Danas neugledni most na Buni južno od Mostara krije priču punu nesreće i historijskih zabuna, ali prije svega priču o jednom od najljepših mostova koje su ovi krajevi vidjeli i koji je ostao skriven u vremenu i prostoru.
Kad danas petnaestak kilometara južno od Mostara skrenete s magistralnog puta M17 prema nekad živom, a danas poprilično opustošenom naselju Buna, preći ćete preko mosta na rijeci koja se zove kao i mjesto. Most vjerovatno nećete ni primijetiti, vidjet ćete asfalt, neuglednu željeznu ogradu i svjetiljke kakvih je prije tridesetak godina bilo svugdje. Nećete imati dojam da idete mostom čija je ljepota nekad bila poznata daleko od ovih krajeva, najdužem koji je Hercegovina vidjela. Porijeklo mosta na Buni nejasno je kao i njegovi današnji obrisi, skriveni iza zaraslog korita rijeke, ispod izgleda nekog novog mosta koji je nastao kao replika onog koji je zbog ljepote i dvocifrenog broja lukova plijenio uzdahe posmatrača i izazivao čuđenje hroničara koji su se pitali kad je nastao i ko ga je sagradio.
Most iz 16. stoljeća
Veliki most na Buni sagrađen je vjerovatno u 16. stoljeću kao jedan od prvih većih infrastrukturnih zahvata Osmanlija nakon dolaska na ove prostore. Evlija Čelebija, čuveni putopisac tog doba, most spominje kao Danijel-pašin most. Precizno opisuje njegovih 13 kamenih svodova te predivni lokalitet ušća Bune u Neretvu. Neki most dovode u vezu i s Karađozbegom, najvećim donatorom iz 16. stoljeća, bratom osmanlijskog vezira Rustem-paše Opukovića, ali za to nema konkretnih dokaza.
Most na rijetkim fotografijama koje ga izvorno prikazuju je klasičan kameni osmanski most, kakve su graditelji pod utjecajem mimara Sinana gradili tih desetljeća na raznim stranama carstva. Vitki kameni svodovi stoje na pojačanim stopama, zidani vjerovatno kamenom tenelijom, kakvim je zidan i Stari mostarski most. Most je bio nezaobilazan za svakog putnika koji se kretao smjerom sjever-jug ispod Mostara, od Bosne prema moru ili zapadnim granicama velike imperije. Zbog svoje gracioznosti, ali prije svega impozantne dužine, brzo je postao poznat i daleko od ovih krajeva.
Ime mosta kao greška historičara
Ruski konzul Aleksandar Giljferding dolazi u Mostar 1857. godine i oduševljava se mostom na Buni. Ovaj profesionalni historičar rođen u Sankt Peterburgu bio je impresioniran hercegovačkim mostovima, onim čuvenim Starim u Mostaru, a posebno ovim na rijeci Buni. Giljferding nije vjerovao da su Osmanlije mogle izgraditi takav most pa zapisa kao na Buni ima prekrasan stari rimski most.
Konzulovo pisanje brzo su prenijeli ruski, ali i talijanski mediji te je most na Buni greškom jednog čovjeka postao poznat kao Rimski most. Kasnije se često pojavljivao na razglednicima Mostara s prijelaza u 20. vijek s nazivom Ponte Romano ili Römer Brücke.
Miniran 1945. godine
Bez obzira na pogrešna tumačenja porijekla i graditelja, most je svojom ljepotom plijenio do kraja Drugog svjetskog rata. Njemačke snage su zbog njegovog strateškog značaja pri povlačenju 1945. godine minirale most, kao i nekoliko mostova u okolini. Tako za sva vremena prelijepi Danijel-pašin most iz 16. stoljeća, greškom zvani Rimski most, brišu s lica zemlje.
O postratnim godinama je prijelaz preko Bune improviziran daščanim mostom koji je Buna znala odnijeti za većih vodostaja. Starije generacije pričaju da se tih godina često špekuliralo o potrebi obnove mosta, posebno u njegovoj izvornoj formi, ali to se nažalost nikad nije desilo.
Obnovljeni most nije vjerna replika
Koncem šezdesetih godina tadašnja vlast podigla je most koji nažalost nije replika starog Danijel-pašinog mosta. Svjetlo dana ugledao je betonski, kamenom obloženi most, s dvostruko manje lukova nego ih je imao most iz 16. stoljeća. Samo djelomično formom i donekle vanjštinom novi most podsjećao je na onaj koji je bio toliko lijep i grandiozan da je ruski konzul mislio da takav Osmanlije nisu mogle podići.
Godine koje su došle bacile su stari i porušeni most u zaborav, pokoja crno-bijela fotografija ili kakav šturi tekst na internetu, premalo je za nekad najduži most u Hercegovini. Ni novom mostu na Buni ne ide baš dobro, zbog zaraslosti korita, posebno cntralne ade, nemoguće ga je fotografisati u cijelosti. Novi most skriven je od pogleda skoro kao njegov prethodnik u historiji, ostali su samo nejasno sjećanje i rijetke fotografije, piše klix.ba
Komentariši