Među narodnim predajama koje kazuju o seobama, ratnim pohodima, katastrofama, uglednim vođama i vladarima, mudrim državnicima i zakonodavcima, pustolovnim pomorcima, glasovitim ljepoticama, junačkim borcima, smjelim buntovnicima i inim ličnostima i događajima, posebno su lijepe i zanimljive one koje koje kazuju o osnucima naselja. Takva je i legenda o nastanku imena grada Konjica.
Postoji više verzija ove legende, ali najljepša i najzanimljivija je ona koja kazuje o gostoprimstvu i dobročinstvu samohrane majke koja je ugostila žednog i gladnog putnika namjernika.
Neznani gost
Predaja kazuje kako je u prastara vremena, kada su dobri i bogobojazni ljudi hodili ovim prolaznim svijetom, postojalo gradsko naselje na mjestu gdje je danas Boračko jezero. Ni legenda mu nije sačuvala ime, ali kazuje da je bio gradić u kome su njegovi stanovnici uživali u svim blagodetima. Imali su sve što bi im duša zaiskala, ali su bili tvrdog srca i tako škrti da nisu više pazili na gostoprimstvo ni na iskrenu ljubav.
Ti su ih grijesi i upropastili. Sudbonosno u taj grad dođe jednom neki bogobojaznik i zamoli za vodu, njimet i konak. Bogataši ga podrugljivo otjeraše sa kućnog praga. Niko njegovu molbu ne htjede uslišnuti, ali kada je stigao do kolibe jedne sirotice na kraju grada i pokucao na njena vrata, ona ga pozva da uđe i prenoći.
Bila je to siromašna udovica, koja nije osim svoje kućice, baščice, krave i konja ništa drugoga imala, nego sina jedinca, momka u najljepšoj dobi. Majka i sin bili su milostiva srca, siromahu putniku pruže gostoljubivot i podijele s njim sirotinjski zalogaj. Zamole ga i da prenoći…
Grad pod jezerom
Ujutro, kada se nenadani gost spremao na put, majci i sinu reče:
– Zbog grijeha mještana koji će biti kažnjeni morate otići iz ovog prokletog mjesta. Pokupite što imate i idite sjeverozapadu, pa kada dođete do rijeke, idite sve uz nju. Tamo gdje konj prednjim desnim kopitom triput udari u zemlju, na tom se mjestu nastanite; Bog će vas tamo blagosloviti!
Tako i učiniše. Žurno se udaljiše od grada, dok putnik ostade kod njihove kolibe. Kada su se posljednji put okrenuli ugledaše čudo neviđeno. Uz jauk i zapomaganje stanovništva grad potonu, a iz nebrojenih vrela navre jezero i ispuni kotlinu. Putnik netragom nestade. Tako je nastalo Boračko jezero.
Mati i sin pođu dalje uz rijeku Neretvu, kako im je putnik rekao. Na putu uzvodno iznenada konj stade. Udovica povika:
– Hajde, hajde, moj konjiću!
Konj ne htjede ni makac dalje. Odjednom udari desnim prednjim kopitom triput u zemlju. Majka i sin se sjetiše riječi onog što je netragom nestao i tu ostadoše, sagradiše kolibu, a malo zatim majka oženi sina. Vremenom to mjesto će postati veliko naselje i po konjiću dobiće ime Konjic.
Komentariši