Utvrda kojom su gazdovale brojne plemićke porodice i knezovi čitav srednji vijek bila je dio Ugarskog kraljevstva, a na ovom području živio je i djelovao čuveni harambaša Mujo Hrnjica s braćom.
Velika Kladuša, ili kako je ranije nazivana Donja Kladuša, je utvrda na uzvišenju iznad desne obale rijeke Graborske, pritoke Kladušnice. Samo područje Velike Kladuše zbog svog izuzetnog položaja i povoljnih prirodno-geografskih osobina, bilo je naseljeno već u davnoj prošlosti, što nedvojbeno potvrđuju brojni kulturno-historijski spomenici na ovom području.
Skromnija arheološka istraživanja ovog prostora rezultirala su pronalaskom nalaza koji potječu iz prahistorije, konkretno iz željeznog doba. Također, na ovom prostoru pronađeni su i arheološki ostaci koji datiraju iz ilirskog, rimskog te ranosrednjovjekovnog doba, što ukazuje na dugotrajni kontinuitet naseljavanja stanovništva.
Čitav srednji vijek Kladuša pripadala Ugarskom kraljevstvu
“Za grad Kladušu postoji narodna predaja da je dobio ime po svom prvom gospodaru Kladaru. Arheološka istraživanja kladuške tvrđave rezultirala su otkrićima o opstojnosti branič kule, kružnog gornjeg gradskog zida i bunara, odnosno cisterne iz perioda srednjeg vijeka. Srednjovjekovni grad izgrađen je na zaravni brežuljka te se idealno prilagodio konfiguraciji terena prateći tok slojnica”, govori za Klix.ba Enes Dedić, iz Instituta za historiju Univerziteta u Sarajevu.
On ističe da se Kladuški grad prvi put u historijskim izvorima spominje prilikom sklapanja primirja između vlastele Gisingovaca i Babonića 30. oktobra 1280. godine. Tom prilikom je jasno naglašeno kako su Babonići ranije došli u posjed Kladuše darovnicom ugarskog kralja, što govori o tome kako prvi pisani podatak ne treba uzimati i kao vremenski okvir osnivanja ovog grada koji je izgrađen ranije.
“Ispod srednjovjekovnog utvrđenja svakako je egzistiralo i podgrađe u kojem se odvijala svakodnevnica nižih slojeva stanovništva. O tome svjedoče i dokumenti u kojima se spominje Crkva sv. Martina koja se nalazila na ovom području. Kladuša je u ovom periodu imala svoj trg, odnosno varoš s općinskim sucem. Bitno je naglasiti da Kladuška utvrda i podgrađe tokom srednjeg vijeka nisu pripadali bosanskoj državi ni u jednom periodu, ovaj prostor bio je sastavni dio Ugarskog kraljevstva. Godine 1314. kao vlasnik grada spominje se Radoslav Babonić Blagajski”, kaže Dedić, dodajući da su se najstariji posjedi feudalne porodice Babonića prostirali i na područja srednjovjekovne Slavonije.
U 15. stoljeću Kladušom upravljali knezovi porodice Kladuški
Srednjovjekovna Kladuša u crkvenom pogledu pripadala je Zagrebačkoj biskupiji. Sačuvan je dokument iz septembra 1348. godine u kojem se obrazlaže uzimanje crkvene desetine s ovog područja. Nedugo zatim spominje se 1389. godine i župnik Kirin u Kladuši, a godinu dana ranije spominje se župnik Stjepan sin Jurja.
“U 15. stoljeću Kladušom su upravljali knezovi iz vlasteoske porodice Kladuški. U ovom periodu postali su izuzetno cijenjena vlastela o čemu svjedoče i njihove bračne veze sa susjednom istaknutom vlastelom. Kladuški knezovi spominju se u nekoliko navrata tridesetih godina 15. stoljeća. Naime, knez Šimun Kladuški, sin Jurja Kladuškog, bio je oženjen Dorotejom, kćerkom Balše Hercegovića, odnosno unukom bosanskog vlastelina hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića koji je u svom posjedu držao susjedne Donje Krajeve. U spomenutim dokumentima uočava se kako je kladuški knez preuzeo upravu nad Dorotejinim nasljednim dobrima u Dubrovniku koje je ona naslijedila od djeda i oca. U ovo vrijeme oni su imali bliske veze i s bosanskim knezom Tvrtkom Borovinićem koji je bio oženjen Dorotejinom sestrom”, objašnjava naš sagovornik.
Iako je ovo doba najvećeg uspona knezova Kladuških, već krajem 15. stoljeća sasvim se zatrla loza ove plemićke porodice. Nasljednici knezova Šimuna i Ivana prodali su dijelove svojih posjeda knezu Jurju Frankopanu Cetinskom. U drugoj polovini 15. stoljeća vođeni su njihovi sukobi upravo s Frankopanima Cetinskim zbog posjedovanja Kladuše. Zbog ovih problema porodica Kladuški prodala je preostale posjede banu Ivanu Tuzu od Laka, a zatim su odselili u okolinu Zagreba te im se od tada gubi trag. Krajem 15. stoljeća nastupile su učestale izmjene vlasnika nad Kladušom, pa su se tako kao posjednici ovog grada smijenili nakon Tuzovih Šubići Peranski, da bi u 16. stoljeću gradom i kompletnim posjedima upravljali Frankopani Slunjski.
Tek 1633. godine Osmanlije osvajaju Kladušu
Sredinom 16. stoljeća osmanski napadi na Kladušu su bivali sve snažniji, a Frankopani su imali sve manje sredstava za organiziranje odbrane. Osmanlije su predvođene Malkoč-begom 1558. godine spalile Kladušu. Ponovo je 1565. godine grad pretrpio veliku osmansku opsadu, ali nije zauzet. Nedugo zatim Frankopani su ustupili Kladušu banu Jurju Draškoviću zbog nemogućnosti da se održe pred osmanskim napadima.
“Kladušu je bilo teško braniti jer je bila udaljena od ostalih kršćanskih utvrda. U ovo vrijeme u samom gradu i podgrađu nalazilo se iznimno malo stanovnika. Mnogi su se razbježali zbog konstantne opasnosti, dok su veliki broj stanovnika Osmanlije prilikom provala odvele u ropstvo. Osamdesetih godina 16. stoljeća kladuška utvrda je zapaljena te je od ovog vremena narednih pedeset godina ostala pusta”, govori historičar Dedić.
Iako je Kladuša prema odredbama ugovora u Gyarmatu iz 1625. godine trebala ostati nenaseljena, 1633. godine osmanske vlasti su kladušku tvrđavu popravile i dodatno proširile, a u nju su smjestile stalnu posadu koja je bila podređena kapetanu u Ostrošcu. Uporedo s ovim događajima Osmanlije su u podgrađu grada podigl i palanku u kojoj je bilo blizu 120 kuća. Uz ovaj bedem sagrađena je i džamija. Kladuša je dugo vremena bila najzapadnija tačka u prodoru Osmanlija na zapad i pogranična oblast koja je bila podložna stalnim upadima i sukobima. U administrativnom pogledu Kladuša je nakon osvajanja pripojena kadiluku Kamengrad u bosanskom sandžaku kao dio Bosanskog pašaluka.
Kladušani pružili jak otpor i Austrougarima
“Promjenama granica u ovom području krajem 17. stoljeća u Kladušu su se naselile izbjeglice iz Like i Krbave. U ovom periodu kao gospodari Kladuše pojavljuju se begovi Beširevići. Kladušu je bezuspješno napao 1641. godine ban Ivan Drašković. Posebno je interesantan podatak iz ‘Popisa turskih četovođa na granici’ Krste Frankopana Tržačkog iz Karlovca upućenog 20. novembra 1641. godine austrijskom nadvojvodi u Grac, odakle saznajemo da je ovdje živio i djelovao harambaša Mujo Hrnjica s braćom, o čijem junaštvu pjevaju brojne narodne pjesme u ovom kraju”, ističe Dedić.
Sredinom 18. stoljeća u kladuškoj utvrdi posada je imala 60 graničara, a utvrda je imala dva topa. Posadu je 1790. godine činilo 120 vojnika, a nakon gubitka Cetingrada 1791. godine u Kladušu je premještana posada iz ovog grada. Postoje podaci da su Osmanlie 1800. godine vršile popravke na kladuškoj tvrđavi. Posljednji poznati dizdar utvrde Kladuša u 19. stoljeću bio je Husein-aga Alagić, čiji su preci vršili tu službu posljednjih 150 godina.
“Prilikom uspostavljanja Austro-Ugarske vlasti na ovom području 1878. godine najžilaviji otpor pružili su Kladušani. Ovaj grad opsjedao je general Zach i osvojio ga je nakon 14 dana, iako je u samoj utvrdi bio mali broj branilaca. Austro-Ugarska vlast uspostavljena je 20. oktobra 1878. godine čime je kladuška utvrda izgubila svoju stoljetnu funkciju”, kaže Dedić.
Kladuška utvrda je sedamdesetih godina prošlog stoljeća pretvorena u hotelsko-ugostiteljski kompleks Stari grad. Njegov sastavni dio čini hotelsko naselje Mejdan, u čijem se sastavu nalazi 16 kuća izgrađenih u starobosanskom stilu. Danas je Stari grad omiljeno izletište stanovnika Velike Kladuše, kao i omiljeno mjesto obilaska svih onih koji turistički dolaze na ove prostore.
Izvor: klix.ba
Komentariši