“Derviš i smrt” je psihološki i ilirsko-meditativni roman podijeljen na dva dijela: prvi s devet i drugi sa sedam poglavlja. Uvod u svakom od 16 poglavlja predstavlja rečenica iz Kurana ili ajet. Spomenuti roman osmišljen je kao ispovijest glavnog junaka Ahmeda Nurudina.
Ahmed Nurudin je bio šeik od četrdeset godina iz mevlevijskog reda, koji je kroz djelo propitivao svoju savjest opeterećen krivnjom zbog bratove smrti te pretresajući istovremeno ne samo razumijevanje svog mjesta u svijetu nego nastojeći shvatiti općeniti smisao svijeta.
“- Čovek nije drvo i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vezujući se za jedno mesto, čovek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne i sam sebe plaši neizvesnošću koja ga čeka. Promena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposesti njegov osvojeni prostor i on će počinjati iznova.
Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promeni mesto i nametnute uslove. Kuda i kako da ode? Nemoj da se smešiš, znam da nemamo kud. Ali možemo ponekad stvarajući privid slobode. Tobože odlazimo, tobože menjamo. I opet se vraćamo, smireni, utešljivo prevareni.
– Ako je vraćanje cilj, čemu onda odlaženje?
– Pa u tome i jeste sve: vraćati se. S jedne tačke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati. Bez te tačke za koju si vezan, ne bi voleo ni nju ni drugi svet, ne bi imao odakle da pođeš, jer ne bi bio nigde. A nisi nigde ni ako imaš samo nju. Jer tada ne misliš o njoj, ne čezneš, ne voliš. A to nije dobro. Treba da misliš, da čezneš, da voliš.”
Odlomak iz romana Derviš i smrt
Komentariši