Tokom XIX stoljeća na prostoru jugoistočne Europe javljali su se izraženi pokreti za prava žena. Međutim, tek šezdesetih godina XIX stoljeća postavljeni su temelji za radikalniji pristup oslobođenju žena. Putem novina, organizovanjem prvih skupština, osnivanjem udruženja i održavanjem predavanja, žensko pitanje postaje prisutnije u društvenom životu.
Situacija u pogledu organizacije se mijenja početkom dvadesetog stoljeća. Razvijenija društva već su upoznala ženske pokrete i već se susreću sa ženama na visokim položajima u društvu i državi. Međutim i u nekim manje razvijenim sredinama nailazimo na elemente razvijene svijesti žena o vlastitom položaju.
U Osmanskoj državi u periodu od 1869. do 1914. godine izlazilo je tridesetak časopisa od kojih su jedanaest vlasnice bile žene, a u njih dvadesetak su bile urednice ili važnije saradnice, dok osmanski feministički pokret nastaje tek za vrijeme Mladoturske revolucije i bio je pokret koji je pokrivao brojne ženske organizacije tokom drugog ustavnog perioda (od 1909).
Godine 1900. članice Hrvatskog pedagoško-književnog zbora u Zagrebu pokrenule su prvi ženski časopis u Hrvatskoj Domaće ognjište. Časopis je propagirao potrebu ženskog obrazovanja i razvoja ženskog školstva. Godine 1911. u Novom Sadu izlazi časopis Žena kojem je vlasnica i glavna urednica Milica Tomić. Časopis promiče tzv. ženska pitanja, zalažući se za promjenu položaja žene u društvu.
U Srbiji od osamdesetih i devedesetih godina XIX stoljeća pa sve do Prvog svjetskog rata sve češće susrećemo žene u javnom životu. Međutim, s druge strane patrijarhalna kultura na selu pruža drugačije slike ženskog položaja. Krajem XIX stoljeća može se govoriti o jednom tankom sloju povlaštenih žena, koje su svoj položaj stekle visokim društvenim statusom, ali i obrazovanošću.
Treba spomenuti Nataliju i Dragu Obrenović. drugoj polovini XIX stoljeća u Srbiji se javljaju žene iz građanskih porodica koje se uspijevaju izboriti za povoljan društveni položaj poput Isidore Sekulić i Milice Stojadinović. Za razvoj feminističkih ideja među kršćanskom i muslimanskom ženskom populacijum zaslužne su Savka Subotić i Jelena Dimitrijević. Savka je bila prva predsjednica Srpskog narodnog ženskog saveza, Kola srpskih sestara i Zadruge Srpkinja Novosatkinja. Bila je poznata i cijenjena u cijeloj Europi. Iz njezinih zapisa dobijamojasnu sliku o položaju žena na balkanskim prostorima.
Posebno su zanimljiva razmišljanja o položaju žene u Osmanskoj državi i instituciji harema. O ženama orijenta preovladavalo je uglavnom loše mišljenje, smatrajući ih robinjama svojih supružnika. Međutim, harem je bio jedna od institucija osmanskog državnog uređenja, mjesto u kojem su se žene obrazovale. To je bilo mjesto gdje su se one zavisno od svojih sposobnosti učile raznim vještinama. Žena koja je najviše u to vrijeme mogla znati je Jelena Dimitrijević. Ona 1897. godine objavljuje knjigu Pisma iz Niša o haremima i takopribližila život muslimanki ondašnjem stanovništvu. Ona haremistražuje sa multikulturalnog i ženskog stajališta.
Komentariši