U razdoblju Velikih geografskih otkrića kolale su brojne legende o izgubljenim i basnoslovno bogatim gradovima. Jedan od njih bio je Timbuktu, grad poznat ne samo po obilju zlata nego i kao okupljalište mudraca.
Taj grad doista postoji (nalazi se na rijeci Niger u središnjem Maliju), ali je u Parkovo vrijeme bio predmet brojnih legendi. U stvarnosti je Timbuktu svoje bogatstvo dugovao izvrsnom položaju na križanju nekoliko trgovačkih ruta, a svoju reputaciju činjenici da je bio prilično udaljen od drugih velikih gradova. Kad bi neki trgovac donio dragocjenu robu, tvrdio bi da je došla iz Timbuktua i tako je nastala legenda. Grad je ujedno bio važno središte islamskog učenja i stekao reputaciju grada mudrosti.
Prvi koji je legendu proširio u Europi bio je Leo Africanus, musliman protjeran iz Španjolske nakon Rekonkviste 1492. godine. Mladost je proveo u Maroku i putovao po zemljama sjeverne Afrike. U jednom su ga trenutku zarobili pirati i prodali papi Lavu X., koji ga je oslobodio i pokrstio te angažirao da napiše detaljan opis Afrike. Taj opis postao je glavni izvor europskog znanja o Africi sve do kraja 18. stoljeća. Pažnju je privukao njegov opis grada Timbuktua, za kojeg je tvrdio da posjeduje izobilje stoke, žita, mlijeka, maslaca, soli i zlata:
„Bogati kralj Timbuktua ima mnogo tanjura i žezala od zlata. Neka teže do 600 kilograma. Uvijek raspolaže s 3000 konjanika i pravim mnoštvom liječnika, sudaca, svećenika i drugih učenih ljudi koji žive u obilju na kraljev račun.“
Europski su istraživači ignorirali Africanusove opise običnih koliba i manje glamuroznih detalja iz gradskog života. Iako je tragao za gradom, poznati škotski istraživač Mungo Park nikad nije ušao u Timbuktu, već se samo sukobio s lokalnim stanovništvom. Prvi Europljanin koji je stigao u čuveni grad bio je Alexander Gordon Laing 1826. godine. Timbuktu je tad bio daleko manji i siromašniji nego u srednjem vijeku, pa je Laing, kao i mnogi Europljani, ostao razočaran.
Piše: Boris Blažina
povijest.hr
Komentariši