Sudbonosne 1463. godine, kad je vijest o osmanskom osvajanju prijestolnice bosanskog kraljevstva odjeknula izvan granica Bosne, naročito u vladajućim krugovima Ugarske, poraženi Herceg Stjepan Kosača šalje na osmanski dvor svog sina, tad sedmogodišnjeg Stjepana (budućeg Ahmeda), kao zalog odanosti novom vladaru i garanciju od daljeg pustošenja njegovih zemalja
Tad niko nije ni slutio da će Stjepan, mladić bosanskih korijena koji je djetinjstvo proživljavao u sjeni ratova koje je njegov otac vodio protiv svojih političkih protivnika, zapravo izrasti u vrsnog, obrazovanog i velikog osmanskog vojskovođu.
Glorificirajući osmanska osvajanja Balkana te unoseći u svoja bilježenja mnogo emocija i predaja, Evlija Čelebija donosi nekoliko zanimljivih podataka vezanih za sudbinu dječaka Stjepana. Naime, Čelebija bilježi da je sultan Mehmed Fatih opsjedao utvrdu Blagaj, to “središte hercegovačkog kralja bosanskih zemalja”, i da je Herceg Stjepanov istoimeni sin, budući Ahmed, uz pomoć konopca napustio dvor i pred sultanom primio islam. Tom prilikom je, veli Čelebija, osvajaču dao važne informacije koje su pomogle osmanskoj vojsci u osvajanju tvrđave. Kao nagradu za pomoć, Herceg Stjepanov sin je nagrađen sandžakom koji mu je dat na upravu. Pod njegovim zapovjedništvom osvojeno je 76 tvrđava koje su bile u posjedu njegovog oca, nakon čega je imenovan velikim vezirom.
Prema nekim autorima, Ahmed-paša je rođen 1456, a prema drugima 1459. godine u Herceg-Novom (Kastel Nuovo). Njegova majka bila je kneginja Barbara Bavarska. U prijestolnicu Osmanske imperije stigao je 1463. godine kad je imao samo sedam godina. Nakon dolaska u Istanbul prihvatio je islam za svoju vjeru, a za sebe novo ime – Ahmed. Nakon što je njegov otac umro 1466. godine, on ostaje na dvoru Visoke porte obrazujući se kod najboljih učitelja. Osim što je ostao privržen maternjem jeziku, Ahmed je vrlo brzo savladao osnove arapskog i perzijskog.
Međutim, njegovi interesi se nisu ograničavali samo na stjecanje znanja o novom jeziku i arapskom pismu, pa je vrlo rano pokazao sklonost poeziji, izučavajući osnove orijentalno-islamske metrike. Iako je Ahmed-paša u historiji mnogo poznatiji kao veliki osmanski vojskovođa porijeklom iz Bosne, on je, osim svoje neosporno velike uloge u Osmanskom carstvu, bio i jedan od prvih bošnjačkih divanskih pjesnika na orijentalnim jezicima. Da se tradicija pjesništva njegovala u porodici Hercegovića najbolje dokazuje činjenica da je Ahmed-pašin sin, Ali-beg Širi (Lavlji) Hercegović, koji je uzet u poseban odjel harem-i hass kod sultana Selima, izrastao u velikog pjesnika osmanskog dvora.
Duboko svjestan svog plemićkog porijekla, ispunjen uspomenama na zemlju koju je još kao dječak napustio, Ahmed-paša i njegova djeca s ponosom su nosili prezime Hercegović (tur. Hersekzade). Bio je miljenik sultana Mehmeda II Fatiha, što je, kako se to kasnije pokazalo, omogućavalo visoke položaje i njegovim sunarodnjacima u Carstvu. Koliko je brzo napredovao u sultanovoj službi, najbolje pokazuje podatak da se već 1478. godine u osmanskim dokumentima spominje u zvanju miralema (čuvar sultanove zastave i šatora), učestvujući na strani sultana u vojnom pohodu na Skadar.
Kako je u osmanskoj upravi bila praksa da se istaknutiji činovnici imenuju na položaje namjesnika, tako je Ahmed-paša postavljen za upravitelja sandžaka u okrugu Hamidije, da bi nakon smrti Mehmeda Fatiha 1481. godine službu nastavio u sandžaku Hudavendigar. Zbog svojih zasluga u vojnim pohodima, ali i zbog svojih karakternih osobina kojima se isticao u sultanovom bliskom okruženju, našao se u milosti Mehmedovog nasljednika, Bajazita II. Zahvaljujući tome imenovan je na položaj beglerbega (upravitelja) Anadolije. Naklonost koju je Bajazid II imao prema Ahmed-paši donijela mu je 1484. godine pobjedu veću od svih – osvojio je srce sultanije Hundi hatun, prelijepe kćeri moćnog padišaha, postavši zetom osmanske dinastije. Cijeli dvor svjedočio je njegovoj blistavoj karijeri, njegovo slavno ime se najednom pročulo cijelim svijetom.
Veliki vezir Carstva
Za svoga života Ahmed-paša je ponosno služio osmanskoj dinastiji za vrijeme vladavine trojice sultana – Mehmeda Fatiha, Bajazita II, čiji je bio i zet, i Selima. U zvanju velikog vezira imenovan je pet puta – prvi put 8. marta 1497, kad mijenja Daut-pašu do 8. marta 1498. godine, zatim, na taj položaj drugi put dolazi 1503. i ostaje do 7. septembra 1506. godine. Na položaj velikog vezira Carstva imenovan je treći put od 1511. do 1512. godine, četvrti put 18. decembra 1514, i posljednji, peti put, od 4. marta 1515. do 25. aprila 1516. godine. U periodu od 1506. do 1511. godine, kad nije bio na položaju velikog vezira, bio je na funkciji zapovjednika osmanske flote (kapudan-i derya). U tom zvanju je predvodio osmansku flotu prilikom osvajanja Midilije, kao zapovjednik 300 ratnih lađa.
Kao član carskog divana bZa vrijeme svojih vezirovanja Ahmed-paša je predvodio osmansku vojsku u mnogim bitkama na Balkanu, u Anadoliji, Siriji, Nahčevanu i mnogim drugim ratovima koji su Osmanskom carstvu donijeli značajno teritorijalno proširenje. U vrijeme boja na Čaldiranu, Ahmed-paša je u svojstvu velikog vezira, boreći se rame uz rame sa sultanom Selimom, komandirao jednim dijelom kapu-kulu konjice i janjičara koji su jurišali prema vojsci šaha Ismailaio je sudionik svih značajnijih rasprava, a nerijetko i sultanov savjetodavac pri donošenju odluka od općeg državnog interesa. Za vrijeme svojih vezirovanja Ahmed-paša je predvodio osmansku vojsku u mnogim bitkama na Balkanu, u Anadoliji, Siriji, Nahčevanu i mnogim drugim ratovima koji su Osmanskom carstvu donijeli značajno teritorijalno proširenje.
U vrijeme boja na Čaldiranu, Ahmed-paša je u svojstvu velikog vezira, boreći se rame uz rame sa sultanom Selimom, komandirao jednim dijelom kapu-kulu konjice i janjičara koji su jurišali prema vojsci šaha Ismaila. Poslan da spriječi napredovanje egipatske vojske u pograničnim beglucima Carstva, Ahmed-paša je u zanosu borbe iza sebe ostavio svoje odrede, koji nisu mogli pratiti njegov silni juriš kroz neprijateljske jedinice. Nakon zadivljujuće hrabrosti kojoj su svjedočile vojske obiju strana, veliki vezir je teško ranjen napustio bojno polje, padajući u zarobljeništvo egipatskog vladara. Zatočeništvo sultanovog zeta iskorišteno za pridobijanje privremenog primirja, i njegovo oslobađanje, bilo je, zapravo, posljednje značajnije Ahmed-pašino ratno iskustvo.
Zadužbine Ahmed-paše Hercegovića i posljednji dani
Osim blistave vojničke i državničke karijere gradio je Ahmed-paša svoje zadužbine po cijelom Carstvu. Svoj imaret je 1517. godine “osnovao na putu što je vodio do Carigrada u Damask, i to kod prve stanice nedaleko od Izmitskog zaliva”, da bi nakon izvjesnog vremena taj imaret prerastao u grad Hersek.
Kako je naselje steklo status kasabe, njegovi su stanovnici zakonom oslobođeni poreza, a Ahmed-pašinim zalaganjem i novčanim sredstvima podignuta je džamija s njegovim imenom, oko nje prostrano dvorište, četiri kružna kubeta i dva velika kubeta koje su pridržavali stupovi. U istom mjestu prema Ahmed-pašinoj volji izgrađen je imaret za siromašne i han kao pristanište za putnike. Objekti koji su podignuti izdržavani su iz prihoda 75 dućana.
Svi objekti koje je izgradio Ahmed-paša bili su nadsvođeni olovom. Hamam, koji je bio jedan od najreprezentativnijih objekata u kompleksu zgrada, imao je kvadratnu osnovu kupole, te odvojene dijelove i prostorije za grijanje i hlađenje vode. Taj vakufski kompleks, kulliye, koji su činile Ahmed-pašina džamija, han, česma i hamam (kupatilo), podignut je, prema podacima koje daje Vakufnama Ahmed-paše Hercegovića, 1511. godine.
Godine 1517. Ahmed-paša Hercegović svoju posljednju bitku izgubio je u Bursi, gdje je, Božijom voljom, preselio na bolji svijet. Ukopan je jula iste godine u turbe čudesne ljepote i jednostavnosti, podignuto uz Ahmed-pašinu džamiju, u mjestu Dil Iskelesi (Yalova), koje njemu u čast nosi ime Hersek (Hercegovina).
Donji dio turbeta popločan je rezanim kamenom, sa čijeg pročelja vodi devet stepenica, koje se, u nekom simboličnom značenju nesagledivih visina vezirske časti, uzdižu prema raskošno ukrašenim vratima i mermerom postojanom mezaru, mirnom i tihom mjestu Ahmed-pašina vječnog počivališta. Po lijepo uglačanoj površini, na kojoj se prepoznaju stari urezi načinjeni vještom rukom, u brazdama plitkoga reljefa još i danas ispisane stoje riječi: Hersekzade Ahmet-paša, ime nesuđenog vladara svoje jedine domaje, zemlje Humske.
Potomstvo
Imao je petero djece – četiri sina, Ali-bega, Mustafu-bega, Ahmed-bega i Mehmed-bega, i jedno žensko dijete među njima, kćerku Humu, djevojčicu kojoj je nadjenuo ime prema imenu svoje domovine. Spoznaja o historijskom liku Ahmed-paše Hercegovića ne bi bila potpuna bez shvatanja iskustava njegovog duhovnog života, iz kojeg, sasvim sigurno, nikada nije mogao u zaborav potisnuti svoju zemlju, oca Herceg Stjepana, i svoju sestru, posljednju bosansku kraljicu Katarinu.
Snažno čuvstvo u njegovoj duši da je domovina svetinja, koje niko od osmanskih dužnosnika pa ni sam sultan nije osporavao, njegovao je s istom smjelošću i ljubavlju u svojoj djeci, naročito kćerki Humi. Upravo ona se oglasila carskim fermanom od 1551. godine, zahtijevajući da se ne uzurpira njena imovina i posjedi u okolini Dubrovnika, koja joj je pripala kao nasljedstvo od oca. Njen suprug bio je hercegovački namjesnik Mehmed-beg Alibegović.
Komentariši