ENVER IMAMOVIĆ: “Kako se ne tako davno u Bosni ženilo i udavalo”- Korijeni i život bosanskog plemstva kroz historiju

Etnolozi su davno zaključili da je Bosna prava riznica za praćenje i izučavanje starih običaja i tradicija koje su se ovdje, zbog brdsko-planinskog karaktera zemlje i teške prohodnosti, sačuvali kao malo gdje. Opis jedne muslimaske (begovske) svadbe s kraja 19. i početkom 20. stoljeća.

Što su ženik ili mlada bili iz uglednijeg roda, svatovi su bili brojniji i raskošniji. U slučajevima kada su se ženili ili udavali članovi znamenitih porodica, za to je znala sva Bosna. To je bila prilika da se pokaže moć, ugled i bogatstvo, kako kuće koja ženi sina ili udaje kćer, tako i drugih učesnika u svečanosti. U slučajevima kada se radilo o svatovima poznatije begovske porodice, mlada nije jahala na konju kao ostali svati, nego je sjedila u nosiljci zvanoj tehterevan koju su nosila četiri konja, što je bio znak prestiža dotične porodice.

Svi učesnici su se oblačili u najskuplje ruho. Muški se pasali sjajnim oružjem, jahali se okićeni dorati, alati i vranci prekriveni zlatom, srmom i biserima. Žene se oblačile u svilu i kadifu, kitile se zlatom, biserima i draguljima. Za neke svadbe dugo se pripovijedalo kakva je bila kod ovog, onog, kako je ko izgledao, s kim je ko bio itd. Za sve je bilo prestižno učestvovati u tome, vidjeti i biti viđen. Kako su te svadbe izgledale, ili koliko se trošilo, opjevano je i u epskim pjesmama. U jednoj od tih pjesama u kojoj je opjevana svadba kod begova Vilića iz Travnika kaže se, da se za tu priliku peklo 300 ovnova.

Jedna narodna pjesma ovako opisuje učesnike svatova:
„Na njima je svila i kadifa/ više zlata nego bijela platna/ oružje im zlatom okovano/ srebrom su im konji potkovani/ hitri konji, konji od mejdana/ a svatovi ponosni junaci/ kakve ih je Bosna porodila/ sebi na čast, a na uhar majci…“.

Ista pjesma ovako opisuje mladu:
„Mili Bože čiji li su to svati/ čija li je ljepota djevojka/ što mlađana uz djevera kasa/ alaj se je odjenula divno/ kano da je sultanija mlada, na njojzi je svilena košulja, po košulji zlatna vezenina, djevojačkim opasana pasom/ a satkana biserom i zlatom…“

Petnaest dana iza svadbe slijedio je nastavak slavlja. Ponovo su se pozivali gosti da se veseli i slavi, ovaj put povodom slanja opreme (sejsane), koju su mladi slali njeni roditelji. Taj događaj je pratilo slavlje koje se zvalo pir. Oprema je sadržavala sve što treba jedno domaćinstvo: dušeke, jorgane, krevetninu, posuđe, odjeću, obuću, nakit i drugo. Što je rod bio bogatiji, i oprema je bila sjajnija. Pratilo ju je mnoštvo rođaka od strane nevjestinog roda. I u ovom slučaju može se napraviti usporedba tog slavlja s onim iz vremena banova i kraljeva, kad su Bošnjani, preci današnjih Bošnjaka, na isti način ženili sinove ili udavale kćeri. I kod njih se raskoš pokazivala kad se kćeri slalo ruho. Tako, u opisu ruha koje je u 14. stoljeću poslao ban Stjepan II svojoj kćerki Elizabeti, koja se udala za madžarskog kralja, između ostaloga, spominje se zlatno i srebreno posuđe, posteljina od svile, nakit, odjeća i dr. Toga je bilo toliko lijepog i skupocjenog da je zadivilo sve učesnike svadbe koji su došli s brojnih evropskih dvorova.

I pir je trajao danima. Uz ostale sadržaje, neizostavna su bila i junačka natjecanja u gađanju lukom i strijelom, iz puške, konjske i pješačke trke, razna natjecanja u odmjeravanju snage i vještine. Svaki pobjednik je bogato darivan od strane mlade. Za ovakve prilike nije se žalilo zlato ni srebro, čoha, svila il’ kadifa, čime su se darivali pobjednici, a da se ne govori o jelu i piću, što je trajalo danima.

Svadbe znamenitih ličnosti ili poznatih junaka opjevane su i u narodnim pjesmama, a i predanja o tome govore, o zgodama koje su ih pratile, što je ponekad imalo i tragične posljedice. Obično se vežu za tzv. „svatovska greblja“. Predanja kazuju kako su se dvoji svatovi susreli koji su išli po istu mladu, ili je bio slučaj da je momak volio dotičnu djevojku i nije se mogao pomiriti da ne bude njegova, pa se s jaranima dogovorio da je prepadom na svatove otme od mladoženje. Takvi pokušaji su se često završavali pokoljem na obje strane. Po Bosni se i danas pokazuju brojna tzv. „svatovska greblja“ za koja se priča da u njima leže pobijeni svatovi. 

(Iz knjige profesora Envera Imamovića: “Korijeni i život bosanskog plemstva kroz historiju, Sarajevo 2018).