Nazvaše me Hamzom
Kao što nazvaše hiljadama ljudi
Iz pustinja divljih Beduina,
Crnih grdana vječno sunčanih gradova,
Himalaje, Taurusa, Pinda,
Ljudi sa plantaža,
Hiljadama bakarnih Inda
I onih s pazara visokog Irana
Što prodaju ćilime,
Biser, nakit, žene.
O, čudno je to, čudno
Da ovdje
U našoj zemlji, kraj Evrope
Hamzom zovu mene!
Često mislim na te Muhamedov striče,
O, veliki Hamza.
Vidim te s bakarnim kopljem i štitom
Kako se boriš u bici kod Uhda,
Jurišaš krvav, slomljena ti rebra,
Ko lav se boriš.
A kad se osvijesti –
Razbojište pusto i crno,
Na njemu sama smrt,
Po njemu secu ko crne cavke žene.
I kada ti u bolu na bojištu jeknu,
One zavijase ko ljute hijene,
Strahovita oka, nacerena lica
Sjatiše se na te,
Oštrim ti noktima
Iščupaše jetra,
Zgrizoše ih krvavo kao grabljivice,
Dok im lelekaše glas po razbojištu
Poput zavijanja jezive hijene.
O, čudno je to, čudno
Da ovdje
U našoj zemlji kraj Evrope
Hamzom zovu mene!
Hamza Humo, 1924.g.
Komentariši