijetka ne sadržava u sebi sve ono, čemu čovjek mora vjerovati; ali svakako je dobro, da se ovakovijem pripovijetkama popunjuje i kiti naša istorija, jer ako se zavedemo po nekim povjesničarima, koji istinu tako reći po sebi kuju, onda ćemo imati sasvim krive pojmove o prošlosti naše domovine.

O tome nam pružaju najbolji primjer Odiseja i Ilijada, jer ta dva velebna djela su tradicionalnog sadržaja; a ipak se na njima temelji prošlost Grka, piše Ćatić.

Categories
Zanimljivosti

PEĆINA U BIH ZA KOJU SE VJERUJE SE DA JE DUŽA OD 10 000 METARA!

Ovu pećinu istražuju od 2010. godine, a istraživačima su se prodružili speleolozi iz Italije, Mostara, Banjaluke, Sarajeva i drugih mjesta…

Pećina Govještica ili – kako je zovu mještani – Dugovještica udaljena je od centra opštine Rogatica 21 kilometar i nalazi se u kanjonu rijeke Prače, odakle je i ulaz u pećinu, a duga je 9.682 metra i još je u fazi istraživanja.

U blizini se nalazi Mračna pećina ili Ban stijena, a treća pećina je Golubovićka, kojoj se može prići iz pravca rogatičke Mjesne zajednice Stjenice, što sve ukupno čini pravi kompleks pećina na jednom manjem prostoru.

U prvoj godini istraživanja nisu ništa otkrili, već su došli do ulaza u Govješticu. U unutrašnjosti te pećine je jezero – širine do 15 metara, a dubina vode je oko dva metra, pa je speleolozima bio problem da to premoste.

Tokom 2011. i 2012. godine italijanski speleolozi ušli su u dubinu Govještice i prešli su 7.600 metara.

Prema nezvaničnim informacijama vjeruje se da je ova pećina duža od 10.000 metara!

U istraživanjima pećine učestvovala su Udruženja speleologa iz Bolonje, Novare, Sijene i drugih italijanskih gradova.

Pećina Govještica puna je pećinskog nakita – stalaktita i stalagnita, zastora draperija, kristala, kao i tvrdokrilaca, stonoga, tu je i “kolonija” različitih vrsta šišmiša ili slijepih miševa, kao i račića tzv. nifagusa, leptirica i drugog.

Unutar pećine Govjestice ima više manjih jezera i jedan potok koji ponire prije jezera i ponovo izvire destak metara od rijeke Prače. Taj potok nikada ne presušuje. Ulaz u pećinu Govješticu visok je 12 metara i širok osam metara.

Unutar pećine je “dvorana” veličine fudbalskog igrališta – duga stotinjak i široka pedesetak metara. Udaljenost Govještice od rijeke Prače je 30 metara…

Speleolozi smatraju da su u pećini i kosti i lobanje pećinskog praistorijskog medvjeda, čija je vrsta izumrla prije 20.000 godina iz perioda mamuta i Ledenog doba…

U pećini ima stubova od ukrasa stalaktita i stalagnita koje ni više ljudi ne bi moglo da obujmi rukama. Stubovi su sačinjeni od kvarca bijelog i žutog i od krečnjaka, te drugih ukrasa koji podsjećaju na inje i snijeg…