Mnogi historici bilježe da je Stjepan Toma predzadnji kralj bosanski, stupio u zaštitu sultan Fatih-Mehmeda pod uslovom, da placa danak, kao što se na ugovoru obvezao, pošto je bio mir utanacen. Poslije smrti Stjepana Tome posla sultan jednoga cauša k njegovome sinu Stjepanu Tomaševicu s fermanom, da zatraži danak i u Carigrad ga donese.
Došavši cauš u Jajce primi ga kralj u audijenciju. Kad mu cauš pokaza ferman i razloži, zašto je došao, kralj ni pet ni šest baci ferman pod noge, a cauša vrati, zagrozivši mu se smrcu.
Tada još cuvaše granicu bosansku turska vojska pod vrhovnim zapovjednikom Alibegom, sinom Mihajlovim. Ovaj je prije toga više puta javio sultanu, da slabo stoje prilike u Bosni, jer na granici cešce da se pokazuje razmirje. Ali kada sultanu stiže još i vijest, šta se je s njegovim poslanikom dogodilo, užasno se razjari. Sultan Fatih-Mehmed, da na bojnom polju svijetu pokaže svoju cast i ponos, u proljece god. 1463. (867). krenu s vojskom iz Ušcupa prama Bosni, te u kratko vrijeme stiže pod Jajce.
Poslije trodnevnoga opsijedanja predade se grad sultanu na milost i nemilost. Za nekoliko dana, pošto se lijepo odmori u Jajcu, veci dio vojske opremi na Kljuc, gdje bijaše Tomaševic utocište našao, stavivši joj na celo Mahmud-pašu. Cim Mahmud-paša stiže pod Kljuc, zapoce ga rušiti sa sve cetiri strane.
Kralj kada se vidje u nevolji, da ne ce moci odoljeti tolikoj sili, odluci predati se Mahmud-paši, ako mu sultan oprosti, što je prekršio ugovor. Mahmud-paša, kad bi obaviješcen o predaji, taj mu se slucaj iz politickoga gledišta svidje, pa primi i kralja i necaka mu sebi pod zaštitu. Kad se Mahmud-paša sa sultan Fatihom sastade, izjavi mu, da je svakako moguce bilo zauzeti grad, ali buduci mu je kralj ponudio predaju, ako mu oprosti prekršaj ugovora, da nije ponude uskratio.
Za to dobi veliki ukor od sultana. Na to se sultan Fatih obrati na šejh-ul-islama, da on odredi, kako da postupa s kraljem, koji mu se vec jednom iznevjerio i obatalio ugovor. Tadašnji Sejh-ul-islam Sejhi Ali Bestanijal) izdade fetvu, da se bosanski kralj Stjepan Tomaševic ubije, a njegova država, t. j. Bosna, podvrgne osmanlijskome carstvu.
Ovo se i izvede. Nije daleko od pameti, da je sultan Fatih, misleci u sebi, da se susjedni vladari zbog smrti Tomaševiceve ne bi na nj digli, nije dao maha da se o toj vijesti pogovara i raspravlja, te zapovijedi da se odmah gore navedena fetva od rijeci do rijeci ukleše na gradskim vratima od Jajca. Pripovijeda se, da je od onda pa sve do zadnjijeh ratova u drugoj polovici devetnaestoga stoljeca ta fetva stajala uklesana više vrata.
Pa i sada se vidi na ruševinama vrata, da je nekad bila, ali sada je vec nema. Fetva, po kojoj je na smrt osugjen zadnji bosanski kralj Stjepan Tomaševic, bivši vrlo interesantna, žalibože niti je zabilježena u „Tadžut-tevariha” niti u „Mir-ati cajinatu” — niti u drugim historijama, koje o Bosni pišu, nego je iz usta u usta prenesena.
No pošto je i sada u ponosnoj Bosni i junackoj Hercegovini mnogi vrijedni i cestiti ljudi doslovce na pamet znaju, i ja je evo ov’dje bilježim originalno po cuvenju: . Elmuminu la juldegu min džuhrin merretejni. (Muslim ne da se prevariti, da ga dva puta ujede zmija iz jedne rupe).
Osmanlijski historici tvrde, da je sultan Fatih Mahmud-pašu silno ukorio mjesto da ga nagradi, što je primio Tomaševica pod recenim uslovima u zaštitu, a drugi historici tvrde, da je protiv covjecijeg karaktera izrekao smrtnu osudu zadnjem bosanskom kralju.
Ali u pogledu fetve i historije ovog dogagjaja, dok nije dobro promislio o svim pošljedieima po zakonu, nije iz necovještva i okrutnosti sultan osudio na smrt kralja, nego po fetvi i svojoj savjesti. Nad kraljem, koji je vec bio jednom pod njegovim okriljem, pa prekršio ugovor i poremetio mir, izvršio je osudu kao što fetva iziskuje.
GLASNIK ZEMALJSKOG MUZEJA
Komentariši