Na ovim stranicama objavljujemo zanimljive priče iz knjige “Legende iz starog Sarajeva” koju je priredio Vlajko Palavestra. Riječ je o legendama koje su već počele da blijede i rijetki su oni koji vam mogu ispričati neku od njih. U nastavku pročitajte nekoliko legendi koje smo odabrali ovoga puta bez navođenja komentara i bibliografskih podataka iz kojih je autor Palavestra crpio podatke…
Vile popile svu bozu i platile je dukatima
Živio je u Sarajevu neki buzadžija koji je svakog jutra sa svježom bozom odlazio pre Husrev-begovu banju da prodaje i štogod zaradi. Jedne noći se prene iz sna, a kako je bila mjesečina pomisli da je već svanulo, pa pođe pred banju s bozom, kako je svakog dana radio. Kad pred banjom ugleda djevojke kako kolo igraju. On poče da im prodaje bozu, a pare koje su mu one davale stavljao je u džepove ili u prazne sudove. U to pijevac kukurikne i one djevojke nestanu dok si udario dlanom o dlan.
Buzadžija pogleda, kad u džepovima mu mjesto novaca suhe perke od bijelog luka, komadići ugljena, tikveni trop – para nigdje. One su djevojke bile vile koje su se noću skupljale oko banje, u to staro vrijeme. Te tako buzadžija brižan i neveseo – nema ni boze ni para! – pođe kući, bacajući usput ciminu iz džepova. Dođe kući, probudi ženu i sve joj po redu ispriča. Ona skoči, otklopi sudove da i ona vidi, kad – u sudovima sve žuti dukati.
Buzadžija se tome obraduje i zarekne se da će sagraditi džamiju, a ženi da će skrojiti novu feredžu. Dovede majstore i sagradi džamiju, pa pozove ženu da i ona vidi njegovu građevinu. Ženi se džamija dopadne, ali prigovori mužu što uz džamiju nije sagradio i česmu. On joj reče da mu je ponestalo novaca, ali žena proda onu feredžu i sagradi česmu, Feredžušu.
Pričalo se da kada je Buzadžija našao dukate i obogatio se, da je najprije odlučio da ide na hadžiluk. Kažu da je sa sobom ponio i dva smotka crvena i zelena gajtana, kako bi izmjerio širinu i visinu Bejtulaha. Po toj je mjeri, kažu, sagradio džamiju koju su neki zvali po tome Ćabenskom džamijom.
Zakasnio na sabah, pa sagradio džamiju
U sarajevskoj mahali Šejh Feraha živio je neki Peltek Husamudin, kuća mu je bila u Džininom sokaku iznad Kovača. Jedno jutro je ustao baš u vrijeme kada je mujezin sa džamijske munare pozivao vjernike na molitvu. Husamudin požuri da se umije i spremi, ali dok se on uredio – svi su već bili završili molitvu u džamiji. Njemu bude žao što je toliko zakasnio, te još istog dana nađe majstore i počne graditi džamiju u svom dvorištu. Tako se džamija prozva po njegovom imenu.
Priča o sinu mahalskog ojandžije
U staro vrijeme kada nije bilo topova i prangija, svaki je predio Sarajeva imao po jednog čovjeka čija je dužnost bila da u vrijeme ramazana, mjeseca posta, budi narod, da ne prespava zoru i vrijeme za ručak. Za to su od naroda dobivali plaću. Na nekadašnjem Zelenom mejdanu u Tereziji ulici, sagradio je neki Hadži Ibrahim jednu džamiju koja je odavno srušena. On je, kažu, bio sin mahalskog ojandžije, čovjeka koji je budio narod, pa je i džamija prozvana Ojandžića džamijom.
Ljekovita voda sa mezara braće Celja
Na uglu starih ulica Magode i Megare nalazila se jedna mala džamija, zvana Jakub-pašin mesdžid. Uz džamiju je bilo mezarje, a tu i mezari braće Čelja. Po predanju, oni su živjeli u Čeljigovićima, na jugoistočnoj strani Sarajeva, u predjelu koji je po njima i dobio naziv. Pričalo se da je bilo sedmoro braće Celja i da su u Čeljigovićima imali vlastitu tekiju, jer su bili derviši koji su se jedino bavili bogosluženjem.
Najstariji im se brat zvao Sulejman-dede i bio im je derviški šejh. Za njega se govorilo da je jednom prilikom, pred svoju smrt, napisao pismo sultanu u Carigrad, u kome je predskazao buduće događaje: da će se “Rus” i “Nijemac” sporazumijeti i da će od toga turska carevina veliku štetu da pretrpi.
I uzglavni nišani nad mezarom braće Celja bili su, kažu, na vrhu malo izdubljeni i kada se u ove udubine nalije kišnica, dolazile bi žene, i moleći se, crpile kašikama ovu vodu, pa pile ili nosile kući “za lijeka” od raznih bolesti. A ako je bila dugotrajna suša, žene bi same donosile vodu, sipale u te udubine i molile za kišu.
– Džamija i groblje s grobovima braće Celja više ne postoje. Sačuvan je samo jedan nišan na kome nema natpisa, pa se ništa ne može znati o ovoj braći. Najpoznatiji je Ismail-čelebi-dede, zvani Celjo, koji je sa braćom pokopan kraj džamije Jakub-paše zvanog Mago – stoji u komentaru autora Palavestre.
Turbe u Vinogradu spašava od regrutacije
U džamiji na Vinogradu, u sjevernom dijelu starog Sarajeva, nalazi se jedno skromno drveno turbe koje su ponekad obilazili sarajevski momci i molili se za dušu nepoznatog pokojnika koji je u turbetu sahranjen. Vjerovalo se da će ih on zaštititi od regrutovanja u austrougarsku vojsku u koju su, po zakonu, morali ići.
Zašto je turbe Urjan-dede ljuto?
U ovom je turbetu sahranjen neki Urjan-dede, stari derviš. On je, kako kažu, sa svojim bratom došao u Bosnu sa sultanom Mehmedom Osvajačem i u Sarajevu umro. Vjerovalo se da on ne voli da ga iko obilazi, ljuti se kad mu neko remeti njegov vječni mir, pa je narod to turbe zvao „ljutim turbetom”.
– Turbe Urjan-dede nalazi se zapadno od džamije na Soukbunaru, u blizini starog Jevrejskog groblja. Bilo je porušeno 1878. godine, ali je obnovljeno 1910. godine, kada je postavljen novi nišan s natpisom – piše Palavestra.
Komentariši