Gotov sam već. I stupam. Bezbroj je flaša u stroju. Ja zapušače skupljam – da dušu zapušim svoju.
I ja uvijek kad zažmirim kažem: „Samo srce da osjeti draž.“ Život vara, no i on nekada radostima ukrašava laž.
U oluji i buri kraj nedaća svih, uz teške gubitke i tugu kletu, biti prirodan, nasmijan i tih najveća je umetnost na svijetu.
Život vam je varka s toplom čamom. Zato će nas uvijek opčiniti iznova. Jer nam svojom grubom rukom samo piše kobno sudbonosna slova.
Tko je ljubio, taj ne ljubi više. Izgorjelog nikog ne zapali.
Umrijeti nije ništa novo na ovom svijetu, al’ ni živjeti nije baš najnovije.
Htio bih se ljubiti, htio bih da me neko grli, htio bih nekoga gledati dok spava pored mene.
Često sam odlazio. I okretao se i kažu tada poželiš da se nekad vratiš. I vraćao sam se. I ništa nije bilo isto, ni pejzaži, ni ljudi, ni ja. Shvatio sam ne treba se vraćati, ono što je bilo lijepo neka zauvijek ostane u snovima. Vječno će trajati…
Kad jednom prekineš, ne možeš više bez čvora nastaviti prekinutu nit.
Sjećanje je jedini svjedok da si imao nekoga tko možda i nije bio tvoj.
Za ženu priznajem samo kurvu, poštene neka se ne naljute…
Tko sam? Što sam? Ja sam samo sanjar, čiji pogled gasne u magli i memli…
Komentariši