Presudnu fazu u raspadanju klasičnog robovlasništva predstavlja germansko preuzimanje zapadnih dijelova Rimskog carstva. Čitava ta polovina carstva pala je u ruke Germana u V stoljeću, tako da su osnovane njihove države u Britaniji, Galiji, Španiji, Italiji i Africi. Germanske vođe su izvršile ponovnu podjelu zemljišta, dodijelivši imanja svojim pratiocima, istaknutim članovima najuglednijih porodica i slično. Tako se stvarao sloj germanske vojničko-zemljoposjedničke aristokratije, a feudalni karakter je poprimio onda kada su ti posjedi postali nasljedni. Dodijeljeni posjedi su najprije nazivani beneficijima, da bi kasnije, nakon što su postali nasljedni, dobili druga imena – leno ili feud, po čemu su i vlasnici tih posjeda nazvani feudalnom gospodom ili feudalcima, a čitav sistem feudalizmom. Feudalna gospoda nije obrađivala ta imanja, već seljaci koji su se na njima zatekli, koji su tu živjeli od ranije, prije nego su Germani došli i izvršili preraspodjelu njihove zemlje.
Ti seljaci su vremenom postali kmetovi. U kmetski sloj društva su vremenom ušli i bivši koloni i robovi koji su obrađivali zemljišne posjede. Tako su se nazirale dvije sasvim odvojene klase – feudalci i kmetovi. Položaj kmeta bio je daleko povoljniji od položaja roba u klasičnom robovlasništvu, a ogleda se prije svega u tome što feudalac nije mogao ubiti kmeta bez razloga, kmet je imao svoje selište (dio feuda na kojem je živio, imao porodicu, kuću i kojeg je obrađivao za sebe) i imao je sredstva za proizvodnju. Njegova obaveza prema feudalcu je bila renta – određeni dio prinosa sa svoje zemlje morao je predavati feudalcu. U samim začecima ovakvog poretka, obaveze kmetova nisu bile prevelike, jer su i feudalci bili primitivni i živjeli su vrlo jednostavno. To će se znatno izmijeniti kasnije, kada se feudalci pretvore u vrlo zahtjevne eksploatatore.
U VIII stoljeću na prostoru Franačkog kraljevstva se pojavljuje ugovor o rekomandaciji. Naime, vrhovni zemljoposjednik je bio državni vladar, ali on je počeo dodjeljivati zemljišne posjede istaknutim službenicima kako bi pridobio njihovu vjernost. Taj ugovor stvara štićenički odnos između onoga koji daje i onoga koji prima posjed. Onaj koji daje posjed bio je senior, a onaj koji prima je postajao vazal ili štićenik. Vazal je imao obaveze prema svom senioru – morao mu je biti vjeran, morao se odazvati u slučaju da bude pozvan u rat, a sa druge strane senior je vazala štitio ukoliko bi se ovaj našao u opasnosti. Vremenom je dolazilo i do toga da i sami vazali počnu dodjeljivati dijelove zemljišta, pa je na taj način došlo do atomizacije zemlje. Oni koji bi dobili i te manje posjede bi također bili vazali, dok bi njihovi seniori ujedno bili i seniori (prema njima) i vazali (prema onima koji su im prvobitno dodijelili posjede). Tako je stvorena podjela i unutar više, zemljoposjedničke klase, pa je stvoreno više plemstvo, kojeg su činili krupni zemljoposjednici, te niže plemstvo, kojeg su činili sitni zemljoposjednici (oni koji su ujedno i vazali i seniori).
U kristalisanju feudalnih odnosa uveliko je pomogla i crkva. Naime, crkva je u ranom feudalizmu gradila svoj položaj, te se vremenom izdigla kao najveći i, što je važnije, najprivilegovaniji zemljoposjednik. Crkveni službenici bili su izuzeti od ličnih, a crkva kao institucija od zemljišnih poreza. Takav sistem je odgovarao crkvi, jer se ona neprestano bogatila, pa je crkva postala dio više klase i podržavla je feudalno ustrojstvo. Sa druge strane, i plemstvu je odgovarala podrška crkve, pa su se uzajamno podržavali – crkva je stajala iza plemstva, a plemstvo je gradilo crkve i druge vjerske objekte.
Komentariši