Osnova za opravdanje ove države je bilo hrvatsko državno pravokoje seže sve, kako je smatrao Starčević, do ranog srednjeg vijeka, a koje svemu daje puni historijski legitimitet. Ipak, u duhu modernih liberalnih ideja Starčević je vlast hrvatskog plemstva, koje je proizlazilo iz historijskog prava u Rousseauovu smislu, proširio na pravo cjelokupnog hrvatskog naroda (populus Croatiae). Posebnom su hrvatskom narodu Starčević i Kvaternik pripisivali ekskluzivnu prednost na vrijednosnoj ljestvici, ali i njegovu jedinstvenost:
„Takvo je bilo uzvišeno zvanje hrvatskog naroda što ga je Bog bacio na zemlju sa providencijalnom svrhom davši mu sredstva da taj cilj postigne. Taj cilj, što ga je hrvatski narod predosjećao već vrlo rano i nikad nije prestao nastojati da ga dokuči – sva njegova povijesna prošlost svjedoči o tome – nije ništa drugo nego njegov vlastiti cilj kršćanskog naroda, što ga je trebalo otkriti i postići, tako da bi njegova posebna kultura bitno pridonijela općem cilju čovječanstva, tj. razvoju opće kulture.“
Granice hrvatske države kojoj se težilo su bile veoma široko zacrtane. Pred Austro-ugarsku nagodbu te bi granice zahvatile stanovništvo između Makedonije i Njemačke, između Dunava i Jadranskog mora, u skladu s idejom o postojanju samo dva južnoslavenska naroda – Hrvata i Bugara. U tom se smislu Starčević i Kvaternik u potpunosti slažu. U takvoj Hrvatskoj Starčević vidi Bosnu, omeđenu rijekama Vrbasom i Drinom i planinom Romanijom nadomak Višegrada, kao i čitavu Tursku Hrvatsku, ustvari „južnu Hrvatsku“, “…neprimjereno zvanu Hercegovina…”, koja se proteže od Save do rijeke Neretve i Bune. Prema jednom i drugom političaru u takvoj Hrvatskoj žive isključivo i samo Hrvati. Zato bi država morala biti centralistički organizovana. Glavni grad bi bio, prema Starčeviću iz 1878. godine – Sarajevo.
Predstave o neprijatelju i brojni stereotipi za ovu su koncepciju bili od temeljnog značenja. Potpuno odbijanje habzburško-lotarinške dinastije činilo se definitivnom odlukom. Posebno nakon zahvale Hrvatima od cara i kralja Franca Jozefa, za ono što su učinili za njega 1848/1849, te kad ih je 1867. olako prepustio Mađarima, Starčević se žestoko protivio austrougarskom dualizmu i subdualizmu. On isto tako odbija austroslavizam i trijalizam, te sve pokušaje federalizacije monarhije. Stoga je potpuno razumljivo da se izjasnio protiv okupacije Bosne i Hercegovine 1878. jer u to vrijeme nije mogla pripasti suverenoj hrvatskoj državi.
Kako je Starčević polagao pravo na dijelove Štajerske, Koruške, Kranjske i Istre kao hrvatskih pokrajina, za njega su Slovenci grana Hrvata, dok je područje Slovenije smatrao Alpskom Hrvatskom, a njene stanovnikeplaninskim Hrvatima (Pavle Ritter Vitezović).Kao i Slovencima, Starčević i Kvaternik Srbima negiraju postojanje vlastitog identiteta.
Naziv Slavo-Srbinje je za njega negativna, omalovažavajuća karakteristika ljudi niskog shvatanja koji se zauzimaju za nečasnu i podložnu saradnju s habzburškim ugnjetavačima. Stoga on odbija saradnju i zajedništvo s Južnim Slavenima isto kao što istupa i protiv panslavizma Jana Kollara. Odgovor na koji način Slovence i Srbe može označiti kao Hrvate Starčević proizvoljno, pokušavajući svoje želje pretočiti u stvarnost, nalazi u historijskoj činjenici kako su tek prije sto godina “…Slavoserbi, ljudi Rusie i Austrie…” nastojali da “…ime serbsko učine narodnim imenom…” da bi ga tek priječetrdeset godina počeli nametati i Crnogorcima. On dalje samouvjereno tvrdi: “U našem narodu među Macedoniom i Njemačkom, osim Slavoserbah nitko to ime nesmatra narodnim…” On, dakako, pobija postojanje srpske historije i književnosti.
Svoj tekst Strane u Hrvatskoj iz 1868. godine Starčević završava radikalnom konstatacijom kako Ilirska Srbija nije ništa drugo nego Hrvatska i to već stoljećima prema historiji, pravu, a u vrijeme kad je to pisao i prema narodnosti. Time je državno hrvatstvo ne samo označeno kao velikohrvatska ideja nego i kao pankroatizam, izraz radikalnoga integralnog nacionalizma XIX stoljeća.
Komentariši