Evlija Čelebija, putopisac, ili kako je sam sebe nazivao Evlija Muhamed Zilli sin Dervišev (sejjahi alem) rodio se u Istanbulu 10. muharema 1020. godine (25. marta 1611.), a umro 1679. godine. U toku od 40 godina (1631. -1670.) organizovao je više velikih putovanja po tadašnjem Osmanskom carstvu i izvan njega te učestvovao i u ratovima pod vladavinom sultana Ibrahima i Mehmeda IV.
Evlija je bio i hafiz – znao je cijeli Kur`an napamet, a školovao se na dvoru sultana Murata IV. Čelebi, odnosno Efendi, su konvencionalni staleški nazivi, koji su se u to vrijeme davali obrazovanim ljudima, a oba naziva znače – gospodin. 1640. godine pošao je na svoje prvo putovanje izvan Istanbula i do kraja života putovao je širom Osmanskog carastva, postavši neka vrsta svjetskog putnika koji cijelo vrijeme vodi svoj dnevnik i marljivo bilježi sve zanimljivo što opazi. Putovao je sam ili u pratnji znamenitih državnika, a najviše kao pouzdanik i pratilac svog rođaka Melek Ahmed-Paše, koji je i odgovoran za najveći dio Evlijinih putovanja po Balkanu.
O svima svojim opažanjima i doživljajima u miru i ratu napisao je opsežno djelo u 10 knjiga pod imenom Sejahatnama (Putopis) ili Tarihi sejjah.
Govoreći o Čelebiji kao najpoznatijem svjetskom putopiscu, dr Metin je rekao da je on više od 50 godina svoga života posvetio putovanju. Smatra se da je prešao oko 350.000 kilometara, tragajući za novim prostorima, ljudima i običajima. Obišao je cijelo osmansko carstvo koje se prostiralo na tri kontinenta. Tokom putovanja bilježio je sve pojedinosti o životu i običajima ljudi koje je srijetao, opisivao je do detalja mjesta koja je obilazio, historiju, građevine, običaje, tradiciju, kao i značajne ličnosti. On nije zapisivao samo ono što je vidio već i priče koje je sakupljao iz naroda.
Veliki dio svoga života, preko 20 godina, Čelebija je posvetio Balkanu, uključujući tu i sandžačke gradove. Njegova ostavština o toj teritoriji je smještena na 7.000 stranica, odnosno u sedam tomova.
Dr Metin je rekao da se ne zna tačan datum njegove smrti, niti mjesto gdje je sahranjen. Njegova putovanja je finansirao ujak Melek Ahmet paša, koji je bio bosanski vezir.
Krajem avgusta 1660. godine Evlija Čelebija prvi put dolazi u Bosnu. Vrlo opširan dio njegovog Putopisa odnosi se upravo na Bosnu i Bošnjake: “Narod se u ovim krajevima u pučkom govoru zove Bošnjaci (Bošnjak). Samo draže im je kad se kaže ‘Bosanci’ (Bosnevi). Kao što je čist njihov jezik, tako su, zaista, i oni bistri ljudi koji sve ispravno prosuđuju. Jezik im je blizak latinskom”, pisao je Evlija kada je opisivao Sarajevo (Putopis, preveo Hazim Šabanović, Sarajevo – Publishing,1996, str. 121.)
Iz ovog putopisa vidi se da su se u Evlijino vrijeme u Sarajevu, pored domicilnog bosanskog govorili i mnogi strani jezici: “Narod govori bosanski, turski, srpski, latinski, hrvatski i bugarski.” (Putopis, str. 116.).
“Učenjaci i pjesnici šeher-Sarajeva napisali su jedan rječnik na bosanskom jeziku u stihovima, po uzoru na perzijsku knjigu Šahidi, iz koga su ovdje prenesena dva metruma.” pisao je Evlija o prvom Rječniku bosanskoga jezika, iz 1631. (Evlija Čelebi, Putopis, preveo Hazim Šabanovic, Sarajevo – Publishing, 1996, strana 121)
Evlija Čelebija prolazio je kroz Novi Pazar tri puta i ovaj grad u njegovom putopisu detaljno je opisan samo u jednom obilasku.
OPIS ŠEHERA NOVOG PAZARA
Budući da se izgrađivao od Fatihovog vremena*, on je sada postao znamenit šeher pod imenom Novi Pazar (Yeni Pazar). To je ugledan kadiluk sa rangom kadiluka od stotinu akči.
Njegov subaša je građanski upravnik (hakim-i örf). Tu se nalazi predstavnik spahija Porte (sipah kethüdasi), janjičarski serdar, tržni nadzornik, bazdar, muftija (seyhu’l-i islam), predstavnik šerifa (nekibu’l-ešraf) i harački povjerenik (harač agasi).
Varoš Novi Pazar nalazi se na mjestu na kome se sastaju granice triju vilajeta. A kako tuda potiče sedam rijeka, to je njegovo područje vrlo plodno.
Ima četrdeset do pedeset mahala. Meni su ostale u sjećanju mahale po imenu: Kara-mahala, Hadži Ibrahim-efendijina mahala, Mahala Zulfikar-zade Mahmud-age, Jelač-mahala, Mahala Terike bazar i Isa-begova mahala.
Džamije – Tu se nalaze dvadeset i tri džamije. Džamija koja se zove Altun džamija je stara bogomolja, a nalazi se u Jelač mahali na Carigradskom drumu. Gazi Isa-begova džamija nalazi se na Žitnom trgu, a načinjena je prepravljanjem bivše crkve. To je stara Fethija, olovom pokrivena bogomolja i Hadži-Huremova džamija. Osim tih džamija, tu ima još jedanaest mesdžida i pet medresa. Samo su dvije od njih vrlo lijepe, majstorske građevine.
Tu, dalje, postoji jedna škola za izučavanje svete tradicije i jedanaest osnovnih škola. Osim tih jedanaest osnovnih škola, svaki je osnivač džamije podigao i po jedan mekteb.
Tekije – Kod Tasköprü džamije nalaze se dvije tekije. Ima i tri stare musafirhane. Derviša ima i u ostalim mahalama.
Česme – Postoji devet česama, iz kojih teče voda čista kao vrelo života. Sve te vode razvedene su iz rijeke Raške. U čarsiji i na pazaru nalaze se jos četrdeset česama, koje su podigli dobrotvori za duše mučenika sa Kerbele, koji su poginuli od zeđi.
Hanovi – I hanova ima mnogo. Ističu se: Franački han (Frenk hani), Sarajevski han (Saray hani) i Užički han; Čorbadžijin han je bezistan varoši. U njemu se za bescijenje dobiva sva indijska, arapska i perzijska roba. Murteza-agin han ima kafanu. Takav je i Šejh-efendijin han. To su veliki hanovi koji su meni poznati.
Kuće – Ima tri hiljade kuća prizemnih i na sprat, sa rajskim bahčama. Sve su pokrivene ćeremitom i u dobrom stanju.
Visoki saraji – Na prvom mjestu je saraj Hadži Ibrahim-efendije, koji je uradio sarajevske i hercegovačke drumove, podigao mostove i hanove. Zatim saraj Zulfikar-zade Mahmud-age. Ova dva gospodska saraja su najpoznatija.
Čarsija – Ima hiljadu i sto deset dućana. U mnogim dućanima se izrađuju katanci, čekici, tabandže i drugo oružje.
Klima – Budući da je klima jako prijatna, to je ljeti ljeto a zimi zima. Zbog toga je i narod jako zdrav i otporan. Čak su i ljudi velike starosti većinom čili i rumeni “junaci”. Njihova omladina je od familije rumene ruže.
Javna kupatila (hamami) – Postoje dva hamama. Voda, zrak i zgrada Staroga hamama su prijatni i divni. I zgrada Novog hamama je također lijepa.
Javne kuhinje (imareti) – Postoje dva imareta. Hrana u Gazi Isa-begovom imaretu dijeli se besplatno gospodi i sirotinji.
Crkve – Ima ukupno sedam srpskih i latinskih crkava, a nema franačkih, židovskih i mađarskih bogomolja.
Voće – Tu postoji četrdeset i osam vrsta jabuka i trideset i pet vrsta krušaka. Hljeb im je jako bijel i izvrstan.
Izletišta su mnogobrojna. Ima deset hiljada dunuma vinograda. Pola sata daleko od šehera nalazi se jedna topla mineralna banja (ilidža). Podigao je Hafiz Ahmed-paša.
Opis sedam rijeka koje protiču kroz šeher – Prije svega, izvor rijeke Raške, koja protiče kroz ovu varoš ispod drvene ćuprije, nalazi se na južnoj strani. Ona izvire iz jednog jezera u polju Pešter u nahijama grada Bihora u Albaniji. Zatim se ulijeva u rijeku Ibar. Zatim se ona pod imenom Raška uliva u rijeku Jošanicu. I rijeka Trnovica se također ulijeva u rijeku Jošanicu. Četiri velika rukava iz rijeke Raške razlivaju se po vinogradovima i vodenicama varoši, a jedan rukav ide dalje u bahče i ograđene bostane. Dolje, niže, sjedinjuju se tih sedam rijeka, pa se na Beogradskom drumu ulivaju u Moravu.
Dodatak opisu grada Novog Pazara. Ovaj grad graniči se sa tri kadiluka, pa je uobičajeno da pazarnim danima u sedmici trojica kadija dođu na jedno mjesto, tako da je varoš podijeljena jurisdikciono na trojicu kadija. Prvo je kadija bosanskog sandžaka, zatim kadija Trgovišta, pa kadija Brvenika. I ovaj kadija spada među bosanske kadije. Ova trojica kadija dođu (ovamo), a kako je prirodno da se u varoši nađe i kadija ove varoši, to se tako na jednom mjestu sastanu četvorica kadija. Ovoj varoši je svojstveno to da se na jednom mjestu sastanu četvorica kadija.
Novi Pazar osnovao je Isa-beg Ishaković (isti čovjek koji je osnovao i Sarajevo) poslije 1455, a prije 1561. godine, kada se on prvi put pominje u izvorima.
Komentariši