Poznasmo vaistinu po starih pismih i pametarih, dobrih ljudeh, koji su čuli od jednoga kolina do drugoga, i po viduštih bilizih i zlamenje:
Na Captati, pri mori, jest bil grad stari Dubrovnik, polag Župe konavalske, kojemu gradu pristojaše Župa konavaoska. I biše mu plemenito ta župa i druge zemlje i mista. I kada se on, stari grad, rasu i opusti, tada gospoda raška i humska u tej dni krivinom posidoše i po sili uzeše Konavalsku župu i druga mista togaj grada.
I tada grajane pojdoše u tvrdo misto i zidaše grad Dubrovnik, koji jest i danas božijom milostju počten i slobodan, od kojih ljudi staroga grada jesu se rodili i naselili vlastele grada Dubrovnika.
A sada, ja župan Bjeljak i vojevoda Radič, promislivše, jere pravo i dostojno jest vsakomu vratiti i dati svoju prav i svoju baštinu, plemenitu, staru, i poznavše čti i službe koje grad Dubrovnik vazda jest učinil gospodi raškoj i bosanskoj i hlmskoj, a navlašt našemu ocu Sanku i vsim našim roditeljem, i znajući ljubvu i prijazan koju naš otac Sanko i naši stari i mi imamo i imali smo z gradom dubrovačcim, hotismo njim vratiti i dati njih’ baštino i plemenito, kakono jest vridno i pravo.
SELA I LJUDI I ZEMLJE I GORE
I sada, od danas naprida, dasmo i potvrjujemo i sijom poveljom zapisujemo u vik vikoma općini i vlastelem grada Dubrovnika Župu konavalsku, z Dolnjom gorom, i grad Sokol koji je u njoj, i vsa sela i ljudi i zemlje i gore i paše i vode i mline i dohotke, i sve što pristoji Zupi konavalskoj, i sa vsimi mejami i granicami koje su s Trebinjem i Vrsinjem, i do meje i granice dračevičke, i do pridgradja dubrovačkoga, i do mora na Captat i okolo kako je opteklo more, do Molunta.
I jošte, onakoje, dajemo i potvrjujemo sela i zemlje Vitaljine do svojih meja i granica, i do mora, do pristaništa Molunta, i s otokom koji pristaje Vitaljini, na ime Molunat…
U DRŽAVU I U OBLASTI U GOSPOCTVO
Obećasmo se našom virom i kletvom … postaviti u državu i u oblasti u gospoctvo, kakono u njih’ baštinu plemenitu, općinu i vlasteli grada Dubrovnika, i njima izdati u njih ruke i u oblast i u stražu, grada Sokola i vsu više upisanu Župu konavalsku i Vitaljinsku – da su voljni vlastele i općina dubrovačka učiniti i stvoriti i gospodovati grad’ i župu i mista više pisana, kako svoje prave i vlašte baštine, kakono mogu učiniti od svoga staroga vladanja i države.
I jošte se obećavamo općini i vlastelem dubrovačkim stvoriti:
Da naglaviti ljudije i bolji od župa prisegu njih’ virom i dušom i kletvom – da budu virni općini i vlastelem dubrovačcim. I, ako bi ne (h)tili Konavljane i Vitaljinane primiti za gospoctvo dubrovačko, volja ne biti poslušni, ali u koje ljubo vrime ako bi se odvrgli i ne naše vlašte nevirnike i vsom našom silom obratiti ih i podbiti pod gospoctvo i oblast dubrovačku.
I jošte obećavamo se općini i vlastelem grada Dubrovnika:
Čuvati, volja obarovati i braniti Župu i grad Sokol i mista više pisana, od vsakoga zla, od sile, tadbe i od vsakoga gospodina i vlastelina, volja tko ljubo inoga koji bi hotili pomesti, volja uzeti župu, volja grad ili mista više pisana, volja njim’ koje ljubo zlo, volja štetu učiniti.
I jošte se obećavamo:
Ače bi koji naš človik volja od naše zemlje odašal, tere pošal volja priseliv se, stat u Konavaljsku župu ali u Vitaljinu – da je voljan pojti, a mi, ni naš človik, da ne branimo, ni zlo učinimo tomuj človiku. Takoje, ako bi koji človik od Konavli volja od Vitaljine odašal, tere se priselil i pošal u našu zemlju – obećavaju se Dubrovčane da ne brane ni zlo učine tomuj človiku.
Komentariši